Ponovo se vracam ovoj temi u kojoj sam, iskreno, ocekivao vise reakcija. Mislim da je ravno zlocinu o ovome ne progovoriti javno I pokusati iz ovoga izvuci pouke. To se posebno odnosi na nas Bosnjake koji smo mogli biti kolateralna steta u Drugom svjetskom ratu ali nam se nije smijela desiti 1992. godina u ovakvom obliku kao sto se desila. Pa hajde da mozda I tu trazimo neki izgovor jer je prijasnja vlast cvrsto stajala na stanovistu da ne treba kopati po starim ranama I prizivati duhove.
Naravno pogresno.
Mi I dalje sutimo I poslije 1995. godine, sada ne zbog vlasti nego zbog zlocinaca koji se slobodno setaju I koji su nam I danas prijetnja.
Dokle?????
Do novih pokolja u nekoj blizoj ili daljoj buducnosti.
Vrijeme je da se progovori I o onom ali I o ovom zadnjem ratu. Da progovore porodice onih koji su postali zrtve pokolja I agresije, jer ukoliko to ne uradimo dovodimo nasa pooljenja u opasnost.
Ima dosta kontroverzi oko partizanskog pokreta I vlasti poslije rata. Mnogi danas sa ove elike istorijske distance optuzuju I partizane I komunisticki pokret.
Ja vjerujem Adilbegu, koji je sve to prosao. Bio komunista I partisan od pocetka do zavrsetka rata, a onda kada su mnogi uzivali u pobjednickoj slavi on je sve to napustio I otisao u emigraciju. Nije mogao protiv sebe I svojih principa. Rijetki su takvi I on je covjek kome se moze vjerovati, svakoj njegovoj izgovorenoj rijeci. Gore objavljeni tekst “Put u Focu” objavljen 1959. godine to pokazuje. Otvoreno pise o istini koja se dugo godina zataskavala.
Ali mora mu se vjerovati kada napise I ovo dole sto slijedi. Ma sta ko mislio I napisao, njegovi zivotni argumenti stoje iza svake rijeci.
Pisacu I ja kasnije neke svoje zabranjene price kasnije ali sam osjecao obavezu da ovo postavim ovdje.
Evo nekih Adilbegovih razmisljanja:
[color=#0000FF]Partizani su branili domovinu
“Ja sam imao snazan patriotski osjecaj, mnogo snazniji nego sad ovi koji se busaju u prsa kao veliki Hrvati ili veliki Srbi. Nikada se toga nisam stidio, jer u tome nisam vidio nista lose. Nisam smatrao da kao komunista trebam sakrivati patriotski osjecaj, dapace. Ali, onaj patos nacionalisticke ideologije bio nam je stran. Ono da je Srbin bolji od Hrvata ili Hrvat bolji od Muslimana bilo nam je strano. Postojao je jedan osjecaj za domovinu, da je volis, da je branis. Mislim da je partizanski pokret pokazao spremnost da se gine u obrani svoje domovine. Da se u borbi ne bude kukavica, to je bila najgora osobina, a to.bi bilo gore nego da si se odvojio od pokreta. I stav je bio da se borci koji su pozrtvovani primaju u partiju bez obzira na to sto mozda imaju predrasuda – vjerskih, nacionalnih i sl. Taj kvalitet borca bio je kod nas jako cijenjen.”
(“Bosnjak”, 46/1995.)
Partizani su prekinuli nacionalna ludila
“Da su u Jugoslaviji, odnosno na tom podrucju pobijedili nacionalisti, recimo cetnici, ne znam da li bi bilo oprosta i velikodusnosti. Vjerovatnije je da bi bilo krvi do kolj ena, jer kada se vodi totalni rat protiv jednog naroda, kao sto je bilo pod Hitlerom prema zidovima, kod Pavelica prema Srbima, kod Draze prema muslimanima, i tome slicno, onda osveti i kaznjavanjima nema kraja.
Jedino kada postoji demokratska i pravna drzava, kad se stvore normalni uslovi vidi se ko je spreman da oprosti.
Nacionalno ludilo i obracuni koji su poceli kod nas 194 1. godine prekinuti su pobjedom partizana. Doduse, bilo je obracuna komunista sa protivnicima i nepredvidivih ekscesa, ali za nas je bila sreca, kad vec nismo imali pravne i demokratske alternative, sto su partizani sprijecili dalje nacionalno obracunavanje.
(“Sudbina Bosnjaka “, 21 / 1999.)
Partizansko vrijeme i Bosnjaci
“Mora se priznati da je Bosnjacima partizansko vrijeme donijelo nekoliko pozitivnih pomaka. Zelim istaknuti dva takva dostignuca. Prvo, stvaranje Republike BiH te izgradjivanje vlastitih kadrova, i, drugo, uspostavljanje nacionalnog kljuca za odredjene polozaje i funkcije u drustvu. Svi smo mi docekali kraj rata osiromaseni, bili smo u teskom polozaju, ali su muslimani bili stvarno izravnani sa Srbima i Hrvatima. Mogli smo se skolovati, mogli smo se razvijati isto kao sto su se razvijali i drugi u toj Jugoslaviji.”
(“Okovana Bosna”, 26/1995.)
Politika prema Srbima
“Politika partizana prema Srbima bila je slijedeca: ako je neko i bio u cetnicima, a bio sklon da prijedje k nama, vrata su mu bila otvorena do 1943. godine, dok se nismo krvavo potukli. Ali imali smo ljude kao sto je bio Rodoljub Colakovic, za razliku od Tempa, koji su prema cetnicima vodili drugu politiku: mi tjeramo cetnike, uhvatimo ih, Colakovic im odrzi govor, pusti ih da idu kucama ili da pridju nama. I to koljace koji dolaze s fronta protiv muslimana. Te propuste vis-a-vis cetnika Tempo je u svojim uspomenama prilicno objektivno i istinito ispricao, pa su ga komunisti iz vodstva BiH, zacudo i Srbi i muslimani, optuzili da je preokrenuo historiju Bosne.”
(“Bosnjak”, 75/1995.)
Srpska imena
“Posto je lako vrag mogao da odnese salu, ja sam se obratio tim ljudima rekavsi: “Ja se zovem Adil Zulfirkarpasic i sin sam Huseinbega Zulfirkapasica. Mogao sam da pristupim ustasama i mogao sam biti jedan od njihovih prvaka. Nisam to ucinio vec sam ostavio svoj grad, svoju familiju, i dosao sa puskom u ruci da se borim sa vama.” Znali su da sam od prve bitke koje su vodjene protiv ustasa sa njima, da sam bio ranjen, itd. Tada se digne jedan i kaze: „Brate moj, sada si mi miliji deset puta. Istina je ziva da se ti sa nama boris ove, ali gdje su drugi muslimani?“ Onda je kazem: „Evo, i ovaj Aco ovdje je Hasan Brkic, itd.
Mislim da je jedan od tvoraca takve politike bio Rodoljub Colakovic koj i je na tom polju ucinio velike greske.
On nije imao namjeru da muslimane dovede u opasnost. To mu se sigurno ne moze pripisati. Medjutim, svakog muslimana koji je bar malo kolaborirao, on je ostro kaznjavao, dok to nije vazilo za ljude koji su bili u cetnicima. Velikodusno je prelazio preko toga. Tito je bio naredio da se cetnici razoruzaju, ubice medju njima strijeljaju… Medjutim, najcesce se zavrsavalo tako sto bi im se odrzao neki govor i onda bi ih pustili kucama, ponekad i s oruzjem.“
(„Sudbina Bosnjaka“, 52/1999. )[/color]