Stize jesen pa tako i ja polahko nastavljam sa svojim ratnim putem.
Habesi
Habesh tako se prezivo bracni par koji je usvojio moju mater iz izbjeglickog centra
u Donjim mostrima i odveo je sebi kuci u Dobrinje.
Munib i Munira.
Munib je opet rodom gore iz Dzindica.
Mater mu zivi u Dzindicima a on je sebi sa svojom hanumom napravio kucu u Dobrinju.
Dobrinje je zadnje selo od Visokog u ravnici poslije koje cesta prolazi kroz brda
kotlinom rijeke Bosne dalje prema termoelektrani i Kaknju.
Divni ljudi i treba li jos sta reci na ovo humano djelo koje su ucinili.
Imali su tada dvoje malehne djece, kcerku i sina.
Mene su prihvatili kao rodjenog brata.
Spavo sam u jednoj sobi koja je ujedno sluzila i kao ostava.
S Munibom sam se odmah zblizio.
On je inace bio na liniji na Vratnicama iznad Visokog na onu stranu prema Sarajevu, tako da kazem.
Jake cetnicke linije odakle tuku cak i snajperima po carsiji Visokog.
Slobodno vrijeme smo uglavnom provodili skupa.
Isli u Kakanj, na Dzindice, u sumu sjeci drva i tako to.
U Visoko nismo jer nisi se mogo slobodno kretati zbog cetnickih granatiranja i snajpera.
U Dobrinju je bilo dosta naseg naroda.
Ja i mama smjesteni kod Habesa,
sa lijeve strane magistrale gledajuci od pravca Visokog prema Kaknju.
A sa desne strane strane polje i nekoliko kuca sa dzamijom i prodavnicom.
Po tim kucama su bili smjesteni nasi:
Moja prva komsinica a supruga rahmetli Naske Titorica, Ramiza sa dvije sceri,
takodje komsinica Mina sa Holuca sa snahom i unucetom.
Mina je supruga rahmetli Edhema Hodzica-Domacina a majka rahmetli Envera i rahmetli Edina…..
Edin je jos bio dijete.
Kad je Mina cula da sam stigo dosla je odmah da me vidi.
Plakala je govoreci:
Fala Allahu dragom kad iko doceka da se sastane sa svojima.
Minini su pobijeni na Holucu u napadu cetnika na Tekiju i Gracanicu.
Tu sam se sreo i sa Kenanom Bijedicem koji je bio u jedinici kod dzamije.
Bome jos nije bio ni pravi momak a sa puskom u ruci.
Rece mi da mu je i dajdja Avdaga dole prema Visokom u nekom selu.
Kasnije cu ga i sresti nekoliko puta.
Kupio sam ja odmah podmiru za kucu: sto kila bijelog brasna, ulja, secera…..
Ali se opet nekako nisam osjeco dobro, nesta me proganjalo.
Razmisljo sam da mi je kake sobice pa da se ja smjestim sa svojom majkom
i da drugome ne remetim njegov mir.
Ipak sam ja tu tudja kost.
Kad sam reko Munibu sta me tisti naljutio se govoreci da ja nisam normalan.
Dobro smo se sjaranili bili bas ko da smo prava braca.
S obzirom da jos nisam tacno sazno gdje su mi sin Dzenis i njegova mater
i sta je sa njima dalje bilo znao sam da moram ici za Tuzlu.
Naci cu tamo naroda iz Vlasenice pa ce mi valjda neko reci nesto o njima dvome.
Jos je hladno, februar je ’93 i ima snijega pa cu pokusati jos malo sacekati
jer cu vjerovatno morati pjeske.
Ako budem imo srece mozda slucajno odnekud naleti kakav kamion s vojskom ili tako nesto.
Ipak je rat.
Jednog dana otiso sam u Kakanj.
Sam.
Hodam carsijom kad ide, s rukama na ledjima i cigarom objesenom u desnom cosku usta,
moj komsija Kikic.:)