Ranjavanje i konacna odluka za odlazak u Zepu
Zivot se na citavoj slobodnoj teritoriji Kamenice poceo normalizovati.
Mogo si slobodno hodati, da se ne krijes od snajperista i stalnih minobacackih granatiranja.
Ostecene kuce su se pocele popravljati.
Jos uvijek bi ponekad doleti granata, ali to nije predstavljalo veci problem.
Ponekad bi ubi nesto stoke, koju su dovlacili kod skole, oguli isijeci i podijeli narodu.
Jedini pravi problem bila su ona dva poljoprivredna aviona iz Bratunca.
Svakodnevno bi dolijetali i bacali bombe u vidu velikih naprava.
Nekad bi baci na Cersku, a nekad i negdje u Kamenicu.
Neko je prico da je jedna pala dolje u Konjevic polju na kucu, i da je samo krater osto.Od kuce ni traga.
Radni vod je iso nocu sa konjima dole prema Zvorniku, gdje je bila deponija soli za posipanje ceste, i donosio so.
Od toga bi pravili pravu so.
Saspi bi onu so u posude sa vodom, dobro izmijesaj, da dobijes zasicenu smjesu.
Onda bi vatru sve losi dok se voda ne ispari, i za cudo Bozije ostane samo bijela cista so.
Narod je to isto cinio po kucama i u skoli samo u tepsijama i na sporetima.
Rasid je to radio u “nasoj” ucionici na “kraljici”.
Koristio je veliku tepsiju koju je naso u slasticarnoj.
Boze mili gdje sve Siptari nisu imali slasticarne.
Ja sam prvu i trecu sedmicu proveo na liniji sa Kasimom, a kad smo bili slobodni vrsljali bi okolo.
Cak smo znali i “veselu lokomotivu”naci po potocinama.
Rodila malina ko ista i narod pravio dzemove i sirupe, a poneko pokiselio za rakiju.
Zabranjeno peci, ali “dzibronje” se zavuku po potocinama i peku.
Malinovaca !!!
Trece sedmice od oslobodjenja sireg rejona Kamenice, Rasid se razbolio.
Upala mokracnih puteva i sta ti ja znam sta jos.
Uglavnom nemoze da jede i samo leti napolje.
Krivi se, muka mu i sve sto pojede izbaci iz sebe.
Vicem mu da ga vodim doktoru dole kod djamije,ali nece.
Odem ja sam.
Nadjem sestricu i ispricam joj.
Sreca veli ona meni da je komandant Nurif sa svojima donio dosta lijekova.
Podje ona sa mnom i kad joj je on isprico sta osjeca, kaze ona da mora injekcije primati.
Sedam komada, prva odmah.
Skupljam ja trave, pravim mu cajeve i Bogami poce jesti.
Pita poneko njega ko sam mu ja, jer znaju da nema sinova.
On im tako prica kako me rat ufatio u Vlasenici.
Kaze on meni kako mu je jedan reko, da sam mu i rodjeni sin da se za njega nebi tako dobro brino.
Zadnja sedmica na liniji, posli ja i Kasim u selo po rucak.
Idemo mi tako onom cestom prema selu, kad se samo prolomi.
Sve se zatrese i zaprasi, i baci nas u jarak.
Niti sta vidim niti cujem.
Tutnja u usima, razbi nas detonacija.
Kad smo se malo pribrali, osjetim ja bol na desnom kuku.
Ni sad mi nije jasno kako smo ostali zivi.
Kasima nije ni okrznulo a meni geler proso iznad same kosti kuka.
Odnio komad koze i komad mesa.
Kasim me mao previo (skino majicu i stavio je na ranu) i vratimo se u sanitet gdje su mi ocistili ranu i previli me.
I danas danile imam oziljak.
Razmisljo sam puno narednih dana i poceo da donosim odluku da idem za Zepu.
Kad se zavrsila smjena otiso sam u Kamenicu u skolu i reko Rasidu da bi volio da odemo na par dana u Konjevic polje.
Mozda nadjem nekog od “svojih”.
Pristo je i posli smo sutradan.
Dolazi zima i valja viditi sta dalje.
Meni se nije ostajalo u Kamenici.
Daleko a nikog “svog”.
Kad smo dosli u Konjevic polje smjestili smo se u jednu novoizgradjenu kucu, i Rasid je otiso u jedno selo gore pod brdom gdje mu je udata sestra.
Otiso je da vidi kakve su nam sanse da gore kod nje prezimimo.
Vratio se sutradan.
Ja sam lezo onako, neznas ni kud bi ni sta bi, kad je on uso.
Eno ti veli dole dvojice tvojih Rogaticana.
Skocim ja i izletim napolje.
Kad ono dole moj komsija sa Holuca Esed Kurtic-Kurta i stari Abid Podzo sa Rudog.
Izljubim se sa njima ko sa svojim najrodjenijim.
Posli i oni probati za Tuzlu.
Pricajte mi reko sta je bilo po Rogatici.
Znas li veli meni Esed sta je bilo sa tvojima.
Neznam.
I on mi isprica da su mi babu ubili i zapalili u rodjenoj kuci a mamu mi zarobili i odveli dole crkvi, a da mi je i mladji brat Caje negdje u gradu kod bolnice zarobljen i odveden u rasadnik skupa sa Zopom i malim Adonisom.
U meni se sve prelomi, ali nisam ni suze pustio, ali sam vec znao,
“Odoh za Zepu”.
Svom narodu, pa sta dragi Allah htjedne da bude, bice.
Kasnije sam cuo da su se njih dvojica izvukla.
Vjerovatno helikopterom.
Esed je kazu uspio kao pratnja nekom ranjeniku.
Na brzinu bilo ukrcavanje i dok su “plave kacige’skontale da je i on jos tu, helikopter se vec bio digo.
Ja sam saopstio Rasidu moju konacnu odluku.
Pito sam ga hoce li i on sa mnom, a on me malo cudno pogledo i reko:
“Necu sisarike gore jesti”………….