Put za Tuzlu
Mama nije rekla nista protiv kad sam joj saopstio da se spremam da idem za Tuzlu da trazim
sina Dzenisa i njegovu mater.
Vjerovatno je znala da mi bilo sta kaze da me ne bi mogla odvratiti od moje nakane.
Znala je takodje kroz kako sam sito i reseto proso u zadnjih mogu slobodno reci godinu dana pa odlazak u Tuzlu i nije tako strasan.
Imam dovoljno maraka pa necu biti gladan sto je najvaznije i jedini problem je sto cu vjerovatno veci dio puta, ako ne i cijeli, morati preci pjeske.
Po mojim procjenama radi se oko stotinu i koji kilometar. Racunam jedno tri dana hoda do Tuzle, tri nek provedem u trazenju i tri da se vratim nazad.
Hele kazem mami da cu se vratiti najdalje za petnaest dana. Jer ako ih nadjem moracu se snaci nekako pa makar moro kupiti i konja jer je Dzenis previse mali da bi mogo ici pjeske toliki put a da ga nosim ni to nece ici jer iako sam se malo oporavio ipak sam jos uvijek iscrpljen i vagam samo sezdeset kila.
A sad kad ovo pisem imam devedeset i pet. U svakom slucaju mi je namjera da ako ih nadjem da sve troje dodjemo u Kakanj. Imam kucu, svega se ima kupiti a i nema nekih ratnih dejstava sto mi je i te kako vazno.
U narednih par dana odoh kod Semse i sve regulisasmo. Mobilisah se i postadoh logisticar.
Spremih dokumentaciju, povelki okrugli hljeb tepsijas sto mi ga mati ispece, par konzervi, par glavica luka, soli… u ranac koji sam u medjuvremenu nabavio.
Naravno u njemu su i dvije rucne bombe koje imam. Poselamih se i halalih sa mamom.
Placuci prosipa za mnom vodu a ja odlazim ubrzanim korakom ne okrecuci se i gutajuci knedle.
Ranije sam napito kako mi je najlakse doci do Varesa.
Objasnili su mi kroz koja sela moram proci jer mi je tako lakse i blize nego da idem cestom okolo.
Uglavnom u rano popodne stigoh u Vares bez ikakvih problema i krenuh navise kros carsiju prema izlazu iz grada.
Usput pitam imal kakog prevoza gore prema Zvijezdi, planini iznad Varesa. Pito sam u vise navrata da dobro utvrdim.
Nema nista ali znaju ici kamioni koji dovlace psenicu, kukuruz i ostale potrebstine sa Tuzlanske regije.
Tamo kazu negdje u Posavini kupuju od cetnika i iako je rat trgovina, ili bolje reci sverc cvjeta. Dobro je to kontam.
Tako iduci izadjoh iz grada i idem dalje. Ima jos do mraka pa cu mozda imati srece da naleti kakav kamion.
Hoce mrak, nista ne naleti a hoce mrak. Svratim jednoj kuci da pitam da prespavam na stali.
Ispricam domacinu sve kako jes i on mi odobri. Ne zove me u kucu a i da je zvao ne bih pristo jer zam zadovoljan sto mi je dozvolio da spavam na stali.
Imam dobru vrecu za spavanje, koju sam nabavio u Kaknju za ovo putovanje, pa nece biti zime.
Dobro sam spavo i bio sam budan prije sabaha ali sam ipak ceko da svane pa da krenem dalje.
Izvuko sam se polahko iz sijena i kreno dalje.
Zima ko ista pa nisam ni pomisljo da se umijem. Put me vodi dalje skoro stalno uzbrdo. Poslije par sati cujem brunda kamion iza mene i stanem. Kako prilazi masem i vicem mogu li sa njim.
Sofer otvori prozor i vice mi da se zakacim ako mogu jer ne smije stati. Znam i ja to jer je uzbrdica i klizavo a i snijeg je, ko planina.
Zabacim ranac i jedva se zakacih nekako mada znam da bi mi ovaj dobri sofer stao gore negdje kad bi naletio na ravan.
Valjade mi iskustvo iz djetinjstva kad smo se kacili na konjska zaprezna kola i kasnije traktore po Gracanici.
Sjetih se kako nas je znala stici i kandjija. Smjestih se iza kabine da me vjetar nebije zahvaljujuci se soferu kros ono staklo na zadnjem dijelu kabine.
Popesmo se na Zvijezdu i pocesmo spustati dole prema kotlini rijeke Krivaje. Kad smo se spustili skroooz dole kamion je stao. Sofer je izaso iz kabine a ja sam skocio sa kamiona. Reko mi je da predjem u kabinu kad budemo nastavili put.
Vidim s onu stranu rijeke Krivaje velika uzbrdica i prokopana cesta gore navise. Tamo stoji i jedan buldozder onaj pravi sa gusjenicama.
Vice mi sofer da moramo potraziti sofera gusjenicara da nas uzvuce navise jer sam kamion nemoze uzvuci. Skontah da buldozder i stoji tu zbog toga.
Hele poslije par sati smo bili usvuceni sto kamionom samim sto pomoci buldozdera. Sofer je Tuzlak i vozio je kukuruz da proda u Srednju Bosnu.
Dalje nije bilo problema jer je prema Kladnju bila dobra cesta iako puna ostrih krivina.
Od Kladnja, preko Zivinica do Tuzle bijase udobno putovati sto bi rekli, pjesma.
Kad smo dosli u Tuzlu sofer me uputio u hotel Tuzla gdje se moze pojeftino nociti. Iznenadio sam se kad su mi rekli da je cijena konaka, doduse bez dorucka, deset dojc maraka. Platio sam i otiso u sobu…..:)