[Mustafa]

#812

LJUBAV PREMA POSLANIKU, S.A.V.S.

Braćo i sestre u islamu, danas 13. rebiu-l-evvela 1429.h., što odgovara 21. martu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa “Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s.”. Ta ljubav proizilazi iz ljubavi prema Allahu, dž.š., i ona je njena nužnost, jer je Poslanik, s.a.v.s., Njegov miljenik i dostavljač Objave, koja je uputa čovječanstvu. Ko voli Allaha, s.w.t., on voli i Poslanika, s.a.v.s., i ono sa čime je o došao.

Muhammed, s.a.v.s., je najbolji, najpobožniji, najskrušeniji, najkompletniji i najodabraniji čovjek i poslanik. On je najbolje stvorenje i on nama želi dobro i sreću, a duša teži dobroti.
Velika je blagodat, na nas braćo i sestre što smo pripadnici njegova ummeta i što idemo jasnim putevima islama i što će se on zauzimati za nas na Sudnjem danu. Zbog toga nam je Poslanik, s.a.v.s., preči i od nas samih sebi.

Kaže Allah dž.š. u 31. i 32. ajetu Sure Ali Imran:
“Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – a Allah prašta i samilostan je.”(31) “Reci: “Pokoravajte se Allahu i Poslaniku (s.a.v.s.)!” A ako oni glave okrenu – pa, Allah zaista ne voli nevjernike.”(32) (Suretu Ali Imran, 31.- 32.)
Prema tome, oni koji vole Allaha, dž.š., oni slijede sunnet (praksu i riječi) Njegova Poslanika, s.a.v.s., i njih Allaha, s.w.t., voli, a velika li je to blagodat i njima Allaha, s.w.t., prašta grijehe. Zato slijedimo sunnet Poslanika, s.a.v.s., i na taj način ćemo postići dobro obadva svijeta!
Kaže Allah, dž.š., u 7. ajetu Sure El-Hašr:
“…Ono što vam Poslanik (s.a.v.s.) da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite! I bojte se Allaha jer Allah zaista strahovito kažnjava!”(Suretu El-Hašr, 7)
A u 80. ajetu Sure En-Nisa’ stoji:”Onaj ko se pokorava Poslaniku (s.a.v.s.) pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće – pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš!” (Suretu En-Nisa’, 80)

Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., se ogleda u slijeđenju njegova sunneta, a zlatna generacija ashaba nije postavljala pitanja i potpitanja na ono što je Muhammed, s.a.v.s., tražio od njih ili što im je zabranjivao, jer su bili uvjereni da “on ne govori iz svoga hira” i sve što je govorio on je na najljepši način primjenjivao u svome svakodnevnom životu. Poslanik, s.a.v.s., ih je upozorio da je postavljanje mnogobrojnih pitanja od strane naroda kojima su dolazili poslanici prije njega bilo uzrokom njihovog dalaleta i grijeha.

Ljubav prema Muhammedu, s.a.v.s., mora da bude veća i od ljubavi prema samom sebi, kao što stoji u slijedećoj predaji:
Prenosi Abdullah ibn Hišam: “Bili smo kod Poslanika, s.a.v.s., kada je uzeo za ruku Omera bin Hattaba, pa mu je Omer rekao: “Allahov Poslaniče, draži si mi od svega, sem od mene samoga.” Pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, sve dok ti ne budem draži od samog sebe!” Pa mu je Omer rekao: “Sada si mi draži od samog mene!” Pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sada, Omere!” (Buharija)
Slast imana neće okusiti oni koji ne budu posjedovali troje, o čemu govori slijedeći hadis, koji bilježi imam Buharija:
Prenosi Enes ibn Malik, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kod koga budu tri svojstva, osjetiće slast imana: Da mu Allah i Poslanik s.a.v.s. budu draži od svega mimo njih, da voli nekoga samo u Allahovo ime i da mrzi povratak u nevjerstvo, kao što mu je odvratno da bude bačen u vatru!” (Buharija)

Zapitajmo se, da li posjedujemo troje pomenuto u hadisu, te da li u nama ima slasti imana ili islam poimamo kao dio naše tradicije i ponekad sredstvo kojim se vješto koristimo ili plašt iza kojeg se krijemo!? Poslanik, s.a.v.s., je Allahov, dž.š., Miljenik, On je onaj koji poziva Allahu, on je čvrsta veza na putu prema Allahu, on je opominjač, on je donosilac radosnih vijesti, on je onaj koji ljudima ukazuje na spas, on je tumač Kur’ana, on je onaj koji uspostavlja Allahov, dž.š., Zakon, on je predvodnik poslanika, najbolji poslanik, naš predvodnik, zagovarač, poslanik čovječanstvu, spas i mir i on je posljednji poslanik. Njemu je Allah, dž.š., mimo drugih ljudi dao pravo šefaata (zagovaranja, zauzimanja), dao mu je Kevser (Izvor u džennetu) i na njega donose salavat Allah, dž.š., i meleki, kao što stoji u 56. ajetu Sure Al-Ahzab:
“Allah i meleki Njegovi donose salavat (blagoslov) na Vjerovjesnika. O vjernici, donosite i vi na njega salavat i šaljite mu selam!” (Suretu Al-Ahzab, 56)

U predji koju bilježi imam Muslim, stoji:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko na mene donese salavat, Allah na njega donosi deset salavata!” (Muslim)
Zato donosimo što više salavat na Muhammeda, s.a.v.s., jer će svaki put na nas salavat deset puta donijeti Uzvišeni Allah!
Ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., se iskazuje sa: njegovim veličanjem, uvažavanjem, donošenjem salavata, slijeđenjem njegova sunneta, pomaganjem njegove vjere; jednom riječju da ga volimo i slijedimo, kao što su ga voljeli i slijedili njegovi ashabi.

Poznato je da je mekanska zajednica bila višebožačka, pa im je došla “jasna svjetlost”, Poslanik, s.a.v.s., koji je pozivao Uzvišenom Allahu, suočavajući se sa osporavanjima, pa čak i fizičkim napadima. Većina stanovnika Meke u prvim godinama poslanstva je odbila uputu, a u islam je ušla mala skupina ljudi, koja je bila izložena svakodnevnim napadima.

Islam je među muslimane usadio istinsku međusobnu ljubav, a posebno je ta ljubav bila izražena prema Muhammedu, s.a.v.s..
Njegova supruga Hatidža, r.a., je od prvog trenutka nakon saznanja o dolasku Objave, prihvatila islam i umirila ga birani riječima: “Allah tebe neće ostaviti, jer ti čuvaš rodbinske veze, ti pomažeš unesrećene, siromašne i slabe i u teškim prilikama si od pomoći ljudima!”

Ebu Bekr Es-Siddik, r.a., nakon prihvatanja islama, u vrijeme kada je da’wa bila u tajnosti, poziva Kurejšije u islam. Mušrici ga napadoše i nanesoše teške tjelesne povrede, tako da mu je nos bio polomljen i bio je sav u krvi. Njegovo pleme ga izvuče i u nesvjesnom stanju ga unesoše u njegovu kuću. Kada se probudio, prvo šta je pitao je bilo: “Šta je sa Muhammedom, s.a.v.s.? Je li on dobro?” Njegov narod ga prekori, jer pita za Muhammeda, s.a.v.s., a i sam je bio u kritičnom stanju. Na njegovo pitanje, oni nisu odgovarali, a on je bio uporan, pa njegova majka reče: “Tako mi Allaha, ne znamo ništa za tvog druga Muhammeda.” Reče: “Majko, odi kod Ummu Džemile, pa nju pitaj!” Ummu Džemila je bila muslimanka, pa kada je majka Ebu Bekra, r.a., upitala za Muhammeda, s.a.v.s., iz ljubavi prema njemu i straha da mu se nešto ne desi, odgovorila je: “Ne poznajem ni Muhammeda, niti Ebu Bekra.” Potom je upita: “Hoćeš li da pođem sa tobom?” Odgovori: Da.” Pa je s’ njome otišla do Ebu Bekra, r.a., koji je bio u teškom stanju.” Povika: “Oni koji su ti ovo uradili su razvratnici. Želim da ih Allah kazni.” Upita je Ebu Bekr, r.a.,: “Šta je sa Muhammedom, s.a.v.s.?” Reče: “Tvoja majka sluša.” Reče: “Neće ona širiti priču.” Reče: “On je dobro i u kući je Erkamovoj.” Reče: “Neću okusiti hranu, niti ću se napiti vode, dok ne dođem do Poslanika, s.a.v.s.. To je bio iman tog velikog ashaba, Ebu Bekra Es-Siddika, r.a., kasnije prvog halife Hulefair-rašidina čiji iman je bio jači od imana svih ashaba.

Braćo i sestre, budimo istinski sljedbenici sunneta Poslanika, s.a.v.s., i natječimo se u dobru!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas učini od onih koji istinski vole Poslanika, s.a.v.s., da pomogne našoj braći u Gazi, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas sa onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 13. rebiu-l-evvel 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
21. mart 2008.g. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#1031

OPIS POSLANIKA, S.A.V.S.,

prema djelu “Er-Rehiku-l-Mahtum” (Zapečaćeni džennetski napitak)

Braćo i sestre u islamu! Danas 20. rebiu-l-vvela 1429. godine po hidžri, što odgovara 28. martu 2008. godine, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Opis Poslanika, s.a.v.s., prema djelu “Er-Rehiku-l-Mahtum” (Zapečaćeni Džennetski napitak”), autora Safijjur-Rahmana El-Mubarakfurija.
Poslanika, s.a.v.s., je odgojio Njegov Gospodar i samo On ovako odgaja i On o njegovom odgoju u 4. ajetu Sure El-Kalem, kaže:
“Ti si, zaista najljepše ćudi.” (Suretu El-Kalem, 4) Na kraju pomenutog djela autor piše:
«Najljepše što je Poslanik, s.a.v.s., posjedovao, bila je počast od Allaha, dž.š., da primi Objavu i umijeće da je prenese ljudima. Bio je blag i tolerantan, sklon oprostu kada treba, strpljiv pri nedaćama i posjedovao je svojstva kojima ga je Allah, dž.š., počastio.
Sve nedaće i svi problemi na koje je nailazio pojačavali su kod njega strpljivost. Prema nepristojnom neznalici Resulullah, s.a.v.s., je bio pažljiv.
Kaže Aiša, r.a.,: “Kada bi se Resulullah, s.a.v.s., našao u dilemi između dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio u pitanju grijeh, on je bio prvi čovjek koji bi ga odbacio.”
Nikada se nije nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog kršenja Allahovih, dž.š., propisa i radi Allaha, dž.š.. Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio.
Posjedovao je Resulullah, s.a.v.s., veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim i pomagao je siromasima. Kaže Ibn Abbas, r.a.,: “Resulullah, s.a.v.s., je bio najdarežljiviji čovjek, posebno uz ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril… Bio brži da učini dobro djelo nego jaki vjetrovi.” Kaže Džabir, r.a.,: “Nikada nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao: Ne.”
Bio je hrabar, neustrašiv i smion i smatran je najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama, iz kojih su više puta bježali čak i oni najhrabriji. Resulullah, s.a.v.s., je bio čvrst i nepokolebljiv i išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Nije se povlačio, a zna se da nije bilo i među najodvažnijim ljudima onih koji su, ne jednom, odustajali od teških zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, s.a.v.s..
Alija ibn Ebi Talib, r.a., kaže:” Kada bi smo se našli licem u lice s’ neprijateljem, obuzeo bi nas strah i groznica, pa bi se ugledali na Resulullahovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja”
Enes, r.a., kaže: “Jedne noći u Medini, ljude je probudio strašan glas. Oni pohrliše prema tom glasu, pa ih susrete Resulullah, s.a.v.s., koji se vraćao. Otišao je prije njih da vidi šta je to. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe, r.a., a oko vrata mu je visila sablja. Reče: ”Ne brinite se, ne brinite se! To su bili morski talasi”.
Bio je veoma stidan i obazriv. Ebu Seid El-Hudri, r.a., je rekao: “Bio je stidljiviji od mlade pod duvakom. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu.”
Nije nikada piljio nekome u lice. Uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo i pogled mu je posjedovao snagu zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama, nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno, nije direktno nikoga kritikovao, već je govorio: “Šta misliš da neko učini tako i tako?”
Bio je najpravedniji čovjek, volio je opraštati, govorio je iskreno, veoma je cijenio emanet, što su potvrdili i njegovi prijatelji i neprijatelji i zbog toga je prije poslanstva nosio nadimak “El-Emin” (Povjerljivi). Tražili su i prije islama njegov sud o mnogim stvarima.
Tirmizija prenosi od Alije, r.a., da je Ebu Džehl rekao Poslaniku, s.a.v.s.: “Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo”. Na to je Allah, dž.š., objavio 33. ajet Sure El-En’am:
“Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.” (Suretu El-En’am:33)
Herakle je pitao Ebu Sufjana: “Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?” Odgovorio je: “Ne”.
Bio je veoma tolerantan, daleko je bio od oholog čovjeka, nije dozvoljavao da mu se ustaje i poklanja kao što se poklanjalo kraljevima, posjećivao je siromahe i družio se sa njima, uslišavao je želje posluge i sjedio je sa svojim ashabima kao jedan od njih. Aiša r.a. priča: “Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove, kao što i vi radite. Bio je čovjek kao svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.”
Resulullah, s.a.v.s., je kao nijedno drugo ljudsko biće, poštivao dogovor i zadanu riječ, ;uvao je rodbinske veze, bio je najmilostiviji, najosjećajniji i najblaži u ophođenju sa svijetom, bio je druželjubiv, odgojen, jednostavan i veoma pažljiv, bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvraćao zlo zlim.
Nije dozvoljavao da iko u društvu ide iza njega, nije ni u odjeći ni u ishrani odskakao od svoje posluge, volio je opslužiti one koji su njega opsluživali, svojoj posluzi nije nikada ni “uf” rekao i nije ih grdio za neurađeni posao.
Nije mrzio siromahe zbog njihovog siromaštva, išao je siromašnim na dženaze, na nekim svojim putovanjima je obavljao poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan ashab je rekao da će je zaklati, drugi zguliti, treći skuhati, a Resulullah, s.a.v.s., je rekao da će sakupiti drva da se naloži vatra. Ashabi mu rekoše da ga oslobađaju tog posla, a Resulullah, s.a.v.s., im reče: “Znam da bi ste to uradili umjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti čovjeka da se razlikuje od svog društva.” Nakon toga je ustao i sakupio drva.
Hind ibn Ebu Hala’ opisao je Resulullaha, s.a.v.s., ovako: “Resulullah, s.a.v.s., je često bio tužan, uvijek je o nečemu razmišljao, nije imao slobodnog vremena, nije volio besposlen govor, dugo je šutio, počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama, govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno, nije koristio prazne rečenice, veličao je Allahove blagodati, a ništa nije kudio, nije kudio ukus hrane, a ni hvalio, nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi, nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao, kada bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom, kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama, kada bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo, kada bi se obradovao, obarao bi pogled, osmijehom je uvijek pobjeđivao smijeh, čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče, okupljao je svoje ashabe i nije ih razdvajao, ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena, čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo, posjećivao bi svoje ashabe, volio je da zna šta se dešava u narodu, potpomagao je dobro i podsticao na dobro, mrzio je zlo i spiječavao ga je, bio je umjeren, nije bio prevrtljiv, za svaku stvar je imao mjeru, nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje i ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje, najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro, cijenio je one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima, stalno je zikr činio, nije nigdje dugo boravio, nije imao određeno mjesto za sjedenje, kada bi došao u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto i tako je naređivao i drugima da čine, uvažavao je svakoga na sjedeljci i svakome posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga, ko bi do njega sjeo radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika, ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima, zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim, ljude je vrednovao prema bogobojaznosti, gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem, nije bilo podignutih glasova, poštovao je starije, a bio je milostiv prema mlađima, ukazivao je počast gostu i strancu, bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja i blagonaklon, nije bio oštar, srdit i ljut, nije bio pokvarenjak, nije korio, niti hvalio, zanemarivao bi ono što ne želi, nije se pokoravao strastima, sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče, ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao, govorio je samo o onome od čega ima nagradu od Allaha dž.š., kada bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kada bi on završio, oni bi govorili, pred njim se nisu svađali, kada bi neko govorio, drugi bi šutili dok ne završi, smijao bi se čemu bi se i drugi smijali, sviđalo mu se ono što se i drugima sviđa, čudio bi se onome čemu se i drugi čude, bio je strpljiv prema ljudima ograničenog poimanja i govorio je: “Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali! Zahvala pripada Allahu.”…
Braćo i sestre, trudimo se da sve pobrojane osobine Poslanika, s.a.v.s., što je sastavni dio njegova sunneta, pretočimo u naše živote, budimo od onih koji se natječu u dobru i koji se nadaju njegovu šefaatu (zauzimanju) na Sudnjem danu i žude za njegovim društvom i društvom ostalih poslanika, šehida i dobrih mu’mina, u džennetima koji su za njih pripremljeni!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas učini od onih koji slijede sunnet Poslanika, s.a.v.s., da pomogne našoj braći u Gazi, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas sa onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 20. rebiu-l-evvel 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
28. mart 2008.g. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#1183

ŠESNAEST GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE I GENOCIDA U RBIH

Braćo i sestre u islamu! Danas 27. rebiu-l-evvela 1429.h., što odgovara 04. aprilu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa «Šesnaest godina od početka oružane agresije i genocida u RBiH». Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se za dva dana, 06. aprila, navršava šesnaest godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, od strane krnje Jugoslavije, a nakon godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Uzvišeni Allah u Suri El-Burudž govori o narodu, koji je ubijao vjernike samo zbog toga što su vjerovali, pa u ajetima od 4. – 9. pomenute Sure stoji:”قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ”(4) “النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ”(5) “إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ”(6) “وَهُمْ عَلَى مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ”(7) “وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَن يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ”(8) “الَّذِي لَهُ مُلْكُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَاللَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ”(9) (سورة البروج: 4-9)«Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,»(4) «i vatrom i gorivom ih napunili,»(5) «kada su oko nje sjedili»(6) «i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!»(7) «A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali,»(8) «Čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok.»(9) (Suretu El-Burudž: 4-9)

U Bosni i Hercegovini, domovini dobrih i plemenitih Bošnjana, ljudi koji su stoljećima svjedočili svoju dobrotu i toleranciju prema drugima, ubijani su svi redom, samo zato što su muslimani i na taj način je premašen zločin pomenut u citiranim ajetima.

Početkom 1992. godine, srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU-a (Srpske akademije nauka i umetnosti), sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao «nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili», razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo Srpskog naroda, ali i obavezu tadašnjeg političkog srpskog rukovodstva. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.

Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodile: tako-zvana JNA, jedinice MUP-a Krnje Jugoslavije, para-vojne formacija krnje Jugoslavije: Arkanovci, Šešeljevci i drugi i izdajničke srpske snage iz BiH. Pošto Srbi u BiH nisu bili locirani na jednom području, a posebno uz Drinu, već su bili disperzirani na većem prostoru BiH, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja i na razne načine mučenja većine Bošnjaka i protjerivanja malog broja preživjelih. Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije II Svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s’ koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe tako-zvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane RBiH, koje smo mi građani RBiH kupovali, stavljeno je na raspolaganje bradatih i pijanih četnika, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima.

I uživali su u svome zločinu, smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom Srpskoga naroda, a jadni li su svi narodi i pojedinci, koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!!! Agresori na BiH nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je žderao krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa, prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali da budu poubijani, na što svirepiji način.

Kada Srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, muslimana od nemuslimana, svi osunećeni građani Bijeljine su bili ubijeni. Silovane su djevojčice, od devet i više godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je «udariti na čast žene muslimanke», teže i od samog ubistva. Naše nene i majke, koje su čitava života na svojim glavama imale skromne, ali čiste i mirišljive šamije i kojima nikada ni jedno muško oko osim muževo, nije moglo da vidi jednu dlaku na glavi, one koje su iz poštovanja ustajale pred muškom djecom, koje nikada nikome nisu kazale ružnu riječ i koje su bile časne i ponosne, u toku agresije su bile ponižene i silovane od zvijeri u ljudskom liku.

Za Bošnjakinje je čin silovanja bio i ostao težim od ubistva. Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju RBiH. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su na oči majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, koja je prije nekoliko dana uvrštena na listu spomenika kulture pri UNESC-u, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac i pekli na ražnju, asocirajući na roman «Na Drini ćuprija», velikog četničkog ideologa, Ive Andrića. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina, nad kojima um staje… U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali pomoć civiliziranog svijeta i brzu i efikasnu akciju, jer je pravo svake članice UN-a da joj se pruži zaštita, kada bude ugrožen njen teritorijalni integritet. Ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u RBiH se ogleda licemjerstvo Međunarodne zajednice. Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, u periodu 1992. – 1995., je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka, kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru. Dogovor u Karađorđevu, između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome.

Srspki i Hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva, počinili zločin nad onima koji su za njih «poturice», «balije» ili Muslimani – Bošnjaci. Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru BiH, a posebno u tako-zvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi i Goraždu se događao na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj, njihovo biološko istrijebljenje, kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da „čuje i vidi“ gluha i ćorava Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje, potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu. Evropa je, prema tome pala na ispitu, kada je bezdušno posmatrala kako se Bošnjaci, jedan od njenih najstarijih naroda ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet.

U Sarajevu i BiH su prije pet stoljeća, u vrijeme kada se Evropa ponosila prljavštinom, bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta, biblioteke i tako dalje. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.

Eto, to su: civilizacija, tolerancija i suživot, koji su trajali stoljećima i to je ljepota bosanske duše, jer Bošnjaci vjeruju u Jednog Allaha, koji u 99. ajetu Sure Junus poručuje: “وَلَوْ شَاء رَبُّكَ لآمَنَ مَن فِي الأَرْضِ كُلُّهُمْ جَمِيعاً أَفَأَنتَ تُكْرِهُ النَّاسَ حَتَّى يَكُونُواْ مُؤْمِنِينَ” (سورة يونس: 99)«Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?» (Suretu Junus: 99) U «civiliziranoj i demokratskoj» Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih biti, jer se navodno ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu… U Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina Dejtonska Republika Srpska.

Ono što bi međunarodna zajednica trebala da uradi je da ukine tu vještačku i zločinačku tvorevinu, koja je za BIH veliko opterećenje, a za njih sramota i dokaz licemjerstva. Kada Međunarodni sud pravde u Hagu prije godinu dana nije donio pozitivnu presudu po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju na RBiH, ovo bi trebao da bude minimum minimuma koji bi makar ublažio tu međunarodnu sramotu.

Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju i genocid nad Bošnjacima! O tome međusobno razgovarajmo, a posebno sa našim potomcima, kako bi stalno bili na oprezu i spremni da se odbrane! Budimo budni i oprezni!

Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo naše klanje!Gospodaru, očisti nas od grijeha, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete, u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!Sarajevo: 27. rebiu-l-evvel 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd» 04. april 2008.g. Nezim Halilović Muderrisوَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#1451

ŠESNAESTOGODIŠNJICA ARMIJE RBiH

Braćo i sestre u islamu! Danas 05. rebiu-l-ahira 1429. h., što odgovara 11. aprilu 2008. godine, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu «Šesnaestogodišnjica Armije Republike Bosne i Hercegovine». Za pomenutu temu sam se opredijelio jer se za četiri dana, tačnije 15. aprila 2008. godine, navršava 16 godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine i taj dan se na dijelu Federacije Bosne i Hercegovine sa Bošnjačkom većinom, obilježava kao Dan Armije. Današnja hutba govori o Armiji Republike Bosne i Hercegovine: njenim šehidima, invalidima, znanim i neznanim junacima, pohvaljenim i nepohvaljenim herojima, demobilisanim borcima, profesionalnim vojnicima i svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali u prve borbene redove da brane Republiku Bosnu i Hercegovinu… Jedinice rezervne policije i Armija Republike Bosne i Hercegovine su se uz Allahovu, dž.š., pomoć, u nemogućim uslovima oduprli oružjem i ljudstvom znatno nadmoćnijim i brojnijim neprijateljima.

Braćo i sestre! Sjećajmo se sa ponosom dana u kojima se u Bosni i Hercegovini vodila odsudna bitka za: vjeru, čast i državu i nemojmo kriti nepobitne historijske činjenice, niti ih se stiditi, jer se Bošnjaci nemaju čega stiditi, niti koga mimo Allaha, dž.š., bojati! Armija Republike Bosne i Hercegovine je bila vojska koja je zajedno sa jedinicama MUP-a, nakon Allahove, dž.š., pomoći obezbijedila životni prostor za Bošnjake i za sve one koji osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju zemlju. Ona je obezbijedila da se u Bosni i Hercegovini sigurno osjeća svako, pa čak i oni koji to ne zaslužuju i koji i dalje pokušavaju da je unište ili destabiliziraju…
Muslimanima se propisuje borba koja im nije po volji, a ima stvari koje muslimani ne vole, a one su dobro za njih i onih koje vole, a one su zlo za njih, kao što stoji u 216. ajetu Sure El-Bekare:
“Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.” (Suretu El-Bekare, 216)

Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Buharija, kaže:
Prenosi Enes, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Rani odlazak u borbu na Allahovu putu i kasni povratak iz nje, bolji su od dunjaluka i svega što je na njemu!” (Buharija)
Zato, neka su sretni svi oni koji su istinski se boreći potvrđivali svoj iman punih 45 mjeseci, a za taj njihov trud ne postoji dunjalučka vaga, koja to može izmjeriti!
Aprila 1992. godine je došlo vrijeme da Bošnjaci ginu za svoju zemlju, jer su to više od jednog stoljeća činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima, širom kršovitog Balkana. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana u: Austriji, Italiji, Mađarskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije “više ciljeve”. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u Bosni Hercegovini.

Došao je čas u kojem je svako imao priliku da se dokaže ili popravi, jer krvava agresija na Bosnu i Hercegovinu nije trajala nekoliko dana, već nekoliko godina. U tom vremenskom periodu je bilo prilike za svakoga: za heroje da uđu u legendu, za kukavice da očeliče, za neopredijeljene i bezlične da se opredijele, za zalutale, da dođu pameti, za uspavane da se probude i td.. Zato se karakter svakog insana u Bosni i Hercegovini može realno ocijeniti, kada se uzme u obzir njegov doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine, jer je azab koji se zvao agresija na Bosnu i Hercegovinu bio dug i graničio se sa nemogućim.

U tako teškom historijskom trenutku, Armija Republike Bosne i Hercegovine i jedinice MUP-a se nisu svetile i vraćale istom mjerom za zločine koji su počinjeni nad njihovim narodom i drugim patriotama Republike Bosne i Hercegovine. One su pokazale najviši stupanj morala i spremnosti da se bore za najviše ciljeve, koji ostaju kao univerzalna vrijednost. U redovima Armije i MUP-a je bilo mjesta za sve one koji su željeli da se dokažu kao patriote ove zemlje.

Hiljade šehida su pale na putu otpora agresorima. Hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne pominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima i oni se ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja; svi oni su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta suprostavili agresoru oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga koji sve stvara i rastvara.

Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i što smo u svoju Bosnu i Hercegovinu ugradili dio sebe, a samo kukavice nisu ponosne na svoju časnu borbu! Zasigurno bi naši neprijatelji uz Allahovu, dž.š., pomoć bili potpuno poraženi da im njihovi zaštitnici sa Zapada i Istoka nisu pomagali na razne načine, a zar embargo na uvoz oružja nije bio jedan od poteza koji nas je prisiljavao na predaju? Uprkos tome nije se desio naš očekivani poraz i predaja bez borbe.

Hiljade Bošnjka se mjesecima goloruko odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lahkog naoružanja. Tenkovi su zaustavljani sa flašama benzina i balvanima i tako je obarana teorija o četvrtoj vojnoj sili u Evropi, koja se smatrala nepobjedivom. Koliko je vodovodnih cijevi prepravljeno u lovačke puške, koje su nerijetko eksplodirale u vlastiti rukama? Kako su u početku spravljane ručne bombe, jer drugih nije bilo? Itd….

Sve bi to bilo drugačije da Zapad nije potvrdio embargo na uvoz naoružanja. Bošnjaci su bili izloženi napadu onih koji su se Zapadu predstavljali za one koji i njih čuvaju od islama ili kako to oni kažu “zelene opasnosti”. Naravno, Armija Republike Bosne i Hercegovine je potvrdila Kur’ansku istinu:
“…Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine, Allahovom voljom! Uistinu je Allah sa strpljivima!” (Suretu El-Bekare:249)

Koliko je samo malih skupina uz Allahovu, dž.š., pomoć pružilo neviđen otpor nemanima, kada su nasrtale da zatru tragove islama?! Kako su se u zvjerskom obliku pojavili narodi koji su do juče govorili o bratstvu i jedinstvu, uspavljujući muslimanski narod? Kako se Bošnjacima krvava historija ponavlja i miješa sa stvarnošću, dovodeći ih u dilemu šta je stvarnost, a šta ružan san?

Mudre bošnjačke glave koje svakodnevno susrećemo, su podnijele veliki teret borbe za Bosnu i Hercegovinu i te mudre glave su za ovu zemlju dale po nekoliko sinova i unuka i mnogi od njih su ostali bez muških potomaka. Upravo u prve safove naših džamija svakodnevno staju oni koji su rodili i odgojili sinove, tvrđe i hrabrije nego su neprijatelji mogli i pretpostaviti. Zato, budimo pažljivi i nikada ne uvrijedimo, te mudre bošnjačke glave koje ni u najtežim vremenima se ne dadoše pokolebati! Upravo je to onaj najbolji sloj bošnjačkog naroda koji nije nikada kalkulisao i koji se odupirao nemanima onda kada su svi drugi mislili da je gotovo.

Armija Republike Bosne i Hercegovine se rodila u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora, nego da se suprostavi zlu, makar to suprostavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima eksperata rata. Zbog toga bi mogli kazati da je borba u Bosni i Hercegovini imala mnogo kerameta, koji dolaze kao posljedica istinske borbe. Mnogo je pojedinaca i grupa koji su svjedoci brojnih kerameta, o kojima se malo i stidljivo priča. Možda je razlog za to što kerameti nisu dolazili sa Zapada, pa ih je bilo stid da ih neko ne ospori, jer je “dobro” samo ono što je dolazilo i dolazi sa Zapada ili je padalo odozgo iz utroba transportnih aviona, kao humanitarna pomoć Bošnjacima, koji tu preveliku “dobrotu” svijeta nikada neće zaboraviti.

Takvi su Bošnajci; sve znaju priznati osim uspjeha vlastitog naroda i znaju spominjati svačije osim svoje rezultate. Komisija za reviziju državljanstava oduzima državljanstva od dobrovoljaca iz Islamskog svijeta, koja su stečena na legalan način, dok državljanstvo Bosne i Hercegovine imaju agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu i niko to ne postavlja kao problem. Bosna i Hercegovina je zemlja čuda, zemlja u kojoj su zagarantovana prava svih njenih građana, osim prava dijela onih koji su se istinski borili za nju…

Neka nam sjećanje na formiranje Armije Republike Bosne i Hercegovine i njenu slavnu borbu, bude još jedna lekcija iz svijetle historije ove napaćene zemlje, kojom trebamo svi biti ponosni!

Gospodaru, pomozi nam da sačuvamo svjetlo islama ovdje u kršovitoj Bosni i Hercegovini, učini nas od onih koji uspostavljaju red na Zemlji, a ne učini nas od onih koji čine nered i nasilje, obraduj džennetom šehide i sve istinske borce koji su branili i oslobađali Bosnu i Hercegovinu, uputi naše potomke i učini ih dosljednijim nosiocima islama i bolji čuvarima od nas, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 05. rebiu-l-ahir 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
11. april 2008.god. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#1686

Islam i životna okolina

Braćo i sestre u islamu! Danas 12. rebiu-l-ahira 1429.h., što odgovara 18. aprilu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa “Islam i životna okolina”. Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se 22. april obilježava kao Dan Planete Zemlje.
Sveobuhvatnost i univerzalnost čiste vjere islama, koja je ujedno i najbolji koncept života, čini ga aktuelnim i aktivnim sudionikom u svim dešavanjima kroz historiju čovječanstva, tako da ne postoji područje u kojem islam nije dao svoj sud, opažanje i koncept ispravnog življenja. Na nepresušnim izvorima Allahove, dž.š., Objave i čistog sunneta Poslanika, s.a.v.s., u kojima su općenito, a često i detaljno pojašnjeni svi propisi vezani za ovaj i budući svijet, nalazimo i upute po pitanju zaštite životne okoline, o čemu savremena svijet govori i na tome aktivno radi tek u posljednjih nekoliko decenija.

Kaže Allah, dž.š., u 126. ajetu Sure An-Nisa’:
“Allahovo je ono što je na nebesima i što je na Zemlji i Allah sve zna. (Suretu An-Nisa’: 126)
Allahu, s.w.t., sve pripada i Njegovo znanje obuhvata sva stvorenja. Čovjek je jedino razumno slobodoumno biće, kojem je Allah, dž.š., Zemlju učinio mjestom boravka, a njega je odredio namjesnikom, pa je čovjek dužan da u skladu sa Objavom izgrađuje duhovnu i materijalnu stranu života na Zemlji. Pored organskog živog svijeta, kojeg čine: ljudi, životinje i biljke, postoji i anorganski “mrtvi” svijet, kao što su: zemlja, rude, voda itd.. Znači, čovjek je kao Allahov, dž.š., namjesnik na Zemlji dužan da štiti i pomaže sve što mu je dato na raspolaganje i on ima mogućnost racionalnog korištenja svega onoga što je halal. Poslanik, s.a.v.s., nas je učio da sva Allahova, dž.š., stvorenja imaju svoja prava i da su to posebni svjetovi. On, s.a.v.s., nas podučava: kako da se ponašamo na javnim mjestima i putevima, jer “put ima svoj hakk (pravo)”, on nas podučava da je dio imana “da sa puta sklonimo ono što nam smeta”, on nam naređuje održavanje čistoće tijela, odijela i mjesta boravka, on nas podučava na koji način da jedemo i pijemo, na koji način da koristimo blagodati koje nam je naš Gospodar podario i td..

Pitka voda je velika Allahova, s.w.t., blagodat koju često zanemarujemo, a njenu pravu vrijednost posebno razumiju oni koji su bili iskušani sa žeđu.
Kaže Allah, s.w.t., u ajetima od 68. – 70., Sure Al-Waki’a:
”Kažite vi meni, vodu koju pijete,”(68) “da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo?”(69) “Ako želimo možemo slanom da je učinimo – pa zašto niste zahvalni?”(70) (Suretu Al-Waki’a, 68-70)

Zasigurno ljudima ne bi trebalo veće iskušenje od toga da im Allah, s.w.t., pitku vodu učini slanom ili da im oteža dolazak do nje, jer onda ona ne bi bila za piće i navodnjavanje i biljni i životinjski svijet ne bi mogli opstati.
A u 30. ajetu Sure El-Mulk, Allah, dž.š., nam postavlja jednostavno pitanje:
“Reci: Šta mislite, ako vam vode presuše – ko će vam tekuću vodu dati?” (Suretu El-Mulk, 30)

Zbog globalnog zatopljenja i zagađenja, uz još mnoge druge faktore nesmotrenog ljudskog djelovanja, poput bespotrebnog trošenja vode, nestašica pitke vode se već nameće kao ozbiljna prijetnja i problem. Neki analitičari čak smatraju da bi voda mogla biti jedan od glavnih uzroka ratova u budućnosti, pa čak i u ovom našem stoljeću. Vraćajući se sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo jasne preporuke da se voda ne troši bespotrebno i da se ne rasipa, pa makar to bilo i prilikom uzimanja abdesta, koji je osnovni uvjet za obavljanje namaza.

Prenosi Abdullah ibn Amr, r.a., da je Muhammed, s.a.v.s., jednom naišao pored Sa’da, r.a., koji je uzimao abdest, pa mu je rekao: ” Kakvo je to rasipanje, o Sa’de?” On upita: ”Zar se i prilikom abdesta može rasipati (voda)?” Reče Poslanik, s.a.v.s.: ”Da, pa makar se nalazio pored rijeke koja teče.” (Ahmed)
Poslanik, s.a.v.s., je zabranio mokrenje u stajaću vodu, što otvrđuju sahih predaje.

Ujedinjeni narodi su 22. mart proglasili međunarodnim danom vode i oni su potpuno zabrinuti za budućnost čovječanstva. Oni iznose podatak da dnevno 5000 djece umire zbog nedostatka vode ili njene zagađenosti koju je čovjek svojim nesavjesnim radom i životom zagadio. Oni tvrde da oko milijardu stanovnika naše planete ili jedna šestina nema pristupa čistoj vodi.
Podaci su zaista zabrinjavajući i mi smo toga potpuno svjesni, a stručnjaci priznaju da i ova naša generacija osjeća posljedice “povratnih prirodnih računa” za svoj nesavjestan odnos prema prirodi u obliku globalnog zagađenja, globalnog zagrijavanja, efekta staklene bašče itd..

Ujedinjene nacije imaju za cilj raznim kampanjama i projektima do 2015. godine reducirati ovaj broj od milijardu stanovnika zemaljske kugle, koji nemaju pristup čistoj vodi, na pola milijarde.
Osnovni islamski princip na kojem vjernik gradi svoj odnos prema čitavoj prirodi je proizašao da sve pripada Allahu, dž.š., da je On Stvoritelj svega i da je čovjek pred Njim odgovoran za svoj odnos prema prirodi.

Allah, dž.š, je uslovio postojanje ovih blagodati u vidu opskrbe za sva stvorenja, vjerovanjem u Njega, zahvalom na tim blagodatima i slijedenjem Njegovog “središnjeg” (umjerenog) metoda njihovog korištenja. Kaže Allah, dž.š., u 60. ajetu Sure Al-Bekare, govoreći o Benu Israilu:
“Jedite i pijte Allahove darove i ne činite zlo na Zemlji!” (Suretu Al-Bekare, 60)
Čovjek ne koristi pravilno Allahove, dž.š, blagodati, niti se adekvatno zahvaljuje Njemu, na tim blagodatima. On misli da te blagodati ne mogu nestati, te nekontrolisano udovoljava svojim željama, kroz crpljenje resursa i na taj način on prekoračuje Allahove, dž.š, zabrane i izaziva poremećaje u prirodi, a oni mogu imati katastrofalne posljedice, kao što su: zagađenost zraka, kopna, slatkih voda, mora, oštećenje ozonskog omotača, klimatski poremećaji, kisele kiše, uništenje određenih vrsta u prirodi, čime se narušava ravnoteža i td..

Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike ugledao čovjeka koji je svoju nogu stavio na vrat ovce i pred njenim očima oštrio nož želeći da je zakolje, pa mu se Poslanik, s.a.v.s., obratio riječima: ”Zašto to nisi učinio ranije? Zar želiš da je usmrtiš dva puta?” (Hakim)
Prenosi Abdullah ibn Omer, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko bude mučio nešto što ima dušu, a zatim se ne pokaje, Allah će njega mučiti na Sudnjem danu.” ( Ahmed)
Poznat je slučaj žene koja je ušla u vatru zbog mačke koju je zatvorila, nije je nahranila ni napojila, niti je pustila da sama sebi traži opskrbu, pa je umrla. (Buharija)

Prema tome, nehuman odnos prema životinji može biti razlogom kazne u džehennemu, ali isto tako lijep postupak prema životinjama može biti razlogom oprosta grijeha i ulaska u džennet. Allah, dž.š., je oprostio prostitutki iz Benu Israila koja se smilovala žednom psu i napojila ga. (Muslim)
U mučenje životinja spada i organiziranje borbi pasa, bikova, horoza ili nekih drugih životinja, što je od davnina poznat običaj, prilikom čega priproste mase ispoljavaju niske strasti, uživajući u patnji nerazumnih bića, kladeći se na svoje favorite. Posljednjih godina pod pritiskom udruženja za zaštitu životinja, neke evropske zemlje su zabranile ovakve vidove borbi. Islam je daleko prije ”civilizirane Evrope” dao svoju riječ o ovome. U tom smislu je predaja koju prenosi Abdullah ibn Abbas, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., je zabranio međusobno zavađanje životinja.” (Tirmizija)

Braćo i sestre, uz ovih nekoliko argumenata sa sigurnošću možemo ustvrditi, da su muslimani prvi ekolozi i zaštitnici prirode. Stoljećima prije udruženja građana zelenih i slično, muslimani su preventivno čuvali svoju životnu sredinu, dok ”civilizirani” čovjek prvo nešto uništi, pa onda donese zakon o zaštiti.

Braćo i sestre, kao Allahovi, dž.š., namjesnici na Zemlji, čuvajmo našu životnu okolinu, na način kako je to propisala naša čista vjera islam! Postimo 13., 14. i 15. rebiu-lahir (sutra, prekosutra i zakosutra), jer su to bijeli dani ovog hidžretskog mjeseca, a post bijelih dana je sunnet Poslanika, s.a.v.s.!

Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nas učini od onih koji čuvaju i racionalno koriste Allahove, dž.š., blagodati, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nas sa onim što nećemo moći podnijeti, da uputi naše potomke i učini ih časnim nosiocima islama, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 12. rebiu-l-ahir 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
18. april 2008.g. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#1937

ISLAM I VRIJEME

Braćo i sestre u islamu! Danas 19. rebiu-l-ahira 1429.h., što odgovara 25. aprilu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa “Islam i vrijeme”. Za pomenutu temu sam se opredijelio zbog permanentne višestoljetne muslimanske neodgovornosti u pogledu vremena, kao jednog od fenomena i blagodati, kojim se Uzvišeni Gospodar zaklinje, u Kur’anu, posljednjoj Objavi, koja je uputa svjetovima. Allah, dž.š., ima pravo da se zaklinje čime hoće, dok se mi, Njegova stvorenja možemo zaklinjati samo Allahom, dž.š., našim Stvoriteljem.
Uzvišeni Allah se čovjeku, Svome robu i sićušnom stvorenju, u Suri El-‘Asr zaklinje vremenom:
“Tako mi vremena!”(1) “Doista je čovjek na gubitku.”(2) “Osim onih koji vjeruju i čine dobra djela i koji međusobno preporučuju istinu i međusobno preporučuju strpljivost.”(3) (Suretu El-‘Asr: 1-3)
Allah, dž.š., nakon zakleteve vremenom, u citiranoj Suri potvrđuje da su svi ljudi na gubitku, a potom izuzima one koji imaju četiri svojstva: 1) vjerovanje u Allaha, dž.š., koje je temelj svega, 2) činjenje dobrih djela, u ime Allaha, dž.š., 3) koji jedni drugima preporučuju istinu i 4) koji jedni drugima preporučuju strpljivost.
U ovoj kratkoj Suri, u tri kratka ajeta Allah, dž.š., donosi pravila, kojih ako se vjernici budu pridržavali, biće spašeni i biće od onih koji su sretni, na obadva svijeta.
Braćo i sestre! Prostudirajmo ovu kratku Suru, koja i pored svoje kratkoće, ima mnogo poruka i značenja!
Imam Šafija, za Suru El-‘Asr kaže: «Da Allah, dž.š., ljudima nije objavio niti jednu drugu suru osim ove, bila bi im dovoljna.»
Navode Ibn Ebi Hatim i Ibn Kesir da su ashabi prilikom susreta, jedni drugima učili Suru El-‘Asr, u želji da jedni druge podsjete na važnost vremena, kao Allahove, dž.š., blagodati, kako bi ga potrošili na način kojim će njihov Gospodar biti zadovoljan.
Vrijeme je, Allahovom, dž.š., voljom, čovjeku stavljeno na raspolaganje kao i sva opipljiva i neopipljiva dobra. Kao što čovjek koristi vodu, hranu, prostor za kretanje i svoje življenje, tako koristi i vrijeme, tu nevidljivu, neopipljivu veličinu. Vjernici su dužni da tu Allahovu, dž.š., blagodat koriste u skladu sa Njegovim propisima i zakonima.
Jedan od predznaka Sudnjeg dana je da će ljudi osjećati da vrijeme prolazi sve brže i u tom smislu je hadis, koji bilježi imam Tirmizija:
Prenosi Enes ibn Malik, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok ne nastupi kratkoća u vremenu; pa godina bude trajala kao mjesec, mjesec kao sedmica, sedmica kao dan, dan kao sat, a sat kao varnica.” (Tirmizija)
U pojašnjavanju ovog predznaka ima nekoliko mišljenja, a najprihvatljivije je da se time misli na smanjivanje bereketa u vremenu.
Ahmed Ibn Ali Ibn Hadžer El-Askalani (773.h. – 852.h.) kaže: “Ovo smo doživjeli u našem vremenu, jer osjećamo da nam dani sada tako brzo prolaze, što nije bio slučaj ranije.” (Fethu-l-Bari)
Kada je ovo bio slučaj sa Ibn Hadžerom, koji je živio u devetom hidžretskom stoljeću i koji je napisao toliko tomova knjiga, komentarišući i ocjenjujući hadise Allahova Poslanika, s.a.v.s., pa kakav je slučaj sa nama koji živimo u ovom vremenu, u kojem su životi ljudi prepuni besposlica?
I pored svega pomenutog i ubjeđenja da ćemo za svaku minutu svoga vremena biti pitani na Sudnjem danu, žalosna je činjenica da ima mnogo pojedinaca, koji trače svoje vrijeme u razne besposlice. Kada bi svi mi na kraju dana sa sobom sveli račun, na koji način smo u njemu vrijeme potrošili, uhvatio bi nas strah, koliko smo nemarni u tom pogledu!?
Poslanik, s.a.v.s., upućuje dovu Uzvišenom Allahu da njegovu ummetu podari bereket u ranim jutarnjim satima, pa u predaji koju bilježi imam Tirmizija, stoji:
Prenosi Sahr El-Gamidi, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dragi Allahu, Ti učini bereket mome ummetu u ranim satima dana!” Poslanik, s.a.v.s., bi slao ashabe u pohod, ujutro i Sahr bi svoje radnike slao na posao samo ujutro, tako da mu se uvećao imetak, da nije znao gdje će ga ostavljati.» (Ahmed)
Iz ovog hadisa se zaključuje da je najbereketnije vrijeme za rad i sticanje nafake u ranim jutarnjim satima.
Nema niti jedne vjere, ideologije ili pokreta, koji više pažnje posvećuje vremenu, Allahovom, dž.š., daru, a da na drugoj strani njihovi nosioci više ljenčare i da su nemarniji u pogledu izvršavanja svojih obaveza, od «muslimana». U islamu se svi ibadeti i sve obaveze vežu za određeno vrijeme, tako da islam od nas traži preciznost. Žalosno je da su muslimani danas došli u poziciju da se sa njima navodi primjer neodgovornosti i slično. Nadam se da će buduće generacije muslimana inša-Allah u tom pogledu imati mnogo više osjećaja, te da će se govoriti «Vidi ga kako je precizan, kao musliman!»
Od predznaka Sudnjeg dana je približavanje vremena, što potvrđuje slijedeća predaja:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Približiće se vrijeme, smanjiće se znanje, rasprostraniće se razvrat, pojaviće se škrtost i povećaće se heredž.» Bi rečeno: «Šta je to heredž, o Allahov Poslaniče?» Reče: «Ubistvo, ubistvo.» (Ebu Davud)
U hadisu koji bilježi imam Buharija, stoji:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan dok se dvije velike vojske ne sukobe. To će biti velika borba, a njihova ideologija (vjera) će biti ista. I dok se ne pojave lašci, njih oko trideset, koji će tvrditi da su Allahovi poslanici. I dok se ne podigne znanje, ne učestaju zemljotresi, ne približi vrijeme, ne poveća razvrat i ne umnoži heredž, a to je ubistvo. I dok se ne poveća imetak, toliko da će bogataši imati problem, kome će dati sadaku, pa će imućni ljudi ponuditi sadaku i biće im rečeno: «Nemam potrebe za njom.» I dok se ljudi ne budu natjecali u gradnji kuća. I dok čovjek ne prođe pored kabura drugog čovjeka i ne kaže: «Kamo sreće, da sam ja umjesto tebe?» I dok se Sunce ne pojavi sa Zapada, a tada neće koristiti vjera onoga ko nije vjerovao prije toga i to je: «…Niti jednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao…» (Suretu El-En’am: 158) I Sudnji dan će nastupiti, a dvojica ljudi će imati rašireno platno, koje niti će pazariti, niti će ga saviti. I nastupiće Sudnji dan, a čovjek će nositi mlijeko deve muzare i neće ga popiti. I nastupiće Sudnji dan, a stoka će doći do korita i neće se napojiti. I nastupiće Sudnji dan, a čovjek će prinijeti zalogaj ustima i neće ga pojesti.” (Buharija)
Braćo i sestre! Čuvajmo vrijeme, tu Allahovu, dž.š., blagodat i budimo svjesni da je dunjaluk ahiretska njiva, pa zasijmo tu njivu najljepšim žitaricama, a to su dobra djela!
Gospodaru, očisti nas od grijeha, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas od onih koji provode vrijeme u robovanju Tebi, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete, u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 19. rebiu-l-ahir 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
25. april 2008.god. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#2436

POŽRTVOVANOST NA PUTU ISLAMA

Braćo i sestre u islamu! Danas 11. džumade-l-ula 1429.h., što odgovara 16. maju 2008. godine, hutbu sam naslovio sa «Požrtvovanost na putu islama».Islam je potpuna vjera i njega je Allah, dž.š., pripisao Sebi, pa u 19. ajetu Sure Ali Imran kaže:”إِنَّ الدِّينَ عِنْدَ اللَّهِ الْإِسْلَامُ وَمَا اخْتَلَفَ الَّذِينَ أُوتُوا الْكِتَابَ إِلَّا مِنْ بَعْدِ مَا جَاءَهُمْ الْعِلْمُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ وَمَنْ يَكْفُرْ بِآيَاتِ اللَّهِ فَإِنَّ اللَّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ” (سورة آل عمران:19)

“Allahu je prava vjera jedino islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati!” (Suretu Ali Imran:19)

Islam je stoljećima označavao smisao života šire ljudske zajednice, on je ljudima donio blagostanje i protegao se na istok i zapad, jug i sjever. Bio je svjetlo koje je vodilo čovječanstvo putem, sa kojim je zadovoljan njihov Gospodar. Zamijenio je strah sigurnošću za svakog čovjeka, a obespravljeni i slabi su postali ravnopravni. Označio je novu epohu čovječanstva i nije se nametao silom. Stoljećima je gajio duh tolerancije, koji nije prisutan niti kod jedne druge vjere. Očigledan dokaza za to je da su jedino muslimani nakon Inkvizicije u Španiji primili Jevreje pod svoju zaštitu, kada su bili nepoželjni kod svih drugih naroda, a oni im u posljednjih šest decenija za to dobročinstvo uzvraćaju genocidom i etničkim čišćenjem.

Mi smo braćo i sestre potomci našeg pradjeda Ibrahima, a.s., ali i drugih časnih poslanika koji su dolazili poslije njega, kao što stoji u 13. ajetu Sure Eš-Šura:

“شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ كَبُرَ عَلَى الْمُشْرِكِينَ مَا تَدْعُوهُمْ إِلَيْهِ اللَّهُ يَجْتَبِي إِلَيْهِ مَن يَشَاء وَيَهْدِي إِلَيْهِ مَن يُنِيبُ” (سورة الشورى: 13)
«On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi i ono što smo naredili Ibrahimu, Musau i Isau: “Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!” Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju, da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.» (Suretu Eš-Šura: 13)

Naš Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je najodabraniji poslanik, kojeg poznaje ljudski rod i on je posljednji Allahov Poslanik. Njegovim dolaskom su se prema ljudima upotpunile Allahove, dž.š., blagodati i ljudi su bili u prilici da izađu iz tmine na svjetlo, iz nevjerstva i višeboštva u pravo vjerovanje, iz neznanja u znanje i iz neprijateljstva u bratstvo. O slanju Muhammeda, s.a.v.s., Allah, dž.š., kaže u 164. ajetu Sure Ali Imran:”لَقَدْ مَنَّ اللّهُ عَلَى الْمُؤمِنِينَ إِذْ بَعَثَ فِيهِمْ رَسُولاً مِّنْ أَنفُسِهِمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَيُزَكِّيهِمْ وَيُعَلِّمُهُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَإِن كَانُواْ مِن قَبْلُ لَفِي ضَلالٍ مُّبِينٍ” (سورة آل عمران: 164)
«Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.» (Suretu Ali Imran: 164)

Pa budimo istinski sljedbenici Muhammeda, s.a.v.s., kroz slijeđenje njegova sunneta i trudimo se da zaslužimo njegov šefaat, na Sudnjem danu!

Allah, dž.š., nam preporučuje da se držimo Njegove vjere i da slijedimo Poslanika, s.a.v.s., pa u 153. ajetu Sure Al-An’am, kaže:”وَأَنَّ هَـذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلاَ تَتَّبِعُواْ السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَن سَبِيلِهِ ذَلِكُمْ وَصَّاكُم بِهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ” (سورة الأنعام: 153) «I doista, ovo je moj pravi put, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova! Eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.” (Suretu Al-An’am: 153)

Braćo i sestre, pred nama je put islama, a to je put: istine, prosperiteta i spasa, pa ga se čvrsto držimo i ne skrećimo sa njega! Nema niti jedne pozitivne i humane stvari ili pitanja, a da nas na njih ne upućuje naša vjera, pa činimo dobro! I nema niti jedne zabranjene stvari, a da nas naša vjera od nje ne odvraća, pa se čuvajmo zabranjenih stvari!

Pravi mu’min ne prihvata drugu vjeru mimo islama, bez obzira na iskušenja i napade neprijatelja. Mu’min pred svim izazovima ostaje postojan i čvrst u svojoj vjeri, a mnogo je primjera požrtvovanosti muslimana, od kojih ću navesti neke:

1) Sjetimo se Bilala Ibn Rebbaha, r.a., kojeg su mnogobošci mučili na način da su ga vezali na uzavreli pijesak i stavljali veliki kamen na njegova prsa, kako bi ga prisilili da napusti islam, pa je on ostao čvrst, izgovarajući: «Ehad, ehad.» (Jedan, Jedan), dok pored njega nije naišao Ebu Bekr Es-Siddik, r.a., i uz veliku sumu novca, kao otkupninu, oslobodio ga ropstva i mučenja. On nakon toga postaje jedan od najvjernijih ashaba Muhammeda, s.a.v.s., i prvi mujezin u islamu.

2) Habibu ibn Rebii’, r.a., govori Musejlema El-Kezzab: «Reci: Nema drugog boga sem Allaha!» Pa on odgovara: «Nema drugog boga sem Allaha.» Kaže mu Musejlema: «Reci: Svjedočim da je Musejlema poslanik.» A on odgovara: «Nisam čuo.» Musejlema mu je sjekao dio po dio, a on je ostao čvrst, dok nije ispustio svoju dušu.

3) Abdullah ibn Huzafa Es-Sehmi, r.a., je bio zarobljen od strane kršćanskog vladara, koji mu je kazao: «Slijedi me, pa ću ti dati dio vlasti!» Abdullah to odbija, govoreći: «Ne želim zamjenu za Muhammedovu, s.a.v.s., vjeru.» Vladar užari bakar u vatri i proključa vodu, kako bi ga mučio. Tada zaplaka Abdullah ibn Huzafa r.a., pa se vladar obradova, misleći da se želi odreći islama. Upita ga: «Hoćeš li me slijediti i ostaviti vjeru?» Reče Abdullah, r.a.: «Ne plačem iz straha za moj život, već zbog želje da imam života, koliko imam dlaka na glavi, pa da nakon toliko mučenja na Allahovu putu, zaslužim da uđem u džennet, bez polaganja računa.»

4) Ammar ibn Jasir, r.a., njegov babo i majka Sumejja, r.a., bili su mučeni od strane mušrika Meke, sa ciljem da napuste islam, a oni su se čvrsto držali, pa je Poslanik, s.a.v.s., prolazeći pored njih, govorio: «Strpi se Jasirova porodico, vaš svršetak je džennet!»

5) Habab ibn Eret, r.a., je od strane mušrika mučen na način da su ga bacali na rasplamsalu vatru, koju bi on gasio svojim tijelom, ali je ostajao čvrst u svojoj vjeri.

6) Šehid Sejjid Kutb, autor Tefsira “Fi Zilali-l-Kur’an” je pred izvršenje kazne vješanjem (29. avgusta 1966. godine) kazao: “Kažiprst kojim u namazu svjedočim da je Allah jedan, nikada neće napisati niti jedan harf kojim priznaje diktatora (Džemala Abdun-Nasira). Ako sam zatvoren kao nedužan, ja sam zadovoljan sa ovom presudom, a ako je suprotno, ja sam veći od toga da tražim milost od jednog pokvarenjaka!” Šejh El-Mevdudi je toga jutra u trenutku kada je ubijen šejh Sejjid Kutb, osjetio gušenje i tegobu…

Braćo i sestre, ovo su lijepi primjeri ustrajnosti muslimana, koji nisu podlegli mučenjima mušrika i nevjernika. Oni su se na Allahovu, dž.š., putu borili imecima i životima, u želji da postignu vječnu nagradu. Sve su to činili nakon spoznaje da je islam nenadmašna vjera. Islam je u njihovim srcima zauzeo mjesto: ljubavi prema samima sebi, porodicama i imecima. Neki od njih su govorili: «Kada te zadesi nevolja, onda žrtvuj imetak, prije života, a ako se iskušenje pojača, onda daj život prije vjere!»

Kakva je onda pozicija onih koji se i pod najmanjom poteškoćom danas odriču islama, te se međusobno napadaju ili čak vode otvorene ratove? Neki su muslimani potpuno izgubili svoj identitet, pa ih ni po vanjskom izgledu, a posebno životu i ponašanju ne možemo razlikovati od nemuslimana. Muslimani koji žive u nemuslimanskim sredinama ili zemljama, svojim neislamskim ponašanjem daju ružnu sliku o islamu i muslimanima, jer nemuslimani kroz njih gledaju muslimane, kao: zaostale, neodgovorne, nečiste, podmitljive i td..

Na kraju hutbe vas podsjećam na to da su u nedjelju, ponedjeljak i utorak inša-Allah Bijeli dani, koje je Muhammed, s.a.v.s., redovno postio, pa u cilju slijeđenja njegova sunneta postimo i mi te dane!

Braćo i sestre! Budimo od onih koji žive i rade u skladu sa islamskim propisima i čuvajmo svoju vjeru, ne bojeći se prijekora prijekornika.

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, učini nas od onih koji su za islam spremni založiti svoje živote i imetke, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga Imena, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!

Sarajevo: 11. džumade-l-ula 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd» 16. maj 2008. god. Nezim Halilović Muderrisوَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ

[Mustafa]

#3007

بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ

BORBA PROTIV TERORIZMA ILI RAT PROTIV MUSLIMANA

Braćo i sestre u islamu! Danas 25. džumade-l-ula 1429.h., što odgovara 30. maju 2008. godine, hutbu sam naslovio sa „Borba protiv terorizma ili rat protiv muslimana“.
Za pomenutu temu sam se opredijelio u vremenu opće islamofobije, koja je zahvatila i našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, koju su Bošnjaci, drugi muslimani i rijetki pojedinci iz druga dva naroda nesebično branili i oslobađali. U svijetu je već duže vrijeme na sceni uistinu otvoreni rat protiv muslimana i u tom ratu se ne biraju metode i ne štede sredstva u cilju ostvarenja “viših ciljeva”.
Neposredan povod za hutbu je slučaj četvorice Bošnjaka, muslimana: Rijada Rustempašića, Muhameda Mece, Abdulaha Handžića i Edisa Velića, koji su polovicom marta uhapšeni pod sumnjom da su kao organizirana grupa pripremali izvršenje terorističkih napada na katoličke crkve, EUFOR-ove LOT timove, Elektroprivredu BiH, Oružane snage BiH i jedinice OS BiH koje se pripremaju za odlazak u Afganistan. Prije hapšenja pomenuta braća nisu bili u kontaktu i veoma rijetko su se viđali, tako da nema govora o bilo kakvoj “organiziranoj grupi”.
Mediji u BiH; elektronski i printani su marta ove godine kao udarnu vijest navodili njihovo spektakularno hapšenje, koje je izvela Specijalna jedinica MUP-a Federacije BiH, koja je uz velike snage uspjela “bez gubitaka” uhapsiti pripadnike navodne terorističke skupine. Jednog optuženog sa lisicama na rukama je zbog očekivanog otpora vodilo šest specijalaca. Mediji su se nakon toga u narednih nekoliko dana utrkivali, ko će iznijeti novu “činjenicu” i time se staviti u službu “boraca za pravnu državu” i “boraca protiv terorizma”.
Prilikom hapšenja su im montirani dokazi tipa: kliješta iz alata i žica sa ograde su materijal za spravljanje naprava za “terorističke akte”, obični dvogled je specijalno sredstvo osmatranja, elektronski mehanizmi za klizna vrata su naprave za planirane terorističke akcije, lovačka karta kao mapa za terorističke akcije, mirisovi kao tečnost za spravljanje eksploziva i vojnička uniforma koju je koristio jedan od osumnjičenih prilikom obavljanja fizičkih poslova na građevini je predstavljena kao odjeća teroriste.
Pomenutoj četvorki je onemogućeno: uvid u spisak advokata po službenoj dužnosti i odabir odgovarajućeg advokata, u istražnom postupku im je uskraćivana hrana i onemogućeno im je komuniciranje sa OHR-om, Evropskom policijom i novinarima. Zet jednog od optuženih je puštan na slobodu, jer je na pitanje da li klanja odgovorio negativno, a na pitanje da li pije odgovorio potvrdno, a nuđeno mu je da potpiše da je podmetnuti snajper pronađen kod jednog od optuženih.
Vrhunac svega je bila psovka Boga, od strane inspektora Federalnog MUP-a, što je najteža uvreda za svakog muslimana, a posebno za braću koji su svoje živote posvetili vjerovanju u Allaha i praktikovanju islama.
Tužilaštvo BiH je polovinom ovog mjeseca dalo šturo saopćenje u kojem stoji da je pomenuta četvorka puštana na slobodu, jer je utvrđeno da se ne radi o terorističkoj skupini.
Mediji su ovoga puta, za razliku od slučaja njihova hapšenja, bili potpuno pasivni i nisu se udostojili da objave makar šturu informaciju Tužilaštva BiH. O ovom slučaju je objavljen tekst u novom broju magazina Saff.
Optuženi su bez posla i izdržavaju svoje supruge i djecu, obavljajući teške fizičke poslove kao građevinski radnici, ali su eto bili optuženi kao teroristi, dok pripadnici Ravnogorskog pokreta slobodno defiluju širom BiH, dok neki zločinci nose policijske uniforme i zavode red u BiH, dok neki zločinci kao diplomate Bosne i Hercegovine širom svijeta predstavljaju našu zemlju…
Mediji su kao i svaki put do sada odigrali svoju prljaviju ulogu i sa velikim žarom su osuli po ovoj četvorici mladih ljudi, a javnost je bila zadovoljna jer su osujećeni “teroristički akti”. Federalni MUP i Tužilaštvo su krupnim slovima upisali još jedan podvig u borbi protiv muslimana…
I nakon tako dobro izrežirane akcije, Bošnjaci su bili ponosni na svoje institucije i napokon su odahnuli, jer je BiH od toga dana bila mnogo sigurnija i bliža Evropskim integracijama…
Čak su i neki vjernici zaboravili na islamsku obavezu provjere informacija, prije nego ih prihvate kao takve. Zaboravili su na u 6. ajet Sure El-Hudždurat, gdje Allah, dž.š., kaže:
“يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آَمَنُوا إِنْ جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَأٍ فَتَبَيَّنُوا أَنْ تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَى مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ” (سورة الحجرات: 6)
„O vjernici, ako vam neki razvratnik donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju skupini ljudi zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Suretu El-Hudžurat: 6)
Braćo i sestre, imajmo na umu citirani ajet i nikada bez predhodne provjere ne prihvatajmo bilo koju vijest, a posebno od medija koji su se stavili u službu otvorene borbe protiv muslimana i koji za šaku dolara, EURA ili Maraka pišu notorne laži, a laž može naškoditi ne samo pojedincu, već cijelome narodu.
Borba protiv muslimana će trajati sve dok ih potpuno ne odvrate od islama, što potvrđuje 217. ajet Sure El-Bekare:
“…وَلَا يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا وَمَنْ يَرْتَدِدْ مِنْكُمْ عَنْ دِينِهِ فَيَمُتْ وَهُوَ كَافِرٌ فَأُولَئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ فِي الدُّنْيَا وَالْآَخِرَةِ وَأُولَئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ” (سورة البقرة: 217)
„…Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru, – njihova djela bit će poništena i na ovom i na onom svijetu i oni će stanovnici džehennema biti, u njemu će vječno ostati.“ (Suretu El-Bekare: 217)
Braćo i sestre u islamu! Ove Kur’anske riječi su nedvosmislene i one nas podučavaju, kakav će biti odnos neprijatelja islama prema muslimanima.
Oni koji mrze muslimane ne mogu da sakriju svoju mržnju i pakost, a ono što je u njihovim srcima je mnogo gore, kao što stoji u 118. ajetu Sure Ali Imran:
” … وَدُّوا مَا عَنِتُّمْ قَدْ بَدَتِ الْبَغْضَاءُ مِنْ أَفْوَاهِهِمْ وَمَا تُخْفِي صُدُورُهُمْ أَكْبَرُ قَدْ بَيَّنَّا لَكُمُ الْآَيَاتِ إِنْ كُنْتُمْ تَعْقِلُونَ” (سورة آل عمران: 118)
“…Jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.” (Suretu Ali Imran: 118)
A ko su to zaštitinici muslimana, naći ćemo odgovor u 55. ajetu Sure Al-Maide:
“إِنَّمَا وَلِيُّكُمْ اللَّهُ وَرَسُولُهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا الَّذِينَ يُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَهُمْ رَاكِعُونَ”(55)
“Vaši zaštitinici su Allah, Njegov Poslanik i vjernici koji ponizno namaz obavljaju, zekat daju i ruku čine.”(55)
Prema tome, zaštitnici mu’mina su: Allah, dž.š., Poslanik, s.a.v.s., i ne bilo koji vjernici, već oni koji svoj iman dokazuju klanjanjem namaza, davanjem zekata i rukuom Allahu, s.w.t..
Dalje Allah, dž.š., kaže:
“وَمَنْ يَتَوَلَّ اللَّهَ وَرَسُولَهُ وَالَّذِينَ آمَنُوا فَإِنَّ حِزْبَ اللَّهِ هُمْ الْغَالِبُونَ”(56)
“Onaj ko za zaštitinika uzme Allaha i Njegova Poslanika i vjernike; pa, Allahova skupina će svakako pobijediti!”(56)
Bošnjaci su u vrijeme posljednje oružane agresije na BiH pokazivali najviši stepen tolerancije i strpljenja i goloruki su uz Allahovu, dž.š., pomoć spašavali što se spasiti moglo, a sada se u vrijeme nove agresije na BiH, koja se intenzivno provodi drugim metodama specijalnog rata vjernici žele prikazati kao opasnost po sigurnost BiH i regije, izmišljajući navodne planove o terorističkim napadima.
Braćo i sestre, imajmo na umu riječi Poslanika, s.a.v.s., i primijenimo ih u praksi:
عَنْ سَالِمٍ عَنْ أَبِيهِ أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “الْمُسْلِمُ أَخُو الْمُسْلِمِ لَا يَظْلِمُهُ وَلَا يُسْلِمُهُ مَنْ كَانَ فِي حَاجَةِ أَخِيهِ كَانَ اللَّهُ فِي حَاجَتِهِ وَمَنْ فَرَّجَ عَنْ مُسْلِمٍ كُرْبَةً فَرَّجَ اللَّهُ عَنْهُ بِهَا كُرْبَةً مِنْ كُرَبِ يَوْمِ الْقِيَامَةِ وَمَنْ سَتَرَ مُسْلِمًا سَتَرَهُ اللَّهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ.” (مسلم)
Prenosi Salim od oca da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Musliman je muslimanu brat, neće mu učiniti nasilje, niti će ga izdati; Ko bude na pomoći svome bratu, Allah će biti njemu na pomoći; Ko od muslimana otkloni neku nevolju, Allah će od njega otkloniti nevolju od nevolja na Sudnjem danu i ko zaštiti muslimana (sakrije njegovu sramotu) Allah će pokriti njegovu sramotu na Sudnjem danu!” (Muslim)
Brate i sestro, budimo ponosni na našu vjeru i naš ummet, ne zaboravimo ko smo i kakva nam je misija na ovom prolaznom svijetu, ne budimo slijepi kod očiju, gluhi kod ušiju i nijemi kod jezika, budimo zaštitnici slabih i potlačenih, budimo od onih koji naređuju dobro, a sprečavaju zlo, budimo hrabri i nepokolebljivi, budimo iskreni u svome govoru, budimo darežljivi, budimo koristni članovi društva i nikada nikome nemojmo nepravdu učiniti, budimo dostojanstveni u svakoj situaciji i imajmo na umu da će smrt svakako doći, ali da će samo oni koji je sa šehadetom dočekaju biti sigurni na Danu poravnanja i da će biti nastanjeni u džennetima!
Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nas učini od onih koji vole braću muslimane i čine im dobro, da nas učini od onih koji provjeravaju vijesti, da nas ne iskuša sa nasiljem nasilnih vladara i sa onim što nećemo moći podnijeti, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 25. džumade-l-ula 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
30. maj 2008. godine Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!

[Mustafa]

#3249

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

ČUVAJMO NAŠ JEZIK- hutba 1.

Braćo i sestre u islamu! Danas 02. džumade-l-uhra 1429.h., što odgovara 06. junu 2008. godine po Isau a.s., hutbu sam naslovio sa “Čuvajmo naš jezik”. Smatram da je tema za koju sam se opredijelio vrijedna naše zajedničke pažnje, u nadi da ćemo se inša-Allah o nju okoristiti i iz naše prakse izbaciti sve ono što je po islamu zabranjeno ili pokuđeno, a usvojiti sve ono što je dobro i dozvoljeno.
Kaže Allah, dž.š., u 70. i 71. ajetu Sure Al-Ahzab:
“يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَقُولُوا قَوْلًا سَدِيدًا”(70) “يُصْلِحْ لَكُمْ أَعْمَالَكُمْ وَيَغْفِرْ لَكُمْ ذُنُوبَكُمْ وَمَن يُطِعْ اللَّهَ وَرَسُولَهُ فَقَدْ فَازَ فَوْزًا عَظِيمًا”(71) (سورة الأحزاب: 70-71)
“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu!”(70) “On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.”(71) (Suretu Al-Ahzab: 70-71)
Uvažena braćo i sestre, prema citiranim ajetima, kao pripadnici ummeta smo dužni da se samo Uzvišenog Allaha bojimo i da uvijek govorimo istinu. Oni koji budu tako postupali imaće nagradu i oprost, a to bi trebao da bude naš zajednički cilj.
Postavimo sebi pitanje: Jesmo li iskreni u našem vjerovanju i našem govoru i kakva je to naša međusobna komunikacija? Ima li u našem govoru onoga što bi se moglo svrstati u bolesti jezika i želimo li se liječiti i potpuno oslobađati od toga?
Jezik je jedan od ljudskih organa, koji ima svoju veliku zadaću i emanet i koji čovjeka može uvesti u džennete ili vatru. On je počašćen u odnosu na druge organe, da odmah poslije srca svjedoči Jednoću Stvoritelja i da poziva na dobro. Jezik je velika Allahova, dž.š., blagodat i on je organ koji kao i ostali organi treba da zahvaljuje svome Gospodaru. On je sredstvo za komuniciranje među ljudima i bez obzira na njegovu neznatnu veličinu, on ima veliku i plemenitu funkciju. Jezik kao i drugi ljudski organi može da oboli, a jedna od bolesti jezika je «govor o onome što nas se ne tiče”, u što na prvom mjestu spada ogovaranje.
Ogovaranje je jedna od najvećih bolesti današnjice. Ovaj grijeh je uzeo velikog maha i najveća je duševna bolest, pa je pored toga postao uobičajenom praksom velikog broja ljudi. Ogovaranje je akutna bolest kojoj pribjegavaju samo slabići i izdajnici i ono se širi onda kada oslabi iman kod ljudi i kada nestane međusobnog povjerenja i poštivanja. Ono je otvoreni atak na čast vjernika, a mi kao muslimani smo dužni da čuvamo čast jedni drugima. Ono je sramni grijeh spram pojedinaca i zajednice i njega odbijaju sve čiste i plemenite duše.
Allah, dž.š., u 12. ajetu Sure El-Hudžurat zabranjuje troje:
“يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اجْتَنِبُوا كَثِيراً مِّنَ الظَّنِّ إِنَّ بَعْضَ الظَّنِّ إِثْمٌ وَلَا تَجَسَّسُوا وَلَا يَغْتَب بَّعْضُكُم بَعْضاً أَيُحِبُّ أَحَدُكُمْ أَن يَأْكُلَ لَحْمَ أَخِيهِ مَيْتاً فَكَرِهْتُمُوهُ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ تَوَّابٌ رَّحِيمٌ” (سورة الحجرات: 12)
„O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja; neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha! Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Suretu Al-Hudžurat: 12)
Braćo i sestre! Citirani ajet nam zabranjuje međusobna neosnovana sumnjičenja, uhođenja (špijuniranja) i ogovaranje.
Prva zabrana (sumnjičenja) se odnosi na naše misli (mozak), druga (špijuniranje) na naše korake, oči i uši, dok se treća zabrana (gibet – ogovaranje) odnosi na jezik.
Ovoj posljednjoj zabrani i grijehu citirani Kur’anski ajet posvećuje posebnu pažnju, pa ogovaranje poredi sa “jedenjem mesa svoga mrtvoga brata”, jer kada nekoga ogovaramo, taj nije u mogućnosti da se brani i njegov položaj je položaj mrtvoga i bespomoćnog brata.
Oni koji ne kontrolišu svoj jezik, dovode se u poziciju da ih on ponižava i da postane igračka u šejtanovim rukama. Jezik može sačuvati samo onaj koji se pridržava Allahovog, dž.š., Zakona i mu’min svoj jezik ne upotrebljava osim u ono što će mu koristiti na obadva svijeta.
Braćo i sestre, mnoga naša sijela su protkana ogovaranjem ili bolje reći, glavni njihov sadržaj je ogovaranje. Zbog ogovaranja se ljudi sastaju, jedni druge obilaze ili jedni druge dočekuju.
Onaj ko sačuva svoj jezik, biće spašen i on utire put do dženneta. Onaj ko ga ne kontroliše i govori što hoće, propašće i on će ga odvesti u vatru.
Kaže Poslanik, s.a.v.s.:
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ رضي الله عنه أَنَّ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مِنْ حُسْنِ إِسْلَامِ الْمَرْءِ، تَرْكُهُ مَا لَا يَعْنِيهِ” (الترمذي)
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od lijepog islama čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizija)
U drugoj predaji stoji:
وعَنْ سَهْلِ بْنِ سَعْدٍ رضي الله عنه، أَنَّ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: “مَنْ يَضْمَنُ لِي مَا بَيْنَ لَحْيَيْهِ وَمَا بَيْنَ رِجْلَيْهِ، أَضْمَنُ لَهُ الْجَنَّةَ” (البخاري)
Prenosi Sehl ibn Sa’d, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko mi garantuje za ono što mu je između dvije vilice i ono što mu je između nogu, garantujem mu džennet.” (Buharija)
Kaže Ed-Davudi da se pod “onim što je između dvije vilice (brade)”, podrazumijevaju usta, kojima: govori, jede i pije.
Kaže Ibn Betal: “Hadis ukazuje da najviše belaja čovjeku na dunjaluku donose usta i spolni organ, pa ko ih sačuva zla, on se sačuvao najvećeg zla.
Poslanik, s.a.v.s., nas podučava u slijedećoj predaji, koji je musliman najbolji:
عَنْ عَبْدَ اللَّهِ بْنَ عَمْرِو بْنِ الْعَاصِ رَضِيَ اللهُ عَنْهُمَا يَقُولُ: “إِنَّ رَجُلًا سَأَلَ رَسُولَ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “أَيُّ الْمُسْلِمِينَ خَيْرٌ؟” فَقَالَ: “مَنْ سَلِمَ الْمُسْلِمُونَ مِنْ لِسَانِهِ وَيَدِهِ.” (مسلم)
Prenosi Abdullah ibn Amr ibn As, r.a., da je čovjek pitao Poslanika, s.a.v.s.,: «Koji je musliman najbolji?» Odgovorio je: «Onaj od čijeg jezika i ruku su sačuvani drugi muslimani.» (Muslim)
Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Tirmizija savjetuje ashaba Ukbu ibn Amira, r.a.:
وعَنْ عُقْبَةَ بْنِ عَامِرٍ رضي الله عنه قَالَ: “قُلْتُ يَا رَسُولَ اللَّهِ، مَا النَّجَاةُ؟” قَالَ: “أَمْسِكْ عَلَيْكَ لِسَانَكَ، وَلْيَسَعْكَ بَيْتُكَ، وَابْكِ عَلَى خَطِيئَتِكَ” (الترمذي)
Prenosi Ukbe ibn Amir, r.a., da je upitao Poslanika, s.a.v.s.: “U čemu je spas?” Reče: “Čuvaj svoj jezik, pa će ti kuća biti prostrana i rasplači se zbog grijeha koji učiniš!” (Tirmizija)
Kako je sadržajan i snažan savjet Poslanika, s.a.v.s., u kojem preopručuje čuvanje jezika, a onaj ko bude tako radio, on će imati rahatluka i širine u svojoj kući.
Mi braćo i sestre kao da živimo ovaj hadis Poslanika, s.a.v.s., na jedna drugi način, a to je “da oni koji čuvaju svoj jezik imaju prostranu kuću u smislu da ga drugi slabo obilaze, iz razloga što prilikom njegova obilaska nedostaje ogovaranja.”
I u skladu sa citiranim hadisom, zaplačimo zbog učinjenog grijeha i iskreno odlučimo da mu se više nećemo vraćati! Kada bi današnji muslimani plakali zbog grijeha koje čine, trebali bi neprekidno plakati, pa i kada spavaju!!!
Braćo i sestre! Budimo od onih koji čuvaju svoje jezike od ružna govora i preporučujmo i drugima da to čine! Što više spominjimo Allaha, dž.š., i pozivajmo ljude u islam, lijepim riječima i postupcima, kako bi zaslužili dobro obadva svijeta!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, sačuvaj naše jezike od ružna govora, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga Imena, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 02. džumade-l-uhra 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd»
06. juni 2008. godine Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#3463

[i][b]Es-selamu alejkum!
Uvazeni brate / sestro,[/b][/i]

Javljam vam se iz Meke, gdje sam na poziv Ministarstva hadza dosao u drustvu sefa Ureda za hadz Rijaseta IZ-e u BiH, u okviru priprema za predstojeci hadz.

To je razlog sto ce vam moja redovna hutba ovoga puta izostati, a ja cu insa-Allah imati priliku da sutra slusam hutbu hatiba dzamije Muhammeda, s.a.v.s., u Medini.

Molim Allaha, dz.s., da sve vas pocasti dolaskom na ova casna mjesta, da nam Allah, dz.s., sacuva nasu Bosnu i Hercegovinu i ucini je zemljom sigurnog i prosperitetnog zivota za sve one koji je kao takvu zasluzuju, da uputi nase potomke i ucini ih casnim nosiocima islama i cuvarima Bosne i Hercegovine, da nam oprosti grijehe i uvede nas u dzennete u drustvu sa poslanicima, sehidima i dobrim ljudima!

Muderris
Es-selamu alejkum!

[Mustafa]

#4160

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

ČUVAJMO NAŠ JEZIK – hutba 3.

Braćo i sestre u islamu! Danas 23. džumade-l-uhra 1429.h., što odgovara 27. junu 2008. godine po Isau, a.s., u trećoj hutbi zaredom, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu “Čuvajmo naš jezik”.
Tema o kojoj je riječ, draga moja braćo i sestre zaslužuje posebnu pažnju, jer jezici ljude uvode u džennet ili vatru.
Kaže Allah, dž.š., u 18. ajetu Sure Kaf:
“مَا يَلْفِظُ مِنْ قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ” (سورة ق: 18)
„On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.“ (Suretu Kaf: 18)
Braćo i sestre, bivajući u potpunosti svjesni ovog ajeta, dobro pazimo na naš govor, jer sve što izgovorimo, pa i ono što pomislimo, obuhvaćeno je znanjem Allaha, dž.š., Koji bdije nad stvorenjima i ostavlja ih do određenog roka.
Poslanik, s.a.v.s., podučava ashaba, Muaza ibn Džebela, r.a., na slijedeći način:
وعَنْ مُعَاذِ بْنِ جَبَلٍ قَالَ: “كُنْتُ مَعَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فِي سَفَرٍ، فَأَصْبَحْتُ يَوْمًا قَرِيبًا مِنْهُ وَنَحْنُ نَسِيرُ، فَقُلْتُ: “يَا رَسُولَ اللَّهِ، أَخْبِرْنِي بِعَمَلٍ يُدْخِلُنِي الْجَنَّةَ، وَيُبَاعِدُنِي مِنَ النَّارِ؟” قَالَ: لَقَدْ سَأَلْتَ عَظِيمًا، وَإِنَّهُ لَيَسِيرٌ عَلَى مَنْ يَسَّرَهُ اللَّهُ عَلَيْهِ، تَعْبُدُ اللَّهَ لَا تُشْرِكُ بِهِ شَيْئًا، وَتُقِيمُ الصَّلَاةَ، وَتُؤْتِي الزَّكَاةَ، وَتَصُومُ رَمَضَانَ، وَتَحُجَّ الْبَيْتَ.” ثُمَّ قَالَ: “أَلَا أَدُلُّكَ عَلَى أَبْوَابِ الْخَيْرِ؟ الصَّوْمُ جُنَّةٌ، وَالصَّدَقَةُ تُطْفِئُ الْخَطِيئَةَ كَمَا يُطْفِئُ الْمَاءُ النَّارَ، وَصَلَاةُ الرَّجُلِ مِنْ جَوْفِ اللَّيْلِ.” ثُمَّ تَلَا “تَتَجَافَى جُنُوبُهُمْ عَنِ الْمَضَاجِعِ يَدْعُونَ رَبَّهُمْ خَوْفاً وَطَمَعاً وَمِمَّا رَزَقْنَاهُمْ يُنفِقُونَ”(16) “فَلَا تَعْلَمُ نَفْسٌ مَّا أُخْفِيَ لَهُم مِّن قُرَّةِ أَعْيُنٍ جَزَاء بِمَا كَانُوا يَعْمَلُونَ”(17) (سورة السجدة: 16-17) ثُمَّ قَالَ: “أَلَا أُخْبِرُكَ بِرَأْسِ الْأَمْرِ كُلِّهِ، وَعَمُودِهِ، وَذِرْوَةِ سَنَامِهِ؟” قُلْتُ: “بَلَى يَا رَسُولَ اللَّهِ.” قَالَ: “رَأْسُ الْأَمْرِ الْإِسْلَامُ، وَعَمُودُهُ الصَّلَاةُ، وَذِرْوَةُ سَنَامِهِ الْجِهَادُ.” ثُمَّ قَالَ: “أَلَا أُخْبِرُكَ بِمَلَاكِ ذَلِكَ كُلِّهِ؟” قُلْتُ: “بَلَى يَا نَبِيَّ اللَّهِ.” فَأَخَذَ بِلِسَانِهِ وقَالَ: “كُفَّ عَلَيْكَ هَذَا؟” فَقُلْتُ: “يَا نَبِيَّ اللَّهِ، وَإِنَّا لَمُؤَاخَذُونَ بِمَا نَتَكَلَّمُ بِهِ؟” فَقَالَ: “ثَكِلَتْكَ أُمُّكَ يَا مُعَاذُ، وَهَلْ يَكُبُّ النَّاسَ فِي النَّارِ عَلَى وُجُوهِهِمْ أَوْ عَلَى مَنَاخِرِهِمْ إِلَّا حَصَائِدُ أَلْسِنَتِهِمْ.” (الترمذي)
Prenosi Muaz ibn Džebel, r.a.,: “Bio sam u društvu sa Poslanikom, s.a.v.s., na jednom putu, pa sam se probudio jedno jutro blizu njega i kretao sam se pored njega. Rekoh: “Allahov Poslaniče! Reci mi nešto o djelu koje će me uvesti u džennet i udaljiti od vatre!” Reče: “Pitao si za veliku stvar. Ona je lahka za one kojima je Allah olakšao. Robuj Allahu i ne čini Mu širk! Obavljaj namaz, daji zekjat, posti ramazan i obavi hadž!” Zatim reče: “Hoćeš li da ti ukažem na vrata dobra? Post je štit, a sadaka briše grijehe, kao što voda gasi vatru i namaz obavljen u dubini noći.” Pa je proučio: “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onoga što im Mi dajemo udjeljuju.»(16) «I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.»(17) (Suretu Es-Sedžde: 16-17) Hoćeš li da ti ukažen, šta je glava, temelj i vrhunac svega?” Rekoh: “Hoću, Allahov Poslaniče.” Reče: “Glava svega je islam, temelj mu je namaz, a vrhunac je džihad.” Reče: “Hošeć li da ti kažem, kako ćeš to sve postići?” Rekoh: “Da, Allahov Poslaniče.” Pa je dohvatio vrh svoga jezika i rekao: “Čuvaj ovo!” Rekoh: “O Allahov Poslaniče, zar ćemo biti odgovorni i za ono što govorimo?” Reče: “Teško tebi Muaze, zar će ljudi biti bacani naglavačke u vatru, osim zbog plodova njihovih jezika?” (Tirmizija)
Rekao je imam Šafija svome drugu Er-Rebiu’ ibn Sulejmanu El-Muradu: “O Rebi’, ne govori ono što te se ne tiče, jer kada izgovoriš riječ, ona je tvoj vlasnik, a ne ti njen!”
Kaže Abdullah ibn Mes’ud, r.a.,: “Nema ničega što treba biti duže u zatvoru, od jezika.”
Oni koji spoznaju Allah, dž.š., oni Ga se najviše boje i iz toga možemo zaključiti da su se Allaha, dž.š., najviše bojali poslanici i učeni ljudi. Pogledajmo skupove uleme, ali one istinske; osjećamo prisustvo meleka, sigurnost i bereket. Ulema ne govori osim istinu i ono što ljude podstiče na skrušenost i pobožnost. Oni naređuju dobro i zabranjuju zlo. Oni na taj način čuvaju svoje jezike od ružna govora.
Prenosi Abdullah ibn Omer, r.a., da je vidio Ebu Bekra, r.a., kada je vukao svoj jezik rukom, pa ga je upitao: “Šta to radiš, nasljedniče Poslanika, s.a.v.s.,?” Reče: “Prenešeno mi je da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
“لَيْسَ شَيْءٌ مِنَ الْجَسَدِ إِلَّا يَشْكُو إِلَى اللِه اللِّسَانَ عَلَى حِدَّتِهِ.” (البيهقي)
“Nema niti jednog dijela tijela da se Allahu neće žaliti na oštrinu jezika.” (Bejhekija)
Rekao je Ibn Mes’ud, r.a.,: “Jeziče, govori dobro, postići ćeš dobro i ne govori loše, bićeš spašen, prije nego se pokaješ!” Bi mu rečeno: “Abdur-Rahmane, je li to ti govoriš ili si to čuo?” Reče: “Ne. Čuo sam Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: “إِنَّ أَكْثَرَ خَطَايَا ابْنَ آدَمَ فِي لِسَانِهِ.” “Najviše ljudskih grijeha dolazi od jezika.” (Et-Taberani)
U drugoj predaji stoji:
عَنْ ابْنِ عُمَرَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُما أَنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “مَنْ كَفَّ لِسَانَهُ، سَتَرَ اللهُ عَوْرَتَهُ، وَ مَنْ مَلَكَ غَضَبَهُ، وَقَاهُ اللهُ عَذَابَهُ، وَ مَنْ اعْتَذَرَ إِلَى اللهِ، قَبِلَ اللهُ عُذْرَهُ.” (ابن أبي الدنيا)
Prenosi Ibn Omer, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Onaj ko sačuva jezik, Allah će mu pokriti sramotu, ko se suzdrži u srdžbi, Allah će ga zaštiti od kazne, a ko se pokaje Allahu, On će mu primiti pokajanje!” (Ibn Ebu Dunja)
Neka zna svaki musliman i muslimanka, da imaju od Allaha, dž.š., pratioce, koji bilježe sva njihova djela i da će svako na Sudnjem danu vidjeti ta svoja djela! Oni koji mnogo govore, oni mogu češće da pogriješe, a oni koji griješe, blizu su vatre.
Kada je ashab po imenu Maiz, r.a., priznao zinaluk, u želji da se očisti na dunjaluku, naredio je Poslanik, s.a.v.s., da ga kamenuju. Čuo je Poslanik, s.a.v.s., dvojicu ashaba, kada jedan drugome govore: “Pogledaj ovoga kojeg je Allah sačuvao, pa mu njegova duša nije dozvolila osim da bude kamenovan kao pas!” Poslanik, s.a.v.s., je šutio, pa kada su nakon sat vremena prošli pored lešine magarca, ukočenih nogu, reče: “Gdje su taj i taj?” Rekoše: “Evo nas, o Allahov Poslaniče.” Reče: “Siđite i jedite od lešine ovog magarca!” Rekoše: “Allahov Poslaniče, ko će od ovoga jesti?” Reče:
“فَمَا نِلْتُمَا مِنْ عِرْضِ أَخِيكُمَا آنِفًا أَشَدُّ مِنْ أَكْلٍ مِنْهُ، وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ إِنَّهُ الْآنَ لَفِي أَنْهَارِ الْجَنَّةِ يَنْغَمِسُ فِيهَا.”
“Ono što ste učinili ranije u pogledu časti vašeg brata, mnogo je teže od jedenja ovoga. Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, on je sada u džennetskim rijekama i u njima se kupa.” (Ebu Davud)
Oni koji ogovaraju jedu uščulo ljudsko meso, jer su njihova srca puna mržnje i zavidnosti i oni nemaju drugog zanimanja osim da pretresaju živote i sramote drugih ljudi. Oni trače svoje vrijeme, zarađujući harame.
U drugoj predaji stoji:
عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ رضي الله عنهما قَالَ: “لَيْلَةَ أُسْرِيَ بِنَبِيِّ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، …نَظَرَ فِي النَّارِ، فَإِذَا قَوْمٌ يَأْكُلُونَ الْجِيَفَ، فَقَالَ: “مَنْ هَؤُلَاءِ يَا جِبْرِيلُ؟” قَالَ: “هَؤُلَاءِ الَّذِينَ يَأْكُلُونَ لُحُومَ النَّاسِ…” (أحمد)
Prenosi Ibn Abbas, r.a.,: “U noći u kojoj je Poslanik, s.a.v.s., bio na Israu, vidio je u vatri ljude koji su jeli lešinu. Upitao je: “Ko su ovi, Džibrilu?” Reče: “To su oni koji jedu meso drugih ljudi.” (Ahmed)
Oni koji ogovaraju ne poznaju put Allahu, dž.š., i Njegovu Poslaniku, s.a.v.s., i oni su izgubili bratske osjećaje i iz njihovih srca je iščupana milost.
عَنْ جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ رضي الله عنه قَالَ: “كُنَّا مَعَ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، فَارْتَفَعَتْ رِيحُ جِيفَةٍ مُنْتِنَةٍ، فَقَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّه عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: “أَتَدْرُونَ مَا هَذِهِ الرِّيحُ؟” هَذِهِ رِيحُ الَّذِينَ يَغْتَابُونَ الْمُؤْمِنِينَ.” (حمد)
Prenosi Džabir ibn Abdullah, r.a.,: “Sjedili smo sa Poslanikom, s.a.v.s., pa se osjetio ružan smrad. Reče Poslanik, s.a.v.s.,: “Znate li kakav je ovo smrad? Ovo je smrad ogovaranja mu’mina.” (Ahmed)
Braćo i sestre! Mi u vremenu našeg življenja ne osjećamo smrad ogovaranja, jer konstantno živimo u njemu, a onaj ko stalno živi u takvom okruženju, u kojem se pored toga čine i svi drugi grijesi, ne može ni osjetiti pomenuti smrad…
Braćo i sestre! Čuvajmo svoje jezike i budimo od onih koji se natječu u dobru, u želji da postignemo dobra obadva svijeta!
Gospodaru, učvrsti nas na Tvome putu, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, očisti naša srca i jezike od ružnih misli i govora, uputi našu djecu i potomke i učini ih radostima naših očiju i srca, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetima, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 23. džumade-l-uhra 1429.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd»
27. juni 2008. godine Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Kaza]

#4773

ISRA I MI’RADŽ POSLANIKA, S.A.V.S. – hutba 1.

Braćo i sestre u islamu! Danas 22. redžeba 1429.h., što odgovara 25. julu 2008. godine, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu «Isra i mi’radž Poslanika, s.a.v.s.». Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što smo mi braćo i sestre prije dva dana ušli u posljednju trećinu mjeseca redžeba, u kojoj se ummet sjeća ovog važnog događaja, koji se desio u «Amu-l-Huzn» (Godini žalosti), u kojoj su umrli Hatidža, r.a., vjerna supruga Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Talib, amidža Poslanika, s.a.v.s.. Noć Isra’a i Mi’radža po Takvimu IZ-e u BiH ove godine inša-Allah pada u naredni utorak. Isra i Mi’radž donose radosne vijesti za ummet, ali sa sobom nose i nove obaveze.
Allah, dž.š., u prvom ajetu Sure Al-Isra’, govoreći o Israu, kaže:
” سُبْحَانَ الَّذِى أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَا الَّذِى بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْبَصِيرُ” (سورة الإسراء: 1)
“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidu-l-Harama u Mesdžidu-l-Aksa, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (Suretu Al-Isra’,1)
Ovaj važni događaj, je kao što vidimo pomenut u Kur’anu i spada u jednu od mu’džiza, a Muhammed, s.a.v.s., o ovom događaju detaljno govori u mnogim hadisima.
Isra označava putovanje od Mesdžidu-l-Harama iz Meke, do Mesdžidu-l-Aksaa u Kudsu (koje iznosi udaljenost četrdeset dana i noći hoda), dok Mi’radž označava putovanje od Mesdžidu-l-Aksaa do najvišeg neba, odnosno “Sidretu-l-Muntehaa” (Konačne perde). Riječ “Lejlen” koja se spominje u prvom ajetu Sure Al-Isra označava dio noći, a ne cijelu noć što je još veća mu’džiza.
Mesdžidu-l-Aksa je opisan kao mjesto čija okolina je blagoslovljena, a taj blagoslov može da bude: vjerski i dunjalučki. Vjerski u smislu slanja poslanika, kao što su: Ibrahim, Ishak, Ja’kub, Davud, Sulejman, Zekerija, Jahja i Isa a.s.. Dunjalučki u vidu: mnogobrojnih rijeka, drveća, plodova i drugih kultura.
Mesdžidu-l-Aksa je prva kibla muslimana i ujedno je mjesto gdje je Poslanik, s.a.v.s., klanjao kao imam ostalim Allahovim poslanicima, dok je Burak bio vezan za halku Mesdžidu-l-Aksaa. Kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao iz Mesdžidu-l-Aksaa, Džibril mu je ponudio čašu vina i čašu mlijeka, pa je on odabrao mlijeko, a onda je Džibril rekao: أَخَذْتَ الْفِطْرَةَ أَمَا إِنَّكَ لَوْ أَخَذْتَ الْخَمْرَ غَوَتْ أُمَّتُكَ”“ “Odabrao si “fitru” (ono što je prirodno), a da si odabrao vino, tvoj ummet bi zalutao.” (Buharija)
Govoreći o ovom događaju, Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Buharija, kaže:
عَنْ أَنَسٍ رَضِىَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِىَّ صَلىَّ اللَّهُ عَلَيْهِ وَ سَلَّمَ قَالَ: “بَيْنَمَا أَنَا بِحِجْرٍ (أَوْ فِى رِوَايَةٍ أُخْرَى فىِ الْحَطِيمِ: مَا بَينَ النَّائِمِ وَ الْيَقَظَانِ) إِذْ أَتَا آتٍ فَشَقَّ مَا بَيْنَ هَذِهِ إِلَى هَذِهِ، فاَسْتَخْرَجَ قَلْبِى فَغَسَلَهُ ثُمَّ أُعِيدَ، ثُمَّ أُتِيتُ بِدَابَّةٍ دُنَ الْبَغْلِ وَ فَوْقَ الْحِمَارِ أَبْيَضٍ، يُقَالُ لَهُ الْبُرَاقُ، فَحُمِلْتُ عَلَيْهِ…” (بخاري)
Prenosi Enes, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada sam bio na prijelazu između jave i sna, došao mi je onaj koji je došao i rasporio mi grudi, izvadio mi je srce, oprao ga i ponovo vratio, potom je došla jahalica koja je bila manja od mazge a veća od magarca, koja je bila bijela i koju zovemo burak, pa sam uzjahao na nju…» (Buharija)
Kroz historiju su svi veliki ljudi bili izloženi mnogobrojnim teškim iskušenjima, a pogotovo Allahovi, dž.š., poslanici. Kada je u pitanju posljednji Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s., i on je prošao kroz teška iskušenja, kao što su: tri godine tajnog pozivanja u islam, javno pozivanje (prvo rodbine i bližnjih, a potom i ostalih), progon muslimana u Abesiniju, tri godine potpune blokade, kada su muslimani umjesto vode pili jutarnju rosu, nakon toga dolazi “Amu-l-huzn” (“Godina žalosti”) u kojoj su mu preselila dva glavna ljudska oslonca: vjerna i časna supruga Hatidža r.a. i amidža Ebu Talib, događa se napad stanovnika Taifa, Ebu Leheb amidža Muhammeda, s.a.v.s., mu je sa svojom ženom lično činio razne spletke bacajući trnje i otpad na put kojim je Poslanik, s.a.v.s., išao, mušrici su ga imali namjeru ubiti nekoliko puta, na njegov vrat su bacali unutrinu zaklane ovce i sl.. Nakon dva sastanka na Akabi događa se Isra’ i Mi’radž, čitavim bićem: duhovno, tjelesno, misaono i voljno. Isra’ i Mi’radž se dešavaju, nekako na sredini perioda poslanstva, da bi po mišljenju neke uleme, ublažio svu bol, napore i teškoće koje su se dogodile u proteklom periodu, kao i dao novu snagu, kako Poslaniku, s.a.v.s., tako i njegovim ashabima i ummetu.
Poslanikov, s.a.v.s., Mi’radž je najveći mi’radž svih vjerovjesnika. Niko od ljudi nije bio bliži Allahu, dž.š., od njega i niko nije vidio ono što je on vidio. Vidio je džennet i džehennem, nagradu, kaznu i meleke. Poslanik, s.a.v.s., je vidio Džibrila u obliku u kojem je stvoren i to je bilo drugo njegovo gledanje u tom suretu (obliku).
Prenosi Enes, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada sam bio uzdignut (na Mi’radžu) i sa Džibrilom došao do najnižeg neba, Džibril reče čuvaru neba: “Otvori!” Upitao je: “Ko je to?” On odgovori: “Džibril.” Upita: “Ima li neko sa tobom?” Odogvorio je: “ Da, ima Muhammed, s.a.v.s.!” Upita: “Zar je pozvan?” Odgovori: “Da!” Otvori se nebo i ugledah čovjeka koji sjedi, a sa njegovu desnu i lijevu stranu je bila po jedna skupina ljudi. Kada bi pogledao na desnu stranu, nasmijao bi se, a kada bi pogledao na lijevu, zaplakao bi. Taj čovjek reče: “Dobro došao dobri Poslanik i sin dobrog čovjeka!” Upitao sam Džibrila: “Ko je ovo?” Reče: “Ovo je Adem, a skupine sa desnu i lijevu stranu su njegovi potomci; na desnoj strani su džennetlije, a na lijevoj džehenemlije, pa kada pogleda na desnu stranu nasmije se, a kada pogleda na lijevu zaplače!” Potom smo došli do drugog neba, pa je rečeno čuvaru isto što je rečeno i na prvom nebu, pa je otvorio. Na njemu sam susreo Jahju, sina Zekerijaa i Isaa sina Merjemina, na trećem nebu sam susreo Jusufa, na četvrtom Idrisa, na petom Haruna sina Imranova, na šestom Musaa sina Imranova i na sedmom nebu Ibrahima, a.s., koji je bio naslonjen na “Bejtu-l-Ma’mur” (“Sagrađenu kuću”), u koju je svaki dan ulazilo sedamdeset hiljada meleka i nije se ponovo vraćalo. Svi su mi oni (poslanici, koje sam vidio) nazvali selam i izrazili dobrodošlicu.” (Buharija)
Nakon ovog putovanja, Poslanik, s.a.v.s., se uzdigao do “Sidretu-l-Muntehaa” (“Konačne perde”), a potom se sasvim približio Allahu, dž.š., (”Koliko dva luka ili bliže”).
Allah, dž.š., o ovom događaju govori i u Suri En-Nedžm:
“وَ لَقَدْ رَآهُ نَزْلَةً أُخْرَى” (13) “عِنْدَ سِدْرَةِ الْمُنْتَهَى” (14) “عِنْدَهَا جَنَّةُ الْمَأْوَى” (15) “إِذْ يَغْشَى السِّدْرَةَ مَا يَغْشَى” (16) “مَا زَاغَ الْبَصَرُ وَ مَا طَغَى” (17) “لَقَدْ رَأَى مِنْ آيَاتِ رَبِّهِ الْكُبْرَى” (18) (سورة النجم: 13-18)
«On ga je i drugi put vidio,» (13) «kod Sidretu-l-Muntehaa,» (14) «kod kojeg je džennetsko prebivalište,» (15) «kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo –« (16) «pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio,» (17) «vidio je velika znamenja svoga Gospodara.» (18) (Suretu En-Nedžm: 13-18)
Vidio je Muhammed, s.a.v.s., mnogo toga što se ne može opisati ljudskim jezikom, pa mu je Allah, dž.š., propisao klanjanje namaza, prvo pedeset, a potom pet namaza, svaki namaz kao deset namaza, kao što stoji u hadisima Muhammeda, s.a.v.s.. Do ove olakšice je došlo na savjet Musa, a.s., koji je kazao Poslaniku, s.a.v.s., da njegov ummet neće biti u stanju da klanja pedeset namaza, te da traži olakšicu, što mu Allah, dž.š., prihvata i strogo naređuje obavljanje pet namaza u danu i noći. Allahova, dž.š., volja je da namaz kao fard i jedan od stubova islama, bez kojeg nema musliman (mu’mina), bude objavljen baš na nebu, prilikom Mi’radža (u toj odabranoj noći), što namazu daje još veću dimenziju i važnost. Namaz je pitanje koje odvaja vjerovanje od nevjrovanja i islam od kufra. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže:”إِنَّ أَوَّلَ مَا يحُاَسَبُ بِهِ الْعَبْدُ الْمُسْلِمُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ الصَّلاَةُ الْمَكْتُوبَةً…” ”Prvo za što će čovjek, musliman biti pitan na Sudnjem danu je propisani namaz…”
Zato, braćo i sestre čuvajmo namaz i uljepšavajmo ga skrušenošću i predanošću i neka svaki naš namaz bude preporod naših duša i poticaj da budemo bolji muslimani, a time ćemo biti bliži našem Gospodaru i sigurni na obadva svijeta!
Neka sjećanje na Isra i Mi’radž bude povodom naše odluke da se čvršće prihvatimo islamskih propisa i pripremamo za Dan polaganja računa!!!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, učini nas od onih koji izvršavaju obavezu namaza i sve druge islamske obaveze, uputi naše porodice i naše potomke i učini ih istinskim pripadnicima ummeta, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, budi nam milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 22. redžeb 1429.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
25. juli 2008. g. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#4938

بِسْمِ اللهِ الرَّحْمَنِ الرَّحِيمِ

NEVJEROVANJE – VRHUNAC GRIJEHA

Braćo i sestre u islamu! Danas 06. ša’bana 1429.h., što odgovara 08. avgustu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa: “Nevjerovanje – vrhunac grijeha”. O zadatoj temi ću inša-Allah govoriti kroz Kur’anske ajete iz Sure Al-A’raf, koji po mišljenju većine mufessira, govore o jednom pobožnjaku, po imenu Belam bin Baura, koji je živio u vrijeme Musaa, a.s..
Allah, dž.š., u ajetima, od 175. – 179. iz Sure Al-A’raf, kaže:
” I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao (slijedio) i on je zalutao.”(175)

“A da smo htjeli, mogli smo ga s’ njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.”(176)
“Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi zlo čine.”(177)
“Kome Allah ukaže na Pravi put – biće na Pravome putu, a koga ostavi u zabludi – taj će izgubljen biti.(178)
“Mi smo za džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”(179) (Suretu Al-A’raf: 175-179)

Prenosi se da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao da su 175. i 176. ajet Sure Al-A’raf, objavljeni u povodu jednog čovjeka iz Benu Israila, koji se zvao Belam bin Baura, a isto prenosi i Šu’be. Prenosi Katade od Ibn Abbasa, r.a., da se ajet odnosi na Sajfijja bin Er-Rahiba, koji je bio porijeklom od stanovnika Balka’a, a pripadao je ljudima kojima je bila poznata objava i boravio je u Bejtu-l-Makdisu. Awfi prenosi da se radi o jednom od stanovnika Jemena, koji se zvao Belam, kome je Allah, dž.š., ukazao na pravi put, pa je on ostavio taj put. Malik ibn Dinar tvrdi da se radi o jednom od učenjaka Benu Israila, čije su dove bile primane, pa ga je poslao Musa, a.s., vladaru Medjena, da ga pozove u vjerovanje u jednog Gospodara, pa mu je ovaj ponudio dunjalučke ukrase, te je on počeo slijediti vjeru vladara ostavljajući vjeru Musa, a.s..
Seid Hawa smatra da je ovo ujedno opomena Benu Israelćanima, da ne postupe sa Muhammedom, s.a.v.s., kao što je postupio Belam sa Musaom, a.s., a to je ujedno opomena svakom čovjeku, kakva kazna će snaći onoga koji se okrene od pravoga puta.
Abdullah bin Amr, r.a., kaže da se pomenuti ajet odnosi na Umejja bin Ubejja Es-Salta, koji je bio od mušrika njihova vremena, koji je posjedovao znanje, ali i pored svega nije prihvatio Islam, nego je bio jedan od onih koji su pomagali mušrike i hvalili ih, kao što je to on učinio na Bedru, pjevajući spjevove o mušricima; Allah dž.š. ih sve ponizio.
U jednoj od predaja stoji da nakon što je Musa, a.s., došao na prostor Benu Kenana, da je došao Belamov narod kod njega (Belama) tražeći da uputi dovu za Musaovo uništenje.

On im odgovara: “Teško vama, kako ću moliti za njegovo uništenje kada je on Allahov Poslanik, a uz njega su meleci i vjernici, pa kako da upućujem dovu protiv njih, a ja znam ono što vi ne znate!” Pa su oni bili uporni, ubjeđujući ga da nema više poslanika i da je nužno da učini ono što od njega traže, pa se Belam predomislio i podlegao iskušenju. Uzjahao je svoju magaricu i uputio se na brdo, koje je gledalo na mjesto gdje su boravili Benu Israelćani, a to brdo se zvalo Husban. Kada je krenuo u tom pravcu, ubrzo je magarica posrnula, a Belam sjaha i poče je udarati, sve dok nije ustala, pa je ponovo uzjaha. Išli su tako vrlo kratko, pa magarica ponovo posrne, te Belam sjaše i ponovo je izudara.

Magarica progovori: “Teško tebi Belame, gdje si pošao? Zar ne vidiš meleke koji se nalaze ispred mene i sprječavaju me da idem naprijed? Zar ti ideš da moliš protiv Allahova Poslanika i vjernika?” On se razljuti, te je nastavi udarati sve dok nije ustala, uzjaha je i krenuše dalje. Allah, dž.š., je dao da put do vrha brda bude slobodan i lahak, tako da su stigli do mjesta sa kojega su mogli vidjeti logor u kojem je bio Musa, a.s., sa svojim sljedbenicima. On je potom počeo učiti dove, ali što god bi uputio od dova protiv Musa, a.s., vraćalo bi se protiv njegova naroda i obrnuto. Narod mu reče: “Belame, ti učiš protiv nas, a u korist Musaa!” On odgovori: “To je izvan moje volje, to je odredba moga Gospodara!” Pa mu je jezik ispao i produžio se, tako da je dosezao do njegovih prsa. On reče: “Od mene je sada otišao i dunjaluk i Ahiret, pa mi ništa nije ostalo sem spletki i zavjera! Zato ću vam predložiti slijedeću varku: “Nagizdajte svoje žene i dajte im trgovačke robe, pa ih onda pošaljite u Izraelćanski logor, kako bi počinile blud. Ali, recite im da se bilo koja od njih poda – ukoliko je htjedne neki Israelćanin – jer ćete ih pobijediti ako samo jedan od njih učini blud.” Oni tako i urade, pa njihove žene uđu u logor Izraelćana. Jedna od tih Kenanki naiđe pored jednog od Izraelćanskih velikana.

Kada je ugledao, ona mu se dopadne, pa on ustane, uzme je za ruku i ode sa njom do Musaa, te mu kaže: “Ja mislim da ćeš ti reći da mi je ovo haram i da joj se ne približavam?” Musa mu odgovori: “Da, ona ti je haram.” On reče Musau: “Tako mi Allaha, u ovome te neću poslušati!” Zatim je uvede u svoj šator i počne činiti blud sa njom. Tada Allah Uzvišeni pošalje kugu na Izraelćane. U tom momentu Fenhas ibn Eleazar ibn Harun, koga je Musa odredio za glavnog među njima, je bio odsutan. Kada se on vratio, kuga je već harala među njima. Tada mu je rečeno šta se desilo, pa on uzme svoje koplje, koje je bilo sve od željeza, uđe u taj šator i zatekne ih kako čine blud. On ih oboje probode kopljem i izađe napolje, noseći ih na koplju i govoreći: “Allahu moj, ovako mi postupamo sa onim ko je Tebi neposlušan!” Zatim je kuge nestalo, a broj onih koji su od nje stradali već je bio sedamdeset hiljada…” Belam je nakon toga nastavio sa spletkarenjem, koristeći najrazličitije metode.

Braćo i sestre, ovaj slučaj o kojem Kur’an govori u prethodnim ajetima, neka budu pouka za sve one koji se nakon upute okreću od Allahova, dž.š., puta i iskazuju neograničeno neprijateljstvo, da će ih stići Allahova, dž.š., kazna, kao što je stigla i Belama, u to davno vrijeme.

Živimo u vremneu u kojem je na pretek onih koje su šejtani počeli slijediti, jer su čak i šejtane pretekli u modelima grijeha i razvrata. A koliko je samo jahača, čije su jahalice pametnije od njih, kao što je magarica Belamova bila pametnija od njega. Koliko jahača u našem okruženju imaju bolje i skupocijenije jahalice od njih samih?..

I mi živimo u vremenu u kojem ima mnogo Belama, koji prizivaju prokletstvo na vjernike, a ono se na njih same vraća. I mi smo svjedoci vremena u kojem mnogi pojedinci, čija su srca zapečaćena imaju isplažene jezike i dahću kao psi; nekada je to na elektronskim, a drugi put u pisanim medijima i misle da je svaki povik protiv njih. Ima mnogo onih koji i kada ih gonimo od sebe ili kada ih pustimo na miru, oni isplaze jezik i dahću, uz povremeno “lajanje ili režanje”. Eto, Kur’an nam i za to daje pojašnjenje, a na nama je da se pričuvamo da pored dahtanja, lajanja i režanja, ne dođe eventualno i do ujedanja. Zato treba imati štap u ruci i biti pripravan da se brani. Taj štap, nekada može da bude riječ, a nekada štap u nekom drugom obliku…

Molim Milostivog Gospodara da nas učvrsti na putu islama, da bude na pomoći našoj ugroženoj braći, molim Ga da nas sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani džennet, u društvu sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 06. ša’ban 1429.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
08. avgust 2008.g. Nezim Halilović Muderris

[Mustafa]

#5148

UMMET NA ISPITU

Braćo i sestre u islamu! Danas 20. ša’bana 1429. godine po hidžri, što odgovara 22. avgustu 2008. godine, hutbu sam naslovio sa »Ummet na ispitu«! Tema je aktuelna, u vremenu raznih vrsta nasilja i fitneta, koji pritišću ummet sa svih strana, a ummet se zavarava i misli da će mu drugi pružiti milost koje nemaju i da će ih uvažiti, a kroz historiju slabi nikada nisu bili uvažavani, niti im se pridavala neka pažnja, pa čemu se onda mi nadamo?

Braćo i sestre, muslimanske zemlje jedna za drugom bivaju pokorene, a njihove marionetske vlade se više brinu za očuvanje vlasti i ispunjenje preuzetih obaveza od okupatora, nego za vlastiti narod, koji živi u nemogućim uslovima i biva izrabljivan, dok se nekontrolirano crpe njihova prirodna bogatstva.

U Bosni i Hercegovini, zemlji dobrih ljudi na koju su kidisali i još uvijek kidišu zločinci sa različitih strana, sve što je islamsko želi se dovesti u pitanje, dok se ono drugo želi predstaviti kao najviši stupanj civilizacije. Bošnjaci kao dio ummeta i ummet za koji Kur’an kaže da je “najbolji ummet” se bez sumnje nalaze na velikom i teškom dunjalučkom ispitu.
Kur’an nam daje odgovore na sve naše dileme, a na nama je da ga ispravno učimo, tumačimo, prenosimo i praktikujemo.
Onaj ko zapostavi Kur’an, na dunjaluku će živjeti bijednim životom, a na Sudnjem danu će biti proživljen slijepim, kao što stoji u slijedećim ajetima Sure Taha:

“وَمَنْ أَعْرَضَ عَنْ ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى”(124) “قَالَ رَبِّ لِمَ حَشَرْتَنِي أَعْمَى وَقَدْ كُنتُ بَصِيرًا”(125) “قَالَ كَذَلِكَ أَتَتْكَ آيَاتُنَا فَنَسِيتَهَا وَكَذَلِكَ الْيَوْمَ تُنسَى”(126) “وَكَذَلِكَ نَجْزِي مَنْ أَسْرَفَ وَلَمْ يُؤْمِنْ بِآيَاتِ رَبِّهِ وَلَعَذَابُ الْآخِرَةِ أَشَدُّ وَأَبْقَى”(127) (سورة طه:124-127)
“A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti!”(124) “Gospodaru moj, ” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?”(125) “Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.”(126) “I tako ćemo Mi kazniti one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onom svijetu biće, uistinu bolnija i vječnija. “(127) (Suretu Taha: 124-127)
Bezzar bilježi od Ebu-Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., za riječi Uzvišenog: “Taj će teškim životom živjeti”, rekao: “الْمَعِيشَةُ الضَّنْكُ الَّذِي قَالَ اللَّهُ عَنْهُ، إِنَّهُ يُسَلِّطُ عَلَيْهِ تِسْعَةَ وَ تِسْعُونَ حَيَّةً يَنْهِشُونَ لَحْمَهُ حَتَّى تَقُومَ السَّاعَةُ.” “Težak život će imati onaj za koga je Allah rekao da će na njega pustiti devedeset i devet zmija, koje će gristi njegovo meso, do Sudnjeg dana.”
“I na Sudnjem danu ćemo ga slijepim proživiti.” Ikrime kaže: Slijepim za sve osim džehennema. Moguće je da se ovdje misli sakupljanje i oživljavanje u vatri slijepih očiju i srca, jer Uzvišeni kaže:

“… وَنَحْشُرُهُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ عَلَى وُجُوهِهِمْ عُمْياً وَبُكْماً وَصُمّاً مَّأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ كُلَّمَا خَبَتْ زِدْنَاهُمْ سَعِيراً.” (سورة الإسراء: 97)
“…Mi ćemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; boravište njihovo biće džehennem. Kad god mu plamen jenja, pojačaćemo im oganj.” (Suretu Al-Isra’: 97)
Ummet neće biti uništen glađu, niti od strane neprijatelja, nego međusobnim napadanjem i činjenjem zla, kao što stoji u hadisu koji prenosi Sevban, r.a.:

Prenosi Sevban, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah mi je sastavio Zemlju, pa sam vidio njen Istok i Zapad i moj ummet će dospjeti tamo dokle je dopro moj pogled. Date su mi dvije riznice: bijela i crvena. Molio sam svoga Gospodara da ne uništi moj ummet glađu i da moj ummet ne uništi sa neprijateljem koji će ih poniziti. Gospodar mi je rekao: “O Muhammede, Ja sam dao odredbu i ona se ne može promijeniti. Odredio sam da tvoj ummet neće biti uništen glađu i da neću dozvoliti da vama ovladaju vaši neprijatelji, pa makar se oni udružili sa raznih strana svijeta, sve dok jedni druge ne budu uništavali i zlo činili.” (Muslim)
Muhammed, s.a.v.s., savjetuje ashabe i ummet, kako da se ponesu u određenom vremenu, pa u jednoj od predaja stoji:

Prenosi Umejje Eš-Ša’bani: “Došao sam kod Ebu Sa’lebe El-Hušenija, pa sam mu rekao: “Kako tumačiš ovaj ajet?” Reče: “Koji ajet?” Rekoh: “O vjernici, brinite se o sebi! Neće vam naškoditi onaj ko je na krivom putu ako ste upućeni!” Reče: “Tako mi Allaha, za njega sam pitao upućenog o njemu. Pitao sam Poslanika, s.a.v.s., pa mi je rekao: “Naređujte dobro i spriječavajte zlo, pa kada vidiš pokornog škrticu, strast koja se slijedi, dunjaluk kojem će se ljudi prepustiti i kada se svakom bude sviđalo samo njegovo mišljenje – onda pazi na sebe i ostavi masu! Poslije vas će doći vrijeme sabura, u kojem će oni koji se budu držali (islama), biti kao da drže žeravicu. Onaj ko bude u to vrijeme radio za islam, imaće nagradu pedeset ljudi koji rade kao vi.” (Tirmizija)
Zato braćo i sestre, čuvajmo naš islam i budimo njegovi časni nosioci!

Znajmo da ćemo na tom putu nailaziti na različite poteškoće, ali budimo svjesni da ćemo za naš trud biti nagrađeni na poseban način! Znajmo da je naša požrtvovanost na putu islama ravna požrtvovanosti pedeset ashaba, te najbolje generacije muslimana, koji su islam učili od Poslanika, s.a.v.s., i koji su se natjecali u dobru!

Rijetko su muslimani kroz historija bili tako razjedinjeni i malo su kada doživljavali takva poniženja i nasilje, kao danas. Zbog toga nam se nameće veća obaveza da zbijemo redove i da odredimo donju granicu ispod koje se ne može niti smije ići. Nužno je iznalaziti rješenja kojim ćemo izaći iz mrklog tunela i tražiti puteve vraćanja muslimanskog ponosa.
Nije dovoljno samo plakati i konstatirati stanje, već iznalaziti rješenja, koja su realna. Bolesnici najčešće moraju uzimati lijekove koji su gorki i teški, ali su oni u datom trenutku jedino rješenje. Zato i naše pilule će biti gorke i teško ih je progutati, ali je to neizbježno.

Braćo i sestre u islamu! Čvrsto zbijmo redove i ne gubimo nadu u Allahovu, dž.š., milost! Ne odlažimo izvršavanje naših obaveza i budimo svjesni trenutka i okruženja u kojem živimo! Solidarišimo se sa muslimanima, koji su iz dana u dan, iz godine u godinu i iz desetljeća u desetljeće predmetom napada na različitim tačkama zemaljske kugle! Ne zaboravimo da su se upravo nama Bošnjacima dogodili: Prijedor, Prozor, Ahmići, Srebrenica i Žepa! Imajmo na umu da još uvijek otkrivamo masovne grobnice svirepo ubijenih Bošnjaka i da rane u dušama naših majki neće zarasti sve do Sudnjega dana!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, učini nas od onih koji su za islam spremni založiti svoje živote i imetke, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga Imena, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 20. ša’ban 1429.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
22. avgust 2008.g. Nezim Halilović Muderris
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!

[Mustafa]

#5459

RAMAZAN – MJESEC NEIZMJERNE
ALLAHOVE, DŽ.Š., MILOSTI

Braćo i sestre, u islamu! Danas, 05. ramazana 1429. godine po hidžri, što odgovara 05. septembru 2008. godine, hutbu sam naslovio sa «Ramazan – Mjesec neizmjerne Allahove, dž.š., milosti».

Mjesec ramazan je braćo i sestre uistinu mubarek mjesec i njegov bereket trebaju iskoristiti svaki musliman i muslimanka. To je mjesec velike Allahove, dž.š., milosti i mjesec u kojem se Njegovi iskreni robovi oslobađaju od vatre.
Govoreći o ramazanu i Kur’anu, Allah, dž.š., u 185. ajetu Sure El-Bekare, kaže:

“U mjesecu ramazanu, počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate, da određeni broj dana ispunite i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na pravi put i da zahvalni budete!” (Suretu El-Bekare: 185)

Mjesec ramazan je mjesec Objave, jer je u njemu započela objava Kur’ana, a Kur’an je uputa čovječanstvu i on razdvaja dobro i zlo. Zato u ovom mubarek mjesecu što više učimo Kur’an, podučavajmo druge Kur’anu, slušajmo ga i pretačimo u naše živote! Kur’an je braćo i sestre naš vodič i opominjač i oni koji ga se budu pridržavali, biće sretni na obadva svijeta.

Post i Kur’an će se na Sudnjem danu zalagati za postače i one koji uče Kur’an, kao što stoji u hadisu koji bilježi imam Ahmed:
Prenosi Abdullah ibn Amr, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Post i Kur’an će biti zagovornici robu, na Sudnjem danu. Reći će post: «Gospodaru, zabranio sam mu jelo i uživanje po danu, pa prihvati moje zalaganje!» I reći će Kur’an: «Gospodaru, sprječavao sam ga u spavanju noću, pa prihvati moje zalaganje!» Pa će ono biti prihvaćeno!” (Ahmed)
Zato iskoristimo ove mubarek dane, posteći i učeći Kur’an, kako bi zaslužili zalaganje posta i Kur’ana, za nas na Sudnjem danu!

Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi imam Buharija u Sahihu, kaže:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uzvišeni Allah je rekao (u Kudsi hadisu): “Svako ljudsko djelo pripada njemu (čovjeku), osim posta, koji pripada Meni i Ja ću za njega nagraditi!” “Post je štit, pa kada neko od vas posti, neka ne govori bestidan govor, neka ne podiže svoj glas (ne viče), a ako ga neko od ljudi bude grdio ili ga bude napadao, neka kaže: “Ja postim!” “Tako mi Onoga u čijoj Ruci je Muhammedov (s.a.v.s.) život, zadah iz usta postača je bolji kod Allaha, dž.š., od mirisa miska. Postač ima dvije radosti: kada se iftari i kada susretne svoga Gospodara!” (Buharija)

Postači će biti počašćeni time što će u džennet ući na posebna vrata, koja se zovu »Rejjan«, pa je u tom smislu i slijedeći hadis:
Prenosi Sehl, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: »U džennetu imaju vrata koja se zovu »Rejjan«, na koja će na Sudnjem danu ući samo postači. Biće rečeno: «Gdje su postači?» Pa će ustati i osim njih niko drugi neće ući. Kada uđu ona će se zatvoriti i niko više na njih neće ući!« (Buharija)
Allah, dž.š., je u mjesecu ramazanu počastio ummet Muhammeda, s.a.v.s., sa posebnih pet odlika, o kojima govori hadis koji bilježi imam Ahmed:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Mome umetu je u mjesecu ramazanu dato pet blagodati, koje nisu date niti jednom narodu prije njih: 1) Zadah iz usta postača bolji je kod Allaha, dž.š., od mirisa miska (džennetskog mirisa). 2) Meleki za njih čine istigfar (traže oprost) sve dok se ne omrse. 3) Okivaju se u okove prokleti šejtani, pa nisu u mogućnosti da se slobodno kreću (nanose im nevolje), kao što to čine izvan ovog mjeseca. 4) Allah, dž.š., uljepšava svaki dan svoj džennet i govori mu: «Samo što nisu Moji iskreni robovi koje snalaze nevolje i teškoće, ušli u tebe!» 5) Opraštaju im se grijesi zadnju noć!» Neko reče: «Jeli to Noć Kadra?» Reče: «Ne, jer radnik prima nagradu tek onda kada u potpunosti završi posao!» (Ahmed)

Pored ustezanja od jela i pića, potrebno je da se postač kloni i ružna govora, kao i loših djela. Da li i mi vodimo računa o našim jezicima i djelima ili smo nastavili sa našom praksom. Zapitajmo se braćo i sestre: «Da li postimo cijelim svojim bićem ili samo stomacima?«
Muhammed, s.a.v.s., u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u tom smislu kaže:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Onaj ko ne napusti ružan govor i ružna djela, nema potrebe da ostavlja hranu i piće!” (Buharija)
Pet dnevnih namaza, džume i ramazani brišu grijehe između njih, što potvrđuje slijedeća predaja:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Pet dnevnih namaza, džuma do džume i ramazan do ramazana su uzrokom praštanja grijeha, ako se ne učini neki od velikih grijeha!« (Muslim)

Braćo i sestre! Budimo u ovom mubarek mjesecu solidarni i od onih kod kojih se iftare postači i koji se iftare kod postača! Uzmimo sebi u zadatak, mi muhadžiri iz Manjeg BH Entiteta da organiziramo makar jedan iftar, ako ne možemo za veći broj, onda makar za naše bliže, u svojim rodnim mjestima, u: džamijama, u našim obnovljenim kućama, na temeljima naših porušenih kuća ili u našim baščama! Potrudimo se da koju teraviju klanjamo u našim rodnim mjestima i drugim džematima tog Entiteta, jer je naše prisustvo tamo, podrška našim povratnicima i potvrda naše opredijeljenosti za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu!

Braćo i sestre! Neka ramazan bude našim istinskim preporodom i stvarnim oslobađanjem od grijeha! Koristimo blagodati ramazana i molimo Allaha, dž.š., za: uputu, hairli potomstvo, halal nafaku, šehadet, milost i oprost!!!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, primi od nas post, namaze, učenje Kur’ana i ostala dobra djela koja činimo u mubarek ramazanu, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 05. ramazan 1429.h. Hutba: Džamija “Kralj Fahd” 05. septembar 2008.g. Nezim Halilović Muderris

[Author]

Posts