D. Tucović, Crnogorski bes, “Radničke novine”, br. 239, Beograd 9. novembar 1913. “Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambare, sve gde se god šta imalo da zapljačka… Ako spomenete nekome Arnautinu reč “Karadag” on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom seče sve, ne štedeći ni decu “.
Politika svršenog čina ipak nije rezultirala priželjkivanim ishodom. Iluzije su preživjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske države diplomatski angažirala širom Evrope tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju državu. Nikola Pašić, koji je vjerovao da će Srbija zadržati ono štoje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvažnijih “životnih pravaca razvoja”. Revoltirana srbijanska štampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se čak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je “jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek”, podmećući čitaocima legendu o “repatim ljudima”, koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća zabilježio njemački naučnik J. G. Han.
Opći glas javnog mišljenja u Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja.
Ugovorom u Londonu u maju 1913. okončanje Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao “praktično neupotrebljiv” zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.
Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama “korektno” odgovorile na ovu kompromisnu obavijest ističući da njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.
Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, sem uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija. Balkanske hrišćanske države nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tuđ i nepouzdan element.
Nastavice se