Evo vec dva dana je frka.Dobijo sam listu stvari koje moram ponijeti samnom .Nesmijem nista zaboraviti.Idem na obuku za komandose.To traje skoro dva mjeseca.Pricali mi oni koji su bili.Kazu da nije nimalo lahko.Deset puta gore nego ona obuka u Francuskoj.I poslije samshvatijo da su u pravu.Pa dodze i dan polaska.Penjemo se na kamijone.Ima nas tidesetak.Pravac taj centar za obuku.Daleko je nekih 17 km od kasarne.Pejzazi kroz koje prolazimo su tipicno dzibutijanski.Ili je samo kamenje ili samo pijesak.Sto se tice vegetacije jedno drvo svaka tri kilometra.Ponekad sretnemo ponekog dzibutijanca sa kamilama.Cudim se nikad ne vidim te ljude da jasu kamile.Stalno pjeske.Kamile povezane.Za rep one sto je ispred vezu onu sto je prati.Na kamilame je sve sto posjeduju.Zena,djeca,sudze,sator,hrana.Nomadi.Sjecam se jos uvijek tog trenutka kad se iza jedne krivine ukaza more.Crveno more.Dvije male kuce,nekoliko velikih satora samo sa krovom .Gumeni vojni camci.I to je sve.Silazimo sa kamijona i postrojavamo se.Pred nama sef centra sa instruktorima.Odrza nam svoj spic.Poslije nam rekose da idemo se instalirati u satore.Nisam ni slutijo da cu za vrijeme te obuke za skoro dva mjeseca izgubiti 14 kila.