Strmica i Strgacina
Komandant Buljubasic je pred odlazak za Sarajevo odobrio izvodjenje borbenih dejstava u pravcu Rudog, ako se za isto steknu povoljni uslovi. U mojim razmisljanjima, a po prijedlogu Hajra Lagumdzije, komandanta bataljona “Lim” i Redza Mutapcica, operativca, da se izvidi podrucje po dubini od Brodara do Setihova i po sirini od Drinska do Dubca radi ispitivanja mogucnosti napada i oslobadjanja tog prostora. Cim mi je Hajro predlozio, krajem novembra mjeseca ’92. godine, odmah sam mu dao zadatak da njegova jedinica starta sa izvidjanjem, obzirom da najbolje poznaje navedeno podrucje. Dosta boraca su mjestani sa tog terena. Medjutim, Komanda bataljona “Lim” je, uz puno uticaja Abdela Brajanca, predsjednika Ratnog predsjednistva Opcine Rudo, po sopstvenoj odluci dislocirana u podrucje Duha i povremeno drzala strazu, a ne odbranu iznad tog sela, a zahtijevali su neku samostalnost zbog navodne zapostavljenosti ove jedinice u nekim logistickim opskrbama. Ustvari, ova jedinica je dobijala od brigade kao i ostale jedinice logisticku podrsku, vrlo skromnu, ali je preko Ratnog predsjednigtva Opcine Rudo dodatno povremeno primala nesto pomoci, sto je uglavnom Abdel zavrsavao u Gorazdu.
Na moj poziv jedno vrijeme se nisu odazivali iz Komande bataljona “Lim,” a na zakazan sastanak u IBOG-u su stigli i sve dileme su rijesene: bataljon “Lim” djeluje u sastavu 1. visegradske brigade. Po mojoj naredbi, Hajro Lagumdzija, inace vrlo hrabar borac akademski obrazovan, starjesina koji je neobicno brzo napredovao, pokusao je organizovati izvidjanje u nekoliko navrata. Na jednom izvidjanju je izgubio jednog od boljih boraca i to
je stalo da bi ponovo bilo aktivirano oko Nove ’93. godine. U tri navrata se izvrsilo i komandantsko izvidjanje sa pozicija Sokolovih stijena. U jednom od izvidjanja imali smo susret sa neprijateljskom izvidjackom jedinicom koji smo rijesili uspjesno. U ovom komandantsko-komandirskom izvidjanju sa starjesinama moje brigade bili su i starjesine 1. drinske i 31. drinske brigade koje ce ucestvovati u dejstvima na celu sa vec legendamim Zaimom Imamovicem, covjekom koji je imao puno osjecaja za velike bitke i puno znanja da ih kreira, pripremi i izvede. U pripremi za ova dejstva pokusali smo sjediniti nasa iskustva i zajedncki doci do najboljeg rjesenja. Borci i starjesine su vjerovali da ce to, sto smo planirali, biti sigurno dobro i izvrseno, uvidjevsi da se radi o jednoj manje slozenoj “sahovskoj partiji”. U pripremu je ulozeno puno truda a moj prijedlog odluke Zaim je u,cjelosti prihvatio. Ono o cemu smo najvise radili u razradi su moguce situacije i rjesenja. Pronasli smo dosta potencijalnih rjesenja, ali za komandno mjesto smo izabrali Sokolove stijene.
———————————————-
Pozicija neposredno iznad glava cetnika, bocno u dubini neprijateljske prve linije odbrane nad strmickim tunelom. Pomocno komandno mjesto je bilo oko pola kilometra nazad, prema brdu Bujak, na vrlo dobroj poziciji. Na oba komandna mjesta su postavljeni PAM-ovi, tako da se uz komandovanje moze aktivno ucestvovati na cijelom podrucju koje napadamo i efikasnom paljbom postici, mozda, i odlucujuci rezultat. Komandovanje bez PAM-a na toj poziciji nisam mogao zamisliti. Svakoj od jedinica su dodijeljeni vodici od tri do pet boraca koji su izuzetno dobro poznavali teren, sto je puno znacilo, pogotovu za jedinice iz Gorazda koje je Zaim angazovao. Zaim je u ovom periodu bio u dvostrukoj ulozi: komandant 1. drinske brigade i zamjenik komandanta IBOG-a. Jedan znacajni dio jedinice 1. visegradske brigade je planiran na pomocnom pravcu napada prema Drinsku, sto je takodje pripremano do najsitnijeg detalja uz puno izvidjanja. Donesena je odluka koja je nadopunjavala odluku na glavnom pravcu.Za komandovanje na ovom pravcu zaduzen je nacelnik Staba, 1. visegradske brigade, Rasid Sobo. Posto sam smatrao jednostavnijim ovaj dio zadatka, nisam imao puno vremena na raspolaganju. Odlucio sam detaljno razraditi glavni pravac napada, a pomocni pravac samo u dijelu donosenja odluke i preciziranja zadataka jedinicama. Ostalo u pripremi i izvodjenju borbenih djelovanuja je vodio Rasid Sobo, a puno su mu pomogli Cimbur, Poljo, Beca, Balic i ostali koji su komandovali jedinicama koje su dobile zadatke na pomocnom pravcu. Ovo podrucje su poznavali neki od boraca pa je bilo daleko lakse organizovati napad. U prvoj fazi na pomocnom pravcu (blizi zadatak) trebalo je da se ovalada podrucjem naselja Cacice i Strazbenice, a u drugoj fazi (naredni zadatak) ovladavanje sirim rejonom naselja Drinsko i stvaranjem pretpostavki za oslobadjanje HE Visegrad i grada Visegrada.
Na glavnom pravcu napada blizi zadatak, prva faza, je oslobadjanje kanjona Lima do Setihovskog tunela, a naredni, druga faza, energicno produziti dejstva prema Rudom i ne dozvoliti cetnicima da pripreme odbranu. U izvrsenju zadataka ucestvovalo bi oko hiljadu boraca sa pozadinskim jedinicama, ukupno, sto je za napad na front sirine deset-petnaest kilometara, vrlo malo, ali Zaim i ja smo bili prezadovoljni sto smo uspjeli pripremiti i usmjeriti toliko boraca. U mnogo prethodnih dejstava, narocito kada su izlazile jedinice iz Gorazda, znalo se gdje idu, ciji je koji dio zadatka, ko komanduje, gdje je komandno mjesto. Ovaj put su iz Gorazda borci koji su dolazili znali vrlo malo. Nagadjali su da idu prema Visegradu, a sa koje strane Drine, nisu bili sigurni. Tajnost je bila na zadovoljavajucem nivou sto je bio bitan preduslov za izvodjenje dejstava. Preko Grepka je doneseno nesto municije i oruzja sto je pomoglo da svi borci imaju borbeni komplet za oruzje. Prvi put se to dozivjelo i na visegradskom bojistu. Za vise od
———————————————-
borbenog kompleta niko se nije puno trudio da dobije, jer se znalo da nemamo razerve. Uz suhe obroke, sendvic, pastetu, ribu ili narezak, borci su dobijali i cokolade. Svaki ucesnik je dobio cokoladu sto je bilo izuzetno prijatno iznenadjenje i to je prvi put u dosadasnjim dejstvima. Moralne pripreme su izvrsene na svim nivoima vrlo kvalitetno, a dovodjenje jedinica do polazne linije, a kasnije i do jurisnih polozaja je proteklo vrlo disciplinovano.
Ovo su prva zajednicka dejstva u kojima komandujemo Zaim i ja. Neprijateljsku artiljeriju smo iskljucili u odluci priblizavajuci nase jedinice sto blize cetnickim, a nasa artiljerija je bila spremna usprkos skromnom broju granata koje smo cuvali za teske situacije. Sistem veze je razraden do nivoa vodova sa puno mogucnosti, a nasa pozicija isturenog centra veze je bila takva da je omogucavala poklapanje, odnosno, paralisanje cetnicke veze preko UKT uredjaja. Nakon potvrde spremnosti po svim elementima, pristupilo se uvodjenju jedinica u noci 20/21.01.’93. godine. Prvo su upucene jedinice za napad na pomocnom pravcu koje su sacinjavali borci 1.visegradske brigade. U proracunu vremena ostavljeno je dodatnih dva sata
za rezervu u slucaju nastanka nepredvidjenih poteskoca. Jedinice iz Gorazda, na celu sa Zaimom Imamovicem, su stigle sa dva sata zakasnjenja sto je predstavljalo malu poteskocu jer su time izgubljene rezerve vremena, a noc je vrlo tamna i otezano je kretanje po terenu u ovakvim uslovima. U formiranju marsevskih kolona prema zadacima, podjeli intendantskog
obezbjedjenja i dopunskim naredjenjima, ubrzali smo koliko je to bilo moguce.
Posljednji sa Brodara smo krenuli Zaim, ja i nekoliko starjesina i vojnika koji ce biti na komandnom mjestu. I u ovakvom sveobuhvatnom i detaljnom planiranju naprave se previdi. Tako smo mi, u nedostatku pozadinskih jedinica, sami iznijeli dva PAM-a sa postoljima, dva akumulatora za napajanje uredjaja veze i jos puno sitnih uredjaja i pomagala medju kojima je
bio namjenski planiran megafon koji nam je poklonio Bekto rahmetli.
Ovaj megafon treba da unese pravu pometnju medju cetnicima kada nas cuju sa Sokolovih stijena. Dobro izmoreni i mokri od znoja, kao da nas je kisa lila cijelu noc, stigosmo oko sest sati ujutro na Sokolove stijene. Po prijavi jedinica utvrdih da neke jos nisu stigle na pozicije za pocetak napada. To su, uglavnom, bile jurisne pozicije sto je odlukom definisano prvenstveno radi ocekivanog efekta iznenadjenja, ali i svjezine jedinica u prvom udaru i u
daljem toku dejstava. Nesto nije bilo u redu na pomocnom pravcu pa se i kasnilo sa pocetkom napada. Po izvjestajima koji su stizali vezom, magla je bila startna prepreka zbog nejasne situacije i nemogucnosti pracenja jedinica, otkrivanja pozicija neprijatelja i pracenja njegovih reakcija. Ispod naseg glavnog komandnog mjesta magla je bila izuzetno gusta i kroz nju se nije vidjelo bas nista, tako da smo Zaim i ja odlucili da jedinice napadnu kada se
————————————————-
magla podigne, a do tada da se ne cuju i ne vide. Ubrzo je poceo napad na pomocnom pravcu jer se magla razbistrila. Zestoka paljba je bila na pocetku, a kasnije se samo povremeno cuo neki rafal. Rasid Sobo je prijavio da su nasi izvrsili prvi dio blizeg zadatka i onda su nastupile odredjene poteskoce oko rjesavanja nekih cetnickih utvrdjenja. Kada je to rijeseno, onda je artiljerija neprijatelja natjerala nase jedinice da se povuku. U toj situaciji je, vjerovatno, bilo bolje ici naprijed sa malo neizvjesnosti i rizika ali s puno vecim sansama da se neprijatelj ne zaustavi, vec da bezglavo pobjegne. To je nesto sto nam je falilo u dobijenim borbama prije ovog danasnjeg pokusaja.
Veza sa Rasidom se u jednom periodu nije mogla uspostaviti, a on je odlucio da jedinice izvuce potpuno iz borbe, nakon sto je artiljerija neprijatelja ugrozavala izvlacenje jedinica na pogodnije pozicije. Po izvjestaju, nase jedinice su postigle na pomocnom pravcu dobar pocetni rezultat: desetak cetnika je ubijeno i nekoliko ranjeno, ali taj rezultat nije eksploatisan. Nisam bio zadovoljan sto su se jedinice povukle do Medjedje, sto je iskazana hrabrost, a ne i upornost i sto nama, na glavnom pravcu, nece obezbijediti da istovremenim dejstvom nas napad bude ukupno puno jaci. Zaim je bio nesto zadovoljniji i jedino je pokazivao zabrinutost zbog magle. U jednom momentu me upita: “Da li ce se ova maglustina podici iz kanjona danas uopce?” Mislim da hoce,” odgovorih mu, mada nisam bio siguran niti uvjeren da ce se nesto promijeniti. Ono sto je postojalo je nada da ce bar popodne doci do promjene. Puno me je brinulo to sto su borci vec nekoliko sati na mjestima koja su sasvim blizu cetnickim pozicijama, sto se mrznu i sto postoji velika mogucnost da u tom iscekivanju budu otkriveni, ili primorani da pocnu dejstvo iz magle i bez dovoljno preglednosti. Na komandnom mjestu je bilo jako dosadno, i da nije bilo nekih sala Muje Pesteka, ubili bismo se od dosade. U mojoj ekipi na komandnom mjestu su bili Juso Kesmer, Sabaheta i Halil Gegic Halco, novi clan ekipe,neustrasiv i ponekad prebrzi momak iz Medjedje, a sa Zaimom je dosao i Edin Vranj htijuci da kamerom snima sto vise detalja iz dejstava koja treba da uslijede. Medjutim, nije mogao snimiti nista sem komandnog mjesta i blize okoline do sto metara, jer to magla nije dozvoljavala.
U jednom momentu zacula se nesto slabija detonacija, a zatim dva tri rafala ispod komandnog mjesta u rejonu Dolova. Vezom se javio Hajro Lagumdzija i prijavio mi da je jedan njegov borac aktivirao protivpjesadijsku minu. Po glasu shvatih da ga je uhvatila panika i pokusah ga malo smiriti. Sljedeca sifrovana poruka je bila da je jedinica otkrivena i pitanje sta da radi. Naredio sam da iznesu ranjenika i malo vise da se izvuku, a ako ih cetnici stvarno budu otkrili, oni ce dejstvovati po njima duze, mozda i granatirati ubrzo. Hajro je postupio po naredjenju i potvrdio je da su cetnici pucali nasumice, da ih nisu primijetili, sto je velika sreca. Tek negdje u 13,50 magla
———————————————-
se pokrenula i dejstva su pocela na svim pozicijama. Reakcija cetnika je bila panika. Pola posla je zavrseno samom pojavom nasih jedinica na jurisnim pozicijama, a narocito u stijenama iznad asfältnog puta Rudo – Strmica odakle su cetnici mogli ocekivati pomoc i kuda su mozda mogli bjezati. To ih je demoralisalo tako da su pruzali vrlo malo otpora, vise u cilju spasa glava nego bilo koje linije ili kote. Samo je bilo pitanje kada ce vezom biti javljeno da su se predali i u kom broju, i da li ima upornih koji to ne zele uciniti a nalaze se u utvrdjenim pozicijama.Veoma bitno je bilo da u napadu i ciscenju terena ne gubimo borce, vec da uvjerimo cetnike da su u bezizlaznoj situaciji u okruzenju jezera Lima i naseg obruca. Upravo to smo pokusavali Zaim i ja postici megafonom sa komandnog mjesta, sto je dalo znacajan rezultat. Medjutim, jurisi nasih jedinica su bili odlucujuci i efikasnost u tim jurisima. Podrska PAM-a sa Sokolove stijene je bila izuzetno znacajna jer je u toku dejstva cio kanjon hucao od eha rafala a efikasnost u dejstvu, preciznost, je bila zadovoljavajuca.
Ukupno, cetnici su dozivjeli da se osjecaju kao u kosnici i da imaju utisak da ih bije neka supermocna sila, a mi smo artiljeriju samo u pocetku vrlo kratko, sa desetak granata, ukljucili. Jedino kriticno mjesto je bilo novo naselje Strgacina. Tu smo, po dojavi komandira jedinice, imali vec jednog poginulog. Edo Zeba, komandir jedinice koja je napadala cetnike u Strgacini, je vrlo panicno izvjestavao pa sam ga morao prekoriti. Oko 15,30 je nastupilo ciscenje terena, a mi smo sa komandnog mjesta sisli da cestitamo borcima i damo dalja naredjenja. Kada sidjosmo u Strmicu, pade prvi mrak i situacija u ciscenju terena posta jako nejasna. Postojala je mogucnost medjusobnog pucanja nasih jedinica i nesreca. Tek sto smo uspjeli sagledati dio plijena i cestitati Dragolj Mirsadu Meni, komandantu jedinice iz Vitkovica, uslijedi poziv za mene u kome Ramga Ramiz Nuhanovic,komandir diverzantskog voda i jedan vrlo hrabar borac, izvjestava da ima problema sa neka dva ili tri cetnika koji su se zavukli pod most iza Dolova i da im nista ne mogu. Pita me:“Sta da radim? Borci hoce da idu ka Strmici a narocito gosti iz Gorazda.” “Sacekaj i ne radi nista dok ja ne dodjem,” rekoh mu a zatim upitah Zaima: “Hocemo li zajedno do tog nekog mosta?” a on bez sekunde razmisljanja odgovori: “Hocemo, ako ima kakvo ispravno vozilo da brze stignemo.” Pronadjose vozilo veze zarobljeno ispravno, a Zaim i ja izdasmo naredjenje oko formiranja linije odbrane dok mi ne stignemo i prihvata nasih jedinica sa Bojsca ili Vrziglava kako su cetnici zvali ovaj lokalitet na koji su napadali borci Bega Mrsa i uz malo problema ovladali ovim sedlom. Voznja vozilom veze kroz nepreciscen teren od Strmice preko Dolova od mosta je trajala oko sest-sedam minuta, a kada smo stigli, na mostu je bilo oko sto nasih boraca i
svi su nesto prijavljivali, predlagali, medjusobno, a komandiri jedinica
————————————————-
pokusavali da dodju u vezu sa nama da dobiju dalja naredjenja. Pustili su borce da odmore u tako neizvjesnoj situaciji!
Vidjevsi da smo stigli Zaim i ja, borci se utisase, a ja sam trazio Ramgu da mi pojasni sta se zbiva i gdje su cetnici. Kada mi je to pojasnio, upitah ga prvo:”Znas li ima li cetnika okolo?” “Ne bi trebalo da ima, do sad bi se javili valjda, mozda i ne smiju,” odgovori on dosta nesigurno. “Koliko je cetnika ispod mosta. “Cime su naoruzani i kako su utvrdjeni?” upitah “Ima ih dva ili tri, a imaju puske i bombe, ali su izgleda dobro utvrdjeni. Nista im ne mozemo!” odgovori Ramga i upita: “Sta da radimo?” Nista bez komande rekoh i pokusah prozvati cetnike da se jave kako bih dobio odredjene podatke. Nisam imao uspjeha, ni Zaim takojde, pa pokusah prijetnjom, ali ni to nije proslo. Sjetih se megafona koji je ostao u Strmici, naredih i megafon stize brzo vozilom. Imao sam utisak da cemo lako ako cetnici bolje cuju, biti uvjerljiviji te da ce njihov strah biti veci. Nakon pet minuta se javio Rajo Bogdanovic Granicar, onaj isti Rajo koji je ucestvovao na razmjenama u ime Vinka Pandurevica i koji je prije deset dana navodio artiljerijsku vatru na dzamiju u Orahovcima, a nakon mog upozorenja da sam ga prepoznao on je prekinuo sa navodjenjem i zaduzio nekog drugog cetnika da nastavi.
“Kapetane Sejdicu, ovdje je Granicar. Dajte nam jos malo vremena da razmislimo i garanciju da nas necete pobiti ako se predamo,” i nastavi sa hvalospjevom :”Mi znamo da ste vi komandant koji uvazava zarobljenike i da ste cestit coviek, pa vas molimo da nam date vasu garanciju – vasu rijec!”
Ja sam potvrdio i dao im novih pet minuta, a Zaim se predstavio i on obecao da ce se sa njima postupati korektno. U iscekivanju prihvatanja predaje, desilo se nesto sto smo i ranije ocekivali. Dva cetnika su pokusala iz bajte ispod mosta da pobjegnu do sumarka udaljenog pedesetak metara nize, uz samo jezero rijeke Lim. Neko od boraca je primijetio, a onda su, ne cekajuci komandu, neki borci sa ograde mosta poceli pucati. “Prekini paljbu,” dreknuh preko megafona vidjevsi da je jedan od dvojice cetnika pao, a ni to ne bi bilo moguce vidjeti da nije bilo baterija kod nekoliko boraca sa mosta koje su osvjetljavale teren oko mosta. Dva sretna cetnika su se predala, i uz prethodni pretres, su privedeni do mene i Zaima. Nesto jace od mene samog i mog razuma pokrenulo je moju ruku i ona je zavrsila pod bradom krupnijeg cetnika, a isto je uradio i Zaim. Komentar je bio slican: “Hocete da zbog vas stradaju i ostali koji se zele predati?” Nismo dozvolili borcima da udaraju ove cetnike, mada je Halco bio kao zapeta puska i prilijepljena oka pratio svaki, pa i najmanji pokret, i u jednom malom pokretu ruke cetnika udario ga nogom u ruku misleci da ovaj trazi noz ili bombu. Dok smo rjesavali problem onih koji su pobjegli ispod mosta iz Strmice, stiglo je vozilo sa zarobljenim cetnikom Stjepovic Vladimirom, ciji je otac bio ispod mosta. Stjepovic
———————————————–
Zoran, profesor u Rudom je izuzetno dobro poznavao ovaj teren jer se dugo godina bavio planinarenjem. Zorana dadosmo sansu da ga pozove da se preda, a onu dvojicu novozarobljenih ispitasmo koliko ukupno ima cetnika ispod, i da li ima mrtvih. Dobili smo odgovor da ih je jos sesnaest zivih i da ima dva mrtva.
Vladimir je u toku dejstva danas ranjen u nogu i treba ga prebaciti do bolnice u Gorazdu i kada je pozvao oca i ostale cetnike da se predaju, objasnio je to ovako: “Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi nasi su se razbjezali ili izginuli, nemate sanse, ovdje ima puno vojske, ne mozete se boriti niti izvuci,” i Vladimir je poceo plakati. Nekoliko trenutaka kasnije upitah koliko je sati, rekose pola osam, isticalo je vrijeme za predaju. Rajo Bogdanovic je prijavio da se predaju i pitao kako ce izlaziti. Dao sam jasan odgovor: bez oruzja sa visoko podignutim rukama i to kada ja kazem da krene prvi, a kad prvi bude stigao na most onda drugi moze krenuti. Za svaki slucaj mnogo ranije sam naredio Ramgi da pipremi osu i usmjeri je ka bajti pod mostom, ako bude neka podvala ili potreba. Naredjenje je izvrseno, a osu je pripremio njegov borac Fadil Fajko Jelacic, vrlo pouzdan i spretan. Upravo onako kako smo i precizirali, izvrsena je predaja sesnasnaet cetnika, a zatim se pretresla bajta u kojoj su zateceni cetnici.
Materijalni plijen iz bajte bio je beznacajan u odnosu na zarobljeno u Dolovima, prva haubica, prvi MB 120 mm, a tek u Strmici: praga, tenk i ostalo, ali smo zbog zarobljavanja cetnika bili uporni da dovedemo do kraja ovaj postupak i sada smo uspjeli. U Strmici smo izvrsili dodatna ispitivanja zarobljenika: gdje bi jos moglo biti cetnika, otkud ocekuju pomoc i koliko. Svi odgovori su bili nedovoljno precizni, osim jednog, da cetnika ima, vjerovatno, u dugom strmickom tunelu i na Gradini, brdu nad Strmicom, koje nije precisceno. Pokusali smo pozivima preko megafona da iniciramo na predaju preostale prikrivene cetnike kojih ima, rekose, bar jos dvadeset na i oko Gradine, i u tunelu.
Sa Zaimom sam razgovarao o nastavku dejstava prema Rudom, ili bar o ciscenju Gradine. Borci su bili jako umorni, hladnoca je bila sve veca i tesko je bilo ocekivati punu spremnost, a motivacija je bila na visokom nivou. Ipak, trebalo je svjezih snaga, a mi ih nismo imali. Za nastavak dejstava i za izvlacenje MTS-a bilo je potrebno procistiti tunel od cetnika i od mina, sto je uradjeno uz pune mjere sigurnosti i uz dosta neizvjesnosti. Na izlazu iz tunela cekali su nas Hodza, Rasid Sobo i ostali, ali sa jednom neprijatnom vijescu: pomazuci u ciscenju minskog polja u nasipu, na ulazu u tunel, Nusret Hurem je, u pokusaju razminiravanja zemljanog nasipa i izrade prolaza, tesko ranjen. Nisam mogao sakriti ljutnju zbog toga sto sam naredio da me cekaju ispred tunela, a da ce nam cetnici sami pomoci da pronadjemo semu minskog polja. Nisu je pronasli, ali su znali koliko ima mina i
————————————————
razminirali smo pazljivo ovo minsko polje, a onda su prvo ranjenici nasi i njihovi, odvezeni ka bolnici, a zatim su gosti iz Gorazda otisli u svoje baze. Teski MTS se u noci prevezao u Medjedju. Ni u ovoj bici nismo eksploatisali pocetni rezultat, a imali smo ispred sebe cetnike koji su protrcali kroz Rudo ka Priboju. I Rudo je iseljeno, saznali smo vrlo brzo. Komandujuci u danasnjoj borbi zajedno sa Zaimom, vidio sam istinsku vrijednost i dio kvaliteta ovog vrhunskog komandanta, a meni je iskazao puno uvazavanje. Postigli smo, ipak, veliki uspjeh uz pomoc boraca i starjesina koji su ucestvovali u pripremi i uzvodjenju doista briljantne sahovske partije. Mi smo imali jednog poginulog i jednog nestalog te dva teze ranjena i dva-tri lakse ranjena kojima nije bila potrebna intervencija u bolnici. Cetnici su imali petnaestak poginulih, ranjenih je nepoznat broj i dvadeset cetiri zarobljena, a MTS koji smo zarobili je do sada najveci u jednoj bici:
– pusaka i mitraljeza oko 40
– municije i granata – previse da se broji za sva orudja i oruzja
– PAMOVA – 4 kom
– MB 82 mm – 3 kom a 120 mm takodje 3 kom
– praga, jedna – bilo je moguce jos jedna ali je unistena bez potrebe
– samohotka, tenk – jedan
– haubice, dvije -jedna 152 mm ajedna 105 mm
i jos puno opreme i sitnog MTS-a.
Dio MTS-a su borci iz Gorazda ponijeli kao trofejni, a veci dio je, pod kontrolom Hajre Lagumdzije, Hodze i Seje Osmanagica, novog pomocnika komandanta za logistiku, smjesten u toku noci i ujutro u magacin Brigade. Dio cetnika sa Gradine se uspio izvuci u toku noci jer su Hajrini borci iz bataljona “Lim” bili jako umorni i nisu pokrili cijeli teren, sto je omogucilo da se neki cetnici izvuku iz okruzenja, cime je umanjen jos veci trijumf. Ono sto je posebno znacajno, a sto sam saznao od Raje Bogdanovica, koji je zajedno sa jos tri ranjena cetnika lijecen i izlijecen u gorazdanskoj bolnici, a koje je operisao doktor Cibo Safet, je bilo to da su cetnici spremali ofanzivu za 23/24.01.`93. upravo sa ovih pozicija i da smo ih preduhitrili. Onaj susret izvidjackih jedinica na Bujaku je bio u toku njihovih izvidjanja Meremislja i Medjedje. Eto, bili smo brzi.
Kada sam razgovarao sa zarobljenim cetnicima, rekose istinu teska srca: “Moramo, jer su nam rekli da vi to jos zesce izvrsavate, te da se nikada vama ne smijemo predati, a eto zivi smo i zadovoljni. Ipak su nas zatrovali mrznjom. To moramo reci svima kada budemo slobodni.” Ne znam da li ce reci, kada i ako budu razmijenjeni.
Dan poslije bitke 22.01. `93. godine poslat je izvjestaj Stabu vrhovne komande u Sarajevu, nakon cega su trazili da se putem Radija BiH, posredovanjem radio-amatera, cujemo i obrazlozimo kratko postignuti
———————————————-
rezultat. Pored ostalog, ja sam rekao i to da je prekrsen embargo na oruzje za Bosnu i OS Bosne i Hercegovine, a da su ga prekrsili, niko drugi nego cetnici, ostavljajuci nam haubice i ostalo.
To se kasnije ponavljalo u vise navrata na Radiju BIH, a nakon vecih uspjeha nasih boraca ponavljali su to i drugi komandanti. To je bila prilicno prijatna izjava.
Nastavice se