Preko piste
Sutradan smo spavali malo duze.
Kad smo ustali otisli smo prvo u komandu u Hrasnici.
Senad veli da u komandi kod komandanta Fikreta Pljevljaka u sluzbi je i nas Rogaticki policajac Asim Alagic.
Legenda od covjeka.
Asima se sjecamo kao jednog od onih casnih ljudi koji je stao srbocetnickoj rulji na put kad su bili dosli da nose arhivu iz Rogaticke opcine.
Tom prilikom je Asim ranjen…..
Hele nadjosmo ga ispricasmo se lijepo a on veli da nema problema za to sto smo dosli.
Dobismo dozvole za ulazak u Sarajevo preko piste na deset dana, a kad se vratimo dobicemo i propusnice za Visoko.
Pecat je Pljevljakov i necemo imati problema.
Odatle odemo traziti Saleta Medosevica u stanu u Hrasnici, medjutim saznajemo od komsinice da je Sale u Sarajevu i nakon sto sam joj objasnio da smo komsije iz Rogatice rece mi i gdje ga mogu naci.
Poslije odemo kod komsije Senada Causevica-Zuje da se vidimo.
Zuja se oporavlja poslije ranjavanja ali dobro izgleda i ozenio se sucur Allahu, Dzebusom iza Hrida cini mi se.
Danas zive u A-fazi na Alipasinom u Sarajevu i dokle ja znam imaju dva sina.
Od njega odemo u Butmir il’ Sokolovic koloniju, ni danas mi nije jasno koje je koje, da obidjemo jos neku raju i da kupimo sta robe da ponesemo u Sarajevo jer je tamo sve preskupo.
Srece Haso imade maraka, pa pozajmih od njega a vraticu mu u Sarajevu dok uzmem od Saleta ono sto mi je Galib ostavio za pusku.
Kupimo robu i usput se dobro ispricamo sa mojim razrednikom iz osmog, sada vec rahmetli Avdom Torlakom i jos nekim Zepljacima.
Oni nam kazu da je veceras tamo kod piste na sluzbi jedan Imamovic iz Zepe i da se njemu javimo.
Kad predjemo u Dobrinju da pitamo za naseg Violinu jer je on sa one strane upravo za prelazak piste.
Boze dragi, zapitam se, hoce li ovo sve izaci na dobro jer sve ide glatko.
Kad je pao mrak dopratili su nas do zadnje postaje prema pisti.
Tu smo predati Imamovicu da se dalje pobrine za nas.
On nas upozna sa jednim momkom i zaduzi ga da nas prevede preko piste.
Momak rece da se ne brinemo i da on prelazi cesto i da ce mo nociti kod njega u Dobrinji jer nepoznamo put i moze biti opasno.
A normalno nema ni svjetla, pa ti haj znaj kud moras ici.
Iskupilo nas se mozda stotinjak.
Krenusmo polahko u drugoj grupici.
Prvo iza kuca pa onda povijeni preko cistine do dubokih rovova koji su okruzivali pistu…..
Nas narod prelazi pistu iz Hrasnice prema Sarajevu i obrnuto, a Srbi sa Ilidze prema Lukavici i obratno.
Gine se na pisti od cetnickih snajpera.
Kako li samo znaju razliku izmedju nas i Srba ili im to nije vazno.
Kasnije sam sazno da prate odakle je ko poso i biraju zrtve.
Ko mu se svidi toga i pokusa ubiti.
Pitam se sta li se nalazi u mozgovima tih pomahnitalih bolesnika.
Izgleda ko da svi imaju nacionalnu deformaciju u mozgu.
U rovu smo cekali dok je nas vodic izvidio situaciju i dao nam znak da krenemo.
Prosli smo kros prosjek u zeljeznoj ogradi i isli za njim dok je on trazio pregaz na bodljikavoj zici, onoj vojnoj ukrug smotanoj.
Svuda po pisti je postavljena i narod jednostavno pravi pregaze gazeci je na jednom mjestu.
Kaci mi se za garderobu i moram trgati.
Kasnije u Dobrinji cu vidjeti da sam isjecen svuda po tijelu a o garderobi da i ne pricam.
Najednom zaslijepise nas jaka svjetla.
Cujemo glasove i brundanje transportera i osjecam necije ruke na sebi kako me guraju.
Dok rece sta bi nadjosmo se u transporteru.
Razaznajem ruski govor i smijeh.
Govori nam Rus hocemo li da nas preda cetnicima.
Strah me fata iako sam cuo ranije da nema problema i da mozes biti uhvacen i vise puta ali ipak predjes.
Transporter se pokrece i do malo zaustavlja.
Izgone nas napolje sa piste i udaljavaju se.
Cujem da smo na pocetnom mjestu.
Par njih se veseli jer je za njih to dobra strana.
Oni idu iz Sarajeva i nestaju u noci, a mi moramo ponovo pokusati.
Ista prica se ponavlja jos tri puta.
Poslije cetvrtog “fatanja” i mi smo na pravoj strani.
Srecom nas vodic je sa nama i odlazimo sretni kod njega kuci…….