Put preko Bjelasnice
Usporim da me sustignu.
Odmah pocnemo klasicnu pricu.
Odakle si, gdje si naumio i tako to.
Jedan mojih godina a drugi tek mozda punoljetan.
Starijem se vise imena nesjecam, zvasmo ga Brko, a mladji se zove Haso.
Od Visegrada su i krenuli fameliji u Sarajevo.
Kazem i ja o sebi i svojim planovima.
Idemo mi tako u pravcu Trnova i koristimo svaku mogucu precicu.
Snijeg je ali od kako mi je Muhamed dao bakandje na Trovrhu nemam ja vise problema sa obucom.
Mogu i po vodi gaziti nece promociti.
Culi smo mi da nasi na Trnovu prave probleme i da se moras prvo mobilisati, otpucati par hefti na liniji i tek onda mozes dobiti dopust da obidjes fameliju.
Sa tim ja nemam problema jer sam saam i uvijek mogu da ucinim sta mi je volja, ali ipak treba gledati da covjek prodje sto lakse.
Cuo sam ja jos u Gorazdu da su u Trnovu na liniji moje komsije Dino i Husho.
Nemam namjeru da ih trazim.
Jednostavno negdje u Trnovu prespavati i ujutro rano nastaviti dalje.
Al jes vraga.
Stizemo mi u Trnovo i ja pitam jel to sve grad, il ima jos.
Selendra obicna.
Veca je moja mahala Gracanica.
Narod se smjesta u obdaniste na spavanje.
Nama nedaju i salju nas u hotel gdje je vojska da se mobilisemo.
Pronalazimo mi jednu napustenu kucu i tu prenocimo.
Nismo imali usta ni naloziti, smrzli se.
Nas trojica se sjaranili ko da se znamo sto godina.
Citavu istoriju znamo vec jedni o drugim.
Haso iako mlad vec ozenjen i trazi zenu i dijete. Prvo ce u Sarajevo kod famelije da vidi da nisu tamo slucajno pa ce onda u potragu za njima u Srednju Bosnu.
Zove i mene da idem sa njim u Sarajevo.
To mi daje ideju da potrazim nekoga iz Poslovnog informatora (Galiba, Saleta ili Semsu), jer mi je Galib ostavio 1.500 DM-ova u firmi, koje sam mu pozajmio prije rata u Rogatici da kupi sebi kalasnjikov.
A trenutno sam kokuz.
Zadnje marke sam ostavio Rasidu u Konjevic polju da kupi kukuruza i prezimi, a ja sam mladji pa cu se lakse i snaci.
Vidili mi u Rogatici da je sejtan odnio salu i da nam se od strane nasih dojucerasnjih komsija srba nepise dobro.
Reko mi je Galib kad je polazio za Sarajevo da ce pare biti u firmi, a uvijek se mogu obratiti njemu, Saletu ili Semsi.
Ovo mi je reko za slucaj da se zarati a mene put tamo slucajno nanese.
I eto bijase bas tako.
Sale ima stan u Hrasnici pa cu njega prvog potraziti…..
I krenusmo mi dalje prema Sarajevu.
Valja nam preko Bjelasnice i Igmana.
Dole na ulazu u Trnovo sa strane Bjelasnice nalazi se nas punkt.
Da bi izbjegli probleme odlucismo da ga obidjemo u sirem krugu.
Vratimo se malo u pravcu iz kog smo dan ranije usli u Trnovo i zadjemo u sumicu.
Vidimo mi dole prema Dejcicima kud nam je ici.
Isli smo neko vrijeme ka jedan od mojih saputnika zavika:
Stanite, mine !!!!
Stanemo ko ukopani.
Nedisem.
Pogledamo pred nama nekoliko poteznih mina svezane u visini koljena.
Odmah primijetismo da konci nisu zategnuti.
Malo mi lahnu jer pomislih da su tu nasi bili i onesposobili mine.
Ipak me strah jer nikad neznas sta ima u zemlji.
Da li su “pastete” posijali dusmani cetnicki.
Odlucimo da se vratimo ali tako da stajemo u otiske stopala koje smo malo prije napravili.
Sreca ima snijega pa se lakse vratiti istim putem.
Kad smo bili na sigurnom tek su mi se tad pocele noge tresti i
osjetio sam hladan znoj na celu i za vratom.
Kud bi covjek da ostane bez noge u ovom vilajetu.
To bi znacilo gotovo sigurnu smrt.
Obisli smo jos dalje i spustili se na cestu sto vodi za Dejcice,
i dalje prema Igmanu.
Brko izvadi komad suhog mesa i nareza nam malo onako hodajuci.
Imali smo srece pa nas je sustigo jedan kamion i stao nam.
Mogli smo sa njim nekoliko kilometara sto nam je bilo za uhar.
A Dejcici lijepi ko uglavnom sva sela Bjelasnice.
Priroda prelijepa i pitomina brate.
Da nije kosto jes, nauzivo bi se u ovim prelijepim prirodnim ljepotama. Ovako da je preziviti i da ovaj ratni jad jednom prestane, a uzivanje ostavi za poslije.
I danas danile cesto razmisljam o tom vremenu.
Na srecu nisu to nocne more nego onako zdravo razmisljanje i covjek onda jos vise uziva u zivotu i njegovim blagodatima.
A dragom Allahu uvijek zahvalan.
I tako priblizavamo se Velikom polju na Bjelasnici, mjestu danasnjeg hotela Marsal.
Danas to izgleda drugacije i cini mi se puno ljepse nego tada.
A i gradi se.
Onako u prici izlazimo neoprezno iza krivine i udaramo na nas punk……..