Prvi dan u Zepi, radost i tuga
Ako trazis prognanike jedno je mjesto gdje ces ih sigurno naci.
Skola, grupni smjestaj.
Uso sam u skolu i kreno nanize stepenicama u podrum.
Bilo je tamno jer kroz male prozorcice nije moglo uci dovoljno svjetlosi.
Stao sam da se malo priviknem na tamu i
cuo meni poznati glas kako pita:”Aaaaa, jel ono Nedo Allaha vam”.
“Jesam tetka” odgovorio sam i poletio da je zagrlim.
Tetka Adila Agic je zaplakala a i meni su suze udarile na oci.
Izljubio sam ih sve redom: Tetku Adilu,tetka Hrustema, snahu po teticu Muhamedu, Sultaniju (Tanu) i njihovu kcer Safetu.
Poselamio sam se i sa ostalima koji su bili tu smjesteni: Zena od Mustafe Bega Teskeredzica, najmladji mu sin, zena od najstarijeg mu sina Nermina sa njihovim malim djetetom i zena, inace Gorazdanka, od Ramiza Alica.
Pricala mi je tetka ko je sve protjeran u autobusu za Zepu.
Bili zarobljeni i zatvoreni kod crkve u Rogatici.
Bila je i moja mama sa njima zatvorena.
Dolazio cesto Lubarda, Obrenov sa hajvanske pijace.
Zaboravio sam tacno da li najstariji Simo ili onaj srednji.
Jednog dana donio konama, kako ih je zvao, da se pocaste, jer mu je pogino sestric negdje na ratistu, a sin Desimira kontrolora iz TPR-a.
To je obicaj kod njih, reko je.
Nalbanticke i Bicuse koje sam sreo u Srebrenici su protjerane skupa sa njima u autobusu.
Srescu narednih dana jos osoba koje su sa nima skupa protjerane……
Kad su ih ukrcavali u autobuse kod crkve u Rogatici, u isti je bila usla i moja mama, ali kad je Lubarda vidio da je i ona tu, zagalamio je na nju i
istjero je rijecima:
“Jesam li ti reko da ides u onaj drugi autobus a ne u ovaj”.
Tacno je da je moj babo rahmetli bio dobar sa Obrenom kao i sa sinovima mu.
Vracajuci se iz radnje sa posla uvijek bi stao i poprico malo sa Obrenom a oni su ga uvijek zvali sa “beze”, a mamu “begovice”.
Poenta je u tome da je on znaci znao gdje ide koji autobus i eto moju mamu postedio Zepe.
Njihov autobus su protjerali negdje izmedju Olova i Kladnja.
Bez obzira na sve meni su svi isti, i dok sam ziv zivotom meni netreba ni jedan.
Jednostavno meni je ta nacija toliko crna da ne zelim niti jednog da u putu sretnem.
Niti cu im ikad oprostiti a niti zaboraviti…….
Zepu sam dobro znao odranije.
Dolazio sam u vise navrata, a najljepse uspomene nosim kada sam bio kod mog jarana rahmetli Sinana Ceske, nekoliko dana ’81 godine.
Sjaranili se u skoli.
Tih dana smo svakud stizali pa cak i u Godjenje na teferic i u Stoborane na pendjer…….
Kad sam se dobro odmorio i isprico sa mojima, otiso sam u stab tacnije u vezu.
Cuo sam da je vezista, nas postar Fadil Heljic.
Znao sam ga dobro, zivio on na Biljinovcu i uzimo od nas imanje da kosi.
U sobi za veze nije bilo Fadila i tu je bio doktor Benjamin Beno Kulovac.
Obradovali smo se oba sto se vidimo.
Znamo se od malih nogu.
Njegova majka Osmana je iz mog komsiluka.
Kcerka Nazifa Hodzica, kog takodje ubise cetnici skupa sa mojim babom, Ismetom Sejtarijom……….,preko puta nase kuce u Gracanici.
Stanovo je Beno kod nas u mahali, mislim cetiri godine, dok je iso od cetvrtog do osmog razreda osnovne.
Vidili smo se prije nesto vise od tri godine, u decembru ’03, na Bjelasnici na skijanju.
Vodio ja djecu dvije zime u Bosnu, da vide sta je snijeg, jer ga ovdje u Holandiji skoro nema.
Nekad malo padne i za pola sahata se istopi.
Ceko ja da kupim karte kad on dodje.
Pitam ga sta ima i kako su mu babo i majka,
i ukratko mu ispricam gdje sam ja i kako mi je.
Reko mi je da se raziso sa Selmom, i da je neku drugu ozenio i tada je imo sa njom jedno dijete, curicu ako se dobro sjecam.
Nema Fadila i Beno sjedi za radio stanicom.
Popricasmo malo onako i ja ga upitah za neke od moje raje i tada cuh dvije tuzne vijesti.
Dugo mi je trebalo da dodjem sebi.
Prokleti dusmanski cetnici, dabogda im se sjeme zatrlo.
Upitah ga za mog velikog jarana i komsiju Dzevada Dzeda, Celu, Sejtariju.
Pogino je kod Gorazda.
Moj takodje veliki jaran Edhem Edo Bogilovic.
Pogino je negdje na Saranu.
Nista mi vise nije trebalo taj dan,
niti sam mogo sta jesti, niti piti.
Izaso sam onako jecajuci i otiso iza skole u livade i tamo sjeo.
Neznam koliko sam sjedio buljeci pred sebe, ne obaziruci se ni na granate koje su povremeno dolijetale.
Osjetio sam umor i nemoc i vratio se u skolu i lego……..