Tri mjeseca Cerske
Pjesadijski, cetnici jos ne napadaju Cersku,ali zato granatiraju danonocno.
Granate dolijecu iz seela iz pravca prema Milicima.
Velika teritorija pa jos ne padaju blizu nas,al ipak fatamo zaklon cesto.
Jedna je od prvih smjena mene i mog ratnog kod zatvora.
Mali,sedamnaestogodisnjak, od Vlasenice,kog poznajem vec tri godine.
Noc je.
Raspali prva granata nekih par stotina metara od nas.
Mi u paniku,nemamo gdje da se sakrijemo,strah nas.
Doleti jos nekoliko,od kojih jedna prepolovi hrast na nekih mozda stotinjak metara od nas.
Ponovo tisina,ne dolijecu vise.Mi se smirismo.
Sutradan pravac kod naseg komandira Muradifa kuci.
Zatrazimo da nam da krampu i lopatu.
Sa suprotne strane od one odakle dolijecu granate pored zida iskopamo mi sebi sjedeci rov.
Kasnije se covjek naviknu na granate i nije bilo vise nekog velikog straha.
Sa zatvorenicima pricamo ko da i nisu zatvoreni.
Normalno ih izvodimo u setnju,ali po dvojicu ili po jednog kad mora u wc.
Imamo lovacku pusku i pistolj,i drzimo ih na odstojanju.
Hrana ista i njima i nama, dvaput dnevno.
Beremo tresnje,zelene jabuke,luk…….pa dajemo i njima da jedu.
Ponekad se i sad zapitam da li bih to opet cinio,neznam.
Nisam tada jos bio cuo da su mi otac i brat poginuli.
To cu tek saznati u oktobru kad budem sreo Eseda Kurtu,i to ce biti sebep da idem za Zepu,svom narodu, pa sta bude.
Bojim se da kad bi se sve ponovilo, da bih opet sve isto cinio,nekako covjek ima dusu,a ne ko oni dusmani.
Hele prolazi vrijeme,cetnici pokusavaju na razne strane da provale.
Gdje god probaju,lete svi,makar ranjene izvlaciti i zbrinjavati.
Ponekad navaljuju i po dva dana non stop.
Pocinje i avijacija da nam zivot zagorcava.Bacaju onako nasumice i mitraljiraju,a nekad prospu i kasetne bombe,cini mi se 24 komada u jednoj.Padaju u dva reda u istom rastojanju.
Strada dosta stoke,a ponekad neko i pogine.
Pocinju bacati i po linijama odbrane,ali mi skontali cetnike.
Cim treba avijacija da napada danju oni kace velika bijela platna visoko na drvece svuda okolo,a nocu pale vatre.
Cim cetnici, kacimo i mi i lozimo vatre,svuda po Cerskoj teritoriji tako da se avijacija zbunjuje i u nekoliko navrata tuce cetnicke linije.
Poslije nekog vremena umanjili su ali su poceli dolijetati poljoprivredni avioni, baci jednu golemu ko krmaca i nestane ga.
Imali su taktiku,digne se visoko tamo negdje i onda slobodnim letom pa i ne cujes kad doleti,mamu im njihovu.
Nasi idu i do Vlasenickih popaljenih sela i donosi se sta je ko zakopo.
Jedne prilike otiso Drum sa svojima.
U povratku primijetili cetnike negdje na Rogosiji kod neke brvnare.
Popucali se i pobili cetnike.Od nasih ranilo Druma u nogu i jos jednog lakse.
Donijeli licne dokumente od cetnika,izmedju ostalih od cetnickog kapetana Save Bacica.
Nasli mu plan proslave kad zauzmu Cersku.
Savo pad Cerske ne doceka kao ni veliki broj cetnika.
Druma sam poznavo takodje jedno tri godine.
Jos uvijek ima posledice od tog ranjavanja.
Jednog dana dodje nam nas komandir Muradif i saopsti nam da se otvara novi zatvor dole kod skole.
Nesigurno je drzati okorjele cetnike u stali.
Kod nas ostaju nasi zatvorenici.
Stigne poneki novi, kradja 2-3 mjeseca zatvora.
Cuo sam kasnije od Rasida i za Muradifa da se nikad nije pojavio poslije pada Srebrenice.
Gore na Udrcu se pravi heliodrom.Treba nasi helikopteri da dovlace sanitetski materijal a tezi ranjenici da se prebacuju za Tuzlu.
Ja i Mali smo upoznali cjelokupnu Cersku teritoriju,cak smo isli i preko Udrca,preko rijeke Drinjace prema Kamenici Zvornickoj.
Tamo narod sije duhan ko kod nas kukuruz,pa idemo donositi.Svaki put po cetiri ranca,on dva ,ja dva.
Narod nanize pa susi,a i na sporetu Bogami.
Smota osuseni list, isijece,pa smota u “preporod”i pusi.
Ja bio presto prije rata duhaniti,pa eto u Cerskoj opet poceh.
Kasnije poslije rata sam opet presto i fala dragom Allahu nisam vise ni pocinjo.
Izgubismo tih dana,jos dvije nama drage osobe.Brata i sestru.
Mrkog pogodilo u rovu u glavu,a Nizama bila dole u selu sa rajom i pala granata blizu njih.Oni su sa Gradine iz Ferhatovica.
Jednog dana mi na smjeni,kad vidimo ide kolona uniformisane vojske.
Do tada ni jednog uniformisanog naseg nismo vidjeli.
Na stotine ih,naoruzani do zuba a vode i konje natovarene.
Kasnije smo culi da je to stigo komandant Nurif,koji je inace iz Konjevic polja, sa ljudima koji su se vratili da brane svoja ognjista.
Kazu od Kalesije pa do Cerske nigdje ni metak na njih nije opalio,vjerovatno nisu smjeli cetnici kad su vidili koliko ih je.
Slusali smo kasnije na cetnickom radiju Zvornik kako je stiglo iz Tuzle 5000 Hosovaca.
Propaganda cetnicka od nekoliko stotina prave pet hiljada.
Budale, prepadaju sami sebe a pricali su zarobljeni cetnici da se HOS-a boje ko guje u trnu.
Stiglo je i vrijeme zetve i kad smo imali vremena isli smo i mi.
Na desetine omladine,zezancija,asikovanje,ko da je mirno doba.
Cure zanju srpovima a momci vezu snopove i iznose iz njiva.
Naucih i ja vezati snopove,a vezes ih sa tim istim stabljikama,i ispadne tvrdo ko da si kanapom vezo.Ne trga se.
Cetnici navaljuju i dalje.
Trpe velike gubitke ali ne odustaju.
Najgore vikendom.
Ne prestaje pucati ni danju ni nocu.
Sa Kasimom sam posto veliki prijatelj,i kad je odlezo i odlazio reko mi je da obavezno dodjem kod njega kad se zatvori zatvor.
Kraj avgusta,ponestaje zatvorenika,sprema se zatvaranje “naseg zatvora”.
Cujemo mi da se sprema “sprovod”za Kalesiju odnosno Tuzlu i mi odlucujemo da i mi idemo.
Treba probati probiti se i prevesti nekoliko hiljada naroda i ranjenike na slobodnu Tuzlansku teritoriju…………