Oslobadjanje sireg podrucja Kamenice(Zvornicke)
Vec je proslo par dana odkako vise niko ne dolazi na Snagovo.
Mirno je i jedino sta se cuje po vazdan su odjeci detonacija u daljinama, sa svih strana.
Nas nekoliko je ostalo na Snagovu, a sa nama je i Dajnica, tako da ne oskudijevamo u dobroj hrani.
S obzirom da je Snagovo jos ranije popaljeno, sa padom Kule ovdje nije ni linija odbrane.
U stvari mi smo u nekoj medju zoni,nicijoj muslimanskoj zemlji.
Nase linije su tamo daleko preko Liplja, a cetnicke u Glumini donjoj i gornjoj.
Dole asfaltom veliki pokreti cetnicke bratije.
Spavamo u podrumu Amidzine neopravljene kuce.
Dobro betoniran podrum sa betonskim pregradama.
Jedno jutro je pocelo iznenada zestoko granatiranje.
Na uzi dio Snagova palo je nekoliko desetina granata u roku od nekoliko minuta.
Mi smo jos lezali i znali smo sta ce uslijediti.
Utihnulo je granatiranje i neko je izasao da izvidi sta se desava.
Brzo je uletio u podrum vicuci da odozdo od ceste ide bruka cetnika.
Spakovali smo se na brzinu i trceci uletili u sumu koja vodi prema Liplju i Kamenici.
Cetnici su bili krenuli u ofanzivu, zbog sigurnosti putne komunikacije, misleci da su na Snagovu nase linije.
Medjutim kako su dosli tako su se i vratili.
Niti su imali sta paliti niti pljackati.
Mi smo u neko doba stigli u Liplje i odlucili da idemo na Novo selo,
da vidimo kako je gore.
Dosli smo gore, medjutim u komandi nam je receno da mozemo nociti, i sutra da idemo u Kamenicu.
Tako smo i ucinili.
Dolaskom u Kamenicu vidjeli smo da u skoli ima dosta naroda a saznali smo i da su ranjenici razmjesteni po kucama dole kod dzamije..
Smjestili smo se u skolu.
Meni i Rasidu su Vlasencani dali nekakih cebadi i smjestili nas u cosku jedne ucionice.
Hranio se svako za sebe, al nema veze jesen je i ima voca i povrca.
Isti dan smo otisli obici nase dole kod dzamije.
Otisli smo i u Alice kod Kasima.
On nam se obradovo ali je bio tuzan.
Pogino je rodzak mu Dzevad od cetnickog snajpera.
Predlozio nam je da se smjestimo skupa sa njegovima u drugo selo kod njegove tetke.
Zahvalili smo mu se i rekli da smo se mi vec dobro smjestili u skoli.
Prico nam je jos da cetnici iz okolnih cetnickih sela svakodnevno provociraju i da je komanda odlucila da ocisti ta sela, zbog sigurnosti naroda i ranjenika.
Njegovo selo je bilo prvo na udaru pa su se zato iselili.
Dogovorili smo se da Rasid (zbog godina) ostane u Kamenici, a ja da idem sa njim.
Posto je imo slobodno, pito sam ga da odemo do Cerske.
Kopkalo me je da nadjem nekog sa naseg kraja da mi isprica o dogadjajima oko i u Rogatici.
Otisli smo i u Cerskoj sam u skoli nasao starog Imamovica sa Zivaljevine, oca od mog skolskog Fikreta.
Prico mi je nesto ali ni on sam nije znao puno.
Poso je bio da se probije za Tuzlu.
Sta je dalje sa njim bilo nije mi poznato.
Vratili smo se za Kamenicu.
Sledece dane do akcije sam proveo sa Kasimom.
Upozno sam teren, sazno gdje su cetnicka gnijezda i gdje im je minobacacka jedinica.
reko mi je kad razbijemo cetnike da gledamo da ufatimo po jednog konja, i da ih natovarimo psenicom ili brasnom,
i da gonimo za magacin kod komande.
Pola nama-pola komandi.
Doso je i dan okrsaja.
Dan uoci smo otisli ranije “u krevet”,
jer je trebalo ustati prije sabaha.
Nasi diverzanti su se jos u toku noci uvukli cetnicima iza ledja.
U cik sabaha smo udarili sa svih strana po cetnicima.
Bilo je potpuno iznenadjenje, jer cetnici nisu bili nista nacutili.
Islo je lakse nego sam ocekivao.
Vec oko 11 ujutro smo bili na domak zadnjeg cetnickog sela prije brdaa prema Capardama.
Gorelo je na sve strane.
U pocetku smo palili samo sijena i poneku stalu (ali prije toga izvedi bi stoku) zbog efekta izazivanja straha kod cetnika.
Ufati te neka manija, ne hodas nego letis a prsa hoce da explodiraju od nekog zanosa i pritiska.
Palio bi sve dokle dodjes, ali nesmijes.Tako naredjeno.
Vidio sam na desetine izginuluh cetnika.
Neki u sarenkama a neki u starim cetnickim(citaj jna) uniformama.
U jednoj stali sam naso konja.
Kasim mi je pomogo da pomocu konopaca natovarim dvije”jutane” vrece psenice, i reko mi da idem nazad za Kamenicu.
Posluso sam ga, ali sam usput zavirio u jos nekoliko podruma.
U jednom sam naso dvije vrece bijelog brasna.
Natovario sam i njih, iz neznanja, na konja.
Poslije kad sam stigo do skole doletio je Rasid, i ja sam mu reko da brasno nosi u ucionicu u “nas cosak”, sto je on i ucinio.
Neko je prokomentariso da sam ja poludio,
koliko sam natovario na Konja.
Tek tad sam posto svjestan sta sam ucinio konju.
Bio je mokar ko da je tek izaso iz vode (doduse i ja).
Nisam znao koliko smijes natovariti na konja, i ja sam ono “tovar” podrazumijevo natovari koliko moze stati.
Jadni konj, mogo je crci.
Poslije sam ga odveo kod Tetke i ostavio u stali.
Ona ga je pokrila nekakom ponjavom da se ne prehladi.
Taj dan je bilo zabranjeno ici u cetnicka sela, jer se ocekivala cetnicka odmadazda, a to je u principu uvijek isto–granatiranje.
Gdje god im “natrljas nos”, oni uzvrate stotinama granata.
Tako je i bilo i ovaj put.
Dolijetale granate do kasno u noc.
Ocekivali smo kontra ofanzivu, ali je ona izostala.
I nije se desila do kraja mog boravka u Kamenici,
otprilike jos jedan mjesec.
Primice se i kraj septembra……….