Posljednje javljanje Nine Ćatića
10. juli 1995. godine
Situacija u širem rejonu Jelika, koje su u našoj zoni odgovornosti, počela se usložnjavati iz sata u sat. Artiljerijski projektili, sve preciznije slati iz pravca Sjeverska – Zečice i Stare Gore, pronalazili su naše položaje. Pripečak se i dalje granatira sa područja Rujišta i srbijanske teritorije. Kažu da u njemu ima povrijeđenih osoba i velikih razaranja. Aktivne pripreme u svrhu uspostavljanja sigurnije linije odbrane teku zadovoljavajuće, obzirom da se narod počeo ”buditi ”, prateći situaciju u Srebrenici. Upravo smo odslušali večernji dnevnik, koji je i te kako zabrinjavajućeg sadržaja. Nino Ćatić iz Srebrenice upućuje apele svima, a u ime svih stradalnika srebreničkih sela, koja su već oduzeta i pod kontrolom četnika. Agresorske snage već su se primakle na rubne dijelove grada i svakoga trena grad može pasti u njihove ruke. Hiljade izbjeglih u panici traži utočište i zaštitu u samom gradu Srebrenici. Linije odbrane padaju pred znatno brojnijim ”okupatorom”. Grad se razara svim raspoloživim oruđima i tenkovima koji su došli na brdo Bojnu nadomak grada. Rešetaju po gradu selektivno i ubilački, a ranjeni i mrtvi su na sve strane, bez predaha je izvještavao Nino Ćatić. Između ostalog, skretao je pažnju svima, da je danas, odnosno, večeras možda njegovo zadnje javljanje.
Na trenutak sam počeo da mrzim i proklinjem i našu Vladu i našu Armiju, čije se jedinice nalaze na susjednim slobodnim teritorijama i sve one koji izgleda samo nijemo prate i slušaju o Srebrenici. Šta se čeka, zašto ne pomažu na neki način, čemu se nadaju? Tuzla je velika oblast sa puno pripadnika naše Armije. Zašto ne pomažu, probaju neku deblokadu! Zašto ne razbiju grupisane četnike prema Srebrenici? Šta Ujedinjene nacije čekaju? Kao da svi čekaju totalni kolaps Srebrenice.
Ne vrijedi razbijati glavu, kad nema fajde. Već je peti dan od kako je napadnuta Srebrenica. Svaki dan je samo gore. Holandske trupe ne pokazuju nikakav vid pomoći i ne govori se da uopće rade na suzbijanju katastrofe koja je sve bliža. Tamo je vladala bezizlazna atmosfera u kojoj Srbi samo napreduju, možda uz nečiju pomoć. Odlažu se NATO udari iz zraka po srpskim položajima. Neki Japanac po imenu Jasuši Akaši, pita se za te stvari, ali ne reaguje. Srbima kao da neko daje na vremenu da mogu sprovesti neki plan. Pitam se da li će i nas snaći slična sudbina? Da li ćemo i mi biti nečiji zalogaj koji treba pojesti u određenom roku? Kako stvari stoje, izgleda da smo sljedeći.
Moja porodica je i dalje smještena kod strine Behke. Povremeno odlaze kući kad prestane granatiranje da nahrane stoku, uzmu mlijeka i hrane. Ja ću večeras izgleda prespavati ovdje, a došao sam da ih obiđem, da se malo odmorim i nešto normalno pojedem. Sutra na nove zadatke, jer mora se poduzeti sve da se što bolje ukopamo i pripremimo za eventualnu odbranu. A sad u podrum, akšam pada, zovu da se nešto pojede.
Nastavice se.