[ponekad ovdje]

#3969

_

Sjecate li se hodoljublja Zuke Dzumhura i umilnog glasa spikerke:

“Vi gledate emisiju televizije Sarajevo, hodoljublje.
Hoda, pise i govori, Zuko Dzumhur.
Rezira, Mirza Idrizovic.

Ovako je Zuko hodao, pisao i govorio po Hercegovini

Ova tekija uvucena duboko u srce stijene lici mi na ogromno i napusteno gnijezdo nekih davno pomrlih volsebnika. Dervisi su lutali svijetom gonjeni sihrima, ogramama i kletvama. Bez mira i sna, bez hrane i dzebane gazili su usijanim poljima, plovili preko devet mora i devet otrovnih jezera i dosli pod litice ove duboke stijene.
Jedan se zvao Salihsaltunbaba, drugi se zvao Acikbasa. Bili su smjerni dervisi helvetijskog reda. Svijetu su rekli i svijet im je povjerovao da su dosli kao dva smjerna i pobozna putnika iz daleke i nepoznate zemlje Industana, postojbine bajki, mirodjija i sarenih laza. Svijetu rekose i svijet im opet povjerova da ce se i danju i nocu moliti za spas dusa njihovih i na ovom i na onom svijetu,
stajati okrenuti pred prijestoljem Svevisnjega,
predani u svojim molitvama,
uzviseni u svojim mislima,
skromni u svojim prohtijevima,
zakleti svome redu,
predani svome radu,
Amin!

Ni jedan ni drugi nisu dosli iz zemlje bajki i zacina. Ni jedan ni drugi nisu bili smjerni i pobozni putnici. Domilili su iz nekog tamnog i nepoznatog vilajeta. I jednog i drugog doveo je serasker Omer pasa Latas. Pratili su, biljezili i dostavljali Omer pasi namjere, planove i pokrete Ali pase Rizvanbegovica i hercegovackog begovata.

Kada se ja umorim najvise volim da pocinem ovdje u Blagaju na Velagica adi, da mirisem cvijece, slusam zujanje pcela, sejrim i osluskujem kako trava raste.

Vise mene gore lebdi tvrdi grad Pocitelj, tvrdi grad na Neretvi, grad duge zelene brade.Danas su tvrdi grad na Neretvi pritisli stranci. Dosli su ovamo sa sjevera ili sa juga i prvo slikali i slikali. Poslije ce to sto su slikali negdje daleko u bijelom svijetu razvijati i razvijati, i za dugih zimskih veceri i drugima i sebi pokazivati, i pogadjati i nagadjati gdje je to sve moglo biti ili ne biti.

Kada sam posao na ovaj put, na ovo svoje hodoljublje po Hercegovini, dugo sam trazio zemljopisnu kartu, pravu zemljopisnu kartu. Onda sam se sjetio samostana Humac kod Ljubuskog i svojih prijatelja prof. Bonacija i doktora Leonarda. Tu sam u samostanu Humac naisao na prvi muzej u BiH osnovan 1884.godine, cetiri godine prije Zemaljskog muzeja u Sarajevu. I tu sam naisao na kartu rimskih puteva po Hercegovini

U starim cvijetnim avlijama Rizvanbegovica u begovini kraj Stoca su djulistani puni mirisnih katmera i vitkih sevlija. Avlije pune prica, kafenisanja i eglenisanja. Djulbaste u kojima se nekada sevdisalo, uzdisalo, eglenisalo i begenisalo.

Najistaknutija licnost ovog ubavog grada Stoca i Hercegovine u proslom vijeku, bio je Ali pasa Rizvanbegovic Stocevic. Kazu bio je jak, zdrav i vrlo lijep covjek. Koliko je bio krupan i debeo, pricaju, sultan nije mogao kais naci za njega da mu sablju pripase kad ga je proglasio hercegovackim vezirom. Za svoga burnog zivota, dosta je ljutih bojeva vodio. Ratovao je sa bosanskim begovatom, krvio se sa Husein kapetan Gradascevicem, namigivao i svadjao se sa Stambolom. Sadio je po Hercegovini masline, vinogorja, pirinac i limunove. Valjda je tada nastala izreka koju su nekada prepricavali stari ljudi:
“Neka se grad gradi il`vinograd sadi, il`nek cekic kuca, il`nek puska puca.”
Dosao mu je glave onaj perzevenki ugursuz Omer pasa Latas. Sa vezirstva u Hercegovini otisao je na magarcu vezanih ruku, osramocen, ponizen i uvrijedjen.

Podne je i vrijeme rucka. Zamire i posljednji odjek zvona i prema istoku i prema zapadu. Nisam vas namjerno odveo, kad smo vec na rijeci Trebizat, na vodopad Kravicu, posto je Kravica i suvise cesto bila na malom ekranu. Zato sam ovamo dosao na Kocusu, posto je ona rijetko, ako je uopce i slikana za tv.

Ova melena dolina puna je ljepote, slapova, ptica, leptira i djevojaka koje se ovdje kupaju, dolaze na ljubavne sastanke i uranke.

Na cigar hoda odavde kruni se i propada stari kameni most na Bregavi.

Staru cupriju gradio je Kodza Mustafa pasa Skopljak za turskog vakta i zemana i za spas svoje duse na ovom i na onom svijetu. Na putu iz Hercegovine u Dalmaciju, nekada su putnici, kiridzije i karavani preko ovog mosta prelazili hladnu Bregavu. Sada je napusten, zaturen i oronuo kao i tolike lijepe i nekad korisne stvari koje odavno vise ne sluze ljudskim potrebama.

Mrak se polako uvlaci u vodu i visoke trske u tlo. Ovdje su nekada bile kule i konaci Hadzibega Rizvanbegovica, silnika i gospodara ovih brda, puteva i mocvara. Sada su ostale samo razvaline, price, kisnica, lokve….
U mladosti, Hadzibeg je lutao bijelim svijetom. Bio je dervis i zvjezdocasac, i travar i vidar. U mladosti je u Mezopotamiji cuo za Bonapartu i od mladosti je Hadzibeg zavolio slavnog korzikanca. Kada se iz bijelog svijeta vratio u svoju kulu u Hercegovini sakupio je vojsku od hiljadu probisvijeta, razbojnika i vojnih bjegunaca. Hadzibegova vojska s koca i konopca bila je strah i trepet i za njegovu bracu, i za pravovjerne, i za raju. Dopisivao se i sa marsalom Marmonom. Zamislite, marsal Marmon i Hadzibeg. Gostio u svojim konacima Lonea, Klozela i Devijea, francuske generale, i smrtno se zamjerio bosanskom begovatu i Stambolu. U ratu oko naslijedja sa njegovom bracom, cini mi se , Omerbegom i Alijagom, Francuzi su mu slali u pomoc citavu svoju diviziju i jos deset oka duhana i kafe.
Da li je nosio crvene haljine vezene zlatom ili je bio u crnoj dolami ostace vjecita tajna. Da li je otrovan za sofrom na gozbi u Stocu ili su ga sasjekli gavazi njegovog brata Ali-pase za sofrom medju tepsijama, baklavama, satlijama i cevapima ili se od dima ugusio u odzaku kuce Serdarevica ili je jednostavno pao na sokaku pa slomio vrat, i to ce ostati dugo tajna.

( text skinut sa emisije „Hodoljublja Zuke Dzumhura“
reprizirane na BHT1 2006.godine )

[Zambi]

#4010

Jedan je Zuko,neprevaziđen,mnogi pokušavaju danas raditi nešto slično ali nikad kao rahmetli Zulfikar Zuko DŽumhur

[ponekad ovdje]

#4221

–
Bas tako Zambi, jedan je bio Zuko Dzumhur, jedan i neprevazidjen….

Hodao, pisao i govorio je davno i po Mostaru. Najprije se prosetao alejom velikih mostarskih pjesnika.

„ Moj prijatelj, pjesnik Stevan Raickovic kaze: „Santic je bio srpski pjesnik ali i Muslimani su ga smatrali njihovim. Kada je umirao citav Mostar se vajkao: Boze, kuda li ce sad nas Aleksa? U raj ili u Dzenet?”

Dok sjedim u tisini skromne pjesnikove sobe kao da cujem kako Santic zbori svoje stihove:

“Moj zivot nije proteko zaludu!
Sudba je moja ko sudba ratara:
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para…..”

Lijepo je kada gradovi podizu spomenike svojim pjesnicima. Dobro je kada gradjane makar i u njihovim setnjama po parkovima, alejama i perivojima predvode pjesnici.

Pokraj turbeta pjesnika Osmana Djikića sjetih se Antuna Branka Simica i njegovih stihova: “Pjesnici su cudjenje u svijetu”

“Pjesnici su cudjenje u svijetu.

Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari.

Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu.”

Sa Hamzom Humom sam poslednji put sjedio u Pocitelju. Bilo je to nekako pred njegovu smrt. Bio je vec umoran, bolestan i star. Gledao je prema Sahat kuli i rekao: “Od prvog honorara koji budem primio kupicu o svome trosku sahat za ovu staru Sahat kulu.” Nazalost nije docekao taj honorar. Kao da mi je u amanet ostavio svoje stihove:

“Pa ipak kad jednom sklopim oci
Zelja ce posljednja biti
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose….. “

Na ovom mjestu u ovom cardaku davno prije mene sjedio je jedan putopisac i u svoje citabe zapisao:

“Odavde se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput serdarija tece u jugoistocnom pravcu. U tome cardaku sastaju se uceni ljudi Mostara i tu razgovaraju o raznim pitanjima i o serijatskom pravu”

Putopisac zatim biljezi stihove zapisane u temelju ove divne gradjevine:

Ovaj most je sagrađen
potpuno kao luk duge,
Ima l’ mu slična
na ovom svijetu, moj Bože!
Jedan znalac ga pogleda s
divljenjem
i reče mu hronostih:
«I mi ćemo preći
preko one ćuprije
preko koje je prešao
ostali svijet, moj Sultane!»

Nekako u vrijeme velike bitke pod Sigetom, stanovnici Mostara obratise se molbom sultanu Sulejmanu velicanstvenom da uslisi njihovu zelju i da im stari most od drveta i sa lancima, vec dotrajao i oronuo zamijeni novim i ljepsim od kamena. Sultan Sulejman tada posla Mostarcima svoga neimara Hajrudina i dosta blaga da na obalama Neretve podigne novi, kameni, jaci i ljepsi most. Dolazak carskog neimara, proslavljenog graditelja u Mostar, izazvao je u cijelom gradu i citavoj Hercegovini veliku radost, i pravo uzbudjenje. Tesari su tesali skele, klesari su klesali bijeli kamen i tako pod vjestim rukama neimara rasato je vitki luk novoga mosta na strmim obalama modre rijeke. Vrhunac uzbudjenja i radosti stanovnika, bio je godine 1566 kada most na divljenje svih odbaci skele i pokaza se i zablista u svoj svojoj smjeloj i nevidljivoj ljepoti i skladnosti.

U Mostaru ja imam dosta prijatelja, slikara i vajara: Ico Voljevica, Cuco Stajcic, Vlada Puljic, Sule Djapo, Mladen Soldo, Jusa Niksic…..

Sa mojim prijateljem slikarom Mehom Seficem posjetio sam doajena bosanskohercegovacke umjetnosti Karla Affana de Riveru. Njegovi divni akvareli za mene su uzbudljivi kao stare gradske pjesme.

akvarel: Karl Affan de Rivera

U mostarskoj carsiji zivjeli su cuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobrocudni namcori bez kojih se ovaj grad ni dan-danas ne moze zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bile su njihova zivotna pravila, o kojima se sa blagonaklonoscu vodilo racuna i u mahali i u carsiji.
Jedino od njih tabijasuza na vecem glasu bile su cuvene mostarske saljivdzije, Liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili, s njima zivili i na izvjestan nacin njima se ponosili.

U rano proljece mostarski sokaci i pijaca Tepa puni su ranog povrca, a ljeti i u ranu jesen puni krusaka, sljiva, smokava, bresaka, slatkog grozdja i bostana.

Valja stati, odahnuti i cuti taj govor Neretve…….

Takav je grad Mostar, Mostara nadaleko nema.

( text i akvarel Karla Affana de Rivere skinuti sa emisije “Hodoljublja Zuke Dzumhura”
reprizirane na BHT1 2006.godine )

[behar]

#4226

Takav je grad Mostar, Mostara nadaleko nema.

E vala, ponekad ovdje, nije ti ovo trebalo. Ja iskoristio svoj godisnji za ovu godinu, svastika nekidan dosla s odmora iz Mostara pa se raspricala kako joj je bilo lijepo, a sad jos ovi tvoji postovi, pa me “opuca” nostaligija da ti ne mogu kazati :(.

Divna tema, prelijepi postovi, sta reci – svaka cast.

[Anonymous]

#4237

Tako, moj Behar, i mene, “spuca” “opuca” nostalgija za Visegradom, isto k’o i tebe za Mostarom.:P ;)

[Zambi]

#4267

Sjećajući se svoga živovanja u Mostaru i druženja sa mostarskim Liskama,gubanja i šupanja sa njima uvijek mi naum padna rahmetli Zuko,niko Mostarce nije volio više od njega ali ih niko nije ni znao zezati kao on,kroz svoje pripovijedanje ostavio je trajan pečat jedne čaršije,i njenih Liski i liskaluka.

[behar]

#4327

Zulfikar Zuko Dzumhur, putopisac, slikar i karikaturista rodjen je u Konjicu 24. 09. 1920. godine. Potice iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam i majka Vasvija rodjena Rufo. Osnovnu skolu i nizu gimnaziju je zavrsio u Beogradu, gdje mu je otac radio kao imam, a visu gimnaziju u Sarajevu 1939. Poceo je studirati pravo, ali je presao na likovnu akademiju i zavrsio je u klasi Petra Dobrovica. Prve crteze je objavio u Narodnoj armiji 1947. godine, a od tada saradjuje kao karikaturista i ilustrator u Jezu, Borbi, Vetrenjaci, Politici, Oslobodjenju, reviji Danas, NIN-u kao stalni saradnik i urednik.

Objavio je vise od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za vise kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za pozoriste, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje.

Dzumhurova svestrana darovitost i duhovitost sjajno se izrazavala u mnogim medijima, ali najsublimnije u crtezu, karikaturi i u putopisu. Kao karikaturist i crtac-ilustrator obiljezio je cijelu jednu epohu beogradskoga novinarstva, a njegove karikature na naslovnoj stranici Politike, kroz dugi niz godina, cesto su bile rjecitije od najboljega politickog komentara. Precizan, duhovit i sveden na osnovne linije, Dzumhurov crtez ima nesto od sugestivnosti i rafinmana japanskoga poteza tusem. Takav je njegov, vec klasicni, portret Ive Andrica, s kojim ga je vezalo obiteljsko i osobno prijateljstvo. Tako se dogodilo da je prva Dzumhurova knjiga, sjajna zbirka putopisa Nekrolog jednoj carsiji, izasla s Andricevim predgovorom. Dzumhurove serije televizijskih putopisa pod nazivom Hodoljublja, koje je s Mirzom Idrizovicem radio za sarajevsku televiziju, pamte se kao prvorazredna autorska kreacija.

Umro je u Herceg Novom, a ukopan u rodnom Konjicu, 29. 11. 1989. godine.

Bibliografija

1. Nekrolog jednoj carsiji. Svjetlost, Sarajevo 1958.
2. Pisma iz Azije. Prva knjizevna komuna, Mostar 1973.
3. Hodoljublja. Znanje, Zagreb 1982.
4. Putovanje bijelom ladjom. Sarajevo 1982.
5. Izabrana djela Zuka Dzumhura, 1-7 (Nekrolog jednoj carsiji, Pisma iz Azije, Putovanje bijelom ladjom, Hodoljublja, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodisnje price, Adakale).

[ponekad ovdje]

#4931

–
Kad nadjem dovoljno vremena nastavicu dalje sa Hodoljubljima Zuke Dzumhura. Evo jos malo o Zuki sa internet stranica.

Oštro i genijalno, aformizmom i karikaturom reagovao je na sve pojave, posebno nepravde i gluposti državnih birokrata. Karikatura koja ga je proslavila je ona iz 1950.god. gdje na zidu stoji okačena slika Staljina koji Marksu diktira kako će pisati svoj “Kapital”.
Zbog te karikature ga je zavolio, kažu, i Tito s kojim se ovaj jednom našalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz.
“Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?”, pitao je Zuko Džumhur J.B. Tita koji je, naravno, kazao da ne zna.
“Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!”, rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao.

Ljudi i sada prepričavaju neke njegove misli, aforizme i izreke, kao npr.

Jednom je jedan trčao – džogirao, a Zuko mu, naslonjen na šank, rekao “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri potroši svoje”.

Jedna anegdota veli da Zuko nije priznavao da ”posjeduje” toliko godina nego manje, odbivši da mu u ”životni staž” uđu spavanje, bolest, jer to, ”presabirao” bi se Zuko, i nije proživljeni nego prespavani, prebolovani dio života. Uz to, dodao bi da je za život najbolji lijek – rahatluk. Naprosto, prolazio bi kroz život osluškujući Hajamovu misao:

”Baci jučer, pusti sutra, gledaj danas”, slijedeći je kao meštar sa visoke škole hedonizma.

I na kraju veoma sam se iznenadila kad sam naisla i na ovu Zukinu misao koju sam prvi put cula, i sa zadovoljstvom je ovdje prenosim

Stari putopisac Džumhur jednom je davno napisao :

“Grad Sarajevo dobio je ime po istoimenom nogometnom klubu Željezničar”.

[ponekad ovdje]

#7382

–
… bio je kosmopolita, bio je hodoljub…

U jednoj od svojih emisija „Hodoljublja“ je izrekao i ovu misao:

“Hodoljub je covjek koji ponavlja rijeci majke sestog halifa Um Zejd, plemenite Um Zejd,
koja je rekla: drazi mi je i miliji moj beduinski sator kroz koji pusu vjetrovi od najveceg i najljepseg dvorca. „

Takvo je bilo i Zukino shvacanje covjeka. Njegova je ljubav, za covjeka i covjecanstvo kao vrijednosti po sebi, inspiracija i izazov. On je ukorjenjen u islamskom identitetu ali nije pristajao da mu on bude ogranicenje, vec horizont. Odrastao je u porodici velikog vjernika hafiza i vojnog muftije Abduselama. Grlile su ga majkine ruke jednako kao i dvoriste Čokadzi hadzi Alijine dzamije poznatije kao Bajrakli dzamija u Beogradu. Gnijezdio se u krilu islamske vjere jednako kao i u krilu Abdulaha Hadzica, tetica i imama Bajrakli dzamije.
Zukinog mladjeg brata Dzemala ubile su ustase u Jasenovcu, imao je tek 18 godina.

Zuko ce 60-tih godina proslog stoljeca otici na hadz. S hadza pise i tetki Fatmi kako joj je nasao bedela, zamjensku osobu koja ce za nemocne uciniti hadz.

“Sad si i ti hadzinica”, pise Zuko

Zuko je odrastao na Dorćolu koji je za njega bio i ostao bajka. Sin muftije i hafiza isao je vjerovali ili ne, u njemacko protestantsko obdaniste. Igrao se u dvoristu ispred jevrejske sinagoge. Na priredbama u skoli kocoperio se u bosanskoj muslimanskoj nosnji, koju mu je poslao dajidza iz Sarajeva. Kroz kucu njegovih roditelja defilovali su sve sami velikani toga vremena, od politicara, pisaca do vjerskih velikodostojnika.
Rodjen je u Konjicu u gornjoj mahali . Imao je jedva dva mjeseca kada je s roditeljima otisao u Beograd. Preko godine, mjesec dana je isao u Osnovnu skolu u Konjicu. Ucitelj mu je bio Arif ef. Dizdarevic.

„To sto bih kod njega cuo za mjesec dana, pamtio bih u Beogradu za cijelu godinu“, govorio je Zuko.

U Konjicu je kao djecak sreo i slikara Lazara Drljacu koji mu je svojim slikama ćuprijaa i dzamija probudio ljubav za slikarstvom.
Tek sto se zamomcio, Zuki ce umrijeti otac. Daidza ga nakon toga dovodi u Sarajevo da bi Zuko lakse prebrodio gubitak oca. Tako se nizu Zukini momacki dani i Sarajevo mu ulazi pod kozu. Prvu izlozbu slika imao je bas u tom šeheru. Sve su to elementi koji su od Zuke ucinili osobu koja je bila kosmopolita, bio je hodoljub.
Rijeci su mu bile izbrusene i precizne, bas kako i prilici nekome ko nosi ime sablje Hazreti Alija. Imao je talenta za petericu.
Umro je 1989. godine u Herceg Novom gdje je zivio posljednjih petnaestak godina.
Ukopan je u svom rodnom Konjicu.

M.Buljubasic

[ponekad ovdje]

#7900

–
KONJIC

Covjek i ne moze imati pravu mjeru o svom starenju
ako ne posjeti grad svoje mladosti.

Evo me u Konjicu u mojoj rodnoj kuci sa mojom tetkom Fatmom.

Prica moja tetka Fatma, da joj je jedan seljak donio jaja da kupi i ona da plati, da izruci jaja iz njegove torbe u neki sud, seljak je čučao u jednom ćosku i gledao slike moga oca i moje majke na zidu. I gledao je dugo sliku moga oca i pita moju tetku Fatmu : “Ko ti je ovo?”
Ona kaze : „To mi je brat:“ A on je pita poslije dugog razmisljanja: “ A gdje je on sad?” a
ona njemu kaze: “Da si ti ziv i zdrav , on je umro davno, ima dvadeset godina”
A onda se on zacudio, dobro otvorio oci, pogledao je i rekao:
A nu,tako ti Boga, i sad k`o ziv.

Svasta se ovdje zapamtilo i svasta se moze ispricati.

Kazu da je davno, za Švabinog vakta i zemana, ovdje bio predsjednik opcine,gradonacelnik, jedan ugledan i bogat covjek koji nije znao ni cirilicu ni latinicu. Onda, naravno, nije bilo ni stenografa, ni daktilografa, ni sekretara, ni sekretarice, pa kad bi se drzale sjednice opcinske, kad bi dosli vijecnici na sjednice, taj bi covjek uvijek vodio sa sobom svoga malog sina Husu koji je isao u osnovnu skolu, drugi, treci razred, imao fes koji bi mu pao na usi i vazda bi sjedio na sjednicama u celu, pored predsjednika, njegovog babe. I kad bi neki odbornik nesto pametno i dobro predlozio, da se to ne bi zaboravilo , posto nije bilo zapisnika, onda bi se on okrenuo i rekao: „Pamti Huso!”, a Huso bi skocio i rekao “Hocu babo!“, i onda bi ga posadio opet na svoje mjesto, tako do iduce sjednice. Na iducoj sjednici, predsjednik bi prvo pitao „Huso sta si zapamtio?” Onda bi Huso sve ponovio mjesto zapisnika.

Konjic je odvajkada bio omiljeno sastajaliste bosanskih kraljeva, hercegovackih vladara, plemstva i vlastele. U Konjicu su odrzavani znacajni sabori i zborovanja. Bio je veliki bogumilski centar. Za turske vlade veliki vezir Mehmed Pasa Sokolovic podize divnu kamenu cupriju na Neretvi. Tako Neretva dobi kameni prsten na svom dugom zelenom prstu.

Konjic je pored Jajca bio najstariji grad u Bosni i Hercegovini.

( text skinut sa emisije „Hodoljublja Zuke Dzumhura“
reprizirane na BHT1 2006.godine )

[ponekad ovdje]

#8081

TREBINJE

Neko mi moze prigovoriti sto brkam dvije rijeke, da Neretva i Trebisnjica nemaju nikakve veze, ali imaju, imaju itekako. Obje imaju carobnu modru boju gustoga hercegovackog neba.
Kad god me u mome zivotu i prikljucenijima, u mojim putovanjima i lutanjima po bijelom svijetu dobrina neka danese na cupriju, na neki most, ne mogu da se ne sjetim Andrica i njegovih misli o mostovima. Tako i danas u ovom casu, u ovo pozno suncano jutro rujna, u gradu Trebinju na modroj rijeci Trebisnjici, na hairli rijeci, kako je od pamtivjeka zove celjad ovog kraja, na Arslanagica mostu,

mislim na rijeci Ive Andrica:

“ Gledan sa strane, njegov
beo i smelo izvijeni luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenadjivao
putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u krsu i divljini.”

Ruski imperatorski diplomata, konzul i carski uhoda Aleksandar Giljferding na svome putu po Hercegovini , proputovao je prije vise od stotinu godina kroz Trebinje, napio se hladne Trebisnjice i u svoj tefter u bisagama ovako zapisao:
Trebinje ili trebinjska tvrdjava obuhvata svega 50 polurazrusenih kuca ciji kamen kao dopuna svojom sivom bojom daje ovim kucama narocito tuzan izgled. Grad opasuje razrusen bedem, sanac ili hendek. Ulice su tako uske da lice na avlije. Van gradskih bedema smjestena je carsija sa oko 70 prljavih ducana. Na ulasku u grad docekao ga je trebinjski mudir hadzibeg Resulbegovic na divnom arapskom hatu pracen mnogobrojnom svitom.

Vratio sam u bisage stari Giljferdingov tefter. Nekad bilo, sad se spominjalo.

Ko zna koliko je godina, hiljada godina tekla ovim poljima, ovim kanjonima, koje je sama pravila dok neki rimski vojskovodja ili legionar ili sijedi senator ili obicni bastovan ne izgovori rijec Narona.
Narona, Nerena, Neretva.

( text skinut sa emisije „Hodoljublja Zuke Dzumhura“
reprizirane na BHT1 2006.godine )

[ponekad ovdje]

#8082

–
JAJCE

Procitao sam negdje, doduse poodavno, kako su cuveni filmski glumci, Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari nasi zemljaci. Poslije, jedan moj prijatelj otisao je dalje, pa se nasalio kako je ustvari Carli Caplin Hercegovac odn. Capljinac- Caplin iz Capljine.
I sada ja ovdje na izvoru sumne Plive istinski iskreno povjerovah da je ustvari ovo pravi djevicanski izvor a ne tamo neki film cuvenog rezisera Bergmana snimljen u dalekoj Svedskoj.

Uceniji Turci nekad su govorili da je nasa Bosna srebrena najljepsa i najcarobnija zemlja njihovog mocnog i prostranog carstva, jer gdje god zakopas potece izvor svjeze i hladne vode, a gdje god padne sjeme nikne drvo i na njemu bogat plod.

Za mene su danas, tacnije u srijedu na pazarni dan, najljepsi ukras Jajca, njegovih sokaka i pijaca, zene u zivopisnim narodnim nosnjama. Daleko odavde, cak na sjeveru Evrope, u dalekoj Holandiji, u malom zivopisnom mjestu Sheveningenu opstina, zenama i djevojkama, koje uporno cuvaju narodnu nosnju daje posebnu nagradu, mjesecnu platu.

U ovoj zgradi osnovana je pozne `943-ce godine novinska agencija Tanjug.
Odkako je svijeta i vijeka ispred ratova su isle glasine i haberi. Kako su se borbe rasplamsavale, glasine su se pretvarale u snaznu grmljavinu, koja je vojska jaca, bolja, pravednija, pobjedonosnija. Glasove su nekada nosili putnici, trgovci, uhode, tatari, telali. Mnogo kasnije dosla je stampa, agencije, ratni dopisnici, radio i televizija. O borbama partizana govorio je i pjevao i narod ali od 43-ce godine i agencija Tanjug.

U svojim poodmaklim godinama veliki vojvoda bosanski i hercegsplitski Hrvoje Vukcic cesto je poboljevao. Dolazili su vidari i travari sa raznih strana, ali slaba fajda. Jedanput vojvoda zamoli Dubrovcane da mu posalju nekoga od njihovih cuvenih ljekara. Medjutim, lukavi dubrovacki ljekar ne ode pravo u Jajcenego svrati na Vinac I dobro se raspita koja jela I pica vojvoda najvise voli. Rekose mu da uziva u bijelom vinu sa svojih vinograda oko Vinca. Tada ljekar ode u Jajce, dobro pregleda vojvodu i rece mu: Niposto crveno vino! Vojvoda se silno obveseli i dade mu punu saku dukata.

Iz carstva svjetla sidjoh za trenutak u kraljevstvo tame. Citav ovaj hram isklesan je golemom ljudskom mukom u stijeni. Od davnina narod ga zove Katakombe. Povjesnicar pocetkom ovog stoljeca zapisa da ga je narod ovoga kraja zvao i Halvatom.
Da li je ovdje veliki bosanski vojvoda Hrvoje Vukcic pravio sebi kriptu, da li su ovo bile nekada i tamnice u kojima su cvilili suznji…narod se je ovdje sklanjao za vrijeme Omer pasine vojne na Bosnu…za vrijeme Svabina ulaska u ove krajeve bila je i pivnica…?
Ko bi nam odgovorio na sva ova pitanja, povjesnicari, arheolozi, volsebnjaci ili opstenari…
Tama, nesigurnost i nedostatak pisanih spomenika natjeruju me da kazem poput pjesnika Dobrice Cesarica:

“Krhko je ljudsko znanje”

Pa ipak jedno znam sigurno. Na ovoj bosanskoj vjetrometini poceo je da se klese krinov cvijet, simbol bosanske drzavnosti i stajao je tako dugo, dugo sve do drugog zasjedanja AVNOJ-a kada je zasijao u svoj svojoj ljepoti velicini i ljudskosti.

( text skinut sa emisije „Hodoljublja Zuke Dzumhura“
reprizirane na BHT1 2006.godine )

[ponekad ovdje]

#21380

–
“Što god dalje putujem, sve sam bliži svome rodnom mjestu, kazivao bi nenadmašni hodoljubac Zulfikar-Zuko Džumhur po povratku sa svojih čestih hodoljublja.
Njegovim Konjičanima koji su, kao i većina građana njemu posljednje, a nama bivše zajedničke domovine, s nestrpljenjem očekivali televizijske storije o zanimljivim krajevima i ljudima koje je Zuko pohodio, činilo se da se on niotkud nije vratio, već da je u njihove sokake došao maločas, pravo s njihovog televizijskog ekrana.
Stoga, ni vijest o Zukinom odlasku na njegovo posljednje hodoljublje sa kojeg neće ni pisati ni pripovijedati, među njegovim poštovaocima nije primljena kao vijest o smrti već kao početak Zukinog života u njihovim sjećanjima.

Tog 27. novembarskog prohladnog, a sunčanog jutra u njegovoj Gornjoj mahali prepričavalo se da je Zuko običavao reći da je na posljednje putovanje najljepše poći tako što će čovijek obući bijelu košulju i otići bez pompe, bez velikih riječi i halabuke. Poštovao se taj njegov životni stav i dva dana kasnije kada je, po njegovoj izričitoj želji sahranjen na haremu Musala odakle puca direktan pogled na konjičku staru čaršiju i na njegovu Gornju mahalu u kojoj je rodjen(…)

S dozom blagog humora, baš kakav se mogao čuti u Zukinom pripovijedanju s njegovih hodoljublja, običan svijet, a Zuko se upravo u tom miljeu lijepo osjećao, prisjećao se kako je Zuko, pri usputnom susretu s njima i o smrti govorio više kao o nastavku životnog puta, nego kao o završetku života. Neko reče da je Zuko od ljudi pravio prijatelje. Bio je isti i na televizijskom ekranu, pred slikarskim platnom ili nad listom bijele hartije na kojoj će tek ispisati svoja blistava zapažanja sa putovanja bijelim svijetom, kao i onda dok za kafanskim stolom sjedi sa sebi ravnim ili sa običnim svijetom iz konjičkih sokaka, sa sarajevske čaršije, mostarskog Kujundžiluka, sa hercegnovske rive ili s beogradskog Dorćola u koji je bio beskrajno zaljubljen i čijim se ljepoticama divio do kraja života. Zuku su svi smatrali mudrim čovjekom. A ni njemu nikada nije bilo dosta druženja, priče i pripovijedanja, pa mu je i posljednja, nažalost, neostvarena, želja bila da posljednje godine života provede tako što će zdrav i horan u svome Konjicu pripovijedati i družiti se sa dragim i bliskim ljudima”(…)

(novireporter.com )

[ponekad ovdje]

#21381

–

(…)Iako je kao dvomjesečna beba iz Konjica u naramku odnesen u Beograd, gdje mu je otac Abduselam Džumhur službovao kao glavni imam vojske Kraljevine Jugoslavije, Zulfikara Zuku Džumhura su svi njegovi prijatelji i poznavaoci doživljavali kao čovjeka iz Konjica. Jer Zuko, iako nije živio u Konjicu, živio je sa Konjicem, gdje god da je bio, a nema gdje nije bio. U rodnom Konjicu mu je i mezar. Po vlastitoj želji, sahranjen je po muslimanskom običaju.

Zuko je, ma šta ta činjenica kome značila, bio i musliman. I antifašista. Gotovo da je nepoznato da mu je mlađi brat stradao u Sarajevu 1945. godine za vrijeme Luburićeve strahovlade. O tome nije govorio. Govorio je o drugim stvarima.

Gdje je sve bio, šta je sve vidio i šta je o tome što je vidio mislio, iza sebe je ostavio brojno vrijedno pisano svjedočanstvo kao i niz dokumentarnih emisija koje je u saradnji sa svojim jaranom rediteljem Mirzom Idrizovićem realizirao u produkciji TV Sarajevo pod nazivom Hodoljublja.

I upravo u toj riječi se krije jedna bitna odlika ovog velikana pisane i žive riječi kakav nam se zadugo neće pojaviti. Zuko je bio hodoljub koji je rekao da ne treba da putuju ljudi koji nisu radoznali, koji ne znaju da gledaju, jer to su onda bačene pare. Njegova Hodoljublja su bila mnogima podstrek da krenu na putovanja.

Izvjesna Merima iz Banje Luke se Zuki sa svojih putovanja javlja razglednicom. Ona kaže: “Hodamo istim gradovima u kojima si ti bio, gledamo iste građevine koje si gledao, a niti znamo da gledamo niti vidimo na način na koji si ti gledao, vidio i kako si ispričao.”

Zuko je bio čovjek koji je znao, a nije solio pamet. Znanje je dijelio neprimjetno. Jednom je rekao da ga je stid sjediti sa Krležom kad vidi koliko Krleža zna, a on ne zna. A koliko je Zuko znao, najbolje svjedoči pismo koje mu iz Pariza piše prijatelj Vlado Bulatović Vib. U tom pismu Vib Zuki govori o jednoj TV emisiji koju je gledao na francuskoj televiziji u kojoj je bilo riječi o jednom špijunu koji se zvao Cicero. O špijunu je govorio jedan ugledni član francuske akademije nauka i umjetnosti. Akademik u toj emisiji kaže kako o tom špijunu ne bi znao ništa da mu o njemu nije ispričao Zuko Džumhur. “Samo da znaš koliko se namučio da izgovori tvoje ime”, piše Vib.

Zuki su pisali znani i neznani. Od velikog Danila Kiša do anonimnog Trajčeta Karanfilovića koji moli Zuku da se kao slavna ličnost zauzme za njegov slučaj pa će mu onda podići spomenik sa Politikom u jednoj, a televizorom u drugoj ruci.

Ova razglednica kao i druge, zajedno sa pismima i dopisnicama koje su za života znani i neznani pisali Zuki, a većina ih počinje sa Dragi druže Zuko…, danas se nalaze u Konjicu, kod Edhema Badžaka, dugogodišnjeg novinara Oslobođenja.

Nakon Zukine smrti 27. novembra 1989. godine u Herceg-Novom, taj dio zaostavštine je njegovom prijatelju Badžaku donijela Zukina Vezira. “Nije rekla ni piši, ni ne piši”, prisjeća se Badžak. Trinaest godina poslije Badžak kaže da bi grehota bilo tu zaostavštinu smatrati samo svojom svojinom i odlučuje se podijeliti je sa publikom, prijateljima i poštovaocima Zukina djela.

Kao Zukin prijatelj, Badžak je često bio u prilici družiti se sa njim. Od 1978. godine pa sve do Zukine smrti, Badžak je svoje susrete sa njim vrijedno bilježio. Nešto od tih zapisa svojevremeno je objavljivano kao feljton u Oslobođenju. To zapisano, uz brojne Zukine crteže, od kojih su dobar dio originali, sada je u knjizi koja uskoro treba da ugleda svjetlo dana pod naslovom Vremeplov Zuke Džumhura, podijeljeno u nekoliko cjelina.

Pored one koju će zauzeti pisma i druga korespondencija, tu su Priče sa Neretve, Sarajevske godine i Beogradske uspomene. Svaka od tih cjelina sadrži u sebi dovoljno zanimljivih i nepoznatih dijelova koji će upotpuniti sliku o Zuki Džumhuru. On tu sliku sam nesvjesno potpisuje kada pokušava otvoriti jedna avlijska vrata u Konjicu iza kojih pretpostavlja da je u njegovom djetinjstvu živio jedan njemu tajnovit čovjek. Otvara vrata, upada u avliju, a tamo dijete koje ga pita da nije zalutao. “Jesam, sine. Ja sam iz jednog drugog svijeta.”

Nisvet Džanko

DANI

14.Juni 2002.

[Author]

Posts