[purak]

#4969

KRATKI PRILOZI HISTORIJI

Pise:Adnan Koljindar

Da bih potvrdio svoje tvrdnje o Bosni od iskona moracu se posluziti nekim istorijskim izvorima. Stavicu Porfirogeneta ad acta. To je neke tajna istorija koja objashnjava dogadjaje koji su se desilji prije 100-150 do 300 godina. Njihova vjerodostojnost je minimalna u uporedbi sa hronikama koje su pisane u vrijeme kad se dogadjaji deshavaju. Kako Srbi Hrvati ne mogu dokazati svoje postojanje u Bosni oni se rado koriste Porfirogenetom.

U donjem su paragrafu spisi Ante Starchevica,oca Hrvatske nacije:

“Hrvati su naselili, takoder, juzne predjele izmedu Cetine i Neretve, koji su se zvali Paganija, a nastanjivali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika sterala se oblast Zahumlja: od Dubrovnika do Kotora, s Konavlima, Travunija, a dalje prema jugu Duklja, te u zaledu, oko istoimene rijeke, Bosna. Zitelji svih krajeva, uskoro su, kao i ostali Hrvati preuzeli kršcanstvo i okrenuli se Zapadu. Pocnimo s analizom jednog od srednjovekovnih dokumenata s pomenom Srba.

Nasuprot ovom tvrdjenju naci cete mnogo citata koji tvrde isto ali samo na mjestu imena Hrvati stavljaju ime Srbi.

Posluzicu se “Franachkom hronikom” ili tzv. Ajnhardovim ljetopisom s pochetka 9.stoljeca.

Spominju teritorije od jadranske obale do Drave, ali nijednom rijechju Hrvatska ili Srbija. Spominju se samo Dalmacia i Slavonia, a od naroda Gudušcani, Timocani, neka slavska (slavenska kao mi to kazemo sad) plemena i Avari.

U opisu dogadaja pred sam pocetak Ljudevit(Thiudevit) ustanka, Ajnhard navodi kako su 818. godine stigli u Heristal, gde je tada boravio franacki car Ludovik. Medju poslanicima na dvoru se tad spominje i Borna. Hrvatska histriografija ga naziva knezom Primorske Hrvatske. Srpski historichari ga prisvajaju sebi i tvrde da je bio Srbin.

Medjutim Ajnhard koji opisuje sva dogadjanja do malih detalja Bornu naziva staresinom Guduskana a nigdje knezom Hrvata ili knezom Srba.

On na ovom mjestu spominje izaslanike Abodrita,Guduskana,Timochana i Ljudevita (Thiudevit) kao kneza Donje Laponije(?). A o Hrvatima i Srbima nema pomena na tom mjestu. Tako, postvalja se pitanje zasto Hrvati ili Srbi nemaju svog izaslanika kod franackog cara ako su imali ikakvog znachaja na “juznoslavenskom” prostoru koji je tad bio pod franachkom vlashcu.

Da li je Borna bio Hrvat? Ne jer se se jasno navodi da je staresina Guduskana. Da li je Bornino podrucje bilo u sastavu Hrvatske. Nije jer onda nebi bilo potrebe da Borna ide personalno kod cara. On je isao znaci da je bio samostalan vladar koji direkno odgovara franachkom caru. Borna i Ljudevit predstavljaju pred carem dvije razlichite teritorije.

Historichari navode jedan podatak iz Franachke hronike (naravno ako dobro preveden) kao glavni fakt o Srbima u Dalmaciji.

“Ljudevit(Thiudevit) je pobjegao Srbima. Ubio je njihovog vodju i oteo im dio njihovih teritorija u Dalmaciji.”

Medjutim tu se mnogima potkrada jedna osnovna nelogichnost i greshka . Treba samo pogledati mape i iz tog perioda. Dalmacija je teritorija koja se pruza od jadranske obale pa do rijeke Save na sjeveru. A na istochnoj strani do Bizantinske teme Ilirikum. Uzimajuci istorijsko-geografske fakte to se nije moglo deshavati u danashnjoj Bosni. Dokaz vishe tome je da oko 10 stoljeca sjevero- istocno od Bosne javlja Chaslavova “drzava” vazalna Ugarska tvorevina. Eventualno je manji rubni dio povremeno potpadao pod Chaslavovu vlast.

Sam Borna se spominje od 818 do 821 kao vladar Guduskana, pa vladar Dalmatie,pa vladar Dalmatie i Liburnie.

Kakav je odnos Srba prema zemljama kojim je vladao Borna? Iz Ajnhardovog spisa to nije jasno. Mogli su se nalaziti na teritorijama kojima je upravljao Borna ali su bili beznachajna grupacija pa se u tom kontekstu ne spominju . Vjerovatnije je da su bili etnichka grupacija koja je zivjela u komshiluku Bornine zemlje i bili pod vizantijskom vlashcu.

Kod pripadnika juznoslavenske istorijske shkole nalazimo josh jedno tumachenje Franachke hronike. I ove tvdnje se krecu u znaku podjele “nacionalnog” prostora izmedju Srpske i Hrvatske shkole.

” godine 818, stupili pred cara poslanici Branicevaca i Borne, kneza Guduscana i Timocana, koji su nedavno iz zajednice s Bugarima otpali i u naše krajeve prešli.

Ne propusta se da se uz svako ime ubachi neminovno sloveski Branicevci,slovenski Guduscani,slovenski Timochani.

“Branichevci” su ustvari Abodriti ili u iskrivljenom obliku Bodrichani. Bili se nastanjeni istocno od ušca Velike Morave.

Guduscani medjutim pokazuju afinitet ka imenu Skodriscani. To je jedno keltsko pleme koje se sjevero-istocno od danashnje Bosne (prije nove ere) izmijeshalo sa Ilirima. Jedan dio je naselio Sjeverno-istochnu Bosnu a drugi dio otishao juzno do jadranske obale i formirao grad Skodru. Neki noviji istorichari chak tvrde da su Skodriscani bili chisti Iliri. Medjutim ja iz vishe razloga ostajem pri tezi da je rijech o mjeshavini Kelta i Ilira. Npr. U sjevernoj Albaniji se koristi keltska rijech za sir. Itd. Timochani je vezano za Timok u Istochnoj Srbiji. Rijech Timok je neslavenskog podrijetla. Pisac na osnovu gramatike ili nachina pisanja one rechenice pokusava da dokaze da Guduscani i Timochani imaju neke veze sa Srbima.

Kako se radi o rechenici koja je prevedena sa latinskog na hrvatski pa je Srbi uzeli da je cijede tako i prestaje potreba za daljim pretresanjem.

Nego da se vratimo tvrdjenju hrvatskih historichara. Oni Bornu nazivaju hrvatskim a njegovu zemlju hrvatskom zemljom. Oni je smjeshtaju na obalu Jadranskog mora. Nazivaju je Primorskom Hrvatskom. Ovdje je rijech od periodu poslije 818. Ahenskim mirom iz 812 Bizantija I Franci povlache granicu interesnih sfera Istochnog Rimskog Carstva i Franachkog Carstva linijom od Istre, preko Velebita,pored Livna,Imotskog do Peljeshca.

Znachi Borna je bio vladar Sjeverne Dalmacije koja se prostirala na sjever do Save u koju spadala zemljica (horion) Bosna. Bor-na je bio ustvari vladar Bos-ne!!!

Josh da napomenem da je Ljudevit po zvanichnoj historiji bio knez Posavske Hrvatske (817-823). Najvjerovatnije da je i to geografska tachka na kojoj se srecu Srbi i Hrvati. Njihovo prisustvo daleko juznije od Save je samo plod nauchne fantastike. Evo zashto:

“Franacka hronika” – Saboru u Frankfurtu, 822. godine. Navodi da su na Saboru bili predstavnici: Abodrita, Soraba, Vilaca, Bohema, Moravaca, Predenecenata i Avara.

Ovdje se jasno vidi da Sorabi (sto Srpski historichari prevode kao Srbi) pripadaju sjevernoj grupi naroda. A hrvati se ne spominju ni kad je bio Sabor juznih franachkih vazala a ni sad kad je sabor sjevernih franachkih vazala.

TKO SU BOSNJACI, SLAVENI ILI ILIRI

_____________________________

Iako su Bošnjacke rane još uvijek otvorene, i peku kao ziva vatra, ima jedan dio našeg naslijeda koji je dozivio daleko više zlotvorenja i ubadanja u srce nego što su tijela i duše Bošnjacke. Rijec je o našoj historiji.

Naime, historija našeg prostora i naše nacije vjerovatno je pojedinacno najubijaniji elemenat tradicije ljudi koje nekoc nazivahu Ilirima, Teutanima, dobrim Bošnjanima, Patarenima, Bogumilima, Bošnjacima, Muslimanima, Bošnjacima-muslimanima, te danas evo, valjda i zauvijek kako i spada po redu i adetu — Bošnjacima.

I baš kao da je i sam zbunjen (ako je suditi po šarolikosti gornje lepeze imena za jedan te isti narod), dunjaluk se polahko ali sigurno miri sa cinjenicom da ti ljudi ne samo da su bili i te kako sposobni oduprijeti se naletima zla otjelotvorenog u srpskoj (JNA) teškoj artiljeriji, nego da su zapravo oni i nacionalno svjesni te da sacinjavaju etnološki-poseban elemenat Evrope, nezavisan od srbijanskog i hrvatijanskog.

Narodi se ne isparavaju.

Ova, i u najprimitivnoj laboratoriji za fiziku lahko dokaziva cinjenica, nekako je izgleda “promakla” svim našim “etnogeneškim tezaistima” koji od puke zelje da riješe svoje stambeno pitanje ili redovno naplate topli obrok, baciše pod noge najjednostavniju logiku koja je stravicno nametljivo lahka za svariti: Bošnjaci su zapravo Iliri, cujte dobro — Iliri. I l i r i .

Ne “Slaveni”. Razlika je uocljiva i obicnim vizuelnim eksperimentom: antropološki definisane crte lica u Bošnjaka i srbijanaca/hrvatijanaca daleko su i od slicnog! Ove su razlike najjasnije kod djece u dobi 2-6 godina, a nešto slabije izrazene (usljed fizioloških faktora) kod starijih osoba.

Od Rimskog Carstva, preko Tartara, Vatikana pa sve do Napoleona — svi nazivahu Bosnu isto: Iliricum. Svi osim — Srba.

Danas znamo i zašto. To jest, trebali bismo znati, nakon Genocida 1992-1996.

Niti jedan, AMA BAŠ NITI JEDAN od poznati nam historicara, sav zajampuren i obraza rumenih od silnog objašnjavanja ljudima koji ama baš nešto i ne kontaju što li nas to “oni” toliko vec vijekovima hoce istrijebiti, kad smo baš eto — (Slavensko c)isti (?), ne sjeti se usput objsniti i šta se to desilo sa “prastanovnicima Balkana” (sjecate se ovog iz križaljki, cesto pradeno i dopunskim “Teutini podanici”)?

Takvim historicarima koji napuniše biblioteke za buducnost djece nam potpuno bezvrijednim bibliografijama, valjda licna ljudska sudbina bješe draža od sudbine nacije koja je investirala u njihovo obrazovanje i podarila im lagodan život da izucavaju, njeguju i budu joj cuvari tradicije i putokazi u buducnost.

Umjesto toga, najbolje što su im naši hajvani “historicari”, rijetko recenzirani u inostranstvu, bili u stanju podariti bio je najobicniji — slavenski falsifikat.

Ako vjerujete u X-files-e, povjerovacete i pro-slavenskim “historicarima”. Po njima vjerovatno, ako se vec nisu “isparili”, onda je Ilire u najmanju ruku otela neka izvanzemaljska viša inteligencija, koja eto nije nešto bila raspolozena izdavati saopštenje za štampu u kojem bi pobliže objasnila razloge za ovaj nesvakidašnji cin…

I dok se mi moramo stidjeti po bijelom dunjaluku što imamo historicare koji se stide što su pripadnici malog i žilavog pra-evropskog plemena Ilira, nego bi radije da za rad “mira u kuci” (koji je sve osim mira!) pod noge bace ono što im toliko malo znaci — istinu, ipak postoje i casni izuzeci koji i te kako dobro znaju za ovu vezu, i spremni su vam potvrditi kako su “Bošnjaci u 60%+ svoje etno-genetske strukture Iliri, koji su usljed kulturološko-fenomenoloških uticaja (trgovina, vojska itd.) sasvim uobicajenih u srednjevjekovnoj Evropi, prihvatili jezik ali i ništa više od okolnih Slavenskih plemena.” (Prof. E.Imamovic) Sve ovo nalaz je antropologije, tj. one grane historije koja mjeri velicinu i oblik kostiju, lobanje itd., i povezuje takve cinjenice proizašle iz analize eksperimentalne etnogeneze sa poznatim historijskim faktima, u cilju projektovanja nepoznatih detalja i momenata iz historije pojedinih nacija.

To se zove — nauka. I postoji, cuvajuci cinjenice, uprkos Aliji Izetbegovicu i njegovim “Vijecima intelektualaca” s izvjesnima Purivatrama i sl. gubitnicima na celu, za vakat kad njih i njihove pro-srpske izdaje više ne bude, i kad svi pa i glavni vozdovi budu sjedili u Hagu a armije špijuna im i uljeza što i bez rata rasturaju Bosnu kriminalom, švercom droga, oruzja i ljudskih organa, bude zauvijek zbrisana s lica zemlje.

Tada æe Bošnjacka nacija napokon moci progledati svojim ocima i prozboriti ustima svojih historicara. Tada ce nastupiti razdoblje uspona nove Tvrtkove Bosne.

Tada ce Bošnjaci pisati Bošnjacku historiju, Bošnjacka djeca biti odgajana na Bošnjackom jeziku, Bošnjaci oruzjem braniti Bošnjacku zemljicu.

Krvavo kolo kakvim jeste, historija je sve osim vrtuljak ljubavi.

Ko to zna bolje nego mi sami? I još poneko: “nama toliko draga, zla nam maceha Evropa…”

*********************************************************************************************************

KORJENI BOSNE I BOSNJASTVA

Prije pet vijekova pojam bosnjastva je imao jedno znacenje, znacenje nekoga ko ne pripada ni istocnom ni zapadnom krscanskom carstvu, ali ni islamskom vec je “jeretik”. Nekoga ko ima svog kralja, svoju vjeru, svoje pismo, nekoga ko je svoj na svojemu, danas taj pojam podrazumjeva nesto drugo. Prije stotinjak godina imenom Bosnjak nazivan je i katolik i pravoslavac i musliman i jevrejin iz Bosne, danas se to ime zeli vezati uz nesto drugo. Kompleksnost i Bosne i Bosnjastva pokusavala su da dokuce mnoga pera, mnoge zelje i razlicite namjere. I danas u najsudbonosnijim danima i Bosne i Bosnjaka mnogo toga je u isto vrijeme i znano i nedokucivo. Namjere i ovog kazivanja nisu vece vec da budu slovo, da budu sumnja, podsticaj i traganje za istinom. U Bosnjaka se napokon uvukla sumnja, dobar predznak za dobar ishod. Bosnjak je napokon krenuo od sebe, oslonio se na sebe, sve nagovjestava da bi mogao doci sebi.

Pritjesnjen tjeskobom unutrasnjeg nemira, Mesa Selimovic tu sumnju rece a nedorece: “Vode ima da isparit ne moze, al’ je nema da jezero bude”. Odzvanja mi u usima poruka za redoslijed rijeci nisam siguran. Ali sam siguran u rijeci jednog novog Bosnjaka lahke i lijepe rijeci Hadzema Hajdarevica sto odrazavajuci silinu jezerske praznine prozbori:”…Bosnjaci tada nisu imali svoju nacionalnu zastavu, (govori o periodu prije izbora 1991 god. S.K.) nemaju je ni danas. Imaju vjersku, drzavnu, imaju stranacku oni sto su u SDA, ali eto nemaju svoju nacionalnu zastavu.”

U odredjenju identiteta bosnjastva, nekoliko uticaja ima neizostavnu ulogu: vrijeme bosnjackog bogumilstva, vrijeme na silu ili na silu prilika katolicizacije, pravoslavizacije, islamizacije ali i ateizacije dijela Bosnjaka. Svakako dio tog identiteta je i integracija i medjusobni uticaj i povezanost civilizovanog svijeta danas.

Bosna i bosnjastvo Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima i nije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje mu znaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografi u sagledavanju karakteristika prostora traze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznaju karakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj. Taj geografski prostor Bosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko u danasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko I legitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnom izmedju prirodnih granica rijeka Save na sjeveru, Une na zapadu te Drine na istoku. Bosna je bila i ostala prirodan most izmedju Jadranskog (Mediteranskog) i Panonskog (srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dva zasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijeke ljudi, roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta. Bosansko zlato, srebro i drugi metali u zadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanja Krecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr. Bosnu su od vremena koja mozemo pratiti naseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da su Japodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima.

Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih naroda indoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr. Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegov duhovni zivot bio podredjen prirodnim silama ili su se u simbolici kulturnog i vjerskog zivota one oslikavale. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadnaravna bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo vise muskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslo gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan, slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju. Silvanova pratilja i boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana).

Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno je prati pas ili kosuta. Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno na podrucju Glamockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjoj Bosni. Iliri su postivali i gorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Na spomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu u kom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitih vjerovanja u 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanih spomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira. Ta vezanost za prostor i za prirodu ostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78 godina prije nove ere.

I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6 godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvom Botona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio je oko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojske od ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenici krecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja, Boton koji je zarobljen na pitanje, zasto je digao bunu odgovorio: “Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove”.

Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno ali ga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti, naime dio pobunjenika kraj Vranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da je jedna grupa ustanika pod vodjstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se pod komandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.

Koncem 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosne dolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u planine. Njihovi tragovi, u ravnicama, pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni. Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziske krajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinama i u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazi i do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipa stanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice. Ono sto karakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti i nasilja, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenju cak imenovali te su poznati kao “Dobri Bosnjani”. Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naime slavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom (Srbija odnosno Hrvatska) dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom koje su zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina – Bosna). To govori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masu stanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva. Ima jos jedna razlika izmedju susjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kao gomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasne antike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniti cinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosni uz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovi a arhizupan postaje ban. Povijesnicari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski car Konstantin Porfirogenet, godine 948, u djelu ‘De administrando imperio’, prvi pomenuo ‘horion Bosona’. To je prevedeno kao ‘zemljica Bosna’. Medjutim, jedan drugi bizantski kronicar, po imenu Jo.Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154 je opisao samostalnost Bosne i Bosanaca ali i granicu prema srpskoj zemlji: “Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utjece drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podlozna velikom zupanu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnim nacinom zivi i sam sobom uptravlja.” (Jo.Connamis: Historiarum epitome.lib.III 7, A.Meineke, Bonnae, 1836). Bosanski ban Stjepan II Kotromanic 1332.godine izdaje Dubrovcanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom ali i sopstveni narod naziva Bosnjanima: ‘Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana….’ U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je njeno ime koje zavisno od izvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji ali ne i u sustini (Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jezik tog naroda do skorasnjih dana. Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganska vjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristican duhovni sklop njegova stanovnistva i isto tako karakteristican geografski prostor, poprima i cudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemu ce kasnije biti vise rijeci.

*** Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru u snaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr. Vodeci se vec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se u novijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustavnim amngmanima na Ustav SFRJ 1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani, procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godine agresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992 godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke 1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti u vjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom. I nije slucajno da je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke scene uklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak i promovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri. Sevko Kadric

**********************************************************

BOSNJACKO KORIJENJE

Jure VIDAK

BOSNJASTVO (BOSNJAKLUK)

Bosnjak, Bosnjanin, Bosnjakluk, kako smo vidili, nije tek nekakvo slucajno izmisljeno ime za narod koji to, po nekima, nije nikada postojao, a niti ce ikada postojati, nego istorijski fakat, koji je skoro hiljadu godina star ( isto toliko koliko je stara i nacionalna svijest Hrvata i Srba na njihovim danasnjim prostorima).

“Pa i onda, kada je Bosna god. 1137-38”, zabiljezio je hrvatski povjesnicar Mandic: “Etnicka povijest Bosne i Hercegovine”, svojevoljno dosla u sastva drzave ugarsko-hrvatskih kraljeva, ona je zadrzala svoje dotadasnje banovinsko uredjenje i samoupravu. U kasnijim stoljecima bosansko posebnistvo sve se vise razvijalo radom bosanske banske obitelji i bosanskih krstjana, dok godine 1377 nije Tvrtko proglasio Bosnu kraljevinom i time je pravno ucinio potpuno neovisnom drzavom. Od tada bosanska drzava, bosanski narod, bosanski jezik i bosansko ime uopce postaju poznati i upotrebljavaju se u cijelom svijetu”.

Sasvim je dosljedno da zemlja koja je imala svoj posebni bosanski jezik i pismo (Bosancica), svoju osebujnu vjeruu i drzavnu organizaciju, da ima i svoju drzavnost i da bude samostalna i nezavisna drzava. Brojni su povijesni dokazi da su se nasi predji zvali Bosnjacima, ili Bosnjanima, a tako ih i drugi u svojim spisima i historijskoj dokumentaciji smatrali i nazivali. I sve tamo od vremena Kulina bana (1180-1204), pa sve do iza okupacije postojali su Bosnjaci i Bosnjak je bio gotovo jedini naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine u starijoj i stranoj literaturi, kad god je govor o stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sirom Bosne i Hercegovine, brojni kameni spomenici (stecci) govore da pod njima pociva “dobri Bosnjanin”. Taj naziv, kasnije, prelazi u Bosnjak KOJIM SU SE PONOSILI NASI STARI SVE DO DANASNJIH DANA, A MNOGI OD NAS EVO I DANAS.

Bosanski i hercegovacki iseljenici u Turskoj su skoro najmjerodavniji za prosudjivanje svog imena ii svog porijekla: oni se svi redom smatraju samo Bosnjacima, bilo da su iz Bosne, Hercegovine ili Sandzaka. Nasi stariji jos i danas kazu da govore bosanski. Dakle nije istina da je Austrija izmislila bosnjakluk, bosansku naciju i bosanski jezik, nego su Austrijanci zabiljezili samo ono sto su tamo zatekli.

Velika je steta da se bosanska inteligencija u proslom stoljecu pocela, pod kojekakvim ideoloskim i politickim utjecajima, opredjeljivati na hrvatsku, srpsku ili jugoslavensku stranu i tako se gurnulo bosnjasto u historijski zaborav. Danas smo vidjeli da su to sve bile historijske zablude i da se jugoslavenstvo nije moglo odrzati kao neka spojna snaga. Muslimanskom zivlju u Bosni je najprirodnije da se listom vrati svom izvornom drzavnom i narodnom imenu Bosnjaka. Katolicki zivalj Bosne i Hercegovine ce slijediti, jer ogromni su dokazi da se bas kod bosanskih katolika bosnjastvo njegovalo sa koljna na koljeno, a osobito preko fratara, koji su osebno bili skloni bosnjastvu. Nadati se je da ce jedan dio pravoslavnog zivlja slijediti svoje sugradjane, koji se danas, rame uz rame, s katolicima i muslimanima Bosnjacima, odupire cetnickim zlocincima iz susjedne Srbije. Mnogi su od njih uvidili da je Srbijancima stalo do nekakve Velike Srbije, a ne do dobrobiti prevoslavaca u Bosni, ciji zivoti bi bili mnogo bolji i jednostavniji da im ti cetnicki “zastitnici” nisu nikada ni dosli u pomoc.

***************************************************

BOSNA i HERCEGOVINA – Jedna i Jedina –

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:

Kto je ta,sto je ta da prostis

Gdje li ja ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan

tad dade

Bosna da prostis jedna zemlja

imade

I posna I bosa da prostis

I hladna i gladna

i k tomu jos

Da prostis

Prkosna

Od

Sna.

MAK DIZDAR

nastavice se…

[purak]

#4978

UKRATKO O HISTORIJI BOSNE:

Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdeno jos u 2.mileniju st.e. Oni su naseljavali skoro sav Balkanski poluotok. Vodeca bosanskohercegovacka ilirska plemena bili su Japodi, Dalmati, Dezitijati, Dicioni, Mezeji, Daorsi i dr.

O njima su pisali grcki i rimski pisci, koji u svojim natpisima ne propustaju priliku da istaknu njihovu borbenost. Rimsko prisustvo na ovim prostorima imalo je veliki utjecaj na zivot ilirskih starosjedilaca.

Taj uticaj nije se odrazio na vjerske tradicije Ilira. Od 4.vijeka barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.Mada su tokom 5. i 6. vijeka kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem 6. i pocetkom 7. vijeka kada su se pojavili Avari i Sloveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.

Prve vijesti o Bosni poticu iz 10.vijeka.Nalazimo ih u djelu bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta “DE ADMINISTRANDO IMPERIO” (Upravljanje drzavom) u kojem se navodi “Horion Bosna”

Naziv Bosna je predslovenskog tj.ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svom izgovoru pa je nastao pojam Bosna. Taj naziv je u ranom srednjem vijeku prilagoden slovenskom izgovoru, pa je tako nastao naziv Bosna. Podrucje danasnje Hercegovine u srednjem vijeku se nazivalo Hum (ponekad i Zahumlje). Naziv Hercegovina poceo se upotrebljavati tek od dolaska Turaka.

Po nazivu zemlje (Bosna) dobili su naziv i njeni stanovnici. Za njih se u srednjem vijeku iskljucivo upotrebljavalo ime BOSNJANI.Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. vijeka. Zbog pomanjkanja izvorne grade ne zna se mnogo o prvim bosanskim vladarima. Dokumenti dugo ne navode njihova imena, samo se kaze “Ban Bosanski”. Prvi put se 1084.godine za jednog od njih kaze da se zove Stjepan. Od brojnih banova koje je Bosna imala tokom nekoliko stoljeca, najpoznatiji je bio ban Kulin koji je vladao od 1180 do 1204.godine.

U njegovo doba Bosna je dozivjela veliki razvoj, vladala je sigurnost i pravo blagostanje.U srednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere:

*bogumilska

*katolicka

*pravoslavna

Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju “Crkva bosanska”. Njeni pripadnici su samo sebe nazivali “dobri krscani”. Danas se ta vjera u nasem narodu naziva bogumilska, a njeni pripadnici bogumili.

Srednjevjekovna bosanska drzava bila je uredena na nacin kako su bile uredene sve onovremenske evropske drzave. Na celu se nalazio vladar koji je u ranijem razdoblju nosio naziv Bana, a potom kralja. Svi su poticali iz domace vladarske porodice Kortomanica, koji su potekli iz srednje Bosne. Kada je 1463.godine sultan Mehmed II ef.Fatih krenuo na Bosnu nije joj bilo spasa. Kralj Stjepan Tomasevic (1461-1463) groznicavo je trazio od evropskih saveznika ranije obecanu pomoc, ali su ga svi odreda iznevjerili. Na narod se nije mogao osloniti jer vjerski progoni koje je on preduzimao protiv domaceg stanovnistva ostavili su dubokog traga.Dolazi do masovnog prelaza bogumila na Islam,iako se to odvijalo bez prisile. Razlog tome je sto su bogumili bili stoljecima proganjani od evropske inkvizicije i krizarskih vojski kao i mnogi zajednicki elementi koji su bili prisutni u bogumilstvu i Islamu (polumjesec i zvijezda, post, odbojnost prema kipovima i ikonama itd. Turci su vec u vrijeme osvajanja Bosne (1463.godine) ispoljili veliku vjersku toleranciju. To je bilo u uskoj vezi sa osnovnim nacelima Kur’ana po kojem je nedopustivo nekom silom nametnuti vjerska ubjedenja.Zahvaljuci toleranciji u Bosni se i nadalje nastavio suzivot pripadnika razlicitih vjerskih zajednica. Dok nisu iscezli bogumili i nakon dolaska jevreja na ove prostore, koegzistiralo je cak 5 vjera: bogumilska (domaca), Islamska,katolicka, pravoslavna i judejska.Nisu nikada zabiljezeni slucajevi da je dolazilo do razmirica na vjerskoj osnovi. Od konca 17. vijeka bosanski Ejalet (pokrajina) predstavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva. Zbog neuspjeha koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, bili su prisiljeni Srbiji ustupiti i teritorije s desne obale Drine, sto je predstavljalo otvoreno negiranje uspjeha Bosnjaka, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju.

Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana i bez komunikacija sa centralnim dijelom Carstva bili su razlozi za borbu protiv reformi centralne vlasti. Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831. godine odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana.Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva da se obustavi regrutovanje nove vojske da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacim covjekom da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 400 kesa

Za vodu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodu. Izuzetak je stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan (“Zmaj od Bosne”) kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku zatrazio je da Bosna postane nasljudna knezevina kao sto je Srbija bila pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio. Pod pritiskom sultanove vojske bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva 1832.godine.

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne. U tim borbama izginulo je oko 2500 Bosnjaka. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja.

nastavice se…

[purak]

#4983

Ukratko o Omer-pasi Latasu….Mihailu-Mici Latasu

Biografski spisi kazu da je mocni Omer-pasa Latas rodjen 1806. godine u selu Janja Gora kod Plaskog u Lici kao Mihailo S. Latas. Decastvo je proveo u oficirskoj porodici i, razumljivo, sanjario da i on, poput oca Sofronija, obuce uniformu austrijske vojske. U to vreme upadi Turaka preko Une, Sane i Save bili su retki, pa je natporucnik Sofronije, sa sluzbom u Ogulinu, poput drugih oficira, najcesce „vojevao” za kockarskim stolom. Njemu se, kad je stasao, pridruzio i mladi kadet Mihailo, te su otac i sin postali i nerazdvojni ortaci u kartanju.

„Al’ karta je kurva…”, sto bi rekao pesnik, i Latasi su upali u dugove koje su, i zbog oficirske casti, morali pod hitno da vrate. I vratili su zavukavsi prste u vojnu kasu koja je bila poverena na cuvanje upravo natporucniku. I onda su krenule nevolje, jedna za drugom. Prva, ukradeni novac nije bio dovoljan da podmiri dugove i, druga, odmah je otkriveno da je drzavna kasa olaksana. Izbio je skandal u kome su se pojavila imena mnogih oficira, od kojih su neki bili povezani i s beckim dvorom. Price su se dokopali i novinari, i
onda zedni takvih zanimljivosti.

Hitno je izabrana vojna drzavna komisija sa zadatkom da utvrdi ko su krivci, odnosno da nadje najpogodniju zrtvu koju ce optuziti za sve nepodopstine koje su se iz Like valjale prema carskom gradu. Nekoliko oficira je razalovano, medju njima i natporucnik Sofronije, drugi su penzionisani, a treci prekomandovani u zabacene kasarne. Najgore je prosao kadet Mihailo Latas, koji je optuzen za pljacku i, za primer drugima, pretio mu je preki vojni sud.
Na razmedji dveju carevina, Austrije i Turske, 1825. godine mladom kadetu Mihailu Latasu gubi se svaki trag. Uzaludne su bile potere agenata iz Beca, a nije pomogla ni raspisana poternica koja je za valjanu dojavu nudila tada veoma pristojnu nagradu. I dok su ga vlasti, zbog kradje drzavnog novca i dezerterstva, u odsustvu osudile na smrt, mladic je blizu Glamoca cuvao stoku na imanju bega Filipovica, uveren da ga ovde nece naci. Zakratko. Cuo je glas da se dole u varosi neki nepoznati ljudi raspituju za njega i vec narednog dana bio je na putu za Banjaluku.

Izgleda da je boravak u gradu na Vrbasu presudno uticao na Latasa, odnosno njegovo poznanstvo s poznatim mesnim trgovcem Hadzi-Alijom Bojicem kod koga se zaposlio. Ovome se dopala mladiceva okretnost i, jos vise, njegovo dobro znanje nemackog i italijanskog jezika neophodno za uspesnu trgovinu. I, kaze dalje prica, rec po rec, Latas se poverio gazdi i on mu je odmah predlozio da predje u islam i tako zvanicno postane turski gradjanin. Tako je i bilo, a neki podaci upucuju na to da se tu i ozenio, i to kcerkom Hadzi-Alije.

Medjutim, i tu su se ubrzo pojavili pipci razgranate mreze austrijskih agenata i trgovacki pomocnik, sada vec Omer-efendija, ponovo je morao put pod kaput. Taj deo Latasovog zivota iscrpno je zabelezio pominjani Avakumovic:

„Ja sam, za prve vlade kneza Milosa, presao u Srbiju kao austrijski vojni begunac. Primljen sam vrlo dobro, dobio sam za ucitelja u Gruzi. Ja bih tada i ostao da sluzim Srbiji i srpstvu, koliko bih umeo i mogao svojom spremom i znanjem. Nu, posle tog kratkog bavljenja u Srbiji, Austrija je zatrazila da me Srbija izda Austriji… Kad me tako zatrazila Austrija, knez Milos pozvao me je u svoj dvor, u Kragujevac, i kazao mi: Sinko, ja ne mogu zbog tebe vojevati sa Austrijom, ali necu ni da te predam njoj jer sam obavesten da nisi krivac, kao sto Austrija predstavlja, a i da si odgojen u duhu srpstva. Naredicu mojim vlastima da ti olaksaju i izvrse prelaz u Tursku. Idi tamo i primi se sluzbe. Turska je oskudna u ljudima; po tvojoj spremi i sposobnosti, siguran sam da ces daleko dogurati u turskoj sluzbi…”.

I dogurao je…

Sve za sultana

Snabdeven neophodnim papirima, Omer-efendija Latas stigao je u Vidin, postao drzavni sluzbenik i potvrdio svoju novu veroispovest. Ubrzo je prispeo u Stambol i, neverovatnim sticajem okolnosti, postao ucitelj crtanja prestolonasledniku Abdulu Medzidu. A kad je ovaj zaseo na tron sultana, Omer je, prvo, imenovan za njegovog savetnika da bi dalje munjevito napredovao: postao je serasker, odnosno brigadni general, a potom ijednim „tugom”, sto je oznacavalo dodatnu pocast.

Nije, naravno, sve te pocasti dobio samo kao bliski sultanov prijatelj. Bio je, pre svega, dobar vojnik. U enciklopedijskim beleskama stoji da je u krvi ugusio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu, da je (1848/49) s Rusima okupirao Dunavske knezevine, naredne godine slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa vezirom Husein-kapetanom Gradascevicem, da je oko hiljadu najuglednijih aga i begova pozatvarao a njih 400 u okovima poslao za Stambol. Potom se, cetiri godine docnije, obrusio na Crnu Goru koju bi unistio da ga u tome nisu sprecile Rusija i Austrija. U Krimskom ratu te iste, 1853. godine zapovedao je turskim snagama na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja).

Zatim je, s engleskim i francuskim saveznicima, ucestvovao u opsadi Sevastopolja i u borbama na Kavkazu. Surovo se obracunao s ustanicima u Mesopotamiji, a 1861. godine ponovo, jos zesce, udario na Crnu Goru koju su, opet, spasle velike sile. Na njegovom udaru potom su se nasli i grcki ustanici na Kritu.Bio je, pre svega, nenadmasan u gusenju brojnih pobuna koje su sredinom 19. veka potresale ogromno Tursko carstvo. I posebno okrutan. Ostala je zabelezena epizoda iz vremena obracuna s bosanskim i hercegovackim begovima koji su, 1850. godine, poverovali da mogu bez sultana da upravljaju tim delom njegove drzave.

Prvo ih je vesto zavadio, a onda, kad se Ali-pasa Rizvanbegovic osilio i kao hercegovacki vezir nazvao sebe „sultanom od Mostara”, zavrsio s njim prethodno ga izvrgavsi ruglu. Naime, posadio ga je naopacke na magarca, dao mu u ruke rep da se drzi i tako ga od Mostara vodio do Banjaluke, one iste u cijoj je dzamiji svojevremeno primio islam. Medjutim, nesrecni Ali-pasa nije docekao da tako udje u varos jer je Omer-pasa naredio svom vojniku Jusufu da mu se nocu „omakne puska”. Zbog ispoljene surovosti, Latas je jedno vreme boravio u Bitolju, ali tuzba koju je u Stambolu protiv njega povela mocna i uticajna porodica Rizvanbegovica nije mu posebno naudila.

A u Crnoj Gori i danas kad neko hoce da nadje pravo poredjenje za opis kakvog velikog zla koje se desilo, cesto ce se cuti da je to „k’o za Omer-pasinih godina”. Naime, 1853. godine Latas je stigao sa 25 hiljada askera i namerio se na devet hiljada Crnogoraca ostavljajuci za sobom pravu pustos. I, da nije bilo prigovora velikih sila, ne bi ostao kamen na kamenu. Slicno se zbilo devet godina docnije, sada je bilo 55 hiljada protiv 40 hiljada manje, sa jos zescim zulumom i pokorom. I opet su velike sile (zbog svojih razloga, naravno) sprecile da se taj uzas pretvori u potpuno satiranje i naroda i drzave.I reci kao ubojito oruzje

Izvesno je, pak, da je Omer-pasa Latas bio ne samo dobar vojnik nego i posebno vest i ubedljiv govornik i, prema mnogim izvorima, izuzetan propagator. Vesti s ratista znalacki je koristio svestan da se one tada, kad mu je ustrebalo, tesko mogu proveriti. Uostalom, jos 1862. godine, u broju 6 od 7. jula, austrijski casopis „Istok i zapad” (Ost und vest) u delu clanka „Politicki pregled” pisao je i ovo:

„Sta sve Omer-pasa poseduje od zurnalistickog dara i kakva steta da on taj dar tako kasno ispoljava!? Omer-pasa sve svoje poraze u dosadasnjim sukobima s Crnogorcima vrlo lako pretvara u svoje pobede, pri tom se velikodusno kiti lovorovim vencima pobede koje je on, Omer-pasa, stekao na bojistima…”.

U prilog njegovoj besednickoj vestini ide i govor koji je svojim vojnicima odrzao u Krimskom ratu (1853-1856) i koji je cesto citiran na mnogim vojnim akademijama:

„Azijski, africki oficiri i vojnici, krv nasih predaka nije jednom do sada crvenilom prelila tlo ove zemlje koju silni neprijatelj hoce da vam otme. Vasa nacionalna cast koju ste od vasih predaka nasledili jos nije okaljana. Znajte da ne mozete nijedan korak krociti a da se sa zemlje ne podigne glas koji vapije. Taj prah sto ga nogama gazite, to je nas pepeo, pepeo vasih predaka, branite ga! Vojnici! Zakunimo se zajednicki da cemo proliti i poslednju kap krvi za odrzanje prestola naseg cara, sultana Abdul Medzid Hana!”…

Omer-pasa Latas umro je u Istanbulu 1871, u sezdeset petoj godini. Zna se da je imao nekoliko zena i da je ostavio brojno potomstvo. Latasi iz sremskih Sasinaca ne znaju nikog od njih.

Petar Milatovic

Momir Marjanovic

[purak]

#4984

Veliki nacionalni uspjeh nasih predaka digao je san pouzdanja I ponos Bosnjaka.

Postepeno slabljenje osmanlijskog carstva i sve veci zulumi vlasti nad domacim stanovnistvo dovode do sve izrazajnijeg nezadovoljstva naroda. U raznim dijelovima Bosne i Hercegovine pojedini namjesnici i kapetani namecu sve vise svoju volju narodu. To postepeno dovodi do nemira i sve otvorenijih sukoba izmedju Bosnjaka i turske vlasti. Bosnjaci nastoje umanjiti utjecaj turske vlasti nastojeci da o sudbini Bosne sami odlucuju. Osmanlije se tome protive, pa salju vezire i izaslanike kao Dzelaliju, Abdurahmana da uguse bune i ustanke. U tim krvavim kaznjenickim mjerama turci ubijaju najvece bosanske sinove. Sam Dzelalija je pogubio preko 300 bosanskih velikana, medju njima i glasovitog Ilhamiju.

Od 1850 do 1852 zloglasni poturceni Licanin Mica Latas poznatiji kao Omer-pasa Latas, postavljen je za zadastkom da skrsi otpor bosnjaka. Svojom surovoscu I potocima krvi pobijenih bosnjaka slomio je otpor, ali i snagu Bosne cime je svjesno ili nesvjesno pripremio njen pad pod austrijsku vlast. Kulminaciju bosnjacke borbe protiv Osmanlija predstavlja ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradascevic, zvani “Zmaj od Bosne”. Tada su Bosnjaci pod njegovim vocstvom po prvi put jasno postavili zahtjev za autonomiju Bosne i Hercegovine.

Bosanski vezir Ali-Namik Moralija pokusao je pocetkom 1831 godine privoliti bosanske velikane na poslusnost i prihvatanje novih turskih reformi. Bosnjacki kapetani i vodje su se sastali u Tuzli, i tu izabrali za svog vodju kapetana Huseina Gradascevica. Dogovorili su se da odbace reforme, da se odupru posebnom uvodenju poreza i prikupljanju nove vojske, te ustupanju podrinjske nahije Srbiji. Tu nahiju je drzao proslavljeni bosnjacki junak Fidahic. Izborom Husein-kapetana nisu bile zadovoljne sve vodje u Bosni a narocito Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic iz Hercegovine.

Bosna je bila jace pogodjena reformama nego Hercegovina. U njoj je bilo vise vojnicko-politickog plemstva, janjicara i vezira, te je bila i bogatija nego Hercegovina. To je dovelo i do politicke prevlasti, pa je Bosna uvijek bila ta koja je odredjivala politicki pravac pasaluka.

Gradascevic sa svojim pristalicama krene na put prema vezirskom Travniku da se obracuna sa Namik-pasom kao glavnim predstavnikom stambolskog sultana. Vezir se utvrdi u gradu, ali Husein-kapetan potpuno razbi njegove branioce, a Namik-pasa se preda da bi spasio glavu. Bosnjaci stavise pod oruzje 25 hiljada vojnika, te 13 aprila 1813. krenuse iz Travnika. U Busovaci im se pridruzi jos vojnika, pa se odatle zajedno uputise prema Kaceniku u Kosovu. Turska vojska je brojala 21 hiljadu vojnika pod velikim vezirom Mehmedom Resid-pasom. U velikoj bici 18.aprila 1821, Bosnjaci izadjose kao pobjednici. Resid-pasa pobjeze prema Skoplju ostavivsi topove i velik ratni plijen.
Bosnjaci ne umjese iskoristiti sjajnu pobjedu. Husein se pokaza vecim vojnikom nego politicarom. Resid-pasa ga prevari, obecavsi da ce mu omoguciti “ferman o autonomiji” i postaviti ga za vezira, samo ako se sa vojskom vrati kuci. Husejin-kapetan tom obecanju nasjede, ne trazeci nikakvu pismenu garanciju. Sa velikim slavljem Husejin je docekan u Sarajevu. Poslije kraceg zadrzavanja, otpracen je u Travnik gdje je poceo upravljati. Ferman o imenovanju nije stizao, kako mu je obecao veliki turski vezir. Osam mjeseci Husejin-kapetan je bio vezir Bosne. Narod ga je zvao “Zmaj od Bosne”, a on se potpisivao kao “Husein-pasa”.
Njegov pecat, narucen iz Skoplja, je izgledao ovako:
U sredini je stajalo “Uzdam se u Velikog Stvoritelja; Rob mu Husein.” Na krajnjim rubovima kruznice u sedam polja stajalo je: “pomoc je od Boga i pobjeda skora; obraduj vjernika; Bog nam je dosta, on je nas Upravitelj, Gospodar i Zastitnik; Nema snage osim Boga Velikoga.”
Ispod spomenutih sedam polja je sedam uzvika: “O Ponosni, o Slavni, o Mocni, o Darazljivi, o Milosni, o Pokrovitelju I Oprosnice!”

Vrlo je znacajno spomenuti kako se u toj situaciji ponasao srpski knez Milos Obrenovic. On ocito nije bio pasivan. Cak je prije bitke savjetovao Bosnjake da se okane bune, te tvrdio da ce ih on izmiriti sa sultanom. Kada to nije urodilo plodom, Obrenovic je i prijetio kapetanu Gradascevicu…

nastavice se…

[purak]

#4986

4.jula 1832. u drustvu sa Fidahicem, Mujagom Zlatarevicem i mnogim svojim vjernim pristasama Husein Kapetan Gradascevic zapoce posljednju bitku pred zidinama Sarajeva. Rame uz rame borise se ovi velikani. Cak osam konja poginu pod “Zmajem od Bosne”. Turska vojska KaraMahmud-pase mrvise se pred bosnjackim naletima i kad poraz turaka bi na pomolu, stigose im u pomoc Hercegovci Ali-aga Rizvanovic i Smail-aga Cengic sa svijezim snagama. To i odluci o krajnjem ishodu borbe koja se zavrsi porazom Huseina-kapetan-Gradascevica .

Nakon poraza, Gradascevic je sa vojskom krenuo u pravcu svog Gradacca. Tamo se nije dugo zadrzavao, jer je KaraMahmut poslao za njim potjeru. Rano u zoru 15. Juna, Gradascevic predje rijeku Savu kod Zupanje na tlo Slavonije. Vjerovao je da ce ga Austrijanci prihvatiti kao vezira, ali se u tom prevario. Austrijanci su mu konfiskovali sve sto je sa sobom imao. Trazio je da ga upute caru Franji u Bec, ali je od kneza Metternicka dobio samo pismeno obavjestenje da se licno obrati sultanu s molbom za pomilovanje, a da ce se car Franjo za njega licno zauzeti. Austrijski poslanik u Carigradu je javio da je Turska pristala da pomiluje Husejin-kapetana. U oktobru je stigao ferman kojim je Gradascevicu i Fidahicu dozvoljeno preci u Tursku ili Austriju, ali ne i da ostanu u Bosni. Sve njihove pristalice su mogle ostati u Bosni.

Tek nakon dugog kolebanja, Gradascevic i Fidahic preselise u Tursku. Bilo je to u decembru 1832. Sultan ponudi Gradascevicu visoki cin upravitelja nad nizamom, ali Husein odbi, pa zato, zajedno sa Fidahicem, biva prognan u Trapezund.
Umro je, u Carigradu prije nego je odluka o progonu mogla biti realizovana. Desilo se to kad mu je pozlilo, dok je uzimao abdest.
Pokopan je na Ejjubu 30.jula 1833. Za mezar mu se i danas zna. On je bio posljednji kapetan Gradacca. Evo kako su “Zmaja od Bosne” opisali oni koji su ga znali.

Kad je umro bilo mu je 30 godina, bio je osrednjeg stasa, blagog i donekle sumornog pogleda. U osmjehu su mu se skladno mijesale radosti tuga. Njegove krupne oci su bile zasvodjene gustim ukrstenim obrvama. Bjelina njegove koze ukazivala je uistinu dzurdzijanski tip njegove majke. Bio je to vjecito ponosni Bosnjak. Jedva bi se moglo vjerovati da se pod ovim naoko ne bas jakim nego prije njeznim tjelesnim stasom mogla sakrivati takva licnost. Vojnicka mudrost, velika upornost, a narocito licna hrabrost bile su njegove odlike.
Iskren i marljiv musliman “on je brizljivo vrsio odredbe svoje vjere i propise Kur`ana. Nizasto na svijetu ne bi on propustio svoj namaz (dnevnu molitvu).”
Cesto ga se moglo I na duznosti cuti kako u sebi uci Kur`an. Uzdrzavao se alkoholnih pica, zabranjenih Kur`anom. Umro je u cvijetu mladosti, a bio je najznamenitija licnost svoga doba medju Bosnjacima.

Franjevacki hronicar fra-Jako Baltic pise da se vezir Husejin-Kapeten- Gradascevic “prema krscanima cinjase pravedan”. Ali osvrnimo na tretman”Zmaja od Bosne” u bivsoj jugoslavenskoj historiografiji. Ovaj oslobodilacki pokret minimiziran je i omalovazavan. Predstavljan je i kao beznacajna “buna”, Da se u ovom slucaju nije radilo herojstvu bosnjackog naroda, vjerovatno bi se ovaj pokret velicao kao ustanak protiv osmanlijskog carstva. Zar se moze govoriti o “buni”, ako nekom podje za rukom da podigne i stavi pod oruzje 25 hiljada ljudi i tom vojskom porazi tursku vojsku. Ocigledno radi se o manipulacijama historijskim faktima koje nisu novina na ovom tlu, posebno kad je potrebno umanjiti bosnjacki historijski i kulturni identitet.

….

[purak]

#4994

U vrijeme herojske borbe Husein-Kapetena-Gradascevica i cijelog bosnjackog naroda za autonomiju, Srbija je 1830. dobila status vazalne autonomne knezevine u okviru Osmanskog carstva. U periodu od 1830 do 1867. Srbijaanci su izvrsili masovne zlocine nad bosnjackim muslimanima. Pobijeni su ili protjerani svi muslimani iz Beograda, Uzica, Sapca, Smedereva, Kladova, Loznice, Valjeva, Pozege, Cacka, Saokola i drugih mjesta.
Oduzeto im je preko milion hektara obradive zemlje, 100 hiljada zgrada i oko 300 hiljada grla stoke. Unisteno je oko 600 dzamija. Protjerani su najvecim dijelom naseljeni u Bosni. Negdje oko1876. Godine u Srbiji na podrucju juzne Srbije: Nisa, Vranja, Pirota, Prokuplja, Toplica i drugih gradova, muslimansko stanovnistvo klano, silovano pljackano ili prisilno prevodjeno u pravoslavlje.

Poznati srpski politicar i historicar Stojan Novakovic pise da se od 1804. godine u Srbiji vrsi generalno istrijebljavnje muslimana i naroda neslavenskog etnickog porijekla. Dr. Jelenic, historicar, pise u svome djelu “Kultura i bosanski franjevci” (na strani 207): “…. Fra-Ante Knezevica, franjevac i historicar, kojega je biskup Strosmajer poslao 1869. u Beograd da kod srpske vlade vidi kako bi se Bosna I Hercegovina oslobodila od Turaka, razgovarao jesa tadasnjim srpskim kraljevskim namjesnikom Blaznjavcem, koji mu je obecao pomoc srpske vlade za oslobodjenje Bosne. Namajesnik je savjetovao da krscanska raja podigne ustanak u Bosni i da odmah, na pocetku, daju proglas muslimanima da se prekrste ili sele, a ako ne prihvate ni jedno, onda preostaje da se isijeku.” Fra-Ante nije pristao na pokolj muslimana, na sto mu je Blaznjavac odgovorio: “Ne verujte im, muslimani su pasije vere i dok budu u toj pasijoj veri, vi nikada mira imati necete. I mi smo ih morali istrebiti iz Srbije, jer nisu bili zahvalni na dobrima koja smo im ukazali..”
Historicar Stojan Novakovic u svom djelu “Ustanak na dahije” na strani 194. Kaze: “U Karadzordzevoj je vojci bilo muslimana, medju njima i dvojica hodza. Kada je Karadordzeva vojska pocela paliti muslimanske svetinje u Karanovcu (sadasnje Kraljevo) hodze su stale pred dzamiju i molile da je postede. Karadzordze je na to prividno pristao, ali poslije ipak poslao nekoliko vonika da dzamiju zapale.

…..

[purak]

#4995

U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878.godine. Po njemu je bilo predvideno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija.

Za BiH je bila predvidena autonomija u okviru Osmanskog Carstva. Nezadovoljne jacanjem Rusije evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.godine.Na njemu su Srbija i Crna Gora dobile medunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medunarodni mandat da “okupira i upravlja BiH”. U julu 1878.godine u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri Osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je nakon 400 godina prestala Osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem, konacno je aneksija BiH izvrsena 1908.godine.

AUSTROUGARSKA OKUPACIJA BiH 1878. I ANEKSIJA

Na sjednici Berlinskog Kongresa 1878. dat je na debatu clan 14 San-Stefanskog ugovora. Ovaj clan se odnosio na prijedlog engleskih delegata da se Austrougarskoj povjeri mandat uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog osim Turske, koja se suprotstavila, tvrdeci da i sami Bosnjaci traze da ostanu pod Turskom. Njemacka i Engleska su izvrsile velike pritisak na turske delegate da prihvate odluku Kongresa. Vec u pocetku jula turska vlada je prisla ozbiljno razmatrati ovaj slucaj. Austro-ugarska je potpisala mandat, uz privolu Turske, da moze okupirati i upravljati Bosnom, te ta prava Bosnjaka nece pretrpjeti povrede faktom okupacije, a da ce se okupacija smatrati privremenom.

Vlada BiH kao prvi akt odbacila je diktat i odluku velikih evropskih sila o davanju mandata Austro-ugarskoj o okupaciji BiH, i izdala odluku da ce voditi rat za odbranu zemlje. Berlinskim ugovorom su izmijenjene samo jugoistocne granice BiH prema Crnoj Gori. Srbija je dobila Mali Zvornik i nezavisnost. U Novopazarskom Sandzaku, koji je razdvajao Srbiju od Crne Gore, ostala je i dalje turska uprava do 1912. godine tj. do izbijanja Prvog Balkanskog rata. Vlada Austrije je uvjeravala velike sile da ce joj biti potrebna samo jedna pleh-glazbena ceta za realizaciju odluke Berlinskog kongresa. Umjesdto cete, medjutim, Franjo Josip je na kraju za slamanje otpora Bosnjaka morao angazovati armiju od oko 300 hiljada vojnika, prema 93 hiljade iskljucivo bosansko-muslimanske vojske.

Dok su Bosnjaci vrsili ubrzane pripreme za oruzani otpor, vec iz Bosanske Gradisce, Broda, Samca, Kostajnice, Vrgorca i Imotske, Austrijske cete su upale u Bosnu. Glavno-komandujuci general okupacionih trupa Josip Filipovic obratio se stanovnistvu BiH jednim proglasom u ime cara, isticuci da Austro-ugarska vojska dolazi uz saglasnost evropskih sila i samog sultana. Carska vojska je naisla na silan otpor Bosnjaka u skoro svim krajevima BiH. Nakon tromjesecne borbe izbaceno je iz stroja preko 20 hiljada vojnika i oficira iz austrijske vojske, uz veliki broj ranjenih.

Bosanska muslimanska vojska je iznjedrila velik broj dobrih boraca i komandanata, medju kojima se posebno isticu Muhammed Hadzijamakovic, Mehmed Semsekadic cuveni komandant iz Plevalja, te Hadzi Lojo kao glavna licnost sarajevskog otpora protiv okupacije. Tako snazan otpor i veliki gubici austrijske vojske izazvali su gnjev generala Filipovica, koji je brutalno postupio, naredivsi da se iz vojnih bolnica izbace svi ranjeni borci. Austrtijska vlada je pozvala generala Filipovica, koji je optuzen za zlocine nad bosanskim stanovnistvom. Za vrijeme Filipovica vojska je hvatala prolaznike na ulicama, osobito muslimane, i proglasavala ih zarobljenicima. U kratkom vremenu samo u Sarajevu uhapseno preko 1.600 nevinih ljudi i nasilno odvedeno u logor Olomuyc u Austriji. Od sto dzamija srusene su u toku rata dvadeset cetiri.

General Filipovic nije nastupao samo kao vojnik, nego istodobno i kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Intelektualci u Hrvatskoj su se zanosili iluzijama da ce BiH biti pripojena njihovoj zemlji. Katolici su likovali od veselja po dolasku Austrije, gledajuci prevlast katolicke religije nad drugima. Doktor Jelenic takvo raspolozenje slikovito objasnjava u svojoj historiji na 215.strani, pa kaze: “Hrvatsi su bile usta austro-ugarske monarhije, sto su bosanskom narodu saputali ono sto je carska monarhija mislila i osjecala. Hrvati su bili glavni instigatori, glasno pozivajuci BiH u okvire habzburske dinastije. Katolici su vjerovali i u potpunu propast srpskih aspiracija na Bosnu. Njihovi tadasnji poklici nisu ni do danas splasnuli: “Nesta krsta od tri prsta, nesta dina od Medina”. Sjetimo se Franje Rackog I njegove izjave citirane ranije. Prema definicijama Rima da su Bosnjaci primili krivu vjeru kao rezultat trajnih povijesnih zabluda, sto je nanijelo veliko zlo hrvatskom narodu, kako kaze Racki.

….

[purak]

#4996

PAD BANJE LUKE (1878)

Banja Luka, kao i sama BiH, ponovo dozivljava dramaticne dane, nalazeci se opet na udaru evropskih osvajaca. Austro-ugarska okupaciona vojska usla je u Banju Luku 31. Jula 1878. Bez ikakvog otpora. Komandant okupacionih trupa bio je nadvojvoda Ivan Salvatore. U Krajini su se muslimani spremali za otpor. Oko 3 hiljade naoruzanih krajisnika pod vodstvom Hasan-bega Cekica iz Sanskog mosta stiglo je u Banju Luku 13. Augusta. Pridruzili su im se i mnogi Banjalucani.

Bitka je otpocela 14. Augusta u 7:30 ujutro. Krajisnici su zauzeli Petricevac sa franjevackim samostanom i okolnim brdima, a potom se spustili i u sam grad. Bitka se vodila od kuce do kuce, bosnjaci su potiskivali austrougre ali im iz Hrvatske, iz pravca Gradiske, ubrzo stize pojacanje. Sjeverni dio grada Banje Luke bio je u plamenu, kao i franjevacki manstir, koji je bio pod konstantom barazom austrijskih topova. 15. Augusta oko podne dosla su Austrijancima nova velika pojacanja, pa su se Krajisnici povukli u brda. Svabe su palile sve muslimanske kuce i radnje.

Dopisnik “Obzora” Pester Leoyd pise da je sve porobljeno i popaljeno i da se za dugo nije moglo kupiti nista u tom gradu. Austrijanci pocinju represalijama. Zatvorenici su izvodjeni pred prijeki vojni sud. Svi Banjalucani koji su ucestvovali ili pomagali krajisnike bili su na meti osvete okupatora. Izvrsene su smrtne kazne, a stotine ljudi je internirano u logor Olomuc.

Zatvoreni su istaknuti Banjalucani: Ragib-beg Dzinic, Fazli-efendija i mnogi drugi. Streljani su : Arif Babic, Meho Jugovac, Ale Nislija, Smajo Bojic, Omer Krajisnik, Hadzi-Mujaga Dzumisic, H.Sejdo, Sulejuman i Esref Gusic, Ibro Poljo, Omer Catic, Mustafa Arnautovic, H.Bego Hasanbasic, Serif Dizdar.

Dolaskom Austrije u ove krajeve industrija se nije znacajnije razvijala. Pocela je velika eksploatacija ugljenokopa Laus. Rudnik je imao velike kolicine smedjeg uglja, a godisnja proizvodnja dostizala je oko 50 hiljada tona i skoro sve je islo za Austriju. Glavni industrijski kapacitet drze Trapisti, a drzava je podigla tvornicu duhana koja je pocela raditi 1888. uglavnom za izvoz u Austriju.

Pocinje period totalne exploatacije svih prirodnih i ljudskih resursa Bosne i Hercegovine. Okupatori na svakom koraku grade industruijske, saobracajne, agrarne i druge objekte. Lokalno stanovnistvo biva prisiljeno da jeftino proda radnu snagu a osvajaci ostvaruju znacajnu dobit. Svakodnevno, preko tek izgradjenih putova I zeljeznickih cvorova, odlaze u Austriju nebrojene kompozicije rudnog bogatsva, drvene gradje, poljoprivrednih proizvoda…Grade se bezbrojna odmaralista, banje, hoteli i objekti za zabavu, dok lokalno bosansko stanovnistvo grca u siromastvu, bolesti, krvi i sizama…Austrougarski kazamati nicu sirom zemlje i u njima nalaze smrt ili robiju odvazni bosanski borci za slobodu i nezavisnost ove napacena zemlje.

[purak]

#5001

MUHAMED HADZIJAMAKOVIC

Prvi Sarajlija koga je austrijski prijeki sud poslao na vjesala je Muhamed Hadzijamakovic, imam i nastavnik Gazi Husrev-begova Hanikaha u Sarajevu. Rodjen u Sarajevu 1814. u doba kada je po cijeloj Bosni harala kuga. Odrastao je i mladost
proveo u najtezim danima Sarajeva. Skolovao se u Istanbulu. U hanikahu predavao cisto vjerske predmete i od njegovog vremena ova ustanova je postalo Medresom u pravom smislu te rijeci. Narodni odbor ga je izabrao za vodju otpora protiv Austrije.

Prvih dana 1878. Krenuo je Hadzijamakovic u susret neprijetljskoj vojsci. Hrabro se borio u svim okrsajima, od Zepca pa do Sarajeva . Najzesce je bilo kod Kaknja i Visokog. Hadzijamakovic je komandovao i otporom Sarajeva. Okupljenim braniteljima odrzao je poznati govor zavrsavajuci ga ovako: “Ko hoce postati Austrijanac taj moze ostati u gradu i sakriti se; a ko je musliman, neka zgrabi oruzje i neka ide u borbu protiv mrskoga Svabe…”. Pracen freneticnim odobravanjima krenio je ulicama Sarajeva, predvodeci borce spremne na otpor. Kad se nakon zestoke borbe 19. Augusta oko 8:00 sati ne vece zaleprsala nad Sarajevom crno-zuta austrijska zastava, Hadzijamakovic se sklonio u potkrovlje svoga doma u Arebi-atkin mahali. Odlucio je da ne bjezi, jer se kao pravi musliman nije bojao smrti. Branio je svoju zemlju svim srcem, videci to kao svoju svetu duznost i duznost svakog pravog Bosnjaka.

Austrijske okupacione snage su 20. Avgusta 1878 uhapsile Muhameda Hadzijamakovica. Protiv njega je podignuta optuznica, a ispitivanje je trajalo tri dana. Izrecena je presuda: smrt vjesanjem. Hadzijamakovic je pred sudom priznao sve sto je ucinio u okviru otpora okupaciji. Za svoja djela nije se kajao niti oprosta trazio. Osudu je potvrdio general Filipovic i naredio njeno izvrsenje na licu mjesta, bez odlaganja. Hadzijamakovic je pruzio otpor i neposredno pred smrt. Jednom Austrijancu je oteo bajonetu i slomio je u komade. U tom momentu na njega su se okomili okupatorski vojnici i onesvijestili ga kundacima.

Vjesala su postavljena na grani obliznjeg hrasta, nedaleko od Marijin-dvora pod Goricom. Hadzimajakovic je lezao u krvi, bez svijesti. Ulogu krvnika dobrovoljno je prihvatio husar Mihaly Boly, zeleci time osvetiti svoje suborce, koje je izgubio na putu od Maglaja do Zepca. Mrak se vec spustio nad popaljeno, u krvi uguseno, Sarajevo, kad su napola mrtvog Hadzijamakovica digli na vjesala. Tijelo ovog istinskog bosanskog gazije pokopano je u blizini vjesala. Muhamed Hadzijamakovic je umro hrabro, sehidskom smrcu, i njegovim primjerom ce se ponositi potonje generacije bosnjaka.

Od nebrojenih bosnjackih junaka tih krvavih vramena pomenimo ovaj put jos jednog. Hadzi Lojo i danas zivi u sjecanju Bosnjaka ne samo u Sarajevu nego i sirom Bosne i svugdje gdje ima Bosnjaka. Njega se smatralo jednim od glavnih licnosti otpora protiv austougarskog okupatora, ne samo u Sarajevu nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Rodjen je u Sarajevu u Bardakcije-mahali, 1834. Gorostastasnog rasta, odavao je neobicno snaznog covjeka. Prije 1863. obavio je hadz i na povratku iz Meke iz Istanbula do Sarajeva dosao pjeske.

Njegov dolazak unio je novu politicku snagu u javni zivot Sarajeva. Ubrzo mnogi gradjani, na celu sa Hadzi Lojom, ustadose protiv fermana Topal-Osman-pase za gradnju velike pravoslavne vrkve u Sarajevu, ciji je toranj trebao biti visi od munare Begove dzamije. Zbog toga ga je pasa prognao Hadzi Loju u Novi Pazar, gdje je ostao do 1871. Kada se slobodno vratio u svoj rodni grad. Hadzi Lojo je uzivao veliki ugled kod naroda u cijim je ocima bio “ istinski cuvar Islama”.

U Brusa-bezistanu drzao je ducan, ali licno nije trgovao. Tu je poducavao djecu etici i moralu. Kada se Sarajevom pronio glas o okupaciji, te su u gradu nastali neredi, on se prvi pojavi medju pobunjenicima sa bajrakom u ruci. Dok su narodna vlada i Odbor vijecali o odbrani zemlje, on je vec oko sebe okupljao ljude i s njima obilazio gradove, organizirajuci otpor okupaciji.
Sa vecom ceto provalio je u zatvor i pustio sve kaznjenike, a zatim u vojni magazin i iz njega dijelio oruzje Sarajlijama bez razlike na vjeru, govoreci: “Bog nas duzi da branimo svoje domove i famililje od ropstva”. Hrabro se borio u odbrani Sarajeva, a poslije pada glavnog grada on se sklonio u selo Zivojevice kod Cajnica.

Okupatorska vlast je izdala potjernicu za Hadzi Lojom i nagradu od 500 forinti onom ko dojavi informaciju o njegovom sklonistu. Zapaljena je cijela njegova mahala sa dzamijom i njegovom kucom. Uhvacen je 2. oktobra u blizini Rogatice, a 27. Oktobra iste godine Sud ga je osudio na smrt, ali je smrtna kazna pretvorena u robiju u tamnici. Pet godina prije nego je odlezao kaznu saopsteno mu je da se ne moze vratiti u Bosnu, morao jeodabrati mjesto izvan te zemlje. Odlucio se za Meku. U Trstu se sastao sa zenom i sinom. Austrijski konzul u Dzedi kupio je Hadzi Loji kucu u Meki u mahali “Dzebeli-kubelis”. Tu je Hadzi Lojo umro 1887. Njegova zena Fatima, iz porodice Softica, sa Bardaklije, zivjela je u Meki sve do 1915., a onda se preselila u Istanbul gdje je umrla 1923.

[purak]

#5004

POLARIZACIJA STRANAKA U BiH

Devetnaesti vijek je protekao u znaku formiranja nacionalne svijesti kod Bosnjaka, Srba i Hrvata. Za muslimane “dobre Bosnjake”, odmah poslije aneksije za njihove duse i opredjeljenje borile su se i srpske i hrvatske politicke stranke i pokreti. Muslimani su stavljeni pred izbor: biti Srbin ili Hrvat.

Knjizevnik Dositej Obradovic je 1811. artikulirajuci srpski nacionalni porogram, prvi ukazao na pretenzije srpske drzave na vulgarno receno “Turske Bosnjake”. Prema njegovoj ideji “slaveno-srpska nacija” je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom.

Shvatanje Vuka Stefanovica Karadzica nije se u nacionalnom pogledu razlikovalo od shvatanja Obradovica. U dosta poznatom clanku “Srbi svi i svuda” (1847.) Vuk je izrazio ubjedjenje da ce prosvjeta uciniti da Srbi-muslimani shvate da oni nisu Turci nego Srbi. Vuk je predlozio Hrvatima, jezik kao osnovnu karakteristiku u nacionalnom opredjeljenju Srba i Hrvata, pa kad to nije prihvaceno predlozio je diobu na
Srbe i Hrvate po vjerskoj liniji. Evo kako je Vuk zamislio tu podjelu po vjerskoj liniji:

“Sad nije nista drugo ostalo nego da se podijelimo po zakonu i vjeri. Da li je to grcko-pravoslavnog, tj. istocnog ubjedjenja da Srbin makar gdje god zivio nece se odreci srpskog imena. Ako ko nadje sto bolje i pravilnije za obje strane, meni ce biti jos milije.”

Za Vuka je vjera bila medja izmedju Srba i Hrvata, ali takva medja nije mogla znaciti nista kad su u pitanju muslimani. Srpski nacionalni pokret prema muslimanima zacrtan je u cuvenom “Nacrtaniju” Ilije Garasanina iz 19. Vijeka. Predvidjeno je vodjenje nacionalnih akcija medju muslimanima, stampanje kratke narodne historije Bosne I Hercegovine, da se muslimani prikazu kao Srbi i pridobiju kao Srbi. Na tome je radio veliki broj politicara, knjizevnika, te kulturnih i javnih radnika. Svi njihovi napisi bili su inspirisani teznjom pridobijanja muslimana da se izjasnjavaju kao Srbi, kao bi se srpski narod brojno ojacao.

Pretenzije pridobijanja muslimanskog stanovnista BiH za hrvatski nacionalni korpus, od strane hrvatskih historicara, knjizevnika i narocito politicara, pojavile su se tek pocetkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne moze prikljuciti Hrvatskoj ako se muslimansko stanovnistvo ne pohrvati bio je politicar, knjizevnik i filozof Ante Starcevic 1896. glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti muslimana. Njegovu tezu o hrvatskom porijeklu muslimana podrzao je Josip Juraj Strosmajer.

Kampanje iz Hrvatske vodjene su pretezno preko sredstava, kao sto su knjizevnost, muzika, stampa I sl. Matica Hrvatske je jos pri kraju XIX vijeka pocela prikupljati i publikovati narodne pjesme iz BiH. Njeni prikupljaci su skupili 320 muslimanskih pjesama koje su bile publikovane u dvije knjige pod nazivom “Hrvatske narodne pjesme ili Junacke pjesme muhamedanske”.

O prepirci Srba i Hrvata, u nastojanju da pridobiju muslimane, pisala je historicarka Branka Prpa-Jovanovic i to dosta objektivno. Ona kaze: “Na podrucju BiH su se poslije okupacije susrele dvije oprecne koncepcije, da je BiH iskljucivo srpska odnosno hrvatska zemlja.”
Memorandum koji je napisao dr. Petrus Bastijer, clan drustva “Svetog Bonifacija” kaze: “Pomagati aktivno katolike u BiH. Time se postizu istovremeno dva cilja: vjerski i monarhijki. Ko god radi za crkvu u ovoj zemlji, radi u isto vijeme u korist monarhije.”
U pogledu politike prema nekatolickim narodima u BiH, Franjo Ferdinand je predlagao Bestijeru slijedeci metod: “najprije ih treba sve i katolike i pravoslavce i muslimane staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu.”

[purak]

#5005

Tomislav Ladan

Hrvatsi knizevnik

POSTOJI LI BOSNJACKI JEZIK?

Od 1945. pa do nasih dana moglo bi se reci da se najmanje spominjao “bosanski” ili “bosnjaski” jezik. To je na neki nacin bio jedan od smrtnih grijeha ili, ako hocete, nesto vrlo neuljudno, kao kozjak na rodjendanskoj torti. Ali, u onoj godini dana prije ovoga velikog rata, poceli su se javljati ljudi koji su s punom ozbiljnoscu i dobrim poznavanjem stanja poceli govoriti i o bosanskom ili bosnjackom jeziku. Dakako, to nije posve novo. Moram reci da to i nije tako jednostavno, jer upotreba rijeci Bosnjak ili Bosanac, koliko god bile casne ili primjerene, gotovo da su bile izbjegavane od cjelokupnog pucanstva. Razlog je tome najvecim dijelom velikosrpska i unitaristicka promicba. Nitko u Bosni nece da bude Bosnjak. To sto neko hoce da bude Srbin, pa to je kao doktorat, ili neka akademska titula po rodjenju…Malo je tko i govorio da je Hrvat, osim onih najtvrdoglavijih s naseg kamena bosanskohercegovackog, jer to je opet bila losa preporuka za drzavnu sluzbu i u Hrvatskoj, a nekamoli u BiH. Ostalo je, naravno, da bi Muslimani mogli naj prirodnije i s najvise prava govoriti o bosanstvu, bosnjakluku i o bosanskom jeziku, medjutim, ni oni to nisu cinili. Vjerojatno je razlog tome bio sto ako bi se upotrijebilo ime …onda bi se pitalo – tko u Bosni moze biti Bosnjak? Srbi u Bosni od toga su vazda bjezali. Tko je lud da bude Bosnjak kad je Srbin? Hrvati opet kazu: ako bismo mi rekli da smo Bosnjaci, onda se mi otkidamo od jednoga od mjesta u koje smo vazda gledali. Jer, mi smo vazda gledali jednim okom na Rim, a drugim na Zagreb, pa smo svi ofrljavili od toga. Onda radije cuti, radije reci da si nas, da si neopredjeljen, ali ne reci da si Bosnjak. Sto se tice Muslimana, meni je jasno ovo. Iako su osjecali, osobito muslimanski duhovnici, da je za ljude iz Bosne tisucu godina najcasnije i najprimjerenije ime Bosnjak, da za stanovnike ili pucanine bosanskohercegovackog vilajeta nema casnijeg imena od imena Bosnjak. I za jezik nema casnijeg imena od bosanski ili bosnjacki jezik, pojavilo se pitanje: Sto ce biti s ovima oko nas, hoce li oni od pravoslavnog vjerozakona, ili od katolickog vjerozakona, htjeti ici s nama ili ne. Ako nece, Bosna se cijepa vec na jeziku! Cini mi se: ono sto je u Kalajevo (Kallay) vrijeme bilo nerjesivo, pokazalo mi se u danasnje vrijeme jos nerjesivijim. Prema tome, bilo mi je jasno, cim je pocela ta rasprava ili prepirka oko bosanskog jezika da nitko opet nece htjeti, iako je iz Bosne, iako je Bosnjak, da prihvati bosnjacki jezik… Ako jos uvijek postoji drzava Bosna Hercegoviona, ako je ta drzava medjunarodno priznata i ako se dogodi da veliki Allah dade da ona opstane kao drzava, kao samostalna, kao civilna ne vidim nista prirodnije nego da se jezik Bosnjaka zove bosnjacki ili bosanski. To je ono Sto ja mislim; niti ja to preporucujem, niti ja to namecem, to samo mislim i trazim minimalno pravo ne da budem u pravu, nego da budem u krivu. I ako hocete sada moj bosnjacki odgovor na vrlo jednostavno pitanje postoji li bosanski jezik? Ne postoji, i postoji, a trebalo bi da postoji! (Dio izlaganja na simpoziju “Povratak iskonu” odrzanom u Zagrebu od 10. do 12. prosinca/decembra)

[purak]

#5008

AGRARNI STATUS U BiH

Austrijska monarhija je malo ucinila na poboljsanju polozaja bosasnkog stanovnistva. Preko 80 hiljada bosnjackih seljackih porodica, vise od 6 hiljada kmetova i nalazilo se u ekstremno zapostavljenom polozaju. U evropskom smislu, Bosnjaci koji su ostali na pradjedovskoj zemlji, postepeno su siromasili. Po popisu iz 1910.godine Bosnjaci su bili vlasnici najveceg dijela zemlje u BiH. Od ukupno 10,463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 , sto je u procentima izrazeno 91,15%, pravoslavaca 633 ili 6,05%, katolika 267 ili 2,55% . I medju zemljoposjednicima bez kmetova muslimani su bili najbrojniji 3,023 sto iznosi 70,62% , zatim pravoslavni 760 ili 17,75% I katolici 458 ili 10,70% .Zemlja je Bosnjacima oduzimana bez ikakve osnove. Austrijska vlast je mnoge sume koje bile oko 300 godina bosnjacke, proglasila carskim. Od popisa 10.oktobra 1910.godine pa do 1.januara 1920.godine smanjio se broj zemljoposjednika od 10,463 na 9,230. To znaci da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 7,233 ili 11,8%. Bosanski jezik je bio u sluzbenoj upotrebi u doba austro-ugarske uprave od 1878 do 1907., dakle, 29 godina. Tek 1907. Godine, pod neprestanim pritiscima veliko-srba i
veliko-hrvata, negatora bosnjaka i bosanskoga jezika, Bosne kao zemlje, domovine I drzave, Austro-ugarska carevina je donijela zakon o povlacenju bosanskog jezika iz sluzbene upotrebe. Narod kome se ne priznaje jezik, ne priznaje kultura, bastina I tradicija, osudjen je na propast.

Bosnjak ima svoju posebnu kulturnu orjenaciju: jezik, proslost, folklor, narodne obicaje-sve objektivne elemente koje ga cine nacijom. Bez kulture u evropskoj tradiciji ni jedna nacija ne moze imati nacionalni karakter, a bez karaktera nema ni nacije, bez jezika nijedan narod nema kulture, bez jezika I kulture nema ni nacije, a ko nema naciju, ne moze imati drzavu. Dosta jednostavna racunica. Nacija koja nema drzave nema svoje historije, ni svoje proslosti, ni buducnosti, ni prava na postojanje.

Bosnjacima se od 1907. porice pravo na jezik, naciju, zemlju, domovinu i drzavu. Bosanski jezik je 4 stoljeca bio sluzbeni jezik Turske u BiH, a 27god. u doba Austrougarske. Pisalo se na tri pisma, a mnogi Bosnjaci su govorili po cetiri jezika. Njima se u XX stoljecu, i to jedinim u Evropi, porice elementarno pravo sloboder: ravnopravnosti na jezik i naciju. Jedini su narod u Evropi koji je od drugih bio prisiljavan da se izjasnjava onim sto nije: kao Srbiun, Hrvat, Crnogorac, Jugosloven ili neopredjeljen, umjesto da bude ono sto jest-Bosnjak.

Kroz citavu historiju Bosne, uvijek se znalo ko su Bosnjaci i sta je bosanski jezik. Postoji u Bosnjaku jedan poseban duh, osebujan mentalitet, pogled na svijet i zivot, koji je izgradjivan stoljetnim historijskim iskustvom. Taj duh je u svojoj biti plemenit, on je iskren i otvoren bez licemjerstva i laznih primjesa. On je uvijek na braniku pravde koju je malo ko kroz historiju osjecao, a za kojom se vjecito zudjelo. Istina i postenje prozimaju taj duh. On je za slobodu, jer najbolje zna i osjeca kako je bez slobode zivjeti. On zna iz historijskog iskustva i njegovog specificnog kulturnog naslijedja da sloboda ide rame uz rame, sa disciplinom, redom i radom. Kukavicluk i strah su uvijek bili stranBosnjaku. Svaki kutak i grumen nase Bosne zaliven je krvlju Bosnjaka. To je velika drama puna tragedija I suza.

U unutrasnjem zivotu zemlje Bosne, Bosnjastvo je doslo do izrazaja krajem XIX vijeka. Pokrenut je list “Bosnjak”. Izdavaci su bili Mehmed-beg kapetanovic-Ljubusak, Jusuf-beg Filipovic i njegov sin Esref. Dabome, njegovom pojavom dolazi do otvaranja zucnih polemika u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. Juna 1891. List je naglasavao program prosvjecivanja naroda i njegove lojalnosti domovini i narodnosti. Direktan stav o nacionalnom pitanju BiH iznio je list Bosnjak kroz pjesmu “Bosnjaku”, koju je napisao Safet Basagic, tadasnji srednjoskolac.

Znas, Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponosnoj
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Nase ime ponosno I drago.

Ovim stihovima nije se htjelo naglasiti da u BiH nije bilo Hrvata i Srba, nego da nije bilo hrvatskog i srpskog nacionalnog imena. Uistinu, cinjenica je da Bosna do 1870 nije bila nacionalno podijeljena. Propaganda iz Srbije i Hrvatske je uporno naturala srpsko, odnosno hrvatsko ime Bosnjaku. Upotreba naziva bosanski jezik podrzana je u austrijskom carevinskom vijecu. U BiH je zvanicno 1883. godine uveden fonetski pravopis, a kako je jezik priznat i nazivan bosanskim jezikom, gramatika bosanskog jezika dozivjela je vise izdanja na latinici i cirilici. Nas bosnjacki kult podupirale su novine Bosnjak (1891-1910), Behar (1900-1911), Biser (1912-1918), te mostarske novine I druge. U mnogima od njih objavljena je I ova Basagiceva pjesma

Djeca bez skole-sirocad gola,
a nama novog oruzja treba,
zanata, znanja da cuvat znamo
slavu i ponos vremena davnih,
noc i gospodstvo djedova slavnih,
prosvjete nam treba k’o hljeba.

[purak]

#5013

SKOLSTVO

Austro-ugarska okupacija je zatekla u Bosni 917. osnovnih skola (mekteba), 43 medrese i 28 reformiranih nizih i srednjih skola (ruzdija). U Sarajevu su djelovale jos i vojna i trgovacka skola, te zavod za obrazovanje muallima (mektebskih ucitelja). Seriatsko-sudacka skola je otvorena u Sarajevu 1918., a od 1909. Pohadjanje mekteba je bilo obavezno. U gimnaziji je bio slobodan izbor jezika (arapskog ili latinskog). U BiH po dolasku Turske pisalo se bosanskim jezikom sa arapsko-turskim pismom, zvana arebica. Padom BiH pod austrijsku vlast preslo se na novo pismo: latinicu I cirilicu. Pocelo se od tako poznatih arapskih slova, da bi se preslo na do tada nepoznatu latinicu I cirilicu.

U Sarajevu je 1908. Islamsko-dionicka stamparija radila s ciljem da doprinese opismenjavanju Bosnjaka u BiH. Gajret je na omotnim stranicama svoga casopisa objavljivao uporedo arapsku, latinicnu i cirilicnu abecedu. Glavna medresa u BiH bila je Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537.godine. Nastavni plan i program medrese odredio je plemeniti utemeljitelj u vakufnami napisanoj jos 10. Januara 1534.godine. Gazi Husrev-beg je u svojoj ostavstini odredio da se njegovoj medresi predaje “…sve sto budu zahtijevale potreba i interesi bosnjacki…”. Ovom odredbom Gazi Husrev-beg je utvrdio platformu prema kojoj Medresa treba da bude u svim vremenima obrazovna institucija koja ce odgovarati savremenim potrebama I zahtjevima. Ugledu ove medrese doprinosilo je sto su na mjesto muderisa (profesora) redovno dolazili najobrazovaniji ljudi.

O njenoj reputaciji dovoljno govore rijeci historicara profesora Hamdije Kresevljakovica, koji je i sam bio jedan od predavaca, napisane jos daleke 1930 da je “Gazi Husrev-begova medresa bila ne samo najrenomiranija islamska institucija vec i teoloski fakultet.” Gazijino ime zabiljezeno je zlatnim slovima u historji Bosne I Bosnjaka.

Po ocu Ferhat-begu, Gazi Husrev-beg je bio nase gore list. Za njegovog vremena Sarajevo je dozivjelo pravi procvat.
Kad je dosao u Sarajevo 1521. godine, ovaj dobrotvor je, pored mnogih privatnih kuca i zgrada, zatekao i 16 dzamija, dvije musafirhane (konacista), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), jednu medresu i vise mekteba, te dva velika hana, cetiri javna kupatila, jednu apoteku, a uz to je cvjetala trgovina i obrti, a sam grad je djelovao vrlo lijepo i privlacno. Gazi Husrev-beg je vladao 20 godina Sarajevom, sve do svoje smrti maja 18.1541.
Po dolasku u Sarajevo,Gazi Hustref-beg se dao na podizanje monumentalnih zgrada i bogomolja, te institucija za prosvjetne i zdravstvene svrhe, a nije zaboravio ni one koje sluze obrtu i trgovini. Podigao je od nekad male kasabe sjajni Seher-Sarajevo. Sagradio je dzamiju 1530, najmonumentalniju gradjevinu iz turskog perioda ne samo u Bosni nego i na cijelom Balkanu. Historicar Dr. Ciro Truhelka pise “Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obiljezje, svoj licni spomenik. Ko ce si, na primjer, zamisliti Atenu bez Akropole, Pariz bez Luvra, Zagreb bez Svetog Kralja i Sarajevo bez Begove dzamije.”

Begova dzamija daje Sarajevu njegovo pravo gradsko obilejzje. Ona je srediste od koga se i nize i razvija sav grad. Bez Begove dzamije Sarajevo ne bi bilo ono sto jeste. U julu 1878. harem Begove dzamije bio je srediste organizacije otpora protiv ulaska austrijske okupacione vojske u nasu zemlju i tu su donesene mnoge vazne odluke. Pored dzamije veliki dobrotvor je sagradio i Imaret (kuhinju za putnike), musafirhanu, mekteb, medresu, banju, veliki han-bezistan, 60 ducana I vise kuca, doveo vodu iz daljine od 7 kilometara . Sarajevo je dobilo vodovod 148 godina prije Londona a 370 prije Beca. Kursumlija medresa je sagradjena 1537. u orjentalnom stilu. Nju je Husrev-beg podigao u ime svoje majke Seldzuke, a Kursumlijom je prozvana jer je pokrivena olovom (na turskom kursum).

Za izdrzavanje svojih zaduzbina ostavio je gazija ogroman pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji. Veliki dio tog vakufa je opljackan za vrijeme kraljevine Jugoslavije i komunisticke Jugoslavije. Svojim velikim hajratima stekao je Gazi Husrev-beg ogromne zasluge za razvitak grada Sarajeva, te kulturni razvoj muslimana i svih stanovnika diljem nase BiH.

Njegove zasluge na bojnom polju nisu bile nista manje impresivne, sto je, sa njegovim spomenutim hajratima ovjekovjecilo njegovo ime u Bosni. On nije sprijecavao napredak drugih konfesija u BiH. Bas u njegovom vremenu obnovljeni su Franjevacki samostani u Visokom i Fojnici. Njemu pripisuju i postojanje pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove dzamije, te stampariju u Gorazdu, koja nije u to vrijeme postojala ni u pravoslavnoj Moskvi.

Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537.godine, te predstavlja najstariju i najbogatiju riznicu orjentalnih rukopisa u zemlji pa i na Balkanu. Ona sadrzi 15 hiljada svezaka na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom, njemackom, francuskom I drugim jezicima. U njoj ima preko 6 hiljada knjiga na orjentalnim jezicima. Na istocna djela otpada 4.500 kodeksa, a ostatak su evropska djela. Biblioteka poimenice obuhvata veliki broj casopisa, posebno bosanskih, te arhivskog materijala.
Dok postoji Sarajevo, zivjece ime Gazi Husrev-bega.

1759. otvorena je prva javna biblioteka-knjizara u Sarajevu. Osnivac biblioteke-knjizare, Osman Sehdija Bjelopoljac otvorio je novu stranicu u historiji bosanskohercegovacke kulturne tradicije. U pocetku rada biblioteka je raspolagala velikim brojem dijela koja su se mogla naci samo u vrhunskim evropskim bibiliotekama. Posebno mjesto zauzimalo je 180 skupocjenih rukopisa, koji su se bavili istorigrafsko-kulturoloskim temama iz Bosne. Ovaj izvanredni kulturni monument srusen je 1810 pod udarcima austrijskog cekica i krampa, sto je u historiji Bosne zabiljezeno kao do tad najveci vandalski zahvat nanesen bosanskom kulturnom i historijskom bicu .

Sarajevo je u drugoj polovini 18. i pocetkom 19. vijeka imalo 5 javnih i oko 20 privatnih biblioteka. Valja spomenuti kolekciju Safet-bega Basagica, koja se sada nalazi u sastavu univerzitetske biblioteke u Bratislavi, gdje je dospjela ova bogata kolekcija. Nerzumni postupci potomaka doveli su do velikog rasijavanja ovokulturnog blaga sirom svijeta, pa nije ni cudo sto se mnogo rukopisa danas moze naci po bibliotekama u Becu, Bolonji, Parizu, Londonu, Berlinu, Karlsruheu. Veliki dio rukopisnog blaga u Bosni stradao je usljed cestih ratova i pozara, a i cetnickog paljenja od 1992-1995.

Bosna i Hercegovina su dale osmanlisjokom carstvu oko 300 knjizevnika koji su pisali na turskom, arapskom, perzijskom, njemackom, francuskom, engleskom i drugim jezicima.
Dr. Smail Balic u svom djelu Kultura Bosnjaka, Bec 1973. pise o konkretnom primjeru Safeta Basagica i Ive Andrica. Andric je govorio srpskim i njemackim pa je i pisao na ta dva pisma. Kada je Basagic otisao u Bec da doktorira, on je uz svoj maternji bosanski jezik govorio i perzijski, arapski, turski, njemacki, francuski i engleski, pisuci na arapskom, cirilici, latinici, arebici i bosancici.
Safet-beg je doktorirao u Becu, a Ivo Andric u Gracu 1923.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andric daje svoje postavke o intelektualnoj i moralnoj zaostalosti “bosanskih Turaka” – muslimana. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je 1923g. podnio grckom sveucilistu obrusio se na bosanske muslimane kao i samu Bosnu. Svoja “filozofska” razglabanja o Bosni razradio je u citavom nizu kvazi historijskih prica i romana iz Bosanskog zivota. Najpoznatija Andriceva djela su ‘Na Drini Cuprija’ i ‘Travnicka kronika’, koja su po svojoj strukturi mijesavina fikcije I nicim argumentovane hronike. Na zalost ova djela pisana briljantnim stilom, u mnogocemu su zamutila sliku o stvarnom zivotu u Bosni. U svom beskrupuloznom sakacenju bosanskog duha Andric je dosao i do samo vrhuca tvrdeci u svojoj prici ”Pismo iz 1920” da je Bosna zemlja mrznje. Ocigledno je da su mu mnogi povjerovali
. Kritika se u komunistickoj Jugoslaviji veoma pohvalno izrazila o djelima Ive Andrica. Bilo je, medjutim, I suprotnih glasova, ali su se takvi jedva culi u razumljivom zanosu odusevljenja cinjenicom da je Ivo Andric kao prvi Jugosloven dobivanjem Nobelove nagrade podigao ugled nacije u kulturnom svijetu Evrope. U kritikama mu je najvise zamjeravano drzanje prema muslimanima. Tako mu knjizevnik Djordje Jovanovic predbacuje “iskrivljavanje historije, izmisljanje stvari koje vecinom pokazuju samo ono sto je nenormalno, bolesno i bizarno kod muslimana.” Zamjeravajuci Andricu sto nije pisao aktualnim temama stradanja Srba za vrijeme II Svjetskog rata, Jovanovic dalje pise:

Andric se okrenuo davnoj proslosti da ovekoveci svojim perom nabijanje na kolac jednog Srbina i tako zabelezi za trajna vremenena daleki greh nase muslimanske brace . Je li to bilo potrebno? Je li korisno nama-Srbima? Hoce li Andriceva dela posluziti nasoj buducnosti!”
Jedan drugi istaknuti srpski intelektualac-kriticar H. Stupica, u Fribourg-u marta 1962. pise:

“Upravo u ovome grehu nabijanja na kolac, opisanom po do jezivih pojedinosti, Ivo andric se posluzio jezivom sudbinom sirijskog borca za slobodu Sulejman Y. al-Kalabi-ja, 1915. Pa gdje je objektivnost i humanost dodjeljivaca Nobelove nagrade”, pita se Stupica.

Mostarska biblioteka “Karadzozbegova” osnovana nesto prije 1570. uzivala je takodje veliki ugled. Tokom vremena je popunjavana darovima preminulih intelektualaca. Godine 1950 njezin fond je prikljucen Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Biblioteka “Elci Ibrahim-pase” u Travniku obuhvatala je prilikom osnivanja 1705. godine 103 rukopisna djela. Taj fond je poslije znatno prosiren. Godine 1941. 300 rukopisa iz ove biblioteke preneseno je u Gazi Husrev-begovu biublioteku u Sarajevu, a ostatak je zadrzan u Travniku.

Banja Luka je imala vise biblioteka. Prva biblioteka javnog karaktera u Banja Luki osnovana je 1630. sa znacajnim brojem knjiga i svezaka. Osnivac jedne od biblioteka bila je Mevla Usmudina. Na to se opsirnije osvrnuo Glasnik Islamskog Starjesinstva januara 1977.
Zgrada u kojoj smjestena biblioteka u Gradaccu nalazi se pokraj dzamije Husejin-kapetana Gradascevica. Osnovana je 1857g. od strane Kajmekam Fadil-pase Serifije. Posjedovala vise starijih knjiznih fondova, te je prosirena u vecu biblioteku. U Gradaccu se spominju dvije biblioteke u sastavu Ahmed-pasine dzamije i Pervane dzamije.
Kukavicina medresa u Foci, kao i Medresa u Visokom imale su takodje dobre biblioteke. U Foci je krajem 16. Vijeka djelovao i skriptorij, a knjige su se prepisivale organizirano. Posao je finansirao odredjen broj vakifa. Mnoga prepisana djela isticala su se kaligrafskom umjetnoscu.
Stari sudski popisi zaostavstine nalaze se cesto i u privatnim bibliotekama. Tako je godine 1730 u ostavstini muderisa Hazi Ibrahim-efendija iz Livna nadjeno 127 kodeksa, dok je malo kasnije Abdurahman efendije Muftic iz istog mjesta ostavio svojim nasljednicima 127 rukom pisanih knjiga, od kojih je vecina nasla mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sa razvojem bibliotekarstva u Bosni se razvijao i knjigovezacki zanat. Sredista ovog, mozemo slobodno reci umjetnickog stvaralastva bila su u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Kod izrade i ukrasavanja uveza primjenjivana je turska, ali pokatkad (kao u Mostaru na pr.) i sjeverno-africka knjigovezacka tehnika).

[purak]

#5021

USTAV I POLITICKI ODNOS U BIH

Aneksija BiH austrougarskoj monarhiji nije pokrenula znacajnija politicka pomijeranja, pa je 1910g. nova vlast pocela pripreme za donosenje ustava. Vec 17. Ferbruara 1910 car Franjo Josip sankcionirao je novi ustav i pratece zakone, a 20 Feb.1910 ustav je svecano proglasen u velikoj dvorani zemaljske vlade.

Muslimanska narodna organizacija koju je predvodio Firdus Karabeg je bila posebno odlucna u zahtjevu za uvodjenje punog parlamentarizma kao i za drzavno-pravnu autonomiju BiH. Hrvatska politika, koja je i dalje ostala pri svojim zahtjevima za preuredjenjem monarhije i prikljucenje BiH Hrvatskoj, prihvatila je to rjesenje u ubjedjenju da ako vec ne moze drugacije, povoljnije je da BiH ostane zasebna, sto ce,vjerovali su, olaksati realizaciju zeljene politike buducim generacijama.

U relativno mirnu debatu metez je unio dr. Ivan Saric, nadbiskupski zupnik izjavom da je za autonomiju Bosne, ali u okviru Hrvatske drzave, kao i da Hrvatska koalicijska stranka ne moze priznati na teritoriji svog kraljevstva ikoje drugo ime, ikoji drugi narod i nikakve druge ambleme osim hrvatske. Ove izjave su u pocetku docekane burnim protestom muslimanskih i srpskih izaslanika. Protestiranje protiv takve drskosti, ma sa koje strane ona dolazila, izrazio je narocito Dervis-beg Miralem:
“… Bosnjacima se ne mogu drzati lekcije kojoj narodnosti pripadaju, niti se moze dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom ili drzavom. Nase je geslo, istakao je Miralem Dervis-beg, “Bosna Bosancima”.
Tako je vec ova rasprava pokazala da u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalistickih aspiracija, skoro svako politicko pitanje dobija nacionalno-politicki karakter, sto se ,na zalost odrzalo i do danasnjih dana.

Dr. Nikola Stojadinovic u ime svih srpskih poslanika prigovorio je predlogu vlade da se za predsjednika parlameta imenuje Firdus Karabeg. Bosanska stampa je ovo komentarisala isticucu da “…protestiraju samo oni koji su uvijek isticali i isticu principe nacionaliteta, dok im je vjera, navodno, privatna i sporedna stvar. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni samo Srbi i da ih neiteresuje nista drugo, neprestano prigovarajuci Bosnjacima njihovu borbu na religijskoj osnovi zbog koje ,navodno, ne sagledavaju prednosti modernijih ideja nacionalnosti. Ovo je utoliko cudnije sto protesti dolaze od ljudi koji su se uvijek voljeli hvaliti svojim napretkom i kulturom. Ta ista gospoda bi protestirala protiv imenovanja Firdusa, cak i kad bi on bio osvjedoceni i veci Srbin nego sto je bio Avdo Karabegovic.
Oni bi protestirali samo zato sto je Firdus Bosnjak a nije pravoslavni Srbin.

Sa srpske strane ponudjen je Bosnjacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojadinovic. Osnovna ideja ovog programa je osiguranje stalnosti
kmeta na posjedu i ukidanje prava bega da kmeta koji ne izvrsava svoje obaveze odtsrani sa svog zemljista. Ovaj program je formalno stajao na stanovistu fakultativnog otkupa, ali je istovremeno pruzao mogucnost i kmetu, odnosno zakupcu zemljista, da se postepeno, fakticki, pretvori u slobodnog vlasnika. Za protuuslugu Bosnjacima ako podrze ovaj program, srpske stranke su nudile glasove za vecu pomoc iz budzetskih sredstava za obrazovanje gradskog bosnjackog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim skolama. Ovaj program, za bosnjacko vodstvo je bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji lisavanju age njegovog posjeda i njegovih prava-isticali su bosnjacki lideri.

Seljacki pokret poznat kao “strajk u Bosanskoj krajini i Posavini” u ljeto i jesen 1910., zaplasio je bosnjacke zemljoposjednike. Za njih je taj strajk znacio cin protiv prava vlasnistva, kao najuzvisenijeg prava slobode. Bosanska stampa je pisala da se bune upravo oni koji su gladni i goli primljeni od ovih zemljoposjednika i ove zemlje.
Smatralo se da seljacki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Kocica, kao saborskog poslanika i njegovih suradnika. Cjelokupna Bosanska stampa smatrala je da je uskracivanjem zakonite trecine zemljoposjednicima pocetak terora kojim pravoslavni srbi misle otjerati Bosnjake sa njihovog imanja.

Srpska je stampa 13. Augusta 1910. priznala da pokret nije potekao iz same seljacke sredine nego da je namjerno izazvan djelovanjem srpskih itelektualaca. Srspki politicari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je poceo u nezgodan politicki momenat, pa su napravili prijedlog Zakonaske osnove i podnijeli ga Parlamanetu. Sustina prijedloga je bila da otkupljivanaje moze uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmedju vlasnika zemlje i kmeta, s tom razlikom sto je u slucaju sporazuma izmedju vlasnika i kmeta drzava osiguravala potrebna sredstva za to. Vlada je bila duzna pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu uz povoljnu kamatnu stopu. Poslije glasanja ovog zakona 31. 3. 1911.

Hrvatske politicke partije su izjavile da nece glasati za predlozeni agrarni zakon, ako ce Bosnjaci podrzati Mandicevu jezicku osnovu, po kojoj se jezik u Bosni mora zvanicno nazivati hrvatskim. Bosnjacki lideri u Saboru su ostro reagirali na ovu izdaju, jer priznavanje hrvatskog jezika znacilo bi pripojiti Bosnu Hrvatskoj. Hrvati su smatrali da je ovaj cin vazan korak prema kroatizaciji Bosnjaka, ali su se razocarali.
Srpske stranke su stajale na stanovistu da rjesenje jezickog pitanja prema Ustavu pripada Saboru, te to pitanje imaju pravo rijesavati i rijesiti samo Srbi i Hrvati medjusobnim sporazumom. Sto se Bosnjaka tice, smatrale su srpske stranke, oni nemaju prava da se u to pitanje mijesaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Oni su licno pozvali Serifa Arnautovica, lidera Ujedinjene Muslimanske Organizacije (koalicije) da se izjasni je li Srbin ili Hrvat, pa se onda po pitanju jezika moze zauzeti konacan stav. Arnautovic im je odgovorio: “Ja vise prava na jezik imam od vas koji ste dosli ovamo!”

Bilo kakav kompromis sa Hrvatima i Srbima bio je nemoguc. Svi Bosnjaci bili su za autonomiju BiH, jer je autonomija predstavljala optimalno drzavno pravno rjesenje, koje je stojalo iznad politickih i ekonomskih interesa. Na to jasno ukazuje insistiranje bosanskog politickog vocstva na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habzburske monarhije. Moze se reci da je Bosnjacko politicko vocstvo uspjelo u agrarnoj debati i opcenito u Saboru i javnom politickom zivotu odrzati i sacuvati samostalnost BiH.

[purak]

#5077

KRAJ AUSTRO-UGARSKE VLADAVINE I BALKANSKI RATOVI

U vrijeme vladavine austrougarske monarhije u BiH idustrijski kapaciteti i obrt bili su u velikom procentu u drzavnim austrijskim rukama. Zbog duboko osmisljenje strategije borbe protiv svih koji ne pripadaju krscanskom religijskom korpusu, u obrtu je radilo je svega 2.088 Bosnjaka. To je dovelo do procesa osirimasenja i gradskog i zemljo-posjednickog bosnjackog stanovnistva. U novonastalim teskocama mnoge bosnjacke familije su trasile rjesenje u izseljavanju, a mnogi Bosnjaci prilazili tadasnjem radnickom i socijalistickom pokretu, nadajuci se pravdi, demokratiji i slobodi.

Napetost u nasim krajevima i kompletnom Balkanskom poluostrvu dozivjece svoj vrhunac u jesen 1912.g. kad, uvijek za rat spremna, Srbija, Bugarska, Grcka i Crna Gora, kao clanice balkanskog saveza objavljuju rat protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je i pobunom Albanaca u ljeto 1912., koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetnica u Skoplje. Mlado-turci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete: Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu.

Da bi sprijecili uspostavljanje autonomije Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave-saveznici su zaratili protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo, Metohiju, te Sandzak i Albaniju. Prvi Balkanski rat izazvao je medju pravoslavcima i srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gradjanstvo je svakodnevno pratilo izvjestaje sa ratista. Sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruzivali se kao dobrovoljci srpsko-crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do priblizavanja Srba i Hrvata. Hrvatska stampa daje podrsku balkanskim saveznicima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Draca u Albaniji, jedna veca grupa srba i hrvata priredila je 16. 11. 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrske balkanskim saveznicima.

Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija, kojoj je pripalo Skoplje i Bitolj.
Bugarska je, iznenada, 29. I 30. 6. 1913. napala spske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo II Balkanski rat. U ovome ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska i 15. 07. 1913. presla sa svojim trupama liniju Enis-Midia i za samo sedam dana usla u Edirne (Jedrene).

Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.08.1913. u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke. Turska je zadrzala Edirne (Jedrene) i istocnu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje.

Nakon poraza Turske, Sandzak je podijeljen izmedju Srbije i C. Gore. U sandzaku u koji je usla crnogorska vojska, uslijedio je zlocinacki obracun sa bosnjackim stanovnistvom. Od muslimana je prvo na podmukao nacin oduzeto oruzje, a zatim se prislo silovanju, klanju i ubijanju golorukog i bespomocnog stanovnistva. Pljacke, ubijstva i silovanja bila su posebno teska u Bijelom Polju, Sjenici i Pesteru, pod vodstvom komandanta Avra Cemovica. Njegovi ljudi su pljackali i palili kuce, otimali stoku, vrsili silovanja nad muslimankama i ubijali nevine ljude. Nakon toga u Plavu i Gusinju, su pristupili nasilnom pokrstavanju bosnjackog stanovnistva.

Pop iz Gusinja Dzordje Sekularac samo za nekoliko dana prisilno je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji “Ratni ciljevi Srbije”, Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa samim tim i u Bosni, ustvari vjerski rat, vulgarno receno – istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Cak ni hrabro i lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo u novonastaloj ”Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca” od stradanja, otvorenog neprijateljstva i raznih vidovima genocida.

[Author]

Posts