U ratnom Sarajevu
Ujutro smo ustali nesto malo doruckovali i krenuli ka Alipasinom.
Upozoreni smo da dobro pazimo jer cetnici tuku snajperima iz Nedzarica od nekih cetnickih kuca i sa Mojmila brda.
Zaboravio sam prezime te cetnicke famelije a po njihovom prezimenu je narod i zvao te kuce.
Na izlazu iz Dobrinje nismo mogli direkt za Mojmilo nego smo morali kroz onaj objekat kom je namjena trebala biti cini mi se prekriveni parking i onda preko dobrinjske ceste u Alipasino medju zgrade.
Svo to vrijeme smo se krili iza olupina autobusa, auta i razapetih cebadi u vazduhu.
Tih razapetih cebadi je bilo po Sarajevu na vise lokacija.
Najvise ce mi ostati u sjecanju ona cebad razapeta na raskrsnici u Titovoj koja gleda dole prema Skenderiji……
Prebacili smo se do pijace u A-fazi.
Za cudo Bozije pijaca radi i moze se kupiti sto, sta.
Moze ako imas maraka a i sve je strahovito skupo.
Za primjer kila kahve bijase 120 maraka.
Tu nadjem moju kumu Amelu.
Zove me da idemo kod nje i njenih.
Odbijam jer ja i Haso imamo druge namjere i posto smo se dobro ispricali nastavljamo dalje.
Poslije raznoraznih zavrzlama i prelijetanja stizemo gore u Buca potok kod H. sestre.
Posto smo se malo okrijepili Haso ostaje a ja idem dalje.
Moj cilj je Stara Breka.
Gore zivi Muma pa cu kod njega.
Sa H. sam se dogovorio kada cu naici po njega da idemo dalje.
Krajnji cilj nam je Visoko.
Stigo sam kod Mume nekako.
Kako ne znam ni sam samo znam da je najopasnija dionica bila ona od Energoinvestove zgrade pa do Zeljeznicke stanice.
Na jednom mjestu konstantno tuce snajper i moras ugajguliti kad ispuca pa onda preletiti nekoliko metara do sledeceg zaklona.
Ta ulica danas haman nosi ime Put zivota.
Muma stanuje kod tetke Hasibe u prizemlju i tu su svi zbog stalnih cetnickih granatiranja.
Boravio sam zadnjih godina cesto kod njega.
Znali smo cesto i zakonaciti.
Bog dao i jesmo pravi jarani a plus i rodzaci.
Na licu mu vidim da je zabrinut a i kako nece.
Svi njegovi iz Rogatice su tu, i valja obezbijediti dovoljno hrane za sve.
Sve sto sam donio u mom punom rancu dao sam mu odmah.
Pila se kahva, pusile cigare.
Ja radostan sto sam sa nekim od svojih, pomalo raspolozen i zezam se.
Vicem Mumi kako sam doso i donio pare da isplatimo onaj miljac za kucu, i da pocnemo da pravimo.
On me gleda i vjerovatno misli da sam pomahnito.
A radilo se o tome da nas je rat uhvatio u pregovorima za kupovinu miljca tu u komsiluku.
Prodavala se zemlja na dobroj lokaciji i mi bili odlucili da kupimo skupa i da napravimo dvokucu.
On s jedne a ja sa druge strane.
Medjutim on svoje pare potrosi za prezivljavanje porodice u ratnom Sarajevu a dio mojih para ode za kupovinu tri kalasnjikova.
Pare sto sam pozajmio Galibu za kalasnjikov cu kolko sutra dobiti nazad.
Nasli smo Saleta u komandi na Ciglanama.
Drago nam sto se vidimo.
Odmah je izvadio novcanik i izbrojo mi 1500 DM-ova.
Gledam ga pomalo zbunjeno i pitam hoce li mi to bas sve dati.
Mislio sam kako su teska vremena ako ima da mi da i par stotina dobro je, a ja kad nadjem mamu kod Visokog mogu odmah da kupim dosta brasna i nece biti vise gladi.
Sale se smije i vice da mi nismo bili samo poslovni saradnici nego smo i dobre komsije a i prijatelji.
Pokazuje mi novcanik, govoreci da on ima dovoljno maraka.
Posjedili smo koji sat i dobro se ispricali.
Interesuje njih u komandi o stanju na ratistima sa kojih ja dolazim, a ja se osjecam vazan i pripovijedam…….
Od Mume cujem da je moj prvi komsija Husho ranjen i da se nalazi u studentskom domu na Bjelavama a da je i mali Eldar u Kerimovoj policiji i da su smjesteni u Metereoloskom zavodu.
U istom smo dijelu grada i odem da ih obidjem.
Husho se oporavlja polahko i milo nam obadvojici sto se vidimo.
Mali Eldar je brat od naseg Elvira koji je bolestan.
Vjerovatno je i Elvir u to vrijeme bio u stanici ali ne sjecam se da li se vidjesmo.
Eldar je cesto prije rata iso sa nama na koncerte u Sarajevo pa sam zbog naseg druzenja i doso da se vidimo.
Nije to vise bio onaj mali Eldar.
Bio je u godinama kada se brzo raste pa sam se iznenadio.
Na celavo osisan……
Tako sam proveo nekoliko dana i kada je doslo vrijeme poselamio sam se sa Mumom i njegovim i kreno po Haso da idemo put Visokog.
Pred mrak smo bili na Dobrinji i nasli smo naseg Violinu.
Prvog kog smo upitali uputio nas je na njega.
Violina veli da nema problema i ako hocemo da idemo u prvoj grupi sa zenama i djecom.
O cemu se radi.
Treba vojska da iznese IC uredjaje na Igman i nekoliko desetina zena i djece treba da krene istovremeno preko piste, i dok se plave kacige pozabave oko njih vojska ce iskoristiti priliku i prenijeti uredjaje.
Ako ipak zagusti zene ce navaliti na plavce.
Pristanemo i mi da se zrtvujemo, jer i tako i tako valja nam koji put biti ufacen i strpat u transporte.
Kako smo krenuli kroz zicu na pistu, tako smo cijela grupa poslije nekog vremena pregurali na drugu stranu piste.
Za ne povjerovati nigdje ni jednog transportera.
Da li je to bilo dogovoreno ili ne, neznam ali u tom momentu nam je bilo najvaznije da smo izali iz ratnog Sarajeva…….