Procitaj Bosnjo i zapamti da od svakog bola ima jos i veceg:
Registar roditelja kojima je ubijeno najviše djece: Ko će napisati poemu o tragediji bošnjačkih majki?
Zašto danas nema nikoga da opiše okeansku dubinu bola majki koje su izgubile po petoricu, šestoricu, sedmoricu sinova
Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 23.10.2011. u 06:28
Hava Tatarević i Nazija Beganović: Izgubile muževe i po šestoricu sinova Bliži se kraj još jedne teške godine u kojoj smo obilježavali tragične godišnjice genocida, masovnih ubistava i nezapamćenih masakriranja koje su četnici počinili nad Bošnjacima tokom agresije na BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Šesnaest je godina kako govore da je u Bosni mir, ali odavno mirno nije u nama.
Napamet učili
Definitivno nismo, a teško da ćemo ikada i biti svjesni težine svih pojedinačnih i kolektivnih tragedija koje su zadesile Bošnjake tokom posljednjeg genocida i agresije. Nema tog kantara koji će to moći izvagati. “Pisanje je boks najteže kategorije”, zapisao je davno veliki Krleža. Dok pišem priču o bošnjačkim majkama i očevima hrabrosti, po prvi put shvatam pravo značenje Krležine konstatacije.
Nekoliko puta sam već nokautiran čeličnim pesnicama rečenica iz ovog štiva, sve hoću da predam borbu, a opet, dok mi sudija broji, neka čudna sila me podigne s poda i vratim se u borbu. Svi smo u godinama odrastanja u komunizmu znali poemu Skendera Kulenovića “Stojanka majka Knežopoljka”. Morala se u školi naučiti napamet jer je ona bila metafora stradanja nevinih tokom Drugoga svjetskog rata u BiH od ruke fašističkog okupatora.
Zbog čega mi danas nemamo poemu o tragedijama bošnjačkih majki Have i Naze?
Zašto danas srpski narod nema “svog Skendera”, da opiše tu okeansku dubinu bola bošnjačkih majki? U Drugome svjetskom ratu majki Stojanki su u Potkozarju fašisti ubili sinove Srđana, Mrđana i Mlađana. Takvih majki kojima su u posljednjoj agresiji i genocidu na BiH četnici pobili po trojicu sinova ima na desetine, pa možda i na stotine, a nije mali broj onih majki i očeva kojima su ubijena po četvorica, petorica, šestorica i sedmorica sinova. Posebno su četnici krvnički ubijali Bošnjake u Potkozarju i dolini rijeke Sane, na području koje je do 1992. godine simbolizirala Stojanka majka Knežopoljka.
Ovaj tekst će biti samo jedan mali pokušaj kreiranja registra bošnjačkih porodica koje su najviše stradale tokom agresije i genocida.
Ratna aždaha
Osmoricu sinova je Ramiz Hakić iz Kazana kod Srebrenice sa svojom ženom izrodio. Ratna aždaha nad srednjim Podrinjem progutala je Ramiza i sedmoricu njegovih sinova.
Ramiza Hakića su četnici zaklali kod Ljubovijskog mosta u Bratuncu u maju 1992. godine. Šestorica sinova su mu poginula tokom srebreničkog genocida 1995. godine, a sina Hamdiju koji je kao težak srčani bolesnik 1993. bio evakuiran iz Srebrenice ubi haubička granata srpskog generala Novaka Đukića u masakru na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine, zajedno s još 70 Tuzlaka.
Također, Ramizu su pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske u julskom genoicidu u Srebrenici ubili i šestero unučadi.
Rahmetli Ibri i Azemi Efendić iz Vlasenice četnici su, nakon što je Novosadski korpus JNA okupirao Vlasenicu, ubili sedmoricu sinova: Saliha, Šukriju, Salku, Ahmu, Hasu, Hilmu i Osmu.
A šta kazati za tragediju i bol koje su preživjele dvije hrabre majke Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora i Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika početkom agresije 1992. godine.
Obje su u četničkom orgijanju izgubile muževe i po šestoricu sinova. Hava Tatarević i Nazija Beganović su simbol stradanja Bošnjaka, živi svjedoci nezapamćenih ratnih zločina u historiji svijeta. Oni koji su poubijali njihove muževe i sinove danas slobodno šetaju. Nana Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora danas živi sama. Nema nikoga da se brine o njoj i teško preživljava. U Zecovima su tada ubijene 34 osobe.
Naziji Beganović iz Đulića kod Zvornika četnici su u junu 1992. godine odveli sinove Muriza, Idriza, Beriza, Feriza, Ramu i Fahrudina te muža Mustafu. U Bijelom Potoku izdvojeno je i ubijeno 668 muškaraca, među kojima su bili i njeni najmiliji.
Još nije našla kosti četvorice svojih sinova: Beriza, Feriza, Rame i Fahrudina. Ogorčena presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu u tužbi protiv Srbije, 26. februara 2007. godine Nazija je rekla: “Gdje je pravda za moje sinove, sudijo. Šest sam ih imala, ko šest planina. Čekam da im makar kosti nađem. Mogu oni reći da Srbija nije kriva za genocid i da nema dokaza. Dok sam živa, ja znam ko je kriv. Ima dokaza, gospođo sudija.”
Osim majke Nazije Beganović, na području Đulića i Klisa ima još majki i očeva kojima su četnici u maju 1992. godine pobili više sinova. Majka Alija Musić ostala je bez njih petorice.
Samo fotografije
I dedi Muji Hasanoviću iz Klise Karadžićevi i Mladićevi krvnici ubili su petoricu sinova.
Đulafera Džinić iz Klise rođena je 1941. godine. Na njenim zidovima fotografije, na fotografijama sve što nema – nasmijana lica njene četvorice sinova: Alije, Sejada, Rifeta i Izeta.
Prilikom krvoprolića koje 16. maja 1992. počiniše četnici iz Milića i okoline u pitomom vlaseničkom selu Zaklopača, kada su za 20 minuta pobili više od 60 mještana ovoga sela, među kojima je bilo i 15 djece, ubijen je i Ibro Hodžić sa svojom petoricom sinova: Bećirom, Husom, Hasom, Hamdijom i Safetom i šesnaestogodišnjim unukom Mersudinom. Niko još nije odgovarao za zločin u Zaklopači.
Vidno potresena i očiju punih suza bila je Nura Ramić kada je otkrila spomen-ploču s imenima 85 žrtava iz naselja Hranče kod Bratunca 3. maja 2009. godine, na 17. godišnjicu masovnog stradanja Bošnjaka ovoga naselja. Za svojih više od 75 godina nana Nura svašta je, kaže, doživjela i preživjela, pa i ono najteže – tokom agresije na BiH ubijeni su joj petorica sinova i četvero unučadi.
Na dženazi koja je obavljena 8. jula 2007. godine u Gornjim Agićima kod Bosanskog Novog više stotina mještana, komšija, prijatelja i rodbine oprostilo se od Himze Ibrahimagića i njegove petorice sinova: Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.
Supruga i majka Halima, pred čijim se očima zlo dogodilo, svoje najmilije je, kasnije je to pripovijedala, prvo dekama prekrila, a onda pješice iz Bišćana otišla do Trnopolja, do prijedorskog logora, gdje je njen sin Emir nakon tragedije zatočen, da se svojim očima uvjeri da joj je barem on živ ostao.
Nema nikoga ko bi u potkozarsko gluho doba samoće, bola i zaborava mogao čuti jecaje i obrisati suze majke Hasnije Kadirić iz Bišćana kod Prijedora što ih prolijeva za četvoricom sinova: Feridom, Edinom, Samirom i Emirom, koje Mladićeva banda pobi s početka ljeta 1992. godine. Vrata nikad ne zaključava, sve se nada odnekud će se sinovi pojaviti.
Senadu Medanoviću iz Velagića kod Ključa tokom agresije komšije su ubile petoricu braće.
– Srce moje majke nije izdržalo. Ne samo da moja majka nije dočekala pravdu nego mi se čini da je ni mi mlađi nećemo dočekati – kaže Senad.
Nema, niti će ikada utjehe biti ni za Muniru Mehmedović, kojoj u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, u najvećem i jedinom genocidu na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, pripadnici Vojske i MUP-a Republike Srpske pobiše petoricu sinova: Huseina, Husniju, Reufa, Fikreta i Fehima.
I Šidi Mehanović iz Tegara kod Bratunca suze su najbliža rodbina. U srebreničkom pokolju ubijeni su joj četvorica sinova, muž i unuk.
Munib Muminović bio je još jedna žrtva srebreničke tragedije. Još jedan roditelj koji nije doživio da pokopa svu svoju ubijenu djecu. Takvih je barem nekoliko stotina.
Zumra Mehić iz Jagodnje kod Bratunca majka je kojoj su krvnici tokom srebreničkog genocida ubili četvoricu sinova i supruga.
Zločinci slobodni
Malo je danas Bosanaca koji nisu čuli za legendarnog komandanta Armije RBiH Safeta Zajku, narodnog heroja, branioca Sarajeva, komandanta Druge viteške brigade. Poginuo je 17. juna 1993. godine, nakon oslobađanja Mijatovića kose nedaleko od Sarajeva.
Rijetki su oni koji danas znaju da je Duda Zajko, Safetova majka, osim legendarnog komandanta, u ratu ostala bez još trojice sinova.
Salki i Dudi Zajko su četnici 28. jula 1992. godine u istom danu ubili trojicu sinova. U rodnom selu Gaočići kod Rudog ubijeni su 26-godišnji Halil i 19-godišnji Sulejman. Za ubistvo se sumnjiči njihov kućni prijatelj, seoski učitelj Vasilije Vaso Krstić. Istog dana na Stjenicama kod Rogatice ubijen je i treći Safetov brat Munir, koji je u trenutku pogibije imao 22 godine.
I tako, kad je u pitanju nepojmljiva ratna i poslijeratna drama bošnjačkih majki i očeva hrabrosti, ovom spisku izgleda nema kraja.
Možda će neko kazati da je ovo priča prošlosti i da kao takva svjedoči o jednom nevremenu koje je iza nas, ali mislim da je ovo prije svega, ipak, priča budućnosti kao opomena i putokaz na savjest cijeloga svijeta.
Ostaju tone gorčine zbog saznanja da glavni krvnici koji počiniše navedena zlodjela još slobodno žive na području BiH i regiona i da mnogi od njih svakodnevno, uživajući u kulturi nekažnjivosti, poručuju: “Smrt žrtvama fašizma”.
I zbog toga, iako već 16 godina govore da je u Bosni mir, mirno nije u nama.
Sedmorica braće i osmi bratić
– Sedmorica njih braće je ubijeno i osmi bratić. Ljudi koji su ih ubijali su sve naše komšije Srbi iz Vlasenice. Moj muž je odveden iz kuće, a djevera su mi izveli iz kafane. Nikad se više nije vratio. Ubila su ga dvojica komšija, a moj djever im je mogao biti otac. Muža su odveli u zatvor i nakon nekoliko dana u logor Sušica. Nakon toga odveden je u Pelemiše u radni vod i nikada se više nije vratio – ispričala je Ajša Efendić, supruga rahmetli Šukrije Efendića.
Jesu li majku dozivali tada…
– Pobiše mi šestoricu sinova, moju djecu Nishada, Zijada, Zilhada, Nihada, Seada, Senada, supruga Muharema, dvije sestre i njihovu djecu. Tražila sam ih preko novina, dala krv za identifikaciju, molila sam i ljude i neljude da mi kažu gdje su im kosti. Da mi je znati ko ih je ubio, jesu li majku dozivali tada… Da mi je da im kosti nađem, u mezar stavim i Fatihu proučim. Zato niko nema pravo zaboraviti šta se dogodilo u BiH. Naše sinove su ratni zločinci ubili u jednom danu samo zato što su bili muslimani – riječi su majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora.
Samo dragi Allah zna
– Razdvojili su nas, a mi smo ostali kao drvo odsječeni. Govorili su mi da idem tražiti da ih puste, ali nisu dali. Kasnije su ih odveli u nepoznatom pravcu, a nas su potrpali u kamione i istresli u Memićima. Nikada nisam saznala gdje su bili, gdje su ubijeni… Kosti moga muža Mustafe i dvojice sinova, Muriza i Idriza, nađene su na Crnom vrhu. Ukopani su na šehidskom mezarju u Memićima, a za sudbinu ostale četvorice sinova nikad nisam saznala. Samo dragi Allah zna šta se s njima desilo – kazuje Nazija Beganović iz Đulića kod Zvornika.
Nikad ovako nije bilo, pobiše sve
Na put ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji krenula je s mužem, četvoricom sinova, troje unučadi i tri snahe. Na Bijelom potoku su ih četnici presreli i ubili joj četvoricu sinova.
– Nikad ovako nije bilo, pobiše sve. Ubija te. Ubije ti srce. Ja srca više nemam. Četiri puta su ga ubili – kaže Đulafera Džinić iz Klise.
Kako su moja unučad bila lijepa
– Mog Adema i Dževada četnici su 3. maja 1992. godine odveli u školu u Bratunac. I nikad više. Nije prošlo mjesec kad zovu iz Sarajeva, poginuo moj Enes. Apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, snajper ga pogodio u Domu u Nedžarićima. Tamo su ga i ukopali. Moji Nazif i Sead otišli tada u Srebrenicu, mislili da se spase. Kad dođe juli 1995. godine, ubiše i njih dvojicu. Ubijeno mi je i četvero unučadi: Muamer, Adnan, Dženana i Sulejman. Muamer i Adnan su Nazifovi sinovi, zapaljeni su u jednoj kući u Suhoj, a imali su jedan 10, a drugi 13 godina. Eh, Allahu moj, kako su samo moja unučad lijepa bila – priča Nura Ramić iz Bratunca.
Bol koji se opipati može
– Babo i braća su mi hladnokrvno ubijeni u Bišćanima kod Prijedora, 20. jula 1992. godine, na samo kilometar od kuće u kojoj sam nakon etničkog čišćenja Agića, zajedno s porodicom, našao utočište – s bolom koji se opipati može, svjedoči Emir Ibrahimagić iz Gornjih Agića kod Bosanskog Novog, koji je čudom izbjegao tragičnu sudbinu oca Himze Ibrahimagića i braće Kasima, Huseina, Samira, Hasana i Muhameda.
Ni 16 još nije napunio…
– Prvo su mi komšije odveli najmlađeg Ferida, ni 16 još nije napunio… Posljednjeg sam Emira pogledom ispratila. Ubacili su ih u kombi ispred kuće i otada im nema traga – govori nesretna starica Hasnija Kadirić iz prijedorskih Bišćana, majka četvorice ubijenih sinova.
Ž6= I oca boli jednako
U Kladnju je, u stanju nervnog rastrojstva, 23. aprila prošle godine, ruku na sebe podigao Munib Muminović Brko iz Srebrenice tako što se objesio u džamiji. Munib je godinama bio personifikacija okupljanja i protesta srebreničkih majki kao čovjek koji je u srebreničkom genocidu ostao bez četvorice sinova: Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa.
U ispovijesti za medije je govorio:
– Svi govorite majka, majka, a otac? Šta je otac? Zar oca ne boli jednako kao i majku?