Treba bjezati,i bjezati brzo.Imamo nekih tridesetak kilometara preci do mjesta dze ce nas ,poslije radijo veze pokupiti helikopter.Noc je.Mjesecina nam osvijetljava put.Ali nedovoljno.Svakih pet minuta neko padne.Nevidis kamen,zapnes pa se prostres.Svakih pola sata se zaustavljamo.Pet minuta.Popijemo malo vode pa hajde ponovo trci.Poslije izvjesnog vremena vidim da se dan budi.Lakse je.Ima sve vise svijetla.Ali u Dzibutiju ko kaze sunce, kaze i vrucina.Pocinje nas ptritiskati ona njihova vrucina.Ostalo jos pet kilometara.Nikome nije ostalo previse vode.Naredzenje je da stedimo vodu i da pijemo polahko i jedino kad nemozemo vise izdrzati zedz.Stigli smo na mjesto sastanka.Dok starjesine zovu helikopter vidjeh smo u daljini prasinu.Nasli su nas.Novo naredzenje je da se spremimo za « borbu »,dok ne dodze helikopter.Rasporedili se u polukrg.Cekamo.Dva dzipa i tri kamijona polahko ulaze u nasu « zasjedu ».Prije nego sto su stigli mi srusili tri, cetri stijene na put.Ne mogu proci sa kolima..Moraju se zaustaviti.A kad se to desilo mi otvorismo vatru.Helikopter ce doci za petnest minuta.Toliko vremena treba drzati « neprijatelja »daleko od mjesta dze ce se helikopter spustiti..Pucamo na njih a oni pucaju na nas.Poslije izvijesnog vremena cujemo buku helikopterskih motore.Ispaljujemo zadnje rafale i trcimo.Cim je zadnji uskocijo unutra helikopter polijece.Dize se brzo u visinu.Po prvi put sam u helikopteru