Septembar 68
Svanuo ponedjeljak,sunčan i lijep.Ustalo se rano,valja ići u školu,beli po nakav raspored,da vidimo ko će me učiti.Pije se jutarnja kahva,dolazi Fatima Ljutovka sa Dvorske sa kesom u ruci i govori: Sine Emire ovo je za tebe.Pruža mi kesu i iz kese vadim nešto zamotano u novinu.Kad u novini zamotana bijela,nova košulja dugih rukava.Bože moje radosti i ushićenja.Ide nana Rahima i nosi mi lijepe šarene čarape dokoljenice,radosti nigdje kraja.Babo mi daje nove pantalone i dobro se sjećam plave plastične sandale i naredi mi da se obučem jer je vakat da se ide u školu.Iz mahale ima nas dosta,Ćurka,Seli,Aida,Alma,Raza,ma ima nas koda smo krenuli na teferič za 6 septembar.Ma taj dan meni se čini i čaršija je drugačije izgledala,naka vesela,živa i puna raje.Idem čaršijom,babo me vodi za ruku,ali malo malo ja se ogledam i nemogu da vjerujem kako sam fino obučen.Galama i vriska djece duž cijele čaršije.Preko puta Opštine trafika i babo se svrati i uze kifle i dade mi da ih jedem,a one mirišu,dragi Bože ništa mešćini ne miriše ko one kifle,još mi je taj miris u nosu.Idemo čaršijom,polahko ja jedem one kifle a babo me sjetuje i naređuje mi kako da se ponašam da ga ne obrukam.Ja samo klimam glavom ,pokazujući babi da sam zapamtio kako mi je naredio,u tome dođosmo u školu.Nakav onaj Hol velik brate,a nas puno,sve ti je to novo,neznaš gdje si došo.Žamor djece i roditelja prekidejedan krupan glas od veoma visokog čovjeka,nasta tišina,samo se čuje njegov glas.Sada ćemo prozvati djecu i neka se redaju kako ih prozivamo.I Bogami počeše prozivati,vidim djeca se redaju,a pored onog visokog čovjeka stoji pet insana.Prozvaše i mene ,bi mi drago što sam u redu sa Selijem i Ćurkom.Krenusmo u redu negdje ali neznam gdje,ja pratim kolonu i za njom idući uđosmo u učionicu,kako ulazimo redom sjedamo.Kad smo ušli svi i posjedali ču se jedan mio i drag glas sredovječne žene: Draga moja djeco,ja sam vaša učiteljica,ja ću vas učiti,samnom će te naučiti da pišete,čitate,računate.Biće vam dobro,samo se moramo slušati.Ja se zovem Stojanka Hođić,među vama je i moja kćerka Tea.Harizmatičnog osmijeha,lijepog lica,kosa umotana u punđu,to je slika koja je još živa u meni.Bilo je onako kako je rekla ta najljepša osoba na svijetu,naša prva učiteljica,ali na kraju prvog polugodišta otišla je sa porodicom u Sarajevo.Od tada je više nikad nisam sreo,ali sam se raspitao za nju,živa je i zdrava i živi na Ciglanama u Sarajevu,prvi put krenem prema šeheru idem da tražim da vidim najljepšu osobu na svijeti i moju prvu učiteljicu Stojanku Hođić.