Pismo mom jaranu
Dragi moj Cobere,
Kako se cusmo neki dan sve nesto razmisljam.
Ti spomenu da je u oktobru bilo punih 10 godina kako smo se vidjeli zadnji put i to jos na 15-ak minuta.
Sjecam se tog susreta, ja stojim pred radnjom na Grbavici kod pomocnog Zeljinog stadiona kad naidjoste vas dvoje.
Obradovasmo se obadvojica i onako, ko da smo mi krivi za ono sto nam se desi ispitasmo se malo gdje smo, sta smo i razidjosmo se.
Mozda si ti navraco jos koji put ne bi li me naso na istom mjestu, ali nisi me mogo naci.
Tog istog oktobra ’98 sam i sam spakovo ranac i ponovo nekud kreno, po ko zna koji put od ’92.
Ovaj put to bijase na malo duze vrijeme.
Stigoh ponovo u Holandiju i pustih korijenje.
Opet sam se moro rastati od svojih najmilijih.
Vraco sam se te prve godine mog poslednjeg odlaska nekolko puta u Sarajvo.
Potraja citava godina dok se malko ne snadjoh i neobezbijedih egsistenciju i siguran krov nad glavom i tek onda dovedoh i Esmu u Holandiju.
Majka ostade u Sarajvu jer nehtjede ici, govoreci da je njoj lijepo, sestre joj tu pa ima kome ici.
Dolazila je kod nas ovdje ali se uvijek vracala govoreci da ce mo joj nedostajati ali da se ona ovdje ne moze obici i da mora nazad.
Drugo je vase vi se morate boriti za zivot, govorila je, a neke buducnosti i nema u Bosni bar sad za sad.
Napomenu mi moj Cobere kako smo birvaktile jedne prilike bili u Gorazdu i spavali kod naseg jarana Vele rahmetli.
To sam bio zaboravio.
Lijepo je sjecati se lijepih uspomena i zajednickih drugovanja.
Sad smo evo razbacani diljem dunjaluka: Hadzija samuje negdje u Americi, ti i Dine u Austriji, ja evo u Holandiji, Nane cujem negdje u Irskoj il Skotskoj (meni to dvoje isto), gdje li.
Za Zapu neznam ni sam a isto ni za Ernada, bijasel mu to pravo ime.
Vidjoh ga negdje na onim snimcima Zebine sume na dijelu koji nisam postavljo pa cu se morati nakaniti da i to uradim.
Sjecam se mog rodjendana, 24-i koji li bijase, kad ste dosli na festu kod mene ti i Riki rahmetli.
Dobih na poklon od vas dvojice knjigu i mislio sam da cu je cuvati dok sam ziv, ali nedade se, dusmani sve popalise.
Sjecas li se onog opet Ruzdijinog rodjendana na trgu.
Eto ni Ruzdija nije ziv i on strada od zlocinacke ruke.
Rodjendan u neninom stanu a on nju spremio negdje.
Ja razbih tad luster u predsoblju haman.
Kupili smo drugi i postavili a Ruzdija reko neni da joj onaj nije valjo pa on kupio drugi.
I jos cu ti za ovaj put spomenuti kosturnicu.
Tad smo onaki cupavi isli gore da se zezamo i napravimo koju sliku.
Ponio ja bio onaj crno bijeli aparat od mog starog ali nekako nismo dobro stavili film pa nam sve slike bile duple.
Ispale onako nestvarne ali dobre.
Neznam da li ima i kod koga koja slika u zivotu.
Eto u svemu tome je dobro da smo sada u kontaktu i da ce mo se, ako Bog da, vidjeti za maj.
Mislim da ce nam dobro doci obadvojici jedno makar visesatno sjecanje na nase uspomene.
To ti dodje ujedno ko hrana za organizam a i ko dobra psiho terapija.
Navraticemo i kod Faje pa da nam opet prica o svojim aferimima iz mladosti a on ih je pun.
Kako ono ide ona kad su on i Nuno cuvali koze na Zivaljevini kod ciglane.
Bilo im zao onih radnika, zaboravio sam kakvu su onda napravili pizdariju htijuci im pomoci.
Ispricaj mi u tvom odgovoru na ovo moje pismo.
Pozdravi svoje i raju s kojom se cujes.
Teva