Vrijeme je kao rijeka.Protice i nikad se ne zaustavlja.Tako je i sa ove dvije godine koje sam proveo u Dzibutiju.U pocetku sam mislijo da nikad nece proci.A evo jos par mjeseci i vracam se u Francusku.Zavrsijo sam onaj drugi staz za komandose i vratijo se u glavnu kasarnu.Jedna od stvari koja je bila u pocetku cudna,a koju sam ukapiro poslije,bilo su marisanja.Svaki dan u kasarni neko se mariso sa nekim.Postojala su i nepisana pravila.Prvo nikad se ne pomlatiti pred svima.Kad je poso zavrsen ako ima problema nadzu se na nekom mirnom mjestu u kasarni.Pomarisu se,i poslije najcesce odu i popiju koju pivu zajadno.Tako je bilo u kasarni.Moralo se znati ko koga mora postovati.Meni se desilo da sam se mariso sa jednim podoficirom.Bijo je Potporucnik.Dobar covjek.Prije marisanja skide one svoje cinove.Kaza mi da smo sada isti i da kako god se to zavrsi nece se aliti na mene.Dobar covjek ali malesan i mrsav.Poslije pet minuta natrci mi na desnicu.Neznam koga je vise zabolilo.Mene moja ruka ili njega njegova glava.Mislim da je mene vise bolilo jer je on se prostro ko svijeca .Poslije smoga posipali vodom da se probudi.Po obicaju otisli smo i popili nekoliko piva zajedno.On sve platijo.Poslije smo postali jarani.Cudno je i to da se u kasarni marisemo izmedzu nas a ako neko napadne jednog legijonera u gradu odma se nadze nekoliko legijonera da mu pomognu.Pa kad se vratis u kasarnu sav izgreban sa sljivom na oku,dezurni oficir na ulazu u kasarnu te gleda.Jeli bilo mrtvih,pita.Nije.Pa hajte na spavanje,govorijo bi smijuci se.Drago mu da se legija celici