Za sve slatke djevojcice i djecake evo price Hansa Christiana Andersena, Heljda.
HELJDA
Kad poslije nevremena prolazis pokraj polja na kojem raste heljda, cesto ces vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je plamen opalio. Seljak ce tada reci: “Munja je osinula.” A zasto ju je osinula?
Ispricat cu vam sto mi je o tome kazivao vrabac; on je to cuo od stare vrbe sto je stajala kraj polja gdje je heljda, a i danas ondje stoji. Casna je to, velika vrba, ali stara i cvornata, raspukla bas po polovici, a iz pukotine joj probila trava i izdanci kupine. Drvo je sasvim nakrivljeno, grane mu pale do zemlje, vise poput duge, zelene kose.
Po svim poljima naokolo raslo zito: raz, jecam i zob – jest, ona divna zob stono joj se klas, kad okrupnja i dozri, cini kao mnostvo sitnih, zutih kanarinaca na grani. Usjevi izvrsno napredovali, pa sto su bivali tezi, to se u svojoj smjernosti dublje zemlji svijali.
Bilo ondje i polje s heljdom, i to sasvim uza staru vrbu. Heljda se zemlji nije prigibala kao drugi usjevi, nego je oholo dizala glavu i ukoceno strsila.
– Bogata sam kao i klasje – govorila za se heljda – a po vrhu sam i ljepsa; cvjetici mi krasni poput jabuke u cvatu, milina ih pogledati. Znas li sto ljepse od mene,.stara vrbo?!
Vrba se samo njihala, bijase to kao da kazuje: »Da, zbilja znam!« A heljda se nadula, pucala od oholosti i rekla: »Glupo drvo, vec je tako staro da mu trava raste u trbuhu!«
Strasno se nevrijeme oborilo. Sve poljsko cvijece sklopilo latice ili priklonilo glavice dok se oluja razmahivala nad njim. Samo heljda dizala glavu u pustoj oholosti.
– Prigni glavu kao i mi! – govorilo joj cvijece.
– Nije mi potrebno! – odgovarala heljda.
– Prigni glavu kao i mi! – dovikivali joj usjevi; – sad ce doletjeti andjeo oluje! Krila mu sezu od oblaka pa sve do zemlje; moze te presjeci posred srijede prije nego sto ga stignes zamoliti da ti se smiluje.
Ne priginjem se ja! – heljda ce svoju.
Sklopi cvjetove! Spusti lisce! – opominjala stara vrba.
-Ne gledaj gore u munju kad oblake para! Ni ljudi to ne cine, jer se kroz munju moze u nebo zagledati, a od toga grijeha i ljudi mogu oslijepiti. Sto li bi se istom dogodilo nama, raslinju zemaljskom, da se to usudimo, nama koji smo kudikamo neznatniji!
– Neznatniji? – doceka heljda. – Bas cu, evo, zagledati u nebo!
Pa kako rece tako i ucini u svojoj obijesti i oholosti. A tako je sijevalo, ukrstile munje, bijase kao da je sav svijet u plamenu.
Kad je nevrijeme utolilo, cvijece i usjevi stajahu u tihu, cistu zraku, osvjezeni kisom, a heljda bila crna kao ugljen, jer ju je munja osinula i opalila : bijase samo mrtav, beskoristan korov u polju.
Stara vrba njihala granjem na vjetru, krupne kapi padale sa zelenog lisca, bijase bas kao da drvo place. « Zasto li place ? » mislili vrapci pa je upitase :
« Zasto places, stara vrbo ? Ta sve je divno naokolo, sve kao blagoslovljeno ! Gledaj kako sunce sja ! Gledaj kako oblaci nebom nagone ! Ne osjecas li miris cvijeca i grmlja ? Ta zasto places, stara vrbo?
A vrba im na to pripovijedi o heljdinoj oholosti i obijesti i o kazni koja nikad ne izostane.
–stara vrba–
***Iako se gotovo uvijek heljda spominje uz žitarice, ona u biti, botanički gledano, spada među zeljasto povrće, kod kojeg se koristi sjemenka, zato se i svrstava među žitarice.***