Dolazak u Cersku
Na Bacinu brdu me je ceko Dajdja. Reko mi je da su ostali otisli i da moramo pozuriti da ih stignemo.
S obzirom da smo se kretali prilicno sigurnim terenom brzo smo ih stigli.
Poslije nekoliko kilometara dosli smo na teren koji nije bio bas siguran,pa smo odlucili da uvijek dvojica budu u izvidjanju. i kada bi nam dali znak mi bi dosli do mjesta koje su oni vec bili napustili i krenuli u dalje izvidjanje terena.
Nije bilo price i pusenja jer su se cetnici mogli od svakle pojaviti.
Pred sami sumrak stigli smo pod Pijuke. Ponovo su izvidjaci otisli i vratili se uskoro.
Rekli su nam da se jos samo na nas ceka .
Ni sad mi nije jasno kako se taj jadni napaceni narod uspio tako dobro organizovati u izvlacenju naroda.
U svaki aksam je kretala po jedna grupa koja je bila predvodjena vodicima.
Mi smo dobili vodice koji su vec bili u Cerskoj i dosli po sledecu grupu.
Iako vec umoran vratilo mi se raspolozenje samom cinjenicom da imamo iskusne vodice.
Bilo nas je mozda osamdesetak,a medju nama je bilo i staraca,zena i djece.Pao je dogovor da ce se kretati polahko i da nema price i pusenja i da moramo sto tisi biti jer nam valja proci pored nekoliko srpskih sela .
Ranija izvidjanja su pokazala da cetnici jos uvijek po danu pljackaju , a u aksam se vracaju i ostaju u svojim selima.
Padala je kisa i to je bilo bolje za nas.
Polahko smo se pokrenuli i bez dogovora formirali kolonu jedan po jedan.Postajalo je sve tamnije
Na nogama sam imao kozne patike i one ce me u narednim mjesecima donijeti do Visegradskog Crnog vrha ,gdje cu ih morati skinuti jer na njima skoro vise nije bilo djonova.
Nije se vidio ni prst pred okom sto sbog oblaka sto zbog tame sume i potocina kojima smo se kretali.
Bili smo mokri do gole koze i napeti i umorni.Isli smo ni sam ne znam koliko dugo kad su se zaculi rafali sa jedne cuke..
Stali smo i cucnuli misleci da smo primijeceni .Medjutim rafalanje je prestalo i mi smo tu bili jos neko vrijeme i polahko krenuli dalje
Nista se vise nije culo,tako da i sad mislim da su to cetnici pucali da daju do znanja da su tu i vjerovatno su se i sami bojali iznenadnog napada.
Boze mili koje sve napore moze da izdrzi ziv rob.Nenormalno je sta sve izdrze starci,zene i djeca.
Morali smo preci cijelu planinu Rogosiju,medjutim vise nije bilo incidenata osim sto se ponekad cula poneka granata i pucanje u daljini.
Nedaju cetnici mira ni nocu nevinom Bosnjackom narodu.
U sami sabah smo stigli pred jedno selo.Mrtva tisina ni horozi se necuju.
Vratili su se izvidjaci i pozvali nas da pridjemo.
Selo je bilo Bosnjacko i narod je vec bio izbjego u Cersku,samo je ostala nekolicina muskaraca.
Poslije kratkog odmora krenuli smo uz brdo i kako su nam rekli mjestani treba nam jos otprilike pola sahata da dodjemo do prve linije odbrane Cerske.
Gore u brdu su nas primijetili cetnici sa drugog brda iz sela Vandzici i poceli da pucaju nasumice.
Na svu srecu bili su daleko.
Poslije nekoliko minuta dosli smo na sami vrh brda i udarili na nasu strazu.Bili smo razbacani i pristizo je kako ko.
Boze mili kakvo olaksanje.Cini mi se da je u tom momentu za mene rat bio zavrsen.
Jadan i cemeran nisam ni slutio sta me jos ocekuje i da to jos nije ni pocetak patnji.
Kroz krosnje drveca sam na drugoj strani ugledo kuce na udaljenosti od par kilometara.
Cerska!!!!!!!!
Rovovi i bajte samim vrhom brda na obadvije strane.
Sa Cerske strane brda dole vidio sam kolibe i vatre.
Priso mi je jedan borac i reko da moja puska, kalasnjikov, mora ostati na liniji…
Kazem borac a bio je to u stvari seljak ko i svi ostali sa njim. Mjestani iz najblizeg zaseoka Cerske. Obuceni u normalnu garderobu kaku smo imali i nosili svi, isto ko i danas. Ironicno cu reci da su bili naoruzani do zuba misleci naravno na onih pet, sest lovackih puski sacmarica i za cudo Bozije i jedan karabin.
Nije moj dobri Bosnjacki narod ni zamisliti mogo da ce biti napadnut od strane dojucerasnjih komsija srba.
Sad kad razmisljam kako smo mi bili sretni vidjevsi Cerane da su i oni bili sretni videci nas i u nas pokoji kalasnjikov. I sa tih nekoliko pusaka ce se uspjesno braniti Cerska sa ove strane. Vjerovatno je isto stanje bilo i po drugim Ceranskim zaseocima.
Svara se polahko Armija RBiH od golorukog naroda i taj isti narod ce se uspjesno braniti od cetnika naoruzanih do zuba oruzjem i orudjem bivse jna.
Posteno receno meni ni danas danile a i nikada nece biti jasno kako smo se odbranili i sacuvali nasu lijepu Bosnu, onako goloruki.
Isto tako mislim da ni cetnickim vojnim strucnjacima, vojvodama kao i svim ostalim srbima to nece biti jasno i nikada nece moci skontati.
Odgovor je jednostavan:
Valter je odbranio Bosnu a Valter isti ko i onaj sto je odbranio Sarajevo!!!
Moj dobri Bosnjacki narod.
…Iznenadio sam se.
Uzmi mi sve samo mi pusku nediraj, pomislio sam istovremeno.
Negodovo sam rijecima da ja nisam iz Vlasenice nego iz Rogatice i da ne poznajem ove terene.
Onda on rece da imam dvije mogucnosti:
Ostati sa puskom na liniji ili je ostaviti i javiti se u stab dole u Cerskoj i dobicu neko lakse mjesto pri stabu.
Nisam znao sta da mu odgovorim.
Onda je priso Cicak i reko mi:”Nedo idi za Cersku a ja cu ostati sa puskom na liniji,a za kasnije ce mo vidjeti”.
Otiso sam dole do vatri i dali su nam jesti i piti.
Nisam mogo jesti samo sam se napio vode.
Sutio sam i susio se na vatri,kad dodje Dajdja.
Sa njim je bio i Mali.
Veli on meni da u zaseoku Sejmenovici ima nekog prijatelja pa da podjem sa njima ako hocu da vidimo da nas prime na neko vrijeme u kucu dok se nesta ne snadjemo.
Vratio sam se do Cicka poselamio se sa njim i kreno sa Dajdjom i Malim dole u Cersku……….