[Anonymous]

#7819

Dok sam vozio danas FAP masinu,padose mi na um nasi rogaticki prosvjetni radnici,pocevsi od predskolskog obrazovanja,pa do ucitelja,nastavnika,profesora.
Ne znam da li se clanovi ove prelijepe stranice,sjecaju svoga ucitelja,nastavnika,pa smo mogli koju promuhabetiti,sjetiti se onih koji su nas poveli na put,kojim idemo danas.

Ja bih krenuo od mog ucitelja A.r. Brankovic Avde.
Ne samo da je dobro igrao fudbal,bio dobar roditelj,obozavan medju rajom,nego je bio i pedagog,kakvog bi ga i mojoj djeci pozelio kao ucitelja.
Bio spreman da zapjeva,pa da umjesto matematike,zacas pretvorimo cas u neku od proba pred neki nastup u skolskom holu.Ja bih onako skokno do kuce,donio harmoniku,i eto pjesme u Avdinoj ucionici.
Kad sam se operisao u Sarajvu,1977 godine moj mi je ucitelj dosao medju prvima,predajuci mi pismo medecinskoj sestri,jer sam ja bio u sok sobi,zeleci mi brz oporavak,a kad sam izasao ,napravio je priredbu,samo za moj dolazak kuci,sto ni dan danas nisam zaboravio.
Nisam neki visokoprofilni orator,ali sam uvijek spreman napisati par rijeci,ne zaboravivsi ucitelja za sva vremena.
Neka mu Alah dragi podari lijepi dzenet…Twin Peaks

[Zambi]

#7821

Twine,bravo majstore,tema ti je na mjestu,podržavam je .Svako od nas neka napiše o svom učitelju i učiteljici,nastavniku,nastavnici,profesoru, i profesorici a ne zaboraviti i direktore škola,proći će dosadna zima a napravićemo cijelu antologiju za sjećanje.;)

[Kemo]

#7827

Veli meni babo:”Vidis onu dvojicu ucitelja sto stoje na dnu ucionice?Kad te prozovu, ti idi onom sto je deblji.Onaj sto pusi s cibukom.On je dobar ucitelj i znamo se dobro.”
Pogledah babu i klimnuh mu glavom.
Puna nas velika ucionica u skoli kraj Basce. Djece i roditelja.Ko sipak hercegovacki.Malo koga poznam.Podjehkoje dijete i pokoju mater jal oca.Vrucina i zapara u ucionici, a obuca se lijepi na pod.Premazan necijim crnim i zaudara na mesicku stanicu i na voz.Bas ko kad hoces da se popnes na Ciru.Najvise zaudara na pragove od sina.
Ma jedva su me kod kuce sulisali.Babo mi je viko da ce mi kupiti pistolj i sesir i opasac sa futrolom.Kroz plac ga upitah hocel i konja,a majka gladeci mi kosu veli da hoce,a i ona, veli, da ce mi nesta lijepo kupiti.Nena me drzase u krilu i zaucini da ce mi ona , kad joj stigne penzija ,kupti VEIKU SARENU LAZU.Kroz suze him kazah da cu ici.
Gledam ucitelja sto mi ga babo pokaza.Stoji sa cibukom. I golem i podebeo.U odijelu.Smjeska se na svako celjade sto njemu pridje.Na strani od katedre dje on stoji ima vec podosta djece.Prozvase moje ime i prezime.Tamam da sam stio iz babine ruke sto moju drzase, krenuti, on , sagevsi se do uha mi ,ponovo i potiho kaza mu ime i pokaza mi prstom pravac.Iskliznuh mu iz ruke i krenuh haman s vrha ucionice.Kad sam bio na domak katedri pogledah jos jednom “mog” ucitelja,ama kratko te ondah okrenuh ocima na onog drugog.Povisok,plavih ociju. I on u odijelu.Lijepo pocesljan i ko malo mu glava stoji nakrivo u lijevu stranu.Oko njega nema pesestero djece.Bijah vec pred samom katedrom.Cujem u zamoru djece i babu dje vice:”Miloradu idi!”.Leti vrijeme za dje cu.Skrenuh pored katedre nalijevo i stadoh pred onog sto se ne zove Milorad.On mi se blago nasmijesi , zagrli me i namjesti me pored sebe.Da stojim sa njim ne skidavsi ruke s mog ramena.
Isprozivana sva djeca.Pocese prilaziti babe i tate , majke i mame.Priso i moj babo.Ne gledam ga.Al me nije strah.Ja sam kod mog ucitelja i on babo, mi nemere sad nista.
Stajau roditelji neki vakat kroz razgovor sa uciteljom i taman da krenemo u svoju ucionicu i da imamo prvi cas sage se moj ucitelj,ma nije se sageo, vec cucno i priso mi glavom do moje i tiho me priupita:”Bil ti sad sa tvojim ocem u Mesice?” Klimnuh mu glavom da bih.Pogledah u babu.I on sa smijesi.Pruzi mi ruku i izvede me iz skole.
“Hajde sjedi na svoje mjesto pa cemo za desetak minuta krenuti.”
Babo mi u to vrijeme vozio “Londonca”.Autobus golem i dugacak , al bijase kusav.Bas ko da je imo samo po nosa.To pola nosa bijase kabina dje je sjedio moj babo na sjedistu ,a do njega bih sjedi ja na naku zeljeznu kutiju sa halatom.I pravac Mesici , po narod sto je cirom doso iz Sarajeva il odnekud drugo, iz pravca Ustiprace.
Ucitelja Milorada Kozica sam dugo izbjegavo vidjeti jer me bilo stid sto babin i njegov dogovor ne ispostovah.
Dugo godina poslije toga sam uso u kabinet prof.Dzevada Jahica po neku literaturu, bijah na trecoj godini slavistike.Veli mi da sjednem za sto i predstavi me sugovorniku ko stdenta ne pominjavsi mi ime.Meni jos rece da ce razgovor kratko trajati .Razgovarahu oni neki vakat.Poglenuh nekolko puta u sagovornika.Stariji covjek.Poglenu nekolko puta i u ruke tog neznanca.Pa opet poglenuh , duze i pazljivije.Pa opet u ruke i u glavu .I bijah siguran.
“Izvinjavam se sto vam prekidam razgovor, prof. Jahicu , ali ja to sad moram.”
Ustadoh sa stolice,malo se ko poklonih “nepoznatom covjeku” i “…Oprostite , jeste li vi Ljiljanic Jozo?…”
Covjek dize glavu i pogleda me.Pogleda me i iznenadjeni prof.
Ne docekavsi da neznani odgovori , jal da sta Dzevad kaze nastavih “…Vi ste!Vi ste Ljiljanic Jozo moj prvi ucitelj.U Rogatici.”
Usta i on sa stolice i gledase me neki kratak minutak.
“Jesi li ti Kemo? Omerov!?”Klimnuh mu da jesam.
Dugo smo stajali cvrsto zagrljeni i plakali smo.
Taj prelijepi cin , to neopisivo lijepo osjecanje traja.
Neko vrijeme poslije, pita me Dzevad po cem poznah nepoznata covjeka, ito nakon toliko godina.Rekoh mu da mog prvog ucitelja Jozu poznah po prstima i po onom osjecaju sto ga imadoh kad sam mu prvi put priso pri upisu u prvi razred.”Poznah prste sto su mi prve petice ispisivali u mojoj teki i sto su mi svaki dan u skoli il u babinu autobusu kosu milovali.”
Moj prvi ucitelj Jozo me je ucio samo pola godine i onda je odselio.Negdje.Nikad vise ga nisam vidio niti sta o njemu cuo.
Kad smo se nakon tolko godina ponovo vidjeli u kabinetu Jahic Dzevada,profesora, bijasmo obojica njegovi studenti.Moj ucitelj kao predsjednik Izvrsnog odbora opstine Kakanj, a ja ko mladi nastavnik sa prvom sluzbom u Zepi.

[Zambi]

#7831

Septembar 68

Svanuo ponedjeljak,sunčan i lijep.Ustalo se rano,valja ići u školu,beli po nakav raspored,da vidimo ko će me učiti.Pije se jutarnja kahva,dolazi Fatima Ljutovka sa Dvorske sa kesom u ruci i govori: Sine Emire ovo je za tebe.Pruža mi kesu i iz kese vadim nešto zamotano u novinu.Kad u novini zamotana bijela,nova košulja dugih rukava.Bože moje radosti i ushićenja.Ide nana Rahima i nosi mi lijepe šarene čarape dokoljenice,radosti nigdje kraja.Babo mi daje nove pantalone i dobro se sjećam plave plastične sandale i naredi mi da se obučem jer je vakat da se ide u školu.Iz mahale ima nas dosta,Ćurka,Seli,Aida,Alma,Raza,ma ima nas koda smo krenuli na teferič za 6 septembar.Ma taj dan meni se čini i čaršija je drugačije izgledala,naka vesela,živa i puna raje.Idem čaršijom,babo me vodi za ruku,ali malo malo ja se ogledam i nemogu da vjerujem kako sam fino obučen.Galama i vriska djece duž cijele čaršije.Preko puta Opštine trafika i babo se svrati i uze kifle i dade mi da ih jedem,a one mirišu,dragi Bože ništa mešćini ne miriše ko one kifle,još mi je taj miris u nosu.Idemo čaršijom,polahko ja jedem one kifle a babo me sjetuje i naređuje mi kako da se ponašam da ga ne obrukam.Ja samo klimam glavom ,pokazujući babi da sam zapamtio kako mi je naredio,u tome dođosmo u školu.Nakav onaj Hol velik brate,a nas puno,sve ti je to novo,neznaš gdje si došo.Žamor djece i roditelja prekidejedan krupan glas od veoma visokog čovjeka,nasta tišina,samo se čuje njegov glas.Sada ćemo prozvati djecu i neka se redaju kako ih prozivamo.I Bogami počeše prozivati,vidim djeca se redaju,a pored onog visokog čovjeka stoji pet insana.Prozvaše i mene ,bi mi drago što sam u redu sa Selijem i Ćurkom.Krenusmo u redu negdje ali neznam gdje,ja pratim kolonu i za njom idući uđosmo u učionicu,kako ulazimo redom sjedamo.Kad smo ušli svi i posjedali ču se jedan mio i drag glas sredovječne žene: Draga moja djeco,ja sam vaša učiteljica,ja ću vas učiti,samnom će te naučiti da pišete,čitate,računate.Biće vam dobro,samo se moramo slušati.Ja se zovem Stojanka Hođić,među vama je i moja kćerka Tea.Harizmatičnog osmijeha,lijepog lica,kosa umotana u punđu,to je slika koja je još živa u meni.Bilo je onako kako je rekla ta najljepša osoba na svijetu,naša prva učiteljica,ali na kraju prvog polugodišta otišla je sa porodicom u Sarajevo.Od tada je više nikad nisam sreo,ali sam se raspitao za nju,živa je i zdrava i živi na Ciglanama u Sarajevu,prvi put krenem prema šeheru idem da tražim da vidim najljepšu osobu na svijeti i moju prvu učiteljicu Stojanku Hođić.

[Kaza]

#7832

Ovo je kratko sjecanje na mog ucitelja Kozic Milorada. Znam da je preminuo, mislim u toku rata, i ovim mojim kratkim sjecanjem zelim osvjeziti sjecanja na njega. Svi se naravno uglavnom rado sjecaju svojih ucitelja , jer su to prvi koraci u skoli u skolskim klupama. Bilo je tu dosta dogadjaja kojih se rado svi sjecamo. Moj ucitelj je imao jako dobar sistem da stimulise ucenike. Kada bi bio posebno raspolozen djelio bi petice kao iz rukava. Jednom mi se desilo da sam za jedan dan dobio 20 petica. Naime uzeo mi je svesku i onda na svaku stranicu napisao po jednu peticu. Malo neobicno ali je to za mene bio strasan stimulans. Bio je takodjer i strog kad je to trebalo. U to doba su ucitelji imali pravo sibati svoje ucenike pa je svaku katedru krasila po jedna sipka. Pored sipke je bila ponzata mjera klecanja u cosku a za one koji nisu ispisali zadacu ili naucili zadanu lekciju ostajalo se u zatvoru. Dakle po zavrsetku nastave kaznjeni su ostajali produzeno kako bi zavrsili ono sto su inace morali.
Jednom prilikom se jako naljutio na naseg kolegu Frganja Dragana. Naime ispao je neki nesporazum u kome je Dragan tvrdio da ga nije razumio a onda mu rekao ovako: “Druze ucitelju vi ste mumlali kao majmun pa vas nista nisam razumio”. To figurativo izrazavanje je Dragana kostalo mnogo batina a koliko je ucitelj bio iznerviran pozvao je cak i sve roditele da isprica sta mu se desilo. Rekao je da ako nesto ne poduzme nece zavrsiti samo kao majmun. Naravno to sve je ispalo tako komicno a i Dragan inace odlican ucenik nije mislio bas tako.To bijase djecija naivnost i bezazlenost.
Nas ucitelj kada bi ogladnio povlacio bi se pozadi u cosak gdje je stajao jedan ormar.Otvorio bi ga a onda se zaklonio vratima ormara i malo prezalogajio . Naravno prije toga bi nama zadao da nesto pisemo. Znajuci za tu njegovu slabost svi smo nastojali da mu ugodimo. Jednom prilikom me pustio da odem do kuce jer sam nesto zaboravio. Vracajuci se palo mi je na pamet da bi mogao za svoga ucitelja obezbjediti koji sendvic.Navratio sam do njegovog stana i onda njegovoj supruzi Dari slagao da me je ucitelj posalo po sendvice. Zena me je cudno gledala ali je napravila sendvice i ja sam ih donio u skolu.Ucitelj se jako obradovao i odmah se dao na posao a mi smo naravno svi krisom to posmatrali.
U zimskom periodu je posebno bilo interesantno.U svakoj ucionici se u cosku pored vrata nalazila po jedna “kraljica pec “. Tako se zvala.Lozilo bi se ugljem a to su radile cistacice koje bi povremeno dolazile i punile pec ugljem.Pec bi se usijala od toplote i cinila poseban ugodjaj. Nas ucitelj bi prinio stolicu pored peci,nama zadao zadatke, pa onda vrlo cesto i zaspao. Par puta je cak i zahrkao i jedino bi ga zvono probudilo.Mi smo naravno bili mirni koristeci priliku da sto bezbolnije prode cas. Bilo je dosta lijepih trenutaka i dozivljaja. Nas ucitelj nam je predavao tri godine a onda je unaprijedjen za inspektora. U cetvrtom razredu smo dobili novog ucitelja . To je bio Aksamija Asim.

[Author]

Posts