TREBINJE
Neko mi moze prigovoriti sto brkam dvije rijeke, da Neretva i Trebisnjica nemaju nikakve veze, ali imaju, imaju itekako. Obje imaju carobnu modru boju gustoga hercegovackog neba.
Kad god me u mome zivotu i prikljucenijima, u mojim putovanjima i lutanjima po bijelom svijetu dobrina neka danese na cupriju, na neki most, ne mogu da se ne sjetim Andrica i njegovih misli o mostovima. Tako i danas u ovom casu, u ovo pozno suncano jutro rujna, u gradu Trebinju na modroj rijeci Trebisnjici, na hairli rijeci, kako je od pamtivjeka zove celjad ovog kraja, na Arslanagica mostu,
mislim na rijeci Ive Andrica:
“ Gledan sa strane, njegov
beo i smelo izvijeni luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenadjivao
putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u krsu i divljini.”
Ruski imperatorski diplomata, konzul i carski uhoda Aleksandar Giljferding na svome putu po Hercegovini , proputovao je prije vise od stotinu godina kroz Trebinje, napio se hladne Trebisnjice i u svoj tefter u bisagama ovako zapisao:
Trebinje ili trebinjska tvrdjava obuhvata svega 50 polurazrusenih kuca ciji kamen kao dopuna svojom sivom bojom daje ovim kucama narocito tuzan izgled. Grad opasuje razrusen bedem, sanac ili hendek. Ulice su tako uske da lice na avlije. Van gradskih bedema smjestena je carsija sa oko 70 prljavih ducana. Na ulasku u grad docekao ga je trebinjski mudir hadzibeg Resulbegovic na divnom arapskom hatu pracen mnogobrojnom svitom.
Vratio sam u bisage stari Giljferdingov tefter. Nekad bilo, sad se spominjalo.
Ko zna koliko je godina, hiljada godina tekla ovim poljima, ovim kanjonima, koje je sama pravila dok neki rimski vojskovodja ili legionar ili sijedi senator ili obicni bastovan ne izgovori rijec Narona.
Narona, Nerena, Neretva.
( text skinut sa emisije „Hodoljublja Zuke Dzumhura“
reprizirane na BHT1 2006.godine )