[Dedo]

#38633

Ispovijest Ahmeta Čovića, sina strijeljanog vođe Cazinske bune: Strašna kazna za prognanike
Oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac kažnjeno je 170 porodica sa 1.066 članova

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 27.05.2012. u 06:03

Nakon Cazinske bune 1950. godine 170 porodica sa 1.066 članova, prema istraživanju Ahmeta Čovića, sina vođe Cazinske bune Aleta Čovića, kažnjeno je oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac. Strašna i bolna kazna ostavila je fizičke i psihičke tragove do današnjih dana.

Smještani u svinjce
Čović se sjeća dolaska u srbačko selo Martinac. Neke porodice su smještane u svinjce, a gaženje ljudskog dostojanstva bilo je sastavni dio kazne države za “kulačku kontrarevoluciju”.

– Prvu godinu progonstva živjeli smo od prošenja. Majka i nena su povremeno radile kod imućnijih mještana i prehranjivale nas. Sa požnjevenih žitnih polja, krompirišta i s obranih kukuruzišta sakupljali smo preostalo žito. Sakupljali smo plodove u prirodi – sjeća se Ahmet Čović u nastavku svoje ispovijesti za naš list.

Čović: Preživio trogodišnju tešku bijedu i glad

U bijedi srbačkih logora i trogodišnjoj gladi, rijetki osmijeh izmamio bi kukuruz pronađen na stabljici. Ahmet i njegova braća zvali su majku da ga ubere jer su bili mali i nisu ga mogli dohvatiti.

Djeca logoraša, prema riječima Čovića, čuvala su stoku mještanima za goli obrok. U toku druge godine progonstva jedan broj prognanika se zaposlio u poljoprivrednom dobru “Motajica”, među kojima i Ahmetova majka Bejza.

– Radili su od jutra do mraka na veoma teškim poslovima, za minimalnu naknadu. Najstariji brat Ramo sa 11 godina često je mijenjao majku na radu u vrijeme kada ona zbog bolesti nije mogla ići na posao. Dolazila je umorna, prljava i nervozna nakon robovskog nadničenja. Radni staž im nije nikad evidentiran. Teško bolesna bila je hitno upućena na liječenje u Banju Luku, a potom u Zagreb – kazuje Ahmet Čović.

Majka je odbila dugotrajno liječenje i vratila se djeci u srbačku pustolovinu. Bolest ju je pratila do smrti. Čoviću je u posebnom pamćenju ostala posjeta daidže Ferida prognanoj rodbini u Srpcu. Bio je užasnut stanjem u kome ih je našao.

Torba somuna

– Daidža nam je donio punu torbu somuna! Tada smo bili presretni vidjevši kruh. Danas se s jezom sjećam tih trenutaka. Majka i daidža su preplakali cijelu noć – sjeća se Čović.

Povratak na pradjedovsko ognjište nakon tri godine iz srbačkog sužanjstva bio je nova epopeja boli i nesreće. U Srbac su došli bez igdje ičega i u Cazinsku krajinu se vratili u prazne kuće.

– Došli smo gladni, žedni, istrošeni, izgubljeni. Naše majke i nene bile su utučene, potištene, uplašene i psihički slomljene. Među nama je bilo djece koja su prerano osijedila, a traume vučemo, svako na svoj način, do danas – kaže Ahmet Čović.

Za pljačku njihovih imanja pobrinuli su se pojedini odbornici, udbaši i drugi “čuvari” države, ali i pojedine komšije. Od zemljišta, stoke, ratarskog pribora i druge imovine prognanih u Srbac formirana su državna dobra “Rujnica” i “Tržac”.

Tako se porodica Arifa Nadarevića nije mogla vratiti u kuću, jer je u njoj bila smještena uprava državnog dobra “Tržac”, čiji je upravnik bio Sulejman Beganović Lenjin, a druga kuća je bila pretvorena u kuhinju.

– Ova “dobra” nastala su po “ho-ruk sistemu”, bez planskog i stručnog pristupa, od naše muke, krvi, suza, znoja, bez halala, i ubrzo su propala – ističe Ahmet Čović.

“Novi život” počeo je na zapuštenoj i neplodnoj zemlji, u opustošenoj kući, bez stoke, ratarskog i drugog pribora, uz stalni prezir i pritisak vlasti, otpor sredine i druge nedaće.

Bio je to život bez osmijeha i radosti.

Ko su bili progonitelji

– U akciji protjerivanja porodica dominirala su lica srpske nacionalnosti Mićo Carević, Rade Medić, Momir Kapor, Uglješa Danilović, Drago Dodik, Jovica Mudrinić, Gojko Mutić. Od muslimana značajnu ulogu imali su Hakija Pozderac, Hajro Kapetanović i Šukrija Bijedić – navodi Čović.

Od gladi umrlo 14 djece i 13 odraslih

Broj umrlih prognanika u srbačkim logorima nikada se neće tačno saznati. Samo u selu Martinac od gladi je umrlo 27 logoraša i to 14 djece i 13 odraslih.

– Izostankom bilo kakve brige o nama, namjera progonitelja je i bila da prognanici umru od gladi, bolesti ili smrzavanja. Smrzavanje sam doživio i ja. Ovu, u osnovi genocidnu mjeru, provela je legalna i regularna država na odabranoj grupi svog stanovništva, porodicama ustanika – potcrtava Ahmet Čović.

Majka je plakala i govorila: ‘Bože, šta smo to skrivili, dokle ćemo ovako…’

Ahmet Čović zauvijek pamti majčine suze i riječi: “Bože, šta smo skrivili, dokle ćemo ovako…” Nena Bejhana tješila ju je: “Nemoj, snaho, plakati…, nemoj galamiti na djecu…, nemoj proklinjati Alu…, sve je to sudbina i Božija volja, proći će, bit će bolje…, nije muka dovijeka…”

(U sljedećem broju čitajte kako je Ahmetu Čoviću bilo zabranjivano zapošljavanje u rodnoj Krajini, kako je ušao u partiju da smanji pritisak na sebe te kako je cijela njegova životna i poslovna karijera bila pod kontrolom Udbe)

[Author]

Posts