“Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima
mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na
razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome
talasi istorije kao na grebenu.
Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke
pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da
ga zemlja upije.
Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame
nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova
ljubav.
Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su
ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija
nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da
zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida
zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da
gledamo unaprijed.
Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se
placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi,
raznjezeni i tvrdi.
Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj
neodredjenosti, zasto?
Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A
kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti. ”
Mesa Selimovic