Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i oskaćivali ranjene: “nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći “.U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su “plemenštinu” i podvajali Crnogorce na “zaslužne” i “obične”, na “soj” i “nesoj”.U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih “turskih” glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana “do poslednjeg dućana “. Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: “zaprepašćenjeje ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana ”
U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.
O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol “krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte”. Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.
Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa “Arnautima ” u “Staroj Srbiji “, niti je bila svjesna perspektive tog problema.
Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija “odlagalište ” raznih naroda koji su tu napravili pravi “etnografski muzej”. Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava “terra incognita “. Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili “Južnom Srbijom “, Bugari, pak “Zapadnom Bugarskom “, a Grci su je smatrali “kolijevkom Aleksandra Makedonskog”.
Nastavice se