Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 49 total)
  • Author
    Posts
  • Mustafa
    Participant
      Post count: 8282

      [b]SAFETU ZECU NAGRADA PUBLIKE NA IZLOŽBI
      “SARAJEVO U DJELIMA LIKOVNIH UMJETNIKA”[/b]

      SARAJEVO, 30. augusta (FENA) – Akademskom slikaru Safetu Zecu danas je dodijeljena nagrada publike na zatvaranju izložbe “Sarajevo u djelima likovnih umjetnika”.

      Izložba je otvorena 7. augusta u galeriji Collegium Artisticum i tada je stručni žiri dodijelio tri nagrade bh. umjetnicima – Renati Papišta, Irfanu Hozi te Željku Filipoviću, saopćeno je iz ove galerije.

      Postavku je vidjelo 1.200 posjetilaca, od kojih je njih 293 dalo glas za najbolje ostvarenje.

      Djelo “Velika kuća na Bistriku koje više nema” (kombinovana tehnika) Safeta Zeca osvojilo je najveći broj glasova (62), potom slijede djela Irfana Hoze (20), Izudina Porovića (18), Asima Đelilovića (16), Izeta Alečkovića (16), Džeke Hodžića (15) i mlade skulptorice Lejle Ćehajić (15).

      Gosti izložbe, zanatlije, dobili su 38 glasova.

      ponekad ovdje
      Participant
        Post count: 1139


        SAFET ZEC

        Slikar i grafičar, rođen je 1943. u Rogatici. Već kao dječak strastveno se posvećuje crtanju i slikanju. Rijetkom marljivošću i zanosom, pogotovo kroz petogodišnje studiranje na Umjetničkoj školi u Sarajevu, ostvaruje briljantna i virtuozna likovna djela. 1964. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu. 1969. diplomira, a 1972. završava i postdiplomski studij u klasi profesorice Ljubice Sokić. Sedamdesetih godina za likovnu kritiku postaje jedan od glavnih eksponenata poetskog realizma. Početkom devedesetih jedan je od najznačajnijih umjetničkih stvaralaca u zemlji i njen predstavnik na mnogim internacionalnim izložbama. Do 1989. živi i radi sa porodicom u Beogradu. Narednih godina je ponovno u Sarajevu. Tu ga 1992. zatiče rat, zbog kojeg napušta grad i zemlju. Iste godine dolazi u Italiju, u Udine. Sva djela ostaju u sarajevskog atelijeru. Počinje sve iz početka. Ponovno se strastveno predaje radu. Napušta poetski realizam, da bi se vratio prvo, crtanim strukturama na grafičkim pločama i tuš perom crtanim slikama na kartonima i panoima. Ubrzo se vraća i crtačko-materičnom ekspresivnom rukopisu, virtuoznim senzacijama, onoj energiji i temama koje na žalost napustio odlazeći na Akademiju. U Udinama upoznaje tiskara Corrada Albicocca, u čijem atelijeru i dan danas realizira grafička izdanja. 1994. postavljena je prva muzejska izložba u Italiji, gdje se talijanskim radovima priključuje desetak radova iz prethodnog perioda, doneseni iz jedne njemačke galerije. 1996. dobitnik je značajnog Grand prix-a za crtež Alpe-Jadran u Ljubljani. U istom gradu 1998. održava se velika samostalna izložba Slike, crteži i grafike (1992.-1998.), u dva izložbena prostora, MGLC Vila Tivoli i Cankarjev Dom. Tom prilikom je promovirana i prva likovna monografija Safet Zec. Od 1998. živi i radi, sa porodicom u Veneciji. U svibnju 2001. u Sarajevu je po prvi put prikazan čitav luk Zecovog stvaralaštva. Prvi put je izložen malobrojni rani sarajevski opus na koji je Zec posebno ponosan. Također su po prvi put spojena djela iz Italije sa djelima iz sarajevskog atelijera. Želja umjetnika je bila da svoju retrospektivnu izložbu prvo prikaže u Sarajevu, gdje je za njega sve i počelo. Nakon Sarajeva izložba je postavljena u francuskom gradu Lille. Danas živi i radi u Veneciji i u Sarajevu, a njegova djela su izložena u značajnim europskim i svjetskim galerijama i muzejima.

        ponekad ovdje
        Participant
          Post count: 1139


          MERSAD BERBER

          Mersad Berber je rodjen 1.1.1940. godine u Bosanskom Petrovcu, u Bosni i Hercegovini. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Ljubljani 1963. godine, u klasi profesora Maksima Sedeja. Postdiplomski studij grafike, kod profesora Rike Debenjaka, na ALU u Ljubljani, dovršava 1965. godine.

          Kolektivno izlaže od 1961. godine, a prvu je samostalnu izložbu imao već 1965. godine u Gradskoj galeriji, Ljubljana. Od tada započinje umjetnikovo višestrano predstavljanje javnosti, koje je doskora zadobilo interkontinentalne razmjere.

          Izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu postaje 1978. godine. Profesor Berber pripada, u međuvremenu, među najpoznatije i najtraženije suvremene svjetske umjetnike, a njegovi radovi su sada sastavni dio brojnih javnih i privatnih zbirki kao i muzeja u čitavom svijetu. Tate Gallery u Londonu je 1984. godine otkupila njegov rad čime ga je neupitno svrstala uz bok svih velikana okupljenih u ovom najprestižnijem svjetskom muzeju.

          Započevši s 1966. godinom pa do danas dobio je pedesetak umjetničkih nagrada, među kojima su i nagrade gradova Banja Luke i Sarajeva, više nagrada u Zagrebu, Beogradu i Rijeci, te značajne nagrade u Dubrovniku, Trstu, nagrade sarajevskog lista “Oslobođenje” te nagrada ZAVNOBIH-a (1992). Među svjetske važne nagrade nezaobilazno treba izdvojiti one u Sao Paolu, Alessandriji, Firenzi, Tokiju, New Delhiju (Velika premija Lalit Kala Academy, 1978. kao i I. nagradu World Book Fair, 1980. godine), Monte Carlu (Nagrada ICOM-a, 1978. godine), Madridu, Leipzigu, Varni, Krakowu (Trijenale 1997. godine).

          Opsežne monografije objavljene su 1980. i 1985. godine u izdanju Mladinske knjige, Ljubljana, te 1997. godine u izdanju Sol Intercontinental, Ljubljana.

          Od 1992. godine živi i radi u Zagrebu.

          ponekad ovdje
          Participant
            Post count: 1139


            AFFAN RAMIC

            Affan Ramic rodjen je 5. juna 1932. godine u Derventi, da bi se tri godine kasnije preselio u Mostar, rodno mjesto njegovog oca. Drzavnu skolu za likovnu umjetnost zavrsava u Sarajevu, a Akademiju likovnih umjetnosti 1958. u Beogradu.
            Nakon odsluzenja vojnog roka vraca se u Sarajevo, postaje clan ULUBiH, te samostalno izlaze 1960. u Sarajevu i 1961.u Zagrebu. Potom odlazi na specijalizaciju u Pariz, nakon cega ce jedno kratko vrijeme raditi kao kustos u Muzeju revolucije.
            Samostalno izlaze u Sarajevu 1964. i 1966., a 1965. u Novom Sadu.
            Dobija 6.aprilsku nagradu grada Sarajeva 1965. Za predsjednika ULUBiH izabran je 1970, da bi 1971. postao predsjednik Saveza udruzenja likovnih umjetnika Jugoslavije. U ovom periodu pocinje raditi kao profesor na Likovnom odsjeku Pedagoske akademije. Slijede dalje samostalne izlozbe i nagrade , Srebna plaketa SULUJ-a.
            U ovom periodu slike koje radi pocinje svrstavati u cikluse, zavrsava ciklus »Stari bosanski nakit« i zapocinje ciklus »Hercegovina«. Slijede dalje izlozbe u 80-tim godinama a 1984. dobija 27. julsku nagradu SR BiH i godisnju nagradu ULUBiH.

            U vremenu od 1986. do 1991. radi na tri ciklusa slika: »Kraska jezera«, »Prema jugu« i »Daleki bijeli gradovi«. Po prvi put radi i skulpturu. Samostalno izlaze u Mostaru (1986.), Sarajevu, Ljubljani, Novom Sadu…. i Zenici (1989.).
            Dobija nagradu »Zlatno kolo«, od Kulturno-prosvjetne zajednice BiH.
            Na pocetku opsade Sarajeva, 1992., Affan Ramic napusta atelje na Grbavici, u kojem ostaje oko 270 slika iz dotadasnjeg stvaralackog opusa, i postaje izbjeglica u vlastitom gradu. Kao borac u redovima branilaca grada krajem prve godine rata gine mu sin. U opsjednutom Sarajevu Ramic samostalno izlaze tri puta (1992. 1994. i 1995.) slike iz ciklusa »Dokumenti rata«. Godine 1997. izabran je za clana Akademije nauka i umjetnosti Bosne
            i Hercegovine. Na obnovljenoj izlozbi »Collegium artisticum« 1998., u organizaciji Udruzenja arhitekata, likovnih i primjenjenih umjetnika, Ramic zajedno sa Mustafom Skopljakom dobija nagradu za slikarstvo »Ex equo«, 1998. dobija »Zlatnu povelju humanizma«. Krajem 1999. samostalno izlaze u Parizu.

            Sa Affanom Ramicem napravljeno je na stotine razgovora, o njemu i njegovim slikama je napisano na stotine tekstova. Jedan od njih potpisao je Zuko Dzumhur, i iz njega je nekako lakse shvatiti zasto je rijec o senzibilitetu za koji danasnje doba predstavlja muku:

            “Ima na velikim, srednjim i malim platnima Affana Ramica naseg tla hercegovackog i nasih svjetova i zimzelena, i bonace i morskih uvala i krupnih plodova juga, ali i zamrsenih zagonetki za koje i nema i ima odgovora, ali sigurno ima slutnji. Narocito volim male slike Affana Ramica, te male slike velike ljepote, minijature iz kojih se sluti i nazire svemir. Snagom svoga izuzetnog dara, moj ahbatina moze i citav dunjaluk sasuti u jedan fildzan – kao sto je to pod jednim drugim nebom uspijevao slikar Paul Klee…”
            Iz magazina “DANI”, 28. juli / srpanj 2000.

            http://www.bhdani.com/arhiva/165/inter.htm

            ponekad ovdje
            Participant
              Post count: 1139


              IBRAHIM LJUBOVIC ( 1938-1995 )

              Slikar bosanske mirnoće.

              Rođen 1938. u Sarajevu, nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost, Ibrahim Ljubović je postao jednom od okosnica vrlo samosvjesne generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika iz šezdesetih, one skupine koja je, iako kroz međusobne stilske i tehničke različitosti, bitno inaugurirala prepoznatljivost Bosne kao njihovog jasnog umjetničkog izvorišta. Bilo je to bitno jednako radi osobenog kvaliteta iskazanog tih godina po sarajevskim galerijama, ali i kao kontrapunkt centrima poput Beograda i Zagreba što su prijetili možda ne bukvalno fizičkom homogenizacijom, ali svakako duhovnom.

              Ljubovićevom opusu ne može se pripisati eksperiment unutar istraživanja apstraktnijih formulacija likovnog prostora, čemu su bili skloni slikarski stilovi u tom periodu. U slučaju Ljubovićevog slikarstva, najdojmljivijom ostaje nadrealistička sprega između minucioznosti zanatske izvedbe i poetične nadgradnje kroz igru izbora motiva i njihove kompozicije. Uzimajući svjetlost kao osnovni katalizator boje, Ljubović se upustio u opasnu igru iluzionističkog slikanja svjetlošću. Kažem opasnu, jer pri takvom postupku varljiva je granica između neukosti ili kičeraja s jedne strane i vrhunske likovne emanacije s druge, no granica koju je Ljubović uvijek znao sa lakoćom preći u korist ovog drugog.

              Nadrealizam Ljubovića nije bio agresivan, već bez prizivanja dolazeće apokalipse i lišen mučne opterećenosti dubokim tumačenjima simbolike. Zapravo, ostajao je uglavnom ličan – ličan u smislu samog autora kao glavnog ključa za dešifriranje, ali ličan i u traženju bilo kojeg drugog ili novog značenja što ih posmatrač može iznaći. Također, ostalo je u toj smirenosti mnogo i od Bosne same, od njenog unutarnjeg bića koje jednostavno ne dozvoljava srklet i agresivnost. Nažalost, agresivnost donesena sa strane doprinijela je da prerano ode i Ibrahim Ljubović.

              DANI
              br. 251

              http://www.bhdani.com/arhiva/251/t25155.shtml

              05.
              April
              2002.

              ponekad ovdje
              Participant
                Post count: 1139


                ISMET MUJEZINOVIC ( 1907-1984 )

                Ismet Mujezinović rođen je 1907.godine u Tuzli. Završio likovnu akademiju u Zagrebu 1929g. a po njenom završetku boravi u Francuskoj i pohađa kurs historije umjetnosti na Sorboni. Prvi put je izlagao u Beogradu 1930. godine. Imao je izložbe i u zemlji i u inostranstvu. Na temu NOB-a je izradio veliki broj uljanih kompozicija i crteža. Mujezinovićevi radovi nalaze se po umjetničkim galerijama, muzejima, javnim zgradama u zemlji i u privatnim zbirkama. Učesnik je NOB-a od 1941. Iza sebe je ostavio izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. vijeka.
                Umro je 1984. godine.

                “Ismet Mujezivnović je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara svih vremena i jedan od najkompletnijih intelektualaca druge polovine prošlog vijeka.

                Izlagao je davno prije početka II svjetskog rata, bio je potpuno na tragu evropskih tokova sa Vojom Dimitrijevićem, Micom Todorović, Behaudinom Selmanovićem, Ivom Šeremetom… svjedočio je da je Bosna istinski pripadala evropskom duhu, da nije kaskala za njim.

                Po zavrsetku rata je sudjelovao u osnivanju udruženja likovnih umjetnika, u osnivanju svih značajnih institucija Bosne i Hercegovine, bio je član Akademije nauka i umjetnosti…

                Bio je i osnivač državne škole za likovnu umjetnost u rangu akademije, „Umjetničke škole profesora Ismeta Mujezinovića“.“
                / Ćazim Sarajlić, direktor Međunarodne galerije portreta Tuzla /

                mirsad_d
                Participant
                  Post count: 4000

                  Galerija Paleta
                  Hasan Sućeska (rođen u Rogatici)
                  pejzaž, 1987
                  akvarel, 33×42,5 cm
                  ddu.SH


                  Autor: Hasan Suceska
                  Naziv djela: Vodopad Kravice
                  Tehnika: Akvarel
                  Format: 35 x 25

                  Sedina
                  Participant
                    Post count: 161

                    Ovo je priča o Jakobu Esaloviću. Čovjeku sa Šiljinim licem. Još uvijek u sarajevskim arhivama pažljivi istraživač može naći iscrpnu dokumentaciju: zastrašujuće precizno faktografsko svjedočenje o Jakobovu životu. Ponegdje, onima što utonu u razmotavanje niti čije krake kačimo od jednog do drugog podatka, ta će dokumentacija biti zaprepašćujuća – možda to i jeste svojevrsna opomena da se takvo nešto nikada više ne desi. Bar ne u ovom gradu.

                    Jakob Esalović bijaše čovjek od krvi i mesa, stvorenje što je iz majčine utrobe izašlo da na ovome svijetu spozna samo patnju, surovost i nerazumijevanje. Jakob bijaše obilježen. Obilježen na najstravičniji zamisliv način – Šiljinim licem. Zahvaljujući višemjesečnom istraživanju i uz svesrdnu pomoć upravnika Instituta za historiografsku analizu, dr Jašarija, u stanju smo da vam u ovom broju ponudimo nevjerovatnu slagalicu životnog puta Jakoba Esalovića, čovjeka koji se rodio i umro u ovom gradu. U Sarajevu.

                    Rođenje i djetinjstvo

                    Mada spominjemo da je dokumentacija vezana za pokojnog Esalovića vrlo iscrpna, izvori oko tačnog datuma njegovog rođenja ponešto su kontroverzni. Dok izvodi iz Matičnog ureda, pohranjeni u arhivi Gradskog suda, kao datum Esalovićevog rođenja navode 18.3.1893., u spisima Više policijske uprave nailazimo na 23.5.1893. Kako god, i pored ove neodređenosti, oba izvora su bila saglasna u ostalim općim podacima. jakob bijaše rođen kao prvo dijete Egona Esalovića i Akšamice Rizalović.

                    Već samo jakobovo rođenje bijaše izazvalo pogolemu pozornost sarajevske čaršije, pogotovo rijetkih doktora ili ljudi sklonih nauci. Naime, mali Jakob faktički je bio rođen bez lica – tek sa sićušnim prorezima namjesto usta i nosa. No, i kao takvo, novorođenče je uspješno prebrodilo rođenje i, prema izvještaju Hamdije Sranovića, tada načelnika Pedijatriskog odjela u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nije pokazivalo nikakve znake zdravstvenih problema. Njegovi roditelji su prihvatili takvog kakav jeste, odgajajući malog Jakoba uz najveću roditeljsku brigu i pažnju.

                    Ipak, problemi su počeli u dobi kada je Jakob mogao imati oko pet godina. Postepeno, a zatim sve brže i nepredvidljivije, dječakovo lice počelo se formirati. Ali, kako! Dovoljno je pogledati iz tog perioda sačuvanu jedinu fotografiju malog Jakoba, koja, i pored požutjele emulzije nagrižene vremenom donekle približava njegov lik iz faze kada je formiranje dječakovog zakašnjelo pojavljenog lica bilo već okončano. Kada smo prvi put vidjeli tu fotografiju, bilo nam je teško povjerovati kako u pitanju nije nečija neukusna šala ili fotomontaža. Međutim, analize fotografdkih stručnjaka potvrdile su autentičnost snimka.

                    Na toj fotografiji vidimo Jakobovo lice strahovito izobličeno, no ipak ne bez nekog skrovenog reda, koji je mogao da izazove samo mučninu u stomaku. Umjesto nosa izašlo mu je jedno dugačko ispupčenje, završavajući se nosnicom veličine kestena, blješteće crne boje. Oči mi bijahu oble, jajasto nasađene iznad nosa što, avaj, bio je tek predvorjem dječakovih čudnovatih usta. Lice mu je već tad bilo izduženo, bez kose, ali sa tamnim prelivima iznad čela i pored ušiju koje predstavljaju možda najbizarniji dio Jakobovog lica. Uši su mu ovdje izdužene, poput nekorištenih rukava padajaći ispod lica, sve do ramena.

                    Prema iskazima doktora Jovića, koji nam je ostavio prvo potpunije vještačenje novoizraslog Jakobovog lica, to je bio fenomen kojem se nije moglo naći pandana u poznatoj historiji medicine i kojeg on, i pored doktorske disertacije branjene u Beču, nije bio kadar objasniti. U svakom slučaju, formiranje Jakobovog lica bilo je završeno do njegove desete godine. I tada, time kao da počinje njegovo životno prokletstvo. Ubrzo potom, nesretnim slučajem gine njegova majka kada je sa jedne građevinske skele pravo na njenu glavu kliznuo blok maltera. Tada je Jakob po prvi, po njegovu žalost ne i zadnji put, osjetio bol gubitka…

                    Krstaški rat pred Jakobom

                    Nakon tog preranog odlaska njegove majke, Jakob se povlači u sebe i biva izbačen iz sarajevske pučke škole, u čemu je, vjerujemo, mnogo više presudilo praznovjerje njegovih učitelja i razrednih drugova, nego što je bilo stvarnih razloga za donošenje tako drastične odluke. U isto vrijeme čaršijom se počinju raznositi ogovaranja i priče. Da li kao posljedica svega toga, Jakobov otac ubrzo gubi namještenje računovođe u trgovačkoj tvrtki „Kohn i sinovi“, a prema svjedočenju njihovih komšija s Alifakovca, gdje se Jakob sa ocem preselio nakon majčine smrti, oko i u njihovoj trošnoj kući se počinju dešavati svakojake neobične stvari.

                    Noću su se mogli čuti neobični zvukovi, kroz prozore je dopirala neprirodna svjetlost. Tek poslije, saznalo se da je to bila posljedica djelovanja stanovitog Angelica Domianija, čudnovatog došljaka za kojeg se ubrzo saznalo da je bio prijatelj Jakobovog oca iz mladosti. Otac Angelico Domiani – tada na studijskom putovanju kroz Bosnu – bio je u svom vremenu na glasu kao najperspektivniji vatikanski egzorcist. Nažalost, punija dokumentacija o ocu Domianiju, čak i uz naše veze u Vatikanu, ostala nam je nedostupna i neprovjerena, pa tako jedini izvor podataka za ovu epizodu nalazimo u hronikama tadašnjih novina. Čini se da se Jakobov otac pozvao na prijateljstvo s Domianijem, te zamolio oca Angelica da nad malim Jakobom izvrši obred istjerivanja đavola za kojeg je tada već potpuno rastrojeni Esalović stariji vjerovao da drži njegovog sina u vlasti.

                    Naravno, bile su to besmislice. No, ipak, nešto se tu krilo. U malom Jakobu krila se izvjesna moć koju ne treba pripisivati nečistim silama. Ta moć impresionirala je oca Domianija koji, užasnut, nakon tri dana napušta kuću na Alifakovcu i vraća se u Vatikan gdje se odmah povukao u meditaciju. Nikada otac Angelico nije htio razgovarati o tome šta je vidio i otkrio u ta tri dana. Jedino je, mnogo decenija docnije, u svojim poznatim memoarima „Moj krstaški rat“ o svemu tome napisao samo jednu rečenicu: „Samo jednom u životu osjetio sam pravi strah i užas. Samo jednom!“ Dugo vremena su razni tumači krajnje kontroverznog djela i života oca Domianija pokušavali da objasne ovu rečenicu. Nikad u tome niko nije uspio.

                    Rani jadi

                    U daljnjim godinama Jakobovog odrastanja, njegov otac, nakon neuspjeha s egzorcizmom, u potunosti zapušta sina, kao i svoj život. Strastveno se odaje kockanju i pijančenju, i iz tog perioda nemamo pouzdanih dokumenata koji bi posvjedočili o posljedicama koje je na Jakobovu pubertetsku psihu ostavio ovakav slijed događaja. Ali, naišli smo na jedno pismo datirano iz 1903. godine kojeg je Erdal Utrubić, jedan od tadašnjih istaknutih sarajevskih slikara-pejzažista, inače praški student i Vankin dobar kolega, poslao u Pariz Jean Giraffeu Stoulloneu, svome prijatelju i docentu na Sorboni. U pismu je Jakobovo ime pomenuto na krajnje intrigirajući način.

                    Naime, sudeći po ovom pismu, mladi Jakob, osamljen u svojoj izolaciji i prešutnom izgnanstvu u koje ga baci sarajevska čaršija, odušak je pronašao u slikarstvu. Sasvim slučajno, Utrubić je nabasao na neke Jakobove radove i u njima prepoznao izvorni, ali neukrotivi talent. Međutim, neki pasusi iz Utrubićeva pisma Stoulloneu mjestimično imaju veoma uznemirujući kontekst. Stoga, citirajmo upravo jedan od takvih fragmenata:

                    „…Talent čudesne imaginacije, ali i zastrašujuće vizije podjednako izbijaju sa slika mladog Jakoba Esalovića. Kao što ti rekoh, Jeane, mladić je najveći talent kojeg sam ikad sreo, takavi toliki da se ja sada pitam jesam li više od neukog djeteta pred onim što donose Jakobove slike. Uz malo kontrole i dodatnog rada, momak bi mogao postati senzacionalan. Ali, krasi ga čudan i nepredvidiv karakter. Motivi i vizije što ih oblikuje su neopisivi, dragi Jeane. Zastrašujući, nagovještavajući, opominjući, čak morbidni, rekao bih, te kao takvi neupotrebljivi za prezentaciju širim krugovima. Mladi Jakob ima vrlo čudne psihičke svjetonazore i uporno tvrdi da na svojim slikama zapravo prikazuje događaje koji će se desiti u budućnosti, da su to njegove vizije iz sna. Ne znam šta da ti kažem o svemu ovome. Ja lično pokušat ću da učinim sve ne bi li se Jakobov talent izbrusio i izveo na pravi put, ali, bojim se, šanse za takvo što, male su.“

                    Eto, tako je Utrubić komentirao neke rane Jakobove radove. Nažalost, iz ovog pisma ne saznajemo ništa više o samim motivima sa Jakobovih radova. Pa ipak, čudesna igra historije htjede da nam ostavi jednu bizarnu zabilješku bar o jednom radu iz tog perioda. Ezra Siledar, trgovac slikarskim materijalima, kod kojeg se Jakob snabdijevao bojama, kistovima i platnima, toliko je bio impresioniran jednom Jakobovom slikom da je napravio kratku bilješku na unutarnjoj strani korica svoje računovodstvene knjige. Prenosimo je u cjelosti:

                    „Grandiozna slika… veliki format, dramatična kompozicija. Prikazuje mnoštvo svijeta u panici. Nikada ne vidjeh takvu realnost u prikazivanju emocija U sredini gužve je veliki automobil. Na cesti, pored vozila, opružena su dva tijela: muškarac u uniformi i žena u skupocjenoj, svečanoj haljini. Oboje kao da na tijelu imaju rane od metaka. Dok posmatrah ovu užasnu slikariju, obuze me strahotni užas. Svakog časa sam očekivao da se platno rascijepi te i ja uletim unutra, ili da prizor sa slike jednostavno iscuri- toliko je sve to bilo zastrašujuće, realno, mada ne dokučih šta ova slika zapravo predstavlja.“

                    Ovako je pisao trgovac Ezra Siledar i pitao se šta slika predstavlja. Nije trebalo čekati mnogo pa da to i spozna. Nekoliko godina kasnije, 1914., na ulicama Sarajeva ubijen je prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije. Već i površni pregled foto-dokumentacije sa mjesta zločina nepobitno upućuje na srodnost sa opisanom Jakobovom slikom. Slučajnost?

                    Dani ludila

                    Pitanje je šta bi dalje bilo s Jakobom i njegovim slikarskim radom da se ne desi nesreća koja će zauvijek i nepovratno izmijeniti njegov život. Na dan šestog maja te 1912., njegov otac se, kao i obično, te večeri kasno vratio kući, totalno pijan. Dok je palio kandilo, ispala mu je šibica i vatra odmah uhvati trošnu i neodržavanu kućicu na Alifakovcu. Kompletna kuća nestla je u vatrenoj havariji, a s njom se okonča i bijedni život Jakobova oca. Ali ono što je Jakoba definitivno ošinulo kao surova igra sudbine bijaše činjenica da je vatra uništila sve njegove slike na kojima je brižljivo radio godinama i koje su predstavljale sve što je imao od svog života. Takav udarac nije mogao prebroditi. Zapao je u neizrecivo stanje šoka i najprije biva priveden u Okuržni zatvor u cilju zaštite građana od iznenađujuće agresivnosti koju je počinjao iskazivati. Potom je prebačen u psihijatrijski sanatorij na Koševu. Iz ovog perioda nalazimo veoma malo podataka o Jakobovoj daljnjoj sudbini, no, znajući kakvi su uslovi vladali u sarajevskom zdravstvu, teško je pretpostaviti kako je ovaj boravak u ludnici Jakobu mogao donijeti ičega dobroga.

                    Već iz 1918. posjedujemo dokumentaciju koja nam jasno pojašnjava daljnja dešavanja u Jakobovu životu. Nakon kapitulacije austrijskog carstva, u Sarajevu je došlo do kraćeg rasula prije nego što su snage novooformljene Kraljevine Jugoslavije zauzele naš grad. Svi pacijenti Psihijatrijske klinike, iskoristivši opću pometnju u gradu, razbježaše se iz ludnice i razmiliše po Sarajevu.

                    Jakob, kao jedan od takvih, sa svojim zastrašujućim licem, preko kojega je stalno morao nositi masku, ipak nije mogao proći nazapaženo. Dani anarhije, straha i bezvlašća vladali su gradom i pitanje je šta bi se tada desilo, da li bi Jakob postao žrtvom raspomamljene sarajevske rulje, da ga u zaštitu nije uzeo Douglas Simpkins, dopisnik lista „Paris Sorem“, koji je čitav Prvi svjetski rat proveo izvještavajući s balkanskih ratišta. No, Simpkinsova dobra volja uskoro se pokazala dvoličnom. Uspio je Jakoba prokrijumčariti prvo iz Sarajeva, a potom iz Bosne, i prebacio ga u Sjedinjene Države. Da bi shvatiti Esalovićevu situaciju, dovoljno je spomenuti kako ga je za vrijeme transporta Simpkins držao u kavezu.

                    Konačno, iz tog perioda ponovo nalazimo konkretniju faktografiju. Kapetan prekookeanskog broda „Abraham“, koji je do obala Nove Engleske prevezao Simpkinsa i Jakoba, Eristis Rostopulović, u svom brodskom dnevniku – što se danas čuva britanskom Kraljevskom pomorskom institutu (zašto baš tu, znaju oni koji se sjećaju priče o samom Rostopuloviću) – dao je detaljan opis svog nesvakidašnjeg putnika zatočenog u kavezu. Kao da je želio tim iskrenim i dirljivim svjedočenjem umiriti vlastitu savjest glede toga što je za dobru novčanu nadoknadu postao suučesnikom u ovom duboko nemoralnom činu. Opis kapetana Rostopulovića ne samo da nam još jednom priziva čudovišni Jakobov izgled, već naširoko pripominje kako je Esalović tada bio jedno neuračunljivo, gotovo divlje stvorenje, čije je sve rjeđe trenutke lucidnosti Simpkins osujećivao drogama i sedativima, ubacujući ih u hranu nesretnog stvorenja.

                    Pošto su se iskrcali u SAD, Douglasu Simpkinsu nije trebalo mnogo da bi ostvario plan rođen još u Sarajevu, u prvom mahu kad je upoznao Jakoba. Kao čovjek željan brze zarade i slave, koju mu njegovo prilično amatersko pisanje nije nikada moglo pribaviti, Simpkins je ubrzo preduzeo turneju širom Amerike, prikazujući Jakoba u cirkuskoj šatri, držeći ga u lancima i u kavezu. U reklami za ovu bizarnu predstavu bijaše rečeno da je Jakob zvijer izopačene prirode, Božja kazna za udrugu sa Sotonom. Dakako, to jesu bile besmislice, no primitivna publika je hrlila pod šatru i već za koju godinu nalazimo Simpkinsa kao vrlo bogatog i slavnog čovjeka. Treba li posebno naglasiti kako Jakob od svega toga nije imao ni najmanje koristi? Usamljeniji i poniženiji nego ikada ranije, tavorio je u kavezu, nadajući se, sa još možda onim preostalim djelićem zdravog razuma, smrti kao jedinom spasenju.

                    Godine sreće?

                    Godine su tako prolazile. Pod imenom Čudesna tačka doktora Simpkinsa sa čudovištem ulovljenim u pustinjama afričkih prostranstava, Simpkins je i dalje naokolo vodao Jakoba, prikazujući ga poput obične životinje. No, tokom jedne od predstava u Los Angelesu, Jakoba je vidio jedan mladi crtač i animator imenom Walt Disney. Poznat kao veliki humanista, a zgađen ovakvim postupanjem s jednim, ipak, ljudskim stvorenjem, podigao je na noge lokalnu javnost sa zahtjevom da se Jakoba oslobodi i Simpkinsu bude onemogućeno daljnje bogaćenje na tuđoj muci.

                    Na sreću po Jakoba, akcija mladog Diseneya bila je uspješna. Godine 1921. Senatski sud Californije oduzeo je Jakoba Simpkinsu, zaplijenio mu svo bogatstvo i podigao optužnicu protiv ovog opakog manipulatora tuđom mukom. I pored novostečene slobode, zatičemo Esalovića ponovo u neizvjesnoj situaciji, jer mu je prijetio novi odlazak u sanatorij ili ludnicu. Ali Walter, koji u to vrijeme postiže prve veće animatorske uspjehe sa serijom crtanih filmova o zecu Oswaldu, odlučuje da zakonski preuzme Jakoba pod svoju skrb. O toj epizodi, mada šturo, može se pročitati u Disneyevim posthumno objavljenim memoarima.

                    Ono što Disney tu ne spominje jeste Jakobov brzi duhovni i fizički oporavak, koji je uslijedio u naredne dvije godine, i činjenica da je ponajviše bio uslovljen pažnjom što ju je Esaloviću ukazivala Disneyeva sinovica Emilia. Tu možemo samo nagađati. Da li je Jakob po prvi put osjetio ljubav koja mu je toliko nedostajala čitavog života? Da li je to bila ona sklopka u njegovoj tajanstvenoj psihi koju je trebalo okrenuti da bi Jakob, nakon svega što je prošao, ponovo imao pravo izbora da bude normalan, običan čovjek?

                    Kako god, već 1923. Jakoba nalazimo kao jednog od animatora u Disneyevim kalifornijskim studijima, gdje posao luđaćki cvjeta nakon što je Disney promovirao svog novog lika Mickey Mousea. Jakob je tokom oporavka pokazao svoje čudesne crtačke sposobnosti i nakon zaposlenja u studiju ubrzo je sa mjesta pomoćnog animatora uznapredovao do jednog od Disneyevih najbližih asistenata. Činilo se da stvari u njegovu životu konačno funkcioniraju kako treba; imao je posao u kojem je našao potpunu zadovoljštinu, zaboravivši na one strašne vizije koje su nekada, u Sarajevu, zaokupljale njegovu imginaciju.

                    Krio je svoju, kako pretpostavljamo, ljubav prema Disneyevoj sinovici Emiliji, jer takav nakazan kakav već jeste bio, plašio se da bi javno iskazivanje takve naklonosti izazvalo podsmijeh i prezir okoline. No, zaokupljen radom na animaciji, Jakob nije primjećivao zavist koja je bujala među njegovim kolegama koji nisu mogli podnijeti niti njegov pogled, niti fascinantan talenat i sposobnosti.

                    Ono što se zbilo početkom jeseni 1925. teško je sa sigurnošću razjasniti, čak i sa ovolike vremenske distance, bez obzira na sve izvore i dokumentaciju koju konsultiramo. Ono što jedino znamo jeste da je jadni Jakob opet nastradao. Neko je bio silovao Emiliju, potom je i zadavio. Doduše, neki potencijalni tragovi su vodili do Jakoba, ali je prije za vjerovati da je čitava afera bila plod smišljene urote, nego da je čovjek sa Šiljinim licem bio u stanju da počini jedan ovako opak zločin. U svakom slučaju, za njim je raspisana policijska tjeralica, ali ni nakon što se u potragu uključio FBI, nije mu se uspjelo ući u trag. Skrhani Disney, mučen sumnjom u Jakobovu nevinost, dugo vremena nije mogao preboljeti ovaj događaj. Ipak, mnogo godina kasnije, prema sjećanjima na Jakobov lik, stvara Šilju, crtanog junaka. Time se definira konačna i možda najveća bizarnost: lice jednog sudbinom mučenog čovjkea postalo je prototip za ličnost jednog crtanog, tupavog smotanka. Jakob Disneyu nije ostao dužan za ovo. Mnogo godina nakon filmske premijere Šilje, svom nekadašnjem mentoru poštom je poslao jedan od svojih vizionarskih crteža. Na crtežu, Disney je prikazan u santi leda. Devet godina nakon toga, mučen teškom bolešću, Walter Disney je po vlastitoj želji bio zaleđen nakon smrti.
                    ——————————————————————————–

                    Tajanstveni gost

                    Šta je s Jakobom bilo dalje, nakon njegovoh izmicanja policijskim i pravosudnim organima, niko ne zna. O tom dijelu njegova života postoje tek spekulacije. Najvjerovatnija je solucija da se vratio nazad u Evropu, a potpom u rodnu Bosnu. Nakon onog što mu se desilo u Americi, Sarajevo je bilo još jedino mjesto na svijetu koje je poznavao dovoljno dobro da bi se u njemu mogao sakriti. A tada je još samo to preostalo Jakobu Esaloviću, čovjeku sa licem Šilje, bivšem slikaru, nakaznom putujućem cirkusu i uspješnom holivudskom animatoru – da se krije, da razočaran u sve sem u vlastiti odraz u ogledalu, potraži neko mjesto gdje bi mogao biti siguran,

                    I zbilja, sudeći po novinskim napisima iz poznih dvadesetih godina, primjećujemo izuzetno interesiranje sarajevske čaršije za izvjesnog misterioznog neznanca koji se pojavio u našem gradu. Taj stranac, vrlo bogat i tajnovitog ponašanja, zakupio je cijeli jedan sprat u hotelu Evropa, a da ponekad po čitavih deset dana nije izlazio iz svog apartmana. Po nama, prilično je vjerovatno ustvrditi kako se ovdje radi o Jakobu. Sudeći po zaključcima Jonathanove komisije koja je u Californiji još uvijek istraživala slučaj ubistva Emilije, odbjegli Jakob Uspio je sa sobom odnijeti i svu svoju ušteđevinu koja tada i nije bila baš mala, pogotovu za sarajevske uslove.

                    Konačnu potvrdu ovakvih pretpostavki, čime se one ponovo pomaljaju kao dovoljno čvrsta istraživačka struktura, dobili smo izvatkom jednog starog hotelskog računa koji se sve do ovog rata mogao pronaći u arhivama hotela Evropa, a kojeg se, uslijed njegove neobičnosti, i danas vrlo dobro sjeća gospodin Marko Akšamija, penzionirani recepcioner, danas pripadnik logistike općinskog CZ-a. Ovaj račun kazuje da se misteriozni posjetitelj upisao pod imenom Jason E. I da je nabavljao velike količine slikarskog materijala, dovlačeći ga u svoj apartman.

                    Šta je Jakob – jer više nema sunje da je to zaista on – slikao tih dana, to ne znamo. Možda je i bolje što ne znamo. Jer, iz tog vremena se sačuvala, mada neprovjerena, indikativna priča o hotelskom namješteniku Ivanu R. Jednog je jutra Ivan R. slučajno naišao na nezaključana vrata tajanstvenog gosta. Znatiželja je potjerala ovog poznatog palanačkog pjevača starogradskih pjesama da uđe unutra i baci tek jedan pogled. Ali i taj pogled na ono što je Jakob slikao bijaše dovoljan da sirotog pjevača i hotelskog namještenika baci u daljnje doživotno lutanje po psihijatrijskim ustanovama, a da nikad nije uspio suvislo prepričati šta je vidio u sobi.

                    Za tadašnje liječnike nije mnogo značila nepovezana priča poludjelog hotelijera o stravičnim slikama, koje su, kada je ušao u sobu, sa svih strana „nasrnule“ na njega, obasule ga svojim jezivim predskazanjima. Ako je Ivan R., međutim, doista poludio pod uticajem Jakobovih novih slika, onda one mora da su zaista bile zastrašujuće i neopisive. U tom trenutku svoga života Jakob bijaše čovjek koji nije imao više šta da očekuje. Zdravlje mu se rapidno pogoršavalo i možda su ga u životu održavale još jedino proročanske vizije koje je snagom talenta uobličavao na slikama kojih je tada moralo biti na desetine.

                    Apokalipsa

                    Kako bi se na kraju okončala ova povijest Jakoba Esalovića? Šta bi bilo sa njegovim slikama koje su predskazivale buduće prijelomne događaje koje je Jakob, čovjek sa Šiljinim licem, mogao snagom svojih pomenutih čula obuhvatiti i prenijeti na platno takvom snagom da su čovjeka mogle otjerati u bestijalno ludilo? Da su slike bile prezentirane javnosti, da li bi bile shvaćene kao stvarna opomena ili ismijane kao djelo luđaka sa deformiranim licem? Šta bi bilo sa Jakobom Esalovićem, čovjekom po kojem je Disney oblikovao Šilju, lik sve popularniji u Kraljevini Jugoslaviji? Da li bi, dakle, bio slavljen kao mesija ili zatvoren kao luđak?

                    To ne znamo!

                    Isti plamen, koji je poput jahača apokalipse prije toliko godina uništio Jakobovu kuću i njegove rane slike, ponovno je ispružio ognjenu ruku sveprožimajućeg uništenja. U kobnoj noći između 25. 26. novembra 1927. veliki požar zahvatio je zdanje hotela Evropa. Izvori iz tog vremena nagovještavaju da se radi o požaru ogromnih razmjera, da se “plavičasti dim dizao desetinama metara visoko u sarajevsko nebo prošarano snijegom i pokojom zvijezdom, a da se iza plamenog zida, iz gorućeg zdanja hotela mogla čuti užasna vika i zapomaganje, kao da su unutra zatočene desetine ljudi dok umiru najgorom i najužasnijom smrću” (Narodna riječ, 28. novembar, 1927.).
                    Međutim, nakon brze i uspješne intervencije vatrogasne brigade, a kada je osvanulo jutro, pokazalo se da je požar mnogo manje zahvatio hotel nego se to činilo prethodne večeri. Tačnije, stradalo je baš ono krilo u kojem je odsjeo tajanstveni gost, nama poznatiji kao Jakob Esalović. U zgarištu apartmana nije nađeno njegovo tijelo niti bilo šta drugo što bi moglo uputiti na uzroke požara. Vrlo brzo, taj sprat bio je opravljen i rekonstruiran, te ponovno pušten u upotrebu.
                    Još neko vrijeme sarajevska je mahala prežvakavala taj događaj. U nekoliko navrata javljao bi se poneki smioniji pojedinac, u dugim ljetnim noćima, dok se sjedilo u baštama pod vrbama bendbaških kahvana, i iznosio tezu da je tajanstveni gost hotela Evropa taj koji je, kako se sumnjalo, izazvao požar, bio niko drugi do njihov davno zaboravljeni sugrađanin Jakob Esalović. No, ostali bi se tek nasmijali i prebacivali priču na neke mnogo bitnije događaje koji su tih godina nagovještavali predstojeću kataklizmu rata. Da je Jakobova priča pretočena u neku sevdalinku, da je ostao neki zapis, palanačka legenda. Ne, baš ništa nije ostalo da posvjedoči o njemu, njegovu životu i čudesnom biljegu sudbine.

                    Epilog

                    Danas je hotel Evropa ponovno zgarište. Nema više ničega. Zaboravljene su čak i one priče što pripovijedaju o hotelskom duhu, čije se tiho brundanje često čulo, a ponekad i blijeda, tihom, gotovo sjetnom svjetlošću optočena silueta, s vremena na vrijeme – tako kažu neki – mogla vidjeti dok luta hotelskim hodnicima. Navodno, tokom Olimpijade 1984., nakon jednog takvog prikazanja, Juan Antonio Samaranch tražio je smještaj u drugom hotelu. Izgubljena je i većina dokumentacije koja bi bacila više svjetlosti na neke dijelove Jakobovog života, no i ovako ova pripovijest izgleda dovoljno zastrašujuće i opominjuće.
                    Dopustite, na kraju, da malo odemo u imaginaciju i pokušamo izgraditi vjerovatnu verziju o tome kako je došlo do požara. Možda je Jakob, nošen jednom od svojih vizija, naslikao sebe kako nestaje u vatrenoj stihiji. Možda je to bio finalni udarac njegovoj psihi, trenutak pomućenja u kojem je, recimo, prevrnuo svijeću ili napravio neki kratak spoj sa strujom. Možda…
                    A možda Jakob i nije stradao u požaru. Možda je ostao živ, nastavio da slika i opominje. Zato, dobro pogledajte na tavanima, prevrnite podrume. Možda, ali samo možda, nađete neko od izgubljenih Jakobovih djela. Za nekog, to bi bila ulaznica za raj, mogućnost spoznavanja budućnosti. Ali, mnogo prije, to može da bude ponor do pakla ludila, istog u kojem se izgubio Sarajlija Jakob Esalović. Čovjek sa Šiljinim licem.

                    Karim Zaimović (1971.-1995.) – Tajna džema od malina

                    mirsad_d
                    Participant
                      Post count: 4000

                      Imširovic Adnan

                      Rodjen 26.10.1970, u Rogatici, BiH.
                      Diplomirao na Odsjeku slikarstva Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje završava i postdiplomski studij u klasi prof. Nusreta Pasica.
                      Clan je ULUBiH-a.
                      Z ivi i radi U Sarajevu.
                      Ucestvovao na više kolektivnih i imao cetiri samostalne izlozbe.

                      IZLOŽBE

                      Kolektivne izložbe :

                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2007

                      Collegium artisticum
                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2005

                      Collegium artisticum
                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2004

                      Collegium artisticum
                      Izložba “malih formata” – Sarajevo oktobar 2004

                      Galerija Roman Petrovic
                      Izložba umjetnickih slika juni 2003

                      Kulturni centar Dobrinja
                      ŠESTOAPRILSKA IZLOŽBA april 2003

                      Collegium artisticum, Sarajevo
                      Kolektivna izložba ULUBiH-a juni 2003

                      Mostar
                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2002

                      Collegium artisticum
                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2001

                      Collegium artisticum
                      Prvo bijenale umjetnosti minijature BiH
                      Tuzla, oktobar 2001

                      B.K.C
                      » MALI FORMAT « juli 2000

                      Izložba malih formata – Bihac
                      Revijalna izložba ULUBiH-a novembar 2000

                      Collegium artisticum
                      Godišnja izložba studenata 1998 / 1999

                      A.L.U – Sarajevo

                      Samostalne izložbe

                      Samostalna izložba slika novembar 2008

                      Galerija NOVI HRAM– Sarajevo
                      Samostalna izložba slika decembar 2006

                      Galerija NOVI HRAM– Sarajevo
                      Samostalna izložba slika maj 2005

                      Galerija – UNITIC – Sarajevo
                      » Jato u zrnu, zrno u bari « maj 2002

                      DOM MLADIH, Skenderija
                      Samostalna izložba slika februar 2002

                      K.S.C Vogošca

                      Adnan i njegov otac Muhamed Imširović su 29. jula sletjeli u Pivsko jezero, tri kilometra od hidrocentrale.Tjela još ni do danas nisu pronađena.

                      [img size=150]http://adnanimsirovic.com.ba/portreti
                      /t_0005.jpg[/img]

                      [img size=150]http://adnanimsirovic.com.ba/landscape/t_Pejzaz-26.jpg
                      [/img]

                      [img size=150]http://adnanimsirovic.com.ba/landscape/t_Pejzaz-15.jpg
                      [/img]

                      mirsad_d
                      Participant
                        Post count: 4000

                        VLADISLAVU MAKANJIĆU

                        Rođen je 1928. godine u Rogatici. Građansku školu je pohađao u rodnom mjestu a učiteljsku školu je završio u Travniku. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Prijedoru živi od 1955. godine gdje se aktivno uključuje u likovno stvaralaštvo. Slikarstvom se bavi već 60 godina a izlaže više od 55 godina. Ima veoma bogatu i uspješnu biografiju. Do sada je izlagao na 15 samostalnih i velikom broju kolektivnih izložbi .

                        mirsad_d
                        Participant
                          Post count: 4000

                          RADENKO MIŠEVIĆ


                          Radenko Mišević (Rogatica 14.08.1920. – Beograd 15.02.1995.).
                          Slikarstvo je studirao u klasama V.Filakovića i P.Dobrovića, diplomirao kod M.Milunovića (1946.).
                          Usavršavao se i sarađivao u Majstorskoj radionici M.Milunovića.
                          Bio je član umjetničkih grupa: Samostalni, Sarajevo 55, Grupa 57.
                          Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu (1964. – 1985.) i osnivač je i honorarni profesor Akademije likovnih umetnosti u Sarajevu (1972. – 1985.).
                          Osim slikarstvom, crtežom i mozaikom bavio se i književnošću.
                          Živeo je u Sarajevu (1952. – 1962.), a potom se preselio u Beograd.
                          Njegova djela čuvaju i izlažu Narodni muzej, Muzej savremene umjetnosti, Muzej grada Beograda kao i mnoge muzejsko – galerijske ustanove kod nas i u inostranstvu.


                          Kuća na moru, ulje na platnu 45×60 cm


                          Mrtva priroda ulje 50×70

                          ponekad ovdje
                          Participant
                            Post count: 1139


                            Umjetnost: Monografija Radenko Mišević

                            Slikar mirisa Bosne

                            Izdavačka kuća KULT-B objavila je Monografiju posvećenu Radenku Miševiću, umjetniku izuzetno širokog opusa – istaknutom slikaru, piscu, pjesniku, scenografu, filmskom autoru, pedagogu, likovnom kritičaru. U njegovu biografiju upisano je 40 samostalnih i oko 150 kolektivnih izložbi. Izlagao je radove u svim relevantnijim galerijama širom bivše Jugoslavije, ali i u Beču, Salzburgu, Pragu, Brnu, Oslu, Trondhajmu, Varšavi, New Yorku, Lozani, Ženevi, Sofiji… Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS), generalni sekretar Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije (SLUJ), te dva puta predsjednik Udruženja likovnih umjetnika BiH

                            U Sarajevu je 29. novembra u Umjetničkoj galeriji BiH promovirana Monografija posvećena Radenku Miševiću, bosanskohercegovačkom slikaru. Zahvaljujući entuzijastima iz izdavačke kuće KULT-B, u izuzetno tehnički opremljenoj i stiliziranoj knjizi objedinjeno je mnoštvo kvalitetno reproduciranih djela – ulje, crteži, mozaici, intarzije – iz Miševićevog bogatog stvaralačkog opusa, ali i različiti fragmenti njegova života – fotografije, rukopisi, pisma, dnevnički zapisi – tekstovi u kojima umjetnik govori o sebi i drugima. Monografija sadrži dva duža uvodna eseja autora Melihe Husedžinović i Stojana Ćelića i veliki broj kraćih kritičkih osvrta – likovnih kritičara, historičara umjetnosti – ali i opservacije njegovih prijatelja.

                            Sarajevska faza Radenko Mišević rođen je 1920. godine u Rogatici, gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju kod učitelja Hasana Kikića. Iako je po završetku Državne tehničke srednje škole u Sarajevu planirao upisati studij arhitekture u Pragu, sticajem okolnosti,1939. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu u klasu prof. Mila Milunovića. U vrijeme okupacije Jugoslavije biva uhapšen u policijskoj raciji i odveden na prisilni rad u Borski rudnik. Godine 1944. pristupa partizanima, a nakon oslobođenja diplomira na ALU.

                            Nezaobilazna djela iz njegovog sarajevskog perioda su Seljak, pohranjen u zbirci Moderne galerije u Beogradu, i Toplik, djelo za koje je 1958. godine nagrađen Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva. (…)

                            BH DANI Broj 549 – 21.12.2007

                            ***

                            Cveće
                            Ulje na lesonitu
                            54 x 41 cm
                            Godina: 1950

                            ***

                            MONOGRAFIJE

                            (…)
                            ”Naslikati slike za nekoliko izopačenih sladokusaca nije nikakav slavan posao. Da li bi slika mogla da se sviđa „i popu i kovaču”? Naše slikarske avanture često se završavaju time, što od te, toliko prezirane publike, tražimo da baš ona pred našim nonšalantno postavljenim zagonetkama mobiliše sav svoj emotivni i intelektualni fond i svet asocijacija…”. Ovako je govorio umetnik Radenko Mišević (1920-1995), a ove reči zabeležene su u luksuznoj monografiji posvećenoj njegovoj slojevitoj stvaralačkoj ličnosti štampanoj povodom desetogodišnjice slikareve smrti (izdavač Kult B, Sarajevo).

                            Radenko Mišević je rođen u Rogatici. Slikarstvo je studirao u Beogradu u klasi profesora Mila Milunovića, a specijalizovao se kod Ivana Tabakovića, Marka Čelebonovića i Nedeljka Gvozdenovića.

                            (…)„Miševićevi prolaznici, putnici radnici, prijatelji po poreklu ili slučaju, čuvari napuštenih gradilišta i polja, kafanski kibiceri, zanatlije, žive svoj sumorni život u muku, u nekoj vrsti užasavajuće bezglasnosti”. Ovako je Stojan Ćelić dočaravo atmosferu sa Miševićevih platna, zapažajući da se ovaj umetnik služi deformisanim formama ili ih traži na svojim ličnostima.

                            Dugogodišnje bavljenje čovekom i ljudskom figurom, ali, kao što je i sam Mišević govorio, ne na način klasičnog i konvencionalnog portretisanja, nego na način psiholoških oznaka, preraslo je u portretisanje građevina, odnosno u teme urbanog pejzaža. Za njega je svaka građevina imala svoju dušu u koju je pokušao da pronikne.

                            U biografiji Radenka Miševića upisan je i period školovanja u ateljeu Andre Lota u Parizu, kao i studijski boravci u Italiji gde je izučavao freske i mozaik. Priredio je oko 40 samostalnih i više od 150 grupnih izložbi. Nazive svojih slika retko je ispisivao na poleđini platna ili na blind ramu. Znao ih je samo on.
                            Jedan je od osnivača grupe Samostalni i član grupa Sarajevo 55 i Grupa 57.

                            Osim devetogodišnjeg boravka u Sarajevu od 1953. godine, koji slovi za veoma plodan period u njegovom radu, Miševićev životni i radni vek bio je ipak najviše vezan za Beograd gde je bio i jedan od osnivača Škole za dizajn. Na Fakultetu likovnih umetnosti je predavao od 1964. godine i bio dekan u dva mandata. Izveo je desetine generacija umetnika od kojih su neki i danas profesori Fakulteta likovnih umetnosti.

                            Monografija posvećena Radenku Miševiću je svedočanstvo o višestruko nadarenoj ličnosti ovog stvaraoca koji se ostvario ne samo na polju likovne, nego i filmske umetnosti i književnosti. Radenko Mišević radio je i kao novinar, pozorišni i filmski scenograf, a njegov kratkometražni film „Ova kuća bogata” u kome su glumci bili njegove kolege i prijatelji, dobio je međunarodno priznanje.

                            Sklonost ka literaturi jedna je od bitnih odrednica Miševićevog slikarskog dela i često je , posredno dovođena u vezu, sa prozom Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Hamze Hume , Isaka Samokovlije, i posebno Ive Andrića.

                            Sadržaj monografije, prema svedočenju Miševićeve rođene sestre Seke Mišević–Mijatović čini zaostavština slikara pronađena u njegovom ateljeu. Monografiju, koja je nedavno predstavljena u Beogradu u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić”, čine tekstovi istoričara umetnosti iz Sarajeva i Beograda nastajali tokom njegovog života povodom tada aktuelnih izložbi, kao i posthumni, zabeleženi na otvaranju memorijalne izložbe.

                            O Radenku Miševiću pisali su između ostalih i Meliha Husedžinović, Stojan Ćelić, Irina Subotić, Zoran Pavlović, Zuko Džumhur, Sein Hasanefendić, Ivana Simeonović Ćelić, Marija Pušić, Boža Prodanović…

                            Dela Radenka Miševića danas, između ostalih, čuvaju Narodni muzej u Beogradu, Muzej savremene umetnosti, Muzej grada Beograda, Muzej grada Sarajeva…

                            Likovna galerija u Miševićevoj rodnoj Rogatici nosi slikarevo ime, a krasi je i bista ovog svestranog umetnika. Poslednja, memorijalna izložba Radenka Miševića priređena je povodom desetogodišnjice smrti u beogradskoj „Cvijeti Zuzorić”.

                            Marija Đorđević
                            objavljeno: 05.04.2008
                            politika.rs

                            ***

                            Mrtva priroda
                            38 x 50 cm

                            mirsad_d
                            Participant
                              Post count: 4000

                              NOVAKOVIC MILIVOJE – KANJOŠ


                              Akademski slikar, magistar likovnih umjetnosti (slikarstvo). Rodjen je 1938. godine u Rogatici. Likovnu akademiju završio je Beogradu 1964. godine.
                              Profesori su mu bili istaknuti slikari : Milo Milutinovic, Zoran Petrovic, Djordje Andrejevic – Kun.
                              Postdiplomske studije završio je u klasi Cuce Sokic i Nedeljka Gvozdenovica 1967.godine u Beogradu. Prije upisa na likovnu akademiju ucio je privatno slikanje kod slikara Jovana Bijelica.
                              Posle studija, boravi u zemljama Evrope (Rusija, Madjarska, Italija, Francuska i Holandija). Najduže je ostao u Holandiji, gde radi za poznatog nemackog galeristu i kolekcionara F. Hermana.
                              Njegove slike posjeduju najpoznatiji kolekcionari u Holandiji, Belgiji, Italiji i Njemačkoj. Slike Kanjoša sa specifičnim izrazom i osjećanjem za boju nalaze se u Evropi u zbirkama i kolekcijama privatnih galerista i kolekcionara. Izlagao 33 puta samostalno i preko 80 puta kolektivno širom svijeta.

                              mirsad_d
                              Participant
                                Post count: 4000

                                Ahmed Karić

                                Ahmed Karić je rođen 1926. godine u Rogatici. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u klasi Marka Čelebonovića. Član je ULUBIH-a od 1956. godine. Učestvovao je na kolektivnim izložbama ULUBIH-a. Imao je dvije samostalne izložbe u Sarajevu i tri u Rogatici.

                                Karić je učesnik slikarskih kolonija u Počitelju, Tjentištu, Kiseljaku, Ostrošcu i dr. Svoj radni vijek je proveo kao nastavnik u Školi za primijenjenu umjetnost i u Pedagoškom zavodu Sarajevo.


                                Travnik
                                ulje na lesonitu
                                51×45,5

                                ponekad ovdje
                                Participant
                                  Post count: 1139



                                  Ovo je stvarno veoma tuzno. Trebalo bi saznati vise iz zivota ovog tragicno nastradalog mladog umjetnika i napraviti jedan
                                  zapis.

                                Viewing 15 posts - 1 through 15 (of 49 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.