Odluka, ponovo na put
Tako teku moji ratni dani u Kaknju. Svakodnevno srecem jos vise naroda iz Rogatice.
Ima dosta nasih gore u Cementari smjesteno a tu se ujedno i hrane u humanitarnoj menzi. Rece mi Agan da je tu smjestena i zena naseg rahmetli Pejde Matovica sa djecom, a cujem da su i sada 16 godina poslije jos uvijek tu. Sirota bez svog Pejde pa se jadnica nije uspjela nista bolje snaci.
Odem ponekad prvoborcu iz drugog svjetskog rata, Curevcu i posjedim sa njim i njegovom hanumom.
Vidjam i Balasa, mescin je bio kuhar prije rata u hotelu u Rogatici, a sada u ratu pomalo raduka u restoranu koji se nalazi dole prema Termoelektrani.
Nekad poslije rata sam gledo ovdje u Holandiji na televiziji kako su ga posjetili holandski novinari u Bosni. Naime radilo se o tome da je u Holandiji uhapsen neki rogaticki cetnik koji je zatrazio azil predstavljajuci se kao Balas i posjedovo je njegovu licnu kartu.
Balas je prico novinarima da mu je licna ostala kuci kada je izbjego iz Rogatice. Uglavnom ceto je zaradi robiju i depotrovan je poslije lezanja.
Poceh se druziti u to vrijeme sa nasim Amelom Kujovicem sa Mesica.
Zivili oni gore negdje vise magistrale i cesto sam iso kod njega.
Bili oni smjesteni u nekoj kuci i imali i stalu. Nabavio mu babo nekako kozu i zatvaro je u stalu. Jedne noci su upali lopovi kroz kidaonicu i odnijeli kozu.
Babo hud iso za tragovima i naso mjesto gdje su kozu zaklali i nista vise. A ona im je zivot znacila u onoj ratnoj neimastini.
Tako smo se ja i Amel druzili i pomalo isli kod naseg naroda.
Negdje ublizu njih je stanovala majka rahmetli Enesa Dzaferovica sa snahom i dvoje unucadi. Par puta nas je i tuda put nanio pa bi stali da se upitamo.
Jedne prilike sam cuo da je negdje kod Mostri u jednom selu smjestena teta Bahra majka naseg rahmetli jarana Ede Bogilovica. Kad mi je dolazio moj jaran Fudo Bradarac otisli smo da je obidjemo.
Ponijeli u kesi onako po nasem obicaju. Kad nas je vidjela teta Bahra je samo plakala i zahvaljivala nam sto smo je dosli obici. I nju uzeli neki mjestani sebi i odveli je iz kolektivnog smjestaja u Donjim Mostrima.
Dodjoh jednom kuci kad mi mama vice da joj je dolazio Semso Ajanovic, nas rodjak, sin Ademov iz Gorazda.
Pitam otkud on ovdje a ona mi veli da je on jedan od tehnickih komandanata Kakanjske Brigade, kako je cuo za nas i doso da nas obidje. Obradovah se tome i odmah odlucih da cu ga potraziti da se mobilisem kod njega.
Istovremeno postadoh svjestan da je stiglo vrijeme da moram ici za Tuzlansku regiju da pokusam potraziti i naci mog sina Dzenisa i njegovu mater sa kojima sam se rasto jos na Vlasenickoj Gradini na pocetku rata…
Bio sam svjestan da bih stigo do Tuzle da moram biti mobilisan da bi mogo dobiti dozvolu za putovanje i da bi me propustali na kontrolnim punktovima.
…Jos mjesec, dva pa ce godina da ih nisam vidio i da neznamo nista jedni za druge…..:)