Sahrana dr. Zorana Gavrica
Jos je maj, te kobne 1992. godine.Maj koji je uvijek bio simbol radjanja i budjenja a sada je nagovjestavao nesto suprotno , njemu nesvojstveno.Otisli su gradjani Rogatice koji su htjeli i mogli, a ostali oni koji to iz raznoraznih razloga ne htjedose ili ne mogose uciniti.U vazduhu se osjecala nesreca, ali narod ko` narod , jos uvijek se nadao necem nemogucem, boljem.Tada zaista spoznah u pravom smislu onu narodnu „Nada zadnja umire“.
Vijest koja je u to vrijeme uzdrmala Rogaticu je bila Zokina smrt.O njenom uzroku se govorilo, nagadjalo, slutilo.Niko tada nije mogao pouzdano da kaze sta se u stvari desilo, ali ta misterija je povecavala napetost medju gradjanstvom.Poslije njegovog nestanka ,njegovim odlaskom na Boriku u potragu za svojim prijateljem Camilom Poljom, proslo je izvjesno vrijeme ,puno nagadjanja i crnih slutnji.A onda iznenada vijest, koju su svi slutili ali nisu htjeli prihvatiti kao istinu, je dosla nenadano.Zokino tijelo je „slucajno“ prepoznao vozac rogatickog Doma zdravlja, Ratko Jovicic u mrtvacnici bolnice na Sokocu.Dakle sada smo svi znali ono u sta nismo htjeli vjerovati. Zoka je mrtav. Kako je umro? Zasto je sve tako obavijeno tajnom oko njegove smrti?Je li ubijen?Hocemo li ikad saznati pravu istinu? Stotinu pitanja a odgovora nema.
Ali odgovor postoji.To znaju sigurno rogaticki ljekari koji su izvrsili autopsiju.Jedni govore da je ubijen, opet drugi da mu je srce otkazalo kad je vidio sta su uradili od njegovog prijatelja.Niko ne moze da objasni odkuda njegovo tijelo na Sokocu, sta su mu radili?
Sve misterije to jednom prestanu biti, pa ce se to i sa ovom desiti.Proslo je mnogo vermena i dovoljna vremenska distanca da se o tome progovori.
Ono sto ja zelim ovdje opisati jeste dogadjaj koji mi se tako duboko urezao u sjecanje , kao da se to sada desava.Sahrana Dr. Zorana Gavrica, naseg sugradjanina koga su svi voljeli i postovali.Pred bolnicom se okupio veliki broj ljudi.Svi su zeljeli prisustvovati tom posljednjem cinu i odati pocast covjeku koji je bio cijenjen u nasoj sredini.U gomili ljudi koji su cekali pretezno su bili Bosnjaci.Srba je bilo vrlo malo i to je prvo sto je ljudima upadalo u oci u ta teska vremena, vremena podjela i netrpeljivosti.
Poslije oprostajnih govora, povorka je krenula prema partizanskom groblju.Povorka je bila velika.Ljudi su tiho saptali izmedju sebe, pokusavajuci doznati nesto vise o ovom dogadjaju.Vecina se nijemo zgledala i pogledom sporazumijevala.Ja sam bio u drustvu sa dr. Benjaminom Kulovcem-Benom.Nismo pricali mnogo.Pratili smo sta se desava oko nas i sporazumijevali smo se pogledom.Vremena su bila teska i opasna. Svaka nepaznja je mogla glave kostati.Svi su bili optereceni time sto je povorka morala proci kroz mahalu u kojoj je nama Bosnjacima vec bilo dato do znanja da nismo pozeljni.Ali ipak narod je isao.I pored velikog rizika inat je bio jaci, a i postovanje prema covjeku koji se posljednji put ispracao.Dok je tog inata bice i Bosne, pomislio sam u sebi.Kod Srednjoskolskog centra povorka se pocela osipati.Na moje iznenadjenje Srbi su izlazili iz kolone i vracali se nazad.Ocekivao sam upravo suprotno.Pogledah Benu i pogledom uputih pitanje.”Sta ovo treba da znaci? Sta raditi? Nastaviti dalje ili…” Ne progovorismo niti jedne i nastavismo dalje. Sta ce biti , bice.Nismo znali da li je to bilo pametno, ali smo se oslonili na nas instikt.Nije to vise ni strah u pitanju, nego jednostavno pitanje postavljeno samom sebi, vrijedi li ovako izgubiti glavu.Svi smo bili svjesni tezine odluke, ali pored toga nastavismo dalje.Znali smo da se nece nista desiti na putu ka groblju, ali u povratku ??? Prolazimo pored kuce Milije Krsmana.Sjedi pred kucom sa porodicom. Smiju se i gledaju prema nama.To se tako duboko memorisalo u mom mozgu.Mozda ze nekoga nevazan detalj ,ali on je puno govorio.Kao da su htjeli reci:”Eto vam ga, vas je.Tako cete i vi zavrsiti”. Toliko nepostovanja, nekulture i svega ogavnog u jednom momentu nisam odavno vidio.Prema svim mrtvima , pa ma ko to bio, se uvijek odavalo postovanje pa o ma kome se radilo.Ovo je prevazislo sve , jer ovaj covjek koga smo ispracali to nije zasluzio.Isli smo dalje .U svakom dvoristu slika ista. Znao sam da to ne moze biti slucajnost.Odmah mi bijase jasno da je to organizovano, kao sto mi postade jasan strah onih Srba koji se vratise , bojeci se da im njihovi ne prirede istu sudbinu.Stigosmo na groblje, a medju nama ostala samo nekolicina Srba, od toga pretezno clanovi porodice pokojnog Zoke.
Provodila se uobicajena ceremonija, a onda u toku spustanja Zokinog tijela u grob zastektali su mitraljezi sa okolnih brezuljaka.Vidjeli smo da se pomno pratila sahrana sa njihove strane i to nas je zabrinjavalo.Valjalo je nama, ne preko rijeke, nego nazad kroz njihove mahale.Sto se moralo , moralo se.Po zavrsetku sahrane kenuli smo po dogovoru u grupi kao sto to bijase i u odlasku na sharanu.Iako teskih nogu prosli smo i nekako stigli do Srednjoskolskog centra.Tu je za nas prestajala opasnost. Bili smo pod jakim utiskom, ali ujedno ponosni da smo ispratili naseg Zoku.
I neka niko ne pita sto je njegovo ime medju Bosnjackim zrtvama na spisku.Kao Srbin rodjen u Visokom, 20 godina je prozivio sa nama u Rogatici.Nema Rogaticanina koji ga nije znao i sa njim ponekad sjeo.Svi smo ga voljeli i cijenili.Toliko je ostalo anegdota u vezi njega koje rado spominjemo.Bio je spreman u svakom momentu da pomogne.
Jednostavno , to je bio covjek buducnosti, izgubljen u tadasnjem vremenu i prostoru, ali prije svega covjek . Ovim malim podsjecanjem na te dane zelim jos jedanput odati postu covjeku koga smo izuzetno postovali.
Neka ti je vjecna slava i hvala Zoka !