Putovanje do Visokog
I tu noc smo ja i Haso prespavali kod Stitkovaca.
Ujutro smo otisli u komandu i dobili dozvole za putovanje u Visoko.
Naravno uz pomoc Alagica.
Jes putovanje al tabanovic fijakerom preko Bosanskih vrleti.
Ovaj put nije samo da je okolo blize nego je to i jediini iole siguran put.
Ipak i tim putem ti je cijelo vrijeme glava u torbi.
Trebalo nam je podosta vremena da prodjemo bezbijedno Hrasnickom cestom gore do raskrsnice za Igman i Hadzice.
Svako malo tuku cetnici po cesti.
Znaju oni da narod hoda i gadjaju onako nasumice odozdo od Ilidze.
Tu smo nastavili dalje sumskim putem koji vodi padinama planina tamo u pravcu Pazarica i dalje prema Tarcinu.
Za danas nam je cilj Tarcin.
U neko doba ugledasmo kroz granje Hadzice dole podaleko ispod nas.
Ni slutiti tada nisam mogo da ce mi, kad ovaj jad prodje, Hadzici zamijeniti moju Rogaticu.
Da ce tu nekada moja dusa naci smiraj……
Poslije nekolka sata stigli smo na padine iznad nekog sela.
Nismo uopste zurili i bili smo maksimalno oprezni, jer nikad neznas.
Linije odbrane su ispod nas i ponekad vidimo nase.
Ne prilazimo im nego idemo dalje svojim putem.
Poceli smo se spustati niz livade kroz koje je zbog strmine vodila krivudava blatnjava cesta.
Stigavsi u Pazaric nastavili smo dalje ne svracajuci u kasarnu.
Od Pazarica smo isli opustenije jer vise nije prijetila opasnost osim od poneke zalutale granate.
U Tarcinu smo svratili kod silosa jer se tu okupljo narod.
Neki cijepaju drva i stigavsi saznajemo da su to zarobljeni cetnici a ima poneki i nas zbog kradje ili neceg drugog.
Medju okupljenim narodom prepoznadoh moje komsije Amira i Emira Agice.
Naravno odmah se srdacno poselamimo i pocnemo pricati o tome sta je ko predevero spominjuci nase komsije, gdje su i sta je sa njima.
U neko doba neko me zovnu nadimkom Teva.
Pogledam u tom pravcu ali ne prepoznah nikoga.
Kad se opet javi krupna momcina.
Teva, pa zar me ne prepoznajes, skupa smo zavrsili srednju.
Sjetih se onda, Medan Kustura.
Ne dozvoli mi progovoriti rekavsi da zna gdje mi je mama i da je sluso cesto od nje kako nezna nista o meni od pocetka rata.
Veli da je i on bio u izbjeglistvu u Mostrima kod Visokog a da se sad smjestio u jednu napustenu trosnu kucu gore na kopu iznad Kaknja.
Pomalo vadi ugalj i od toga nekako prezivljavaju on i njegova zena Meva.
Medan je bio u Gorazdu pa se sad vraca svojoj Mevi u Kakanj.
Kaze da je moja mama bila bolesna i imala mozdani udar.
Lezala u bolnici u Zenici, da nema posledica i da su je uzeli sebi neki mjestani iz Dobrinje Visocke…….
Ne mogu opisati koliki mi je teret pao sa srca i koliko mi je lahnulo.
Nakon gotovo godinu dana, uz Allahovu pomoc, vidjecu nekog svog zivog.
Dogovorimo se da ce mo dalje skupa utroje.
Ja, Haso i Medan.
Amir kolko cujem i danas zivi u Tarcinu, Emir isto tamo negdje prema Sarajevu a Medan i dalje na kopu u Kaknju.
Cujem tada da u ratnoj bolnici u Tarcinu radi moj dobar prijatelj dr. Causevic.
Te odem da se i sa njim vidim.
Cujem da i on jos uvijek doktoruje u Tarcinu.
Dalje ce mo kamionom jedno vrijeme a onda sumama do Kiseljacke Lepenice.
Vec su nam dodijeljeni i vodici a oni ce se pobrinuti i da nam obezbijede konak u Lepenici.
Kroz Kiseljak nesmijemo jer se vec proculo da Hrvati hapse nase.
Prosli smo kroz liniju izmedju Tarcina i Kiseljaka.
Nema ni nasih, ni Hrvata, a rovovi i transei iskopani blizu.
Na nekim mjestima udaljeni jedni od drugih mozda pedesetak metara.
Hele zakonacimo tu u jednoj kuci blizu jedne od dzamija.
Domacini nas dobro docekali i ugostili.
Lijepo selo koje se prostire pitomom kotlinom.
Odmah upada u oci da je selo bogato.
Prelijepe kuce uz svu pratecu infrastrukturu.
Sutradan su nas nasi vodici dopratili do nasih linija na razgranicenju izmedu Visokog i Kiseljaka.
Tu smo se poselamili, zahvalili im i nasi nas uputise prema Visokom na onu stranu prema Zenici.
Rekose nam da ne ulazimo u grad Visoko jer cetnici tuku svim i svacim pa i snajperima odozgo sa Vratnica od strane Ilijasa.
Poslije par sati stigosmo na magistralni put koji vodi za Zenicu.
Vidimo jednu prodavnicu, otvorena………