–
Novinari BH DANA su cijenjenog i svjetski priznatog fotografa Aliju Aksamiju posjetili u njegovom domu u Sarajevu i napravili reportazu. Zahvaljujuci dragim prijateljima koji su se potrudili da dobijem taj text mozemo saznati mnogo vise o zivotu priznatog fotografa, jer smo uglavnom do sada citali ono sto su drugi pisali o njemu, dok u ovoj u reportazi, gospodin Alija Aksamija, govori sam svoj zivot.
Broj 663 – 26.02.2010
Život: Alija M.Akšamija,kultnibh.fotograf
Ja sam uvijek s druge strane fotografije
Alija M. Akšamija, jedan od najpoznatijih bh. fotografa, dobitnik je velikog broja međunarodnih i nacionalnih priznanja, između ostalog, nosilac je međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotografije” (Council of the Professional Photographers Europe), zlatnika s likom Josipa Broza Tita Fotosaveza BiH, nagrade Nikola Tesla… Maja 2008. u Hanoveru Komitet PpofE – Association of Independent Professional Photographers of Europe donio je odluku da se nagrada za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja dodijeli upravo Akšamiji. Početkom 2010. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske pripremila je i objavila Katalog radova: Alija M. Akšamija, a 1. marta, za Dan nezavisnosti BiH, u Zagrebu će organizirati izložbu koja obuhvata 60 Akšamijinih radova.
Piše: Edina Nurikić
Foto: Dzenat Dreković
Djački doručak 1960, ciklus Djeca
“Prvi fotoaparat kupio sam 1938. u Zagrebu, jer ih u Sarajevu nije bilo. Imao sam 19 godina i to je bio vid momačkog života, da imaš fotoaparat, da slikaš i cure, da na sebe skreneš pažnju…”, s osmijehom kaže Alija Akšamija, nevjerovatno vitalan i energičan za svoje 92 godine. Povodom izlaska Kataloga radova: Alija M. Akšamija, koji sadrži Akšamijine
nagrađivane radove iz različitih ciklusa, najpoznatijeg i najviše nagrađivanog bh. fotografa posjetili smo u njegovom sarajevskom domu u Velešićima. “Meni je danas, ustvari već odavno, dan kratak, a ništa ne radim, nikakve obaveze nemam. Imam televizor, ali ga uopšte ne uključujem, radio, također, ne slušam. Oslobođenje dobijem svaki dan, pa prvo pogledam da li je neko umro, da li trebam na dženazu ili sprovod, i onda ostalo čitam. Na to svaki dan izgubim sat, sat i po i rado bih se oslobodio i toga, ali onda ostadoh bez ikakvih informacija”, opisuje svoju svakodnevnicu Akšamija dodajući: “Ne mogu da fotografišem sada, evo, film od 36 snimaka mi stoji u aparatu već godinu dana.”
Čarobnjak iz Rogatice U referatu kandidature Akšamije za dodjelu evropske nagrade za životno djelo, prof.Nikola Radošević je napisao: „Raskošnu razudjenost oblika i stanja, uzbudljivo svjedočenje o lijepom, a običnom, darovao nam je Alija M. Akšamija, bosanski svjetlopisac koji ne odustaje. Usmjerio je pogled u male bosanske kasabe Višegrad i Rogaticu, gradove i svijet, sto se povremeno izgubi iz općeg vidokruga i ponovo u taj vidokrug udje, po pravilu kad nahrupi kakva nesreća. Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje vidjenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje“
Aksamija, covjek izuzetno vedrog duha, proveo je 70 godina baveci se fotografijom, a uvijek je nastojao, kako kaze, “ da izazove osobu da lici sama na sebe”. Bio sam Slobodan i da malo udarim nekoga po obrazu, jer se ljudi ukoce, pa ne lice na sebe. To mi je uslo u krv, da dam covjeku fotografiju da lici na sebe. Malo je ljudi koji se svidjaju sami sebi, a ja sam za mnoge bio kao carobnjak, jer sam radio i retus s grafickom olovkom. Covjek kad dobije bore, zeli da izgleda mladje, objasnjava Aksamija. Na skljocanje fotoaparata kolege Dzenata Drekovica ustaje dodajuci da mora obuci kaput za fotosesiju. Rijetko se slikao tokom zivota, a na upite mnogih zasto- njegov odgovor glasi: „Pa, ja sam uvijek s druge strane fotografije.“ Na opasku fotoreportera Dana da fizionomijom podsjeca na legendarnog Roberta Bressona, Aksamija kaze:“Nema nista jednako na dunjaluku, naprimjer, mnogi fotografi su snimali snjezne pahuljice, na desetine hiljada snimaka, i sve su drugacije.“
Prvi zagrebacki Aksamijin fotoaparat bio je formata od 12 snimaka, dok je njegovom vlasniku danas dvojba da li je bio Kodakov ili Agfin. Uoci Drugog svjetskog rata, u fotografskoj radnji Jovic u Sarajevu, stekao je osnovne informacije o fotografiji, ali buduci da ga niko tada nije mogao finansirati na duzem prakticnom „naukovanju“, vratio se u Rogaticu. Aksamija je i u vojsku, koju je sluzio u Banja Luci, ponio fotoaparat, ali mu ga je oduzeo komandir, jer je u vojsci bilo zabranjeno fotografiranje. Godine 1943. kuca njegove porodice u Rogatici je spaljena, pa tako i fotoaparat kojeg je uzaludno pokusao skriti u trapu. Nakon toga zaposljava se kao elektricar, te se sve do 1950. nije koristio fotoaparatom. Imao je majku, tri sestre i dva brata, a kao najstariji bio je primoran da pocne raditi. Pocinje raditi kao elektricar, a buduci da je u vojsci naucio da vozi, radio je i na opravci automobila- tako je i sebi osposobio auto. U to vrijeme biti vozac bio je vrlo unosan posao, te je sve sto je uspio ustedjeti ulozio da bi 1950. otvorio drzavnu fotografsku radnju u Rogatici.
Godine 1951. polozio je maturski ispit u Sarajevu, a 1953. napustio Rogaticu preselivsi se u Visegrad.