Susret sa majkom
Nakupovali smo svasta u prodavnici.
Maraka imamo dosta a sve jeftino, skoro mirnodopske cijene.
Tu je izmedju ostalog i flasa konjaka zvekaka, da nam dragi Allah oprosti.
A dobro nam je dosla da nas opusti.
Nije nam trebalo puno da se oraspolozimo, samo sto nismo propjevali.
Negdje smo se rastali sa Hasom, nesjecam se gdje tacno.
Vjerovatno u Donjim Mostrima jer je tu bilo puno izbjeglica iz Istocne Bosne.
Znao je tacno gdje ide jer je u Sarajevu sazno od sestre da su mu tu skoli sa ostalim izbjeglicama smjesteni zena i dijete…
A ja i Medan smo nastavili dalje.
Imali smo odatle jos mozda otprilike jedan sahat hoda, ali nismo zurili.
U neko doba smo stigli i Medan mi pokazuje kucu u kojoj je moja mama smjestena.
Uz put smo razradili taktiku sta da uradimo da se ne bi sokirala kad me iznenada vidi.
Medan je pokuco i uso u kucu dok sam se ja sakrio iza kuce.
Trbo je da joj izokola kaze da me vidio i da cu ja uskoro stici.
Al jes vraga desilo se skroz neocekivano.
Kako je Medan pokuco i uso tako su se svi sokirali, i domacini i moja mama.
Znali su oni da je Medan otiso za Gorazde ali se bilo pronijelo da je pogino negdje na Grepku.
A on onako iznenadjen i zbunjen poceo da se vadi govoreci da je ziv i da sam ja sa njim i da cekam napolju.
Tad je moja mama skocila uspaniceno govoreci mu da laze, da je on mrtav i pocela da ga opipava.
A on je ponavljo:
Jesam Bogami ja teta Dzevahira, ziv sam i Nedim je sa mnom.
Uvijek me zvao Teva a sad je spominjo moje pravo ime valjda da bi bio sto vjerodostojniji.
A ja cuvsi da nesta nestima, onako pod gasom, bahnem u kucu.
Tek tad je nastala prava panika i vriska.
Trebalo je dosta vremena da se to sve malo smiri i dovede u normalno stanje.
Hele kad se situacija malo smirila neko od komsija je odvuko Medana u Kakanj njegovoj Mevi.
A tamo se desila jos gora situacija jer je Meva vec bila oplakala svog Medana……