UMMET ČASNIH MU’MINA – hutba 1.
Braćo i sestre u islamu! Danas 11. ševvala 1429.h., što odgovara 10. oktobru 2008. godine, hutbu sam naslovio sa “Ummet časnih mu’mina”.
Na nama, pripadnicima časnog ummeta je da živimo i umiremo samo kao muslimani, da budemo časnim sljedbenicima Kur’ana, koji je uputa čovječanstvu, te da čuvamo svoju čast i čast muslimana.
Kaže Allah, s.w.t., u 11. ajetu Sure El-Hudžurat:
“O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O kako je ružno grješničko ime nakon vjerovanja! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (Suretu El-Hudžurat: 11)
Dobro zapamtimo citirani ajet i ne dozvolimo sebi da budemo od onih koji krše Allahove, s.w.t., zabrane i izazivaju Njegovu srdžbu!
Poslanik, s.a.v.s., nas podučava slijedećim riječima:
Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Svaki je musliman drugom msulimanu, svet; njegova krv, njegov imetak i njegova čast!“ (Muslim)
Prenosi Abdullah ibn Amr ibn As, r.a.: Vidio sam Poslanika, s.a.v.s., kako tavafi i govori: „Kako si lijepa i kako je lijep tvoj miris, kako si velika i kako je velika tvoja svetost?! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je Muhammedov (s.a.v.s.) život, svetost mu’mina kod Allaha je veća od tvoje svetosti!“ (Ibn Madždže)
Nije čast ljudi u: vilama, kućama, ušteđevini, dionicama, djeci i visokim položajima u vlasti, već je čast u jačini imana i požrtvovanosti na putu islama.
Došao je kod Poslanika, s.a.v.s., Abdullah ibn Ummi Mektum, r.a., slijepi, siromašni ashab, da ga nešto pita dok je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet razgovorom sa Kurejšijskim prvacima, u želji da ih pridobije za islam. Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo i namrgodio, ne želeći da propusti priliku razgovora sa prvacima, pa ga je Allah, s.w.t., sa sedmog neba prekorio i bi objavljeno:
„On se namrštio i okrenuo,“(1) „zato što je slijepac njemu prišao,“(2) „a šta ti znaš – možda on želi da se očisti,“(3) „ili pouči pa da mu pouka bude od koristi.“(4) „Onoga koji je bogat,“(5) „ti njega savjetuješ,“(6) „a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje,;“(7) „a onoga koji ti žureći prilazi,“(8) „i strah osjeća,“(9) „ti se na njega ne osvrćeš.“(10) (Suretu Abese: 1-10)
Kod Allaha, s.w.t., Abdullah ibn Ummi Mektum, r.a., je časniji i bolji od svih kurejšijskih prvaka, jer je on za razliku od njih bio mu’min.
Došao je drugi put Abdullah ibn Ummi Mektum, r.a., pa je Poslanik, s.a.v.s., ustao, zagrlio ga, raširio mu njegovu prostirku i rekao: “مَرْحَبًا بِالَّذِي عَاتَبَنِي فِيهِ رَبيِّ” „Dobro došao onaj, zbog kojeg me je prekorio moj Gospodar!“
Kada je zastavu džihada podigao Omer ibn El-Hattab, r.a., i pod nju pozvao muslimane u bitku na Kadisiji, protiv Alu Kisre i Rustuma, među mudžahidima je bio Abdullah ibn Ummi Mektum, r.a., kojem ashabi rekoše: “Ti imaš opravdanje, da ne ideš u borbu, jer si slijep.” Reče: “Ne, tako mi Allaha, Koji kaže:
„Krećite u borbu, bili slabi ili snažni i borite se na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje!!!” (Suretu Et-Tevbe: 41)
Kada je došlo vrijeme borbe, predali su mu zastavu i nosio je dok nije postigao šehadet. Ukopan je na istom mjestu. Selam na njega, koji je prihvatio islam, bio zamjenikom Poslanika, s.a.v.s., u namazu u njegovu odsustvu, bio tvrđavom islama i sve to krunisao šehadetom!
Drugi slučaj kojeg se prisjećamo je slučaj Džulejbiba. A ko je braćo i sestre bio Džulejbib? On je bio zvijezda, ali ne Holivudska, Španska ili Meksička, nije bio ni estradni umjetnik, niti milijarder iz Dubaija ili Rijada, koji pravi zgradu višu od kilometra, dok njegova braća u Palestini i Iraku umiru od gladi, a zalogaj u ustima siromašnog muslimana je kod Allaha, dž.š., vrijedniji od tog silnog bogatstva, koje će Posljednjega dana, a možda i prije biti samo prašina, nije bio ni političar, niti član Upravnog odbora ili direktor, niti je bio na nekoj od lista. On, Džulejbib, r.a., je bio ashab, a ashabi su zvijezde.
A kako će oni koji lutaju, znati za Džulejbiba? Kako će oni koji ne izađu na glasanje ili glasaju za one koji psuju islam, džamiju i rahmetli predsjednika, koji glasaju za ateiste, a ne glasaju za patriote, koji umjesto za Muhameda, Zlatnog ljiljana glasaju za podrumaše ili one koji su napustili zemlju kad je trebalo braniti, pa kako oni mogu da znaju za Džulejbiba? Kako mogu za njega znati oni koji od ponedjeljka u Imigracionom centru u Lukavici pod “nadzorom” drže Abu Hamzu, “zbog sumnje da bi njegovo slobodno kretanje moglo ugroziti nacionalnu bezbjednost ili javni red u BiH”, dok se ovom zemljom šetaju ratni zločinci i dok državu kroz zvanične institucije ruše izdajnici i pomagači agresorima na nju? Abu Hamza, Imad, Sakr, rahmetli šejh Šaban i drugi, nisu bili niti će biti prijetnja sigurnosti ove zemlje. Prijetnja njenoj sigurnosti su: agresori, izdajnici, zločinci i poltroni, koji slijepo izvršavaju naređenja “viših organa” ili čak stranih službi. Prijetnja sigurnosti ove zemlje je direktor OSE BiH, koji je za Abu Hamzu i druge borce dao paušalno negativno mišljenje, na osnovu čega su im oduzeta državljanstva, a potom bivaju deportirani u tiranske zemlje. Prijetnja za nacionalnu bezbjednost i javni red su i oni koji mene i druge Bošnjake po nalogu DGS-a prilikom putovanja zadržavaju na Sarajevskom aerodromu, jer se nalazimo na famoznom spisku, koji su im dostavili amerikanci…
Došao je Džulejbib, r.a., Poslaniku, s.a.v.s., pa se Poslanik, s.a.v.s., nasmija i reče. “Džulejbibe, hoćeš li da se oženiš?” Reče: “Allahov Poslaniče, ko će se za mene udati, kada nemam porodice, imetka, kuće, niti bilo šta od dunjalučkih dobara?” Reče mu Poslanik, s.a.v.s.,: “Idi u tu ensarijsku kuću, poselami ih od mene i reci im: “Poslanik, s.a.v.s., vam naređuje da me oženite!” Otišao je i pokucao na vrata, a bili su od uglednih ljudi i velika ensarijska porodica. Izađe domaćin i ugleda Džulejbbia, koji je izgledao kao pravi siromah. Upita ga: “Šta želiš?” On ga obavijesti, a on ode do supruge i posavjetova se sa njom, govoreći: “Da je ko drugi osim Džulejbib; nema porodice, imetka niti kuće.” Pa se posavjetovaše sa dobrom kćerkom, koja je bila odgojena u “Školi tewhida”. Ona reče: “Zar ćete odbiti Poslanika, s.a.v.s.?” Oženi je i zasnovaše porodicu na temeljima bogobojaznosti i Njegova zadovoljstva. Ta kuća je bila obasuta sigurnošću, uljepšavali su je tekbiri, tehlil i tahmid, hlad su joj činile nafile i post u velikoj žegi.” (Ahmed)
Kada je Poslanik, s.a.v.s., bio u jednoj od bitaka, nakon pobjede je pitao ashabe: “Fali li nam neko?” Rekoše: “Da, taj, taj i taj.” Reče: “Fali li nam neko?” Rekoše: “Da, taj, taj i taj.” Reče: “Fali li nam neko?” Rekoše: “Ne.” Reče Poslanik, s.a.v.s.: “Nema mi Džulejbiba, pa ga potražite!” Potražiše ga među ubijenim, pa ga nađoše ubijenog pored sedmorice mušrika koje je ubio. Došao je do njega Poslanik, s.a.v.s., stade I reče: “Ubio je sedmoricu, pa je ubijen. On je moj i ja sam njegov, on je moj i ja sam njegov.” Pa je naslonio svoje mubarek ruke na njegovo tijelo. Iskopaše mu ashabi kabur i zakopaše ga u njega.” (Muslim)
Braćo i sestre, čuvajmo čast braće muslimana i natječimo se u bogobojaznosti, kao što je to bila praksa ashaba i naših dobrih predaka!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne iskušavaj nas sa onim što nećemo moći podnijeti, učini nas od onih koji se iskreno kaju za učinjene grijehe, od onih koji vole druge muslimane i čuvaju njihovu čast, čak više i od svoje časti, uputi našu djecu i naše potomke i učini ih časnim pripadnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
Sarajevo: 11. ševval 1429.h.
Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
10. oktobar 2008.g.
Nezim Halilović Muderris