Dani na Crnom vrhu
Prvi dan
Miris suhog mesa para mi nozdrve.
Dobar znak i poceh osjecati glad, vjerovatno zato
sto sam znao da ce mo dobiti jesti.
U putu smo ponekad tiho pricali i nas vodic nam je reko da na Crnom vrhu ima hrane dovoljno.
Narod je izbjego vecinom u Gorazde i Zepu i ostali su samo sposobni.
Zalijetali su se cetnici, ali su svaki put dobili po nosu.
Uspjeli su nesto kuca popaliti ali su odvazni mjestani stali u odbranu svog sela i uskoro natjerali cetnike da se povuku.
Jos sta mi je zapelo za oko kod samog ulaska u selo, bile su debele macke.
Da ne povjeruje covjek kako mogu biti debele.
Kolje se stoka pa iznutrica izobila.
Nemas kad cistiti pa se baca.
Koji apsurd i razlika u odnosu na gladnu Zepu,
a samo razlika nekoliko sati hoda.
Vojska (citaj sposobni muskarci) su smjesteni u kucama koje su citave.
Tu se i spava i boravi preko dana.
Svaka nastanjena kuca broji oko desetak momaka i ima svog “kuhara”.
Kuha se na sporetima na drva jer nema struje a svakako se mora loziti zbog zime.
Blizu Drina pa nema snijega ali zato ima blata izobila.
Ja jadan jos u mojim poderanim patikama.
Sva je stoka ostala tu.
Narod nije mogo povesti sa sobom jer ako su bjezali prema Zepi morali su preko Suhodola a za Gorazde odnosno Medjedju preko planine Sjemec.
Muzu se i krave ali samo onoliko koliko treba.
Dosta ih je “preprazilo” i nemaju vise mlijeka.
Mozes samo zamisliti kako je i jadna zivotinja patila.
Vimena puna mlijeka a nema ko da pomuze.
Nemas kad, jer su ipak cetnici po cukama i moras drzati liniju.
Nikad neznas koje prevare dusmani sve spremaju.
Dobio sam zaduzenje ko i ostali, da nakopam dvije vrece krompira svaki dan, koji se “trapi” da moze ostati preko zime.
Mjestani drze linije, a mi “putnici” za Gorazde i Zepu drzimo straze nocu.
Nije lose samo sto je po njivama blato, jer ipak je decembar mjesec.
Nasavjetovase me da idem tamo dole prema drini traziti po bajtama kakve obuce i topliju jaknu.
Svaka kuca je imala po jednu bajtu u sumi gdje je “nejac” spavala i boravila, jer cetnici su navaljivali i danju i nocu, iznenada.
Misle da iznenade i pobiju jadni narod.
Otiso sam ja traziti po bajtama al ne nadjoh nista od obuce i onda odlucim otici kod par isturenih kuca na omu stranu prema Visegradu.
Te su kuce uspjeli popaliti dusmani, ali nisu sve skroz izgorele.
Trazeci tako imo sam problema sa jednim kerom.
Poso ja tako u jednu magazu, a on onako ruknu na mene.
Nije bio svezan ali sam uspio uteci, nije me gonio.
Vjeran pas.
Nikoga nema ali kucu ne napusta.
Narednih dana sam ga vidjo.
Dodje dole kod nas da jede, i opet se vrati kuci svog domacina
da je cuva.
Ne kaze se djabe “vjeran ko pas”.
Hele povis jedne izgorele kuce vidim trap.
Iskopan onako u strani i ima mala vrata mozda pola sa pola metra.
Otvorim ih i vidim ima svasta unutra.
Nadjoh ja sebi Bogami cizme “rudare”.
Malo pogoleme ali tamam zima je pa cu obuti vise carapa da se popune.
Tako i ucinih.
Nadjoh jos jaknu “cetnikusu” ali nema postave.
Nema veze, opracu ja nju pa cu je nositi preko moje jakne ko mantil.
Tako je i bilo i nosio sam je sve do “Zebine sume” gdje sam je zamijenio za istu “cetnikusu ” ali sa postavom.
Ranijem vlasniku vise nije trebala.
Meni jeste.
Tada sam se i zausljo.
O tome vise kad budemo “odradjivali” Zebinu sumu sa nasim Pedom.
Nadjem i dzemper i jos nekih majica.
Bogami se ja i okupah taj dan.
Kad vidim ja u cosku viri lovacka futrola.
Izvucem je, puna metaka.
Razrovim malo bolje te nadjem i pravljenu podrezanu dvocjevku.
Pravljena od ficinog volana, znam, jer sam vidjo ranije kod raje.
Vidim meci vlazni, te cu ih susiti na peci kad se vratim.
Poredam ih ja po sporetu okolo i susim.
Svi vicu da sam lud i izlaze iz kuce.
Jos vele kad zavrsim da ih zovnem da se vrate.
Tako je i bilo.
Nijedan nije puko a nisam ni ja bio toliko lud da ih stavljam na usijanu platu nego okolo gdje nije toliko vrelo.
Probo sam dva metka u sumi.
Pukli su oba, jedan kako treba a drugi nekako manje ali je puko.
Kontam nije se sav barut dobro osusio pa sam moje cimere jos malo “iscero” napolje.
Od popodneva, dolaska na Crni vrh, taj dan sam ruco krompirovu corbu sa mesom jedno sigurno pet-sest puta.
Izgladnio pa ne smije covjek da se najede dobro, a ogladnis mescin za po sata.
Ona moja puska, podrezak, nalazi se sada u ratnom muzeju u Gorazdu,
ali o tome kako je tamo dospio kasnije……
Taj dan sam upozno jos neku raju sa Rogaticke opstine.
Izmedju ostalih Nasku Zivalja, brata od rahmetli Samira.
Nasko je poso za Zepu i ide iz Sarajeva.
Ispricam mu za roditelje i kazem da sam kod njih boravio nekoliko dana cekajuci prebacivanje za Gorazde.
Sledece godine ’93, Nasko je i ranjen u Zepi.
Sad zivi ponovo u Sarajevu i nosilac je zlatnog ljiljana isto ko i njegov brat Samir rahmetli.
Drugi dan
Sledece jutro ustanem malo kasnije jer sam bio na strazi, kad cujem nasa patrola dovela nekog momka, vice da je iz Rogatice.
Nasli ga u sami sabah negdje pored trase u sumi kako spava.
Znaju da sam ja iz Rogatice i zovu me da da vidim da li govori istinu.
Odem ja kad ono Misic iz Novog naselja.
Mi ga uvijek zvali “Villi”, a koliko se sjecam da mu je pravo ime Vahid.
Nije mogo vise da ceka i poso sam za Crni vrh.
Znao je kaze da mora udariti na selo ne udaljavajuci se puno od Drine.
Malo mladji od mene i znam ga jos od malih nogu sa kupanja iz Dijanovine a i prolazili su uvijek kroz Gracanicu.
Imali i oni iznad Dijanovine kupaliste i mi isli cesto da se kupamo kod njih.
Mi njihovo kupaliste zvali “Misicevo”.
Vjerovatno je ta famelija prva pocela da naseljava Novo naselje u kom su vec zivjeli “Crnci” prezimenom.
Ajnija sa sinovima Hamdom i Mujom.
A Misica je bilo i najvise.
Hele prica Villi da je porodicu ostavio u Zepi.
Kaze sve sto mu zena dobije od naroda u Zepi mora i on da jede.
Samo im na teretu.
Obezbijedio ih sa drvima i kreno, kuda, nezna ni sam.
Taj dan cu zapamtiti dobro.
Kad nisam crko.
Otisli nas dvojica kod jedne susare i najeli se suhovine dobro.
Susare nisu bile zakljucane, a i od koga da ih zakljucavas.
Svi smo u istoj situaciji.
Ufatimo jednu kravu i namuzemo mlijeka i dobro zalijemo.
Krava koliko hoces i pustane nako lutaju livadama.
Nabreko mi se stomak.
Napuhan bi reko hoce da pukne.
Bogu dusu, a Bog je nece, sto bi reko nas narod.
Tu vece nisam mogo ni spavati.
Tek sledeci dan se zeludac pokreno i poceo da radi.
Malo mi je lahnulo……….