Od Medjedje pa do Zepe
Ovih dana (18.19. i 20. oktobra) u Gorazdu sam razgovarao sa komandantima Feridom Buljubasicem i Zaimom Imamovicem, sa Pelamom i Bektom o daljim dejstvima. Bilo je puno prijedloga, ali ne i odluke. Sa Enesom Zukanovicem, koji je preuzeo Prvu rogaticku brigadu, sam razgovarao o napadu na Pesurice. Nije mi se dopadalo sto ne postoji tajnost prijedloga i odluka pa je najcesce o tom sto smo razgovarali o dejstvima danas u Komandi, uvece se znalo u cijelom Gorazdu. Cetnici su imali vrlo profesionalne metode da saznaju sta to mi spremamo, a mi smo bili samouvjereni smatrajuci da borac moze znati kuda, kako i kada ide jedinica, koje ciljeve napada, pa je to nas borac ponosno isticao svojim prijateljima i rodbini, a bogami ponekad i nekom ko to nije smio cuti, dousnicima, izdajnicima ili cak preko sredstava veze otvoreno u pocetku agresije. Mi smo gorcinu toga osjetili u julu 92. godine u Crnom Vrhu. Izvukavsi iskustva iz istog, bitku za Meremislje uz maglu smo izveli vrlo tajno, cak su cetnici pogresno informisani i ocekivali nas na Kocarimu, sto je, umnogome, olaksalo izvrsenje zadataka. Tajnost je postala preduslov broj jedan za izvodjenje aktivnih borbenih dejstava, a profesionalan odnos prema tajnim podacima se drzao kod vecine starjesina i boraca. Od onog bajramskog ulaska na podrucju Crnog Vrha, cesto sam razmisijao o tome da li i kada cemo moci osloboditi komunikaciju Visegrad-Sjemec-Rogatica. Cetnicima je komunikacija znacila spoj teritorija koji su kontrolisali, ali su je vrlo malo koristili zbog nasih dejstava i mogucih iznenadjenja. Veci znacaj za cetnike ovaj siri pojas oko komunikacije je imao kao prepreka u spajanju nasih slobodnih teritorija Medjedje i Crnog Vrha na pocetku, a kasnije Zepe i Gorazda. Ovo je podrucje bilo meni i mojim saborcima dobro poznato, izvidjacki i obavjestajno pokriveno u kontinuitetu, tako da se cekao trenutak da se pokusa osloboditi i stvoriti slobodna teritorija na lijevoj obali Drine, od Osanice do Zvornika. Drina bi bila prirodna prepreka koju bi cetnici tesko mogli savladati, a nama odlicna pretpostavka za odbranu od cetnika sa desne obale i uvoznih placenika iz Srbije i Crne Gore.
Nismo osjecali umor. Cetnici nam nisu dozvoljavali da odahnemo, a i sami smo radije napadali u zelji da oslobodimo znacajne objekte. Kada smo cetnike napadali, najcesce smo to radili sa pozicija za juris i sa iznenadjenjem. Tako smo, bar u pocetku, bili zasticeni od dejstava neprijateljske artiljerije, koja nije djelovala zbog mogucnosti da tuce sopstvene snage, mada je bilo i toga.
Pokusaj spajanja, slobodnih teritorija na lijevoj obali Drine je odgadjan nekoliko puta, a dejstva pripremana do najsitnijih detalja. U toku izvidjanja, grupe su ulazile kroz cetnicke linije koje su bile jako lose
————————————–
postavljene, vise da brane znacajnije objekte nego odredjenu prostoriju. Ipak, puno je orudja bilo kocentrisano na malom prostoru, a komunikacijom se veoma brzo mogu dovesti veca i znacajnija pojacanja neprijatelja. Ako smo mi imali imalo prednosti, to je bila mogucnost napada sa dviju strana iz pravca Kabernika i iz pravca Vidove gore. Obostrano smo poznavali teren i licno se znali sa cetnicima koji nas svakodnevno napadaju sa tih prostora, dugo nam nije bilo jasno zbog cega, ali sada je i to jasno. Mi smo za njih “balije” i najbolje je da ne postojimo jer smo ih ugrozavali u “bratstvu i jedinstvu,” a neduzni srpski narod je trpio i docekao svoje vrijeme da kolje, pali i ubija u ime ludosti, pljacki i orgijanja a sve za ideale, koji boluju od bolesti da vladaju i herojske guslarske pjevaju pjesme o svojim herojstvima u izgubljevnim bojevima, kao sto je bio Kosovski boj, ugradjujuci u historiju, za generacije koje dolaze, vjekovne teznje o velikom “srpskom carstvu.” U svemu tome determinisali su i svoje historijske neprijatelje. U Jugoslaviji su to Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Madjari i ponajvise Albanci na “herojskom srpskom” Kosovu.
Eto, svi su protiv njih, a u ovoj agresiji i cijeli svijet ih mrzi i odmaze im da stvore svoju Veliku Srbiju i ostvare san da svi Srbi zive u jednoj zemlji. U dosadasnjem dijelu agresije puno puta smo imali srece, izasli kao pobjednici iz teskih bitaka i prezivjeli mnogo nedaca, ali ovaj belaj nam je ponekad kobno uzimao najbolje borce, istinske heroje, ljude koji su mogli pobijediti sve i odbraniti Bosnu. Razmisljajuci o tome, zavrsne misli su bile da nas Alah dz.s. stavlja pred kusnju i da moramo izdrzati, a odgovor na pitanje sto su bas najbolji osudjeni da napuste ovozemaljski svijet, nisam nasao. Mozda ce oni biti najvise nagradjeni od Allaha. Disciplina koju sam pokusavao sa svojimsaradnicima stvoriti u jedinici, bila je na vrlo visokom nivou, uporedjujuci je sa drugim jedinicima na ovom prostoru. Desavalo se da zbog neprihvatanja prave discipline budu kaznjeni i najbolji borci, pa cak i neke starjesine. Tako je Heco Mustafa, zbog odbijanja izvrsenja jednog malo manje vaznog zadatka, dobio mjesec dana pritvora, iskljucivo zbog komentarisanja kazne. Nesto prije isteka iste (desetak dana) vidio sam da je treba prekinuti i obavio razgovor s njim. Poslije razgovora, u njemu sam imao vrlo disciplinovanog, primjernog saradnika. Jedinicu je vodio u sve zadatke sa puno elana, a svaki dan je ucio izrastajuci u pravog komandanta bataljona. Mustafin brat Mehmed, jedan od najvjernijih momaka iz mog licnog obezbjedjenja, je bratovu kaznu pritvora prihvatao vrlo tesko. Prema meni se nije mijenjao i ostao je profesionalan, besprijekoran u izvrsavanju svega sto sam mu naredjivao, a u dusi je osjecao tugu i neprijatnost zbog toga.
Poznajuci me dobro, nije htio pitati nista vec je strpljivo cekao da prodje vrijeme kazne, a Mustafa je bio vrlo tvrdoglav, ni on nije htio pitati, a pogotovo zamoliti, da ranije izadje iz pritvora. Nastojao sam imati isti arsin
——————————————————
prema svim borcima i starjesinama, mada je to vrlo tesko postici u ovim uslovima gdje su borci razlicito smjesteni, neodjeveni, bez hrane, oruzja, sa brigom za porodicu i neobjasnjivom snagom da sve napore izdrze, ali da odbrane Bosnu i svoj narod. Kada sam ocekivao da ce Mustafa biti moja desna ruka u odbrani naroda i oslobadjanju novih prostora porobljene Bosne, pocetkom oktobra ’92., javise, Mustafa je poginuo od neprijateljske granate na liniji odbrane u Holijacima. Tesko mi je to palo kao komandantu i saborcu jer sam, druzeci se sa njegovim bratom, upoznao kompletnu porodicu koja je to jedva prezivljela. Nas Mustafa je poginuo kao komandant bataljona “Dzemo,” dvadesetak dana nakon preuzimanja duznosti, od neprijateljske granate. Njegovi prethodnici u jedinici “Dzemo,” kasnije batatljonu, su tesko ranjeni ili poginuli. U bici na Drinsku, Maid Covrk, koji je tada vodio ovu jedinicu, je tesko ranjen i prebacen preko Grepka. Borac za desetku! Komandant koji je brzo ucio i jos brze napredovao. Njegova desna ruka, i nista manje vrijedan i hrabar, Salic Ramiz je trebalo preuzeti poziciju Drinsko i jedinicu koja ce nakon oslobadjanja ovog prostora brzo sadejstvovati u oslobadjanju HE Visegrad, ali poginu na svom Drinsku, ne ostvarivsi najvecu ratnu zelju: da oslobodi rodno selo.
Abdulah Sadikovic, po godinama je covjek koji je mogao jos mnogo raditi u pozadini i biti oslobodjen obaveza u vojsci, ali to bi mu bila najveca uvreda. Dobro sam ga upoznao i njegove izuzetno visoke fizicke sposobnosti koje su bile primjerne, a intektualne i vojno-strucne su nadogradjene iskustvom do tog stepena da sam odlucio da on, poslije Maida, preuzme bataljon “Dzemo.” Ustrojio je brzo jedinicu i insistirao na velikoj disciplini. Nesretno je poginuo u obilasku straze u nocnom periodu, a htio je provjeriti da li moze mirno prespavati dva do tri sata u toj noci. Tesko sam prihvatio njegovu pogibiju jer je svakog dana pokazivao vise i zelio sto prije u Visegrad. Heco Mustafa je dosao u jedincu “Dzemo” da pokaze svoju punu vrijednost u odbrani rodnog mjesta, jer je rodjen i zivio u Nezucima, ispod Holijaka, a meni je bio drag jer je nastupao slicno kao i ja, vrio principijelno. Nakon izaska iz pritvora odmorio je malo i preuzeo bataljon “Dzemo” i, eto, ni on nije imao srece. Dolovac Senad je imenovan za novog komandanta “Dzeme,” momak za koga sam mislio da je i suvise tih, gotovo necujan, kada sam ga upoznao, ali me dematovao u vremenu koje je uslijedilo. Senad je tesko ranjen oslobadjajuci Zaglavak i evakuisan preko Grepka. Heco Mehmed, koga sam istinski zavolio da nisam dozvoljavao da se na njegov racun nasale moji blizi saborci, poznajuci njegovu osjetijivost i djetinjsku iskrenost koja je, valjda, samo kod njega spojiva sa visokom ozbiljnoscu i zastrasujucom sigurnoscu u izvrsenju borbenih zadataka, narocito kada je situacija zamrsena i opasna, sada je pun bola i zelje da osveti brata, odnosno,
——————————————–
da nastavi gdje je on zaustavljen. Oba su mastali o oslobadjanju lijeve obale Drine kod Visegrada i njihovih i nasih Nezuka.
I u toj tuzi mene je postovao i do kraja profesionalno izvrsavao sve obaveze. Mada sam ja trazio da odmara, on to nije mogao prihvatiti. Htio je biti uz nas, uz one koji ga potpuno shvataju i sa kojima je bio vec nekoliko puta u cistoj smrti, a eto, ziv je, hvala Bogu. Cini mi se da je sa nasom utjehom Heco Mehmed lakse prezivljavao te dane i da mu je bilo najteze kada je odlazio od nas svojoj porodici na spavanje.
U pripremi bitke za lijevu obalu Drine kod Visgrada, uradilo se zaista puno, a kao vrlo znacajna podrska bila su nova sredstva veze koje je donio Zaim Imamovic, koji je prije desetak dana stigao sa puta iz Bosne. Sredstva su bila neotpakovana. Zaim se vec oporavio od ranjavanja u operaciji “Krug” i pripremao se za nova dejstva. Ponudio mi je pomoc svake vrste. U Prvoj visegradskoj brigadi je nedostajalo mnogo toga. Samo dva vincester- snajpera, jednu mg-ovku i jednu sacmaru modernog tipa sa municijom sam uzeo od MTS, jer ni Zaja nije puno toga dobio, ali mi je i to puno znacilo. Trideset sest steka cigareta “korona” i “jork” je borcima bio najdrazi poklon koji nismo mogli potpuno podijeliti, vec povremeno, po cigaretu ili dvije na vojnika, ali samo onome koji ide u dejstva. Ipak, najvise su mi znacila sredstva veze “icom,” deset rucnih i jedna fiksna stanica jace snage. Zbog toga smo u dosadasnjim dejstvima gubili mnogo, pa cak i neke bitke, a rezultati dobijenih bi bili znatno bolji da smo posjedovali kvalitetna sredstva veze. Drinsko je dobijena bitka koju smo izgubili zbog sredstava veze, iskljucivo. Mada smo mi uvijek u dejstvima planirali i kurirsku vezu, tada nije bilo sanse da se uspostavi i realizuje, kao ni planirana veza signalima.
Zaim Zuga, predratni radio-amater velikih sposobnosti u toj oblasti i nerazdvojni prijatelj Zaima Imamovica mene je, cini mi se, prihvatio vrlo prijateljski i sigurerisao Zaji da mi dä sto trazim, i vise od toga. Zuga je prihvatio da on pripremi vezu za bitku na lijevoj obali Drine, na podrucju Visegrada, sto sam ja prihvatio sa radoscu. 23.10.92. sve jedinice Prve visegradske brigade su ubacene uglavnom, u medjuprostore neke unutar neprijateljske pozicije, a u bici, koja je trebala biti sahovska partija, su cetnici imali male sanse da pruze znacajniji otpor kada nase jedinice startaju sa napadom. To se, na nasu nesrecu, nije dogodio iz razloga koji sam smatrao prvi put rijesenim. Veza nam je onemogucila da pocnemo bitku. Pokusavali smo sve, ali bez uspjeha. Zuga Zaim se mucio da popravi bar fiksni uredjaj, ali nije islo. To mu je izuzetno tesko palo. Jedinice su se vratile bez vecih rezultata, neke su otkrivene, a medju njima i jedinica koju je predvodio Sacir Tvrtkovic koji je do tada veoma uspjesno vodio cetu iz Orahovaca, borac i komandir ciji su kvaliteti bili izuzetni, a snalazljivost na terenu i u borbi jaka
—————————————————
strana. Smiren i precizan, cesto je odlukama fascinirao borce, a ovaj put je ubijen u pokusaju da rijesi dio bitke sam. Jos jedan vrlo tezak gubitak. Izgubili smo covjeka koji je imao puno duha i bio spreman sa mnom se nasaliti u trenucima kada nam je bilo najteze. Kada sam obilazio njegovu jedinicu, trudio se da me sto bolje pocasti skromnim rezervama hrane, otvorena srca. Eto, ostajemo bez jos jednog komandira i velikog borca, a jos jedna porodica ostaje bez svog “hranioca i branioca.”
Ne postoji ni mogucnost, a ni institucije, koje bi mogle prihvatiti brigu o porodicama, tako da ona ostaje u najvecoj mjeri nama koji i dalje moramo ratovati, braniti narod i ginuti pojedinacno da sprijecimo egzodus naroda sa krajnjim ciljem da oslobodimo Bosnu. A ko ce hraniti troje Sacirove djece ili Saliceve, Himze Vilica djecu i svih boraca koji pogibose da spase nas zive? Mi, koji sutra ginemo bez obzira sto nemamo i za nas same. Ipak, to nikad i niko od boraca nije pitao, uvijek je davana prednost djeci sehida i nikad im nismo mogli dati onoliko koliko im je trebalo, niti ce to moci u ovozemaljskom zivotu neko. Oni su izgubili vise nego sto mogu do kraja zivota dobiti. Gubici cetnika u ovoj danasnjoj aktivnosti su nepoznati, ali je sigurno da su postojali. U svemu ovom bio sam razocaran, a Zuga je “puko” i otisao za Gorazde da proucava uredjaje i trazi gresku. Ipak, odusevio me jedan detalj iz onoga sto je dozivjela Dijana Marinova u danasnjem pokusaju da oslobodimo ovaj znacajni prostor, a to je Dijana ispricala sa puno ushicenja. Kada je otkrivena, njena grupa je pruzila otpor neprijatelju uspjesno, a zatim se povukla na bolju poziciju. U povlacenju, Dijana je jedva savladala jednu prepreku, ogradu, a cetnici su, primijetivsi je, zavikali. “Fataj Turkinju zivu, mamu joj njenu,” ali nisu smjeli iz zaklona da se pomaknu, a Dijana se okrenula i proderala “Eve vam ga sto me uhvatite,” i gestom im pokazala lakat. Iako je i sama bila ranjena u nogu, Dijana je u povlacenju pomogla u izvlacenju tezih ranjenika.
Za nastavak zapocete bitke angazovana je jedinica iz Gorazda, ukupno tridesetak boraca dobrovoljno prijavljenih, ali ni taj pokusaj nije potpuno uspjesno zavrsen. Sinhronizacija dejstava nije postignuta, a sa nekoliko granata u jedinici kojom je komandovao Hodza, iz stroja je izbacena cijela jedinica zbog iznosenja ranjenih (desetak) i cetiri mrtva borca. Ovo
je usporilo dejstva i otezalo dalje oslobadjanje, a rezervnih jedinica nismo imali. U razgovoru sa Hodzom sam doznao nove obavjestajne podatke kao i to da su bili nadomak potpunog uspjeha. Neprijateljski gubici su bili znacajni, ali precizno nepoznati. Ovaj zadatak je izgledao sve vazniji i laksi kako je vrijeme proticalo. Komandant Ferid Buljubasic je odobrio da se nastave dejstva po sticanju preduslova, a jedan od tih preduslova je i ukljucivanj zarobljene samohotke u dejstva, sto je odmah, doduse uz puno problema u nabavci benzina, i realizovano. Bilo je ljudi koji nisu mogli shvatiti da je
————————————————
vaznije benzin dati za pokretanje naseg “tenka”nego cuvati za svoj automobil ili za sverc. Tako je Avdija Sabanovic ovaj zadatak vrlo tesko, ipak, izvrsio. Gotovo da je oteo taj benzin. Bekto Gacka je poslije “Brodara” ponovo trazio nacin da pomogne 1. visegradskoj brigadi, pa je cuvsi da mi imamo namjeru uci u Visegrad (bar u dio grada na lijevoj obali Drine) a ne mogavsi izdrzati, dosao u Medjedju, a zatim i u Holijake, da se dogovorimo kako upotrijebiti njegovu jedinicu od dvadesetak boraca vrlo opremljenu i iskusnu za vodjenje borbe, a narocito u naseljenim mjestima.
Sagledao je zamisao za izvrsenje ovog vrlo slozenog zadatka i dao svoj vrlo pozitivan komentar, ali säm je zelio odmah ubaciti jedinicu u “Zito,” predratnu pekaru, odnosno, UPI KLAS, preduzece koje se nalazilo uz Drinu kod samog mosta /novog/ na lijevoj obali Drine (industrijskoj oblasti Visegrada). Smatrao sam da je to duboko u POT i da nece biti lahko neopazeno se ubaciti do te pozicije, ako se to i uspije, onda je odbrana iz uskog okruzenja u zgradama “zita” vrlo teska. Ranjavanje je gotovo smrt, a pomoc jedinici je vrlo tesko moze obezbijediti, jer bi tada dolazni putevi u medjuprostoru kroz neprijateljsku odbranu bili blokirani. Samo u slucaju potpunog uspjeha glavnine snaga na Donjoj Lijesci, Kocarimu i Gornjoj Lijesci bilo bi moguce direktno i potpuno pomoci Bekti i njegovoj jedinici u eventuatnom okruzenju koje je realno moglo nastupiti poslije jedan do dva sahata od otkrivanja jedinice. Slozili smo se da idemo i sa njegovom jedinicom na Donju Lijesku kao kljucno uporiste. Prvi put smo imali znacajniju, ali jos uvijek minimalnu, artiljerijsku podrsku. Uglavnom, sve ono sto smo zarobili od cetnika, pa je osjecaj boraca i starjesina bio mnogo drugaciji. Sredstva veze su pripremljena i provjerena. Otklonjena je neka blokada u uredjajima, kako mi objasni Zuga Zaim. Municijom i granatama smo popunjeni mnogo bolje nego prethodni put, premda daleko od borbenog kompleta, ali ipak dovoljno za borbu i samopuzdanje boraca i starjesina. Artiljerci su stigli iz Gorazda i vrijedno pripremali orudja, elemente za dejstvo po neprijateljskim ciljevima i utvrdili vatrene polozaje. Prolazi za uvodjenje jedinica provjereno prohodni i nepokriveni minskim poljima.
Cini se da je pripremljeno ono sto je maksimalno bilo moguce i da ce bitka biti uspjesno i brzo realizovana. Malo se kasnilo 29.10.92. u 3,00 sa polaskom jedinica, zbog kasnjenja boraca iz Bektove grupe. Ja sam ispratio borce koji su napadali Donju Lijesku. Bili su puni samopouzdanja i vjere u pobjedu da su, cini mi se, jedva cekali da stignu na bojiste i bitka pocne. Sa druge strane, Donju Lijesku su napadali borci koji izuzetno dobro poznaju prilaze, prolaze i cetnicka uporista. I u ovoj bici su napadana i cetnicka uporista Gornja Lijeska, Kocarim do Kopita. Taj dio zadatka su dobile Hodzine i Zakirove jedinice.
————————————————
Juce mi je Heco Mesa pokazao nesto sto nisam ocekivao. U razgovoru o danasnjim dejstvima ocekivao je svoje mjesto, ulogu i zadatak, a kad sam mu rekao da je komandno mjesto na Pocivalima i da on mora biti sa mnom na komandnom mjestu, u njegovom tijelu je sve uzavrelo. Lice, koje je obicno bilo blijedo, odjednom se neobicno zacrvenjelo a on se poceo znojiti. Okrenu se ljutito od mene, a zatim ponovo meni, i rece: “Nece mene niko sprijeciti pa ni ti, Ahmete Sejdicu, da sutra osvetim svoga brata.” Okrenuvsi se naglo od mene, baci pusku na ledja i odjuri niz prasnjavi put od Pocivala prema Holijacima. Uz nas je u ovom kratkom razgovoru bio i kamerman profesor Kemo Bradaric, koji je zabiljezio olovkom ovu reakciju. Pozvao sam Hecu nakon sto se malo smirio i razgovarao duze sa njim, znajuci njegove sposobnosti i stanje u kom se nalazi, a posebno naglasenu zelju da osveti brata. Pokusao sam ga zaustaviti.I pored dugog nastojanja nisam uspio da ga sprijecim jer mi je rekao da je bolje da ga ubijem nego da mu ne dozvolim da danas ide na Donju Lijesku. Nisam imao sanse da bilo sta promijenim, kao ni drugi koji su to pokusavali.
Kada vec ide, onda smo se dogovorili da bar ucestvuje sa grupom koju i sam dobro poznaje i da ne srlja, a opremljen je svim sto moze upotrijebiti, pa cak i novom MG-ovkom jer je vec za dva dana naucio precizno gadjati iz iste. Po dobijenim zadacima Bektova i Hecina jedinica su napadale jedna za drugom na glavnom pravcu napada. Bojao sam se ovog odlaska Hece bez mene. Nisam smio prenositi svoje predosjecaje nikome. Ostao sam na komandnom mjestu, na Pocivalima, sa slozenim zadatkom komandovanja ovim dejstvima i bio nestrpljiv sto blize ne mogu prici, a to nisam mogao ponajvise zbog upotrebe podrske, veze i kontrole ukupne situacije. Razmisljao sam o Vidovoj Gori kao mom komandnom mjestu, ali imalo je puno nedostataka i samo jednu prednost: preglednost u drugoj fazi napada. Poslije tri sata mog iscekivanja, otpocela su dejstva, i to vrlo uspjesno na svim dijelovima kako su i nastavljena. Pratio sam vezu cetnika. U Visegradu je bila kosnica, jedni su bjezali iz grada, drugi pokusavali organizovati pomoc u odbrani Lijeske, u panici to razvlacili. Vidio sam puno bjezanja sa bojista: cetnike koji bezglavo trce niz brdo ka Visegradu i ocekivao da mi jave Fahro, Heco i Bekto da je Donja Lijeska slobodna a Zakir, Cimbur, Hodza i Hajro Lagumdzija da su Kocarim i Gornja Lijeska pod nasom kontrolom. Licilo je na sahovsku partiju, bar ono sto sam vizuelno pratio. Bio sam obradovan jer jos niko nije prijavio gubitak borca, a zadatak je pri samom kraju. Onda nastaje tajac na vezi. Cetnici su nas tokom cijele bitke pokusavali poklopiti uredjajima jace snage, ometati nase komuniciranje sredstvima veze. Na njihovoj vezi su se javljali ljudi koje sam dobro poznavao, a i oni mene. Moj referent za otkup luca i borove smole u Terpentinu, Zaric Bogoljub, covjek sa kojim sam u istoj kancelariji proveo
———————————————–
mnogo vremena ne razmisljajuci da moze doci vrijeme nasih neprijateljstava. U poslu je bio vrlo korektan odnos, ali van posla se moglo nazrijeti da postoj i sustinska razlika, a narocito od pojave Slobodana Milosevica Slobe, kada smo se mimoisli u mnogo cemu. Zaim Muhic, moj stariji kolega, poslovodja na otkupu luca i smole u Trepentinu, mi je pricao da je Zaricev djed bio poznat kao zloglasni cetnik i da se pripazim Bogoljuba jer su to isti geni. Koliko sam uvazavao to sto mi je kolega iz kancelarije Zaim Muhic govorio, toliko sam mislio da je vrijeme promijenilo sve i da Zaric ne razmislja o cetnickim djelima i da sam mu ja ipak sef koga uvazava. Eto, sad taj Boca Bogoljub pokusava da ometa vezu, ili mene zadrzi u razgovoru kako bi nasao sansu za cetnike da pruze otpor i spase izgubljenu bitku.Imali smo, pouceni iskustvom iz prethodnih bitaka, vise rezervnih frekvencija pa sam se sklanjao od Boce i njegovog druga Brana Krsmanovica i kratkö komunicirao sa nasima kako me ne bi registrovali cetnici, a onda mijenjao frekvenciju. Ako me ulove cetnici, onda im posaljem provokativnu poruku i ostavim ih da komentarisu na toj frekvenciji.Tih poruka tada je bilo puno pa cak i nekih vulgarnih koje su upucivane iz provokacije, a ne kao sluzbeni gest u komuniciranju sredstvima veze. Na cetnicko: “Balijo,” odgovarao sam: “Ceto-cetalju,” i slicno. Onaj tajac na vezi prosirio se i na oruzja i orudja, sto me je zabrinulo. Nisu se javljali Heco i Bekto, a od njih sam ocekivao da jave da je zavrsena prva faza i da idemo dalje kako bismo ih mogli pratiti. Prozivao sam ih, nisu odgovarali te sam se bojao najgoreg i to se desilo pred samo spajanje jedinica. Poginuli su Heco Mehmed, Gacka Bekto, Bezdrob Enes, Bektin zamjenik i Bego Hasan, hrabriji borac u Bektinoj jedinici, a tako malo je nedostajalo da se spoje sa Fahrinom jedinicom, oko sto pedeset metara.
Bekto je u svom stilu odradio prvi dio zadatka sa borcima koji su mogli sve i kojima se neprijatelj nije mogao suprotstaviti. Imali su iskustvo, znanje, vjestinu, snagu, hrabrost i veliku zelju da dobiju svaku bitku. Kada je trebalo ocistiti zadnji znacajni objekat, skolu i prodavnicu na Donjoj Lijesci, Enes Bezdrob je pokusao da prvi dodje do tih objekata. Pretrcavajuci jednu vecu cistinu, pogodjen je. Vjerovatno su ga pogodili cetnici koji nisu imali sanse da pobjegnu i u ocaju pucali trazeci slamku spasa, a prevareni od svojih naredbodavaca da ce biti podvrgnuti najtezim ovozemaljskim mukama, nisu se smjeli predati. U tom pokusaju da se prebaci do prodavnice na jednoj cistini, pogodjen je Enes, a zatim Hasan i Bekto koji su pokusali da izvuku ranjenog saborca. Ovi pokusaji su bili brzi od njihove smirenosti i profesionalnog nastupa u prethodnim bitkama i slicnim situacijama, vjerevatno zato sto je ranjen i smrtno pogodjen jedan od njih dvojice i razum nije stigao ispred zelje da se spasi gazija – heroj koji se ne smije izgubiti. Eto, sudbina je htjela da zajedno poginu nadohvat jednog velikog cilja. Bekto je
————————————————–
zivio za dan kada ce doci u Visegrad, a da je ovu bitku doveo do kraja bio bi u Visegradu istog dana, bar na lijevoj obali. Nesreca se nije zavrsila. Nesto nize od Bektove jedinice, jedinica koju je predvodio Heco je vec zauzela bateriju minobacaca, zatim znacajan bunker i PAM na njemu.
Do tih pozicija Heco je prvi stigao, a PAM mu je bio omiljeno orudje. Mozda sam ja kriv za to, jer sam i ja volio na komandnom mjestu imati PAM i pomoci jedinici u izvrsavanju zadataka pa me on mijenjao. U bici vrlo vjesto, kao vrstan nisandzija, rastjerao je cetnike i omogucio dalje napredovanje jedinice. Heco je u istom naletu zoljom zapalio transporter i
cinilo mu se da moze sve, medjutim, sreca je danas bila protiv nas a on, Heco nije mogao prihvatiti da ga bilo sta moze zaustaviti. Eto, njegov pokusaj PAM-om gadja po tenku i nisandziji PAM-a na tenku je bio posijednji napor da se osveti. Nije imao ni zolju vise, niti bilo sta prötivoklopno, i mislio je nakon sto ispuca cio rafal da se povuce, ako ne uspije, ali je zakasnio. U nepravednom sudaru tenka i najveceg borca nase brigade, palo je veliko srce koje nije moglo da prihvati pad i nije znalo za poraz, a u neprijatelju je vidio svo zlo ovog svijeta. Braneci Bosnu posao je i da osveti brata, a za taj cilj spreman je sebe dati svojoj majci zemlji kojoj ne da umrijeti, koja mora da zivi i kada umru, iako zauvijek zive oni koji joj najvise daju. Ovakvih heroja je vrlo malo u Bosni. Tenkovska granata usmrtila je i iskidala tijelo, ali
sigurno zatupila i odbila o duh bosanski nepokorni, a Heco Mehmed ce ostati da zivi sa vedrinom tog bosnjackog i bosanskog duha.Ova nesreca je nastupila gotovo istovremeno kada i prethodna, sto je zaustavilo jedinice u napadu, mogucnost komandovanja kao i vezu, jer u tri uredaja veze nestaje i cijeli glavni pravac napada paralisan je komunikacijski.
Heci je danas 29.10.92. dvadeset sesti rodjendan i zelio je da proslavi velikom pobjedom, osvetivsi brata ulaskom u Visegrad. Htio je javit svom komandantu da je postignuta najveca pobjeda do sada i da Drina moze slobodno zuboriti kroz Visegrad. Jos jedna dobijena bitka je izgubljena, sto je nevazno u odnosu na gubitak u toj bici. Heco, Bekto, Enes i Bego su poginuli kada su cetnici trazili nacin da se spase bjezeci u misje rupe. Meni nije ni do analize, niti me zanimaju pozitivni efekti bitke koji su bili izuzetno veliki. Htio sam vidjeti tijela heroja. Nisam ih mogao vidjeti, jer nisu izvuceni prvenstveno zato sto bi bilo jos mrtvih, a taj zadatak ne bi izvrsili. “Bilo je nemoguce,” kazu saborci. Nisam im vjerovao zato sto sam bio razocaran, rastrojen, vrlo tuzan i bijesan ujedno. Poslata je grupa ponovo po istom zadatku, a rezultat je bio isti: nisu uspjeli. Jesam li mogao udovoljiti Bekti rahmetli da ide pravo u grad da pokusa razbiti cetnike koji ce ga, vjerovatno dovesti u okruzenje i cijediti, a on od mene i mojih boraca ocekivati da rijesimo Lijeske i pomognemo mu. To mu je bila velika zelja, isuvise hrabra da bi se sretno zavrsila, ali bi bar bila ispunjena. Sto nisam dozvolio? Sto ga
———————————————-
nisam u tome podrzao? Zato sto nisam vjerovao da se moze izvrsiti bez velikih gubitaka, a trebao nam je svaki borac a kamoli heroji poput Bekta i ostalih. Medjutim, pred mojim ocima su slike Bekte koji sa osmijehom i njemu sopstvenim vedrim komentarom “nema ih nigdje,” stoji na mostu, cupriji Mehmed Pase Sokolovica, gleda u Drinu i pruza mi ruku uz rijeci dobrodoslice. A zatim slika grca u tijelu prilikom pogibije u izvlacenju ranjenog nerazdvojnog saborca, pomisao da nece stici u Visegrad i kao da mi kaze: “Nemoj odustati, nastavi, stici ces ti.” Teske i dugotrajne misli proganjale su me u pomisli na Hecu, a nisam ih mogao smetnuti s uma, prosto su mi bile zakovane u glavu, a u usima mi je zvonilo ono “nece niko pa ni ti, Ahmete Sejdicu, mene sprijeciti da ösvetim brata.” Da li sam ga mogao sprijeciti? Kako dalje bez njega jer znao je i smio vise od ostalih, a meni je posebno prirastao za srce. Ko moze i smije reci roditeljima poginulih? Ko ih i cime moze utjesiti njihov gubitak, a pogotovu gubitak koji dozivljavaju djeca poginulih? To je tragedija koja ostavlja posljedice za svaku imalo emotivnu osobu koja vidi njihove reakcije. Hecina majka jos nije otplakala prvog sina i crvenilo ispod ociju koje je napravila gorcina neprekidnih suza prethodnih petnaest dana, sada ce postati jaz gorcine kroz koji ce teci bujica suza iscijedjenih iz srca i zeluca, ako ih jos u njima ima. Mene ce vidjeti, jer ja moram doci da pokusam nesto razumno reci sto bi je ohrabrilo i urazumilo da nastavi zivot. Kako ? Kada se njen smisao zivota gubi bez njezinih sinova koje je hranila, othranila i Bosni za opstanak podarila. Da li ce joj ta Bosna ikada moci vratiti i u kojej mjeri i sta ce ona imati vise od onih koje su sinove sklonile da ne ginu braneci domovinu. Hecin otac mi u susretu, zestoko jecajuci rece: “Komandante, pogino’ je za Bosnu i ja se njim ponosim.” U snazi sopstvenih jecaja nije me mogao cuti, a rekoh mu da ima najveceg heroja.
Hecina majka nije mogla progovoriti, a njeni krici su bili nesto sto ne moze da proizvede organizam ni kada ga kidaju. Povremeno se gubila, a ja sam bespomocno stajao iznad nje i nisam imao snage da sjednem, a kamoli da bilo sta progovorim. Ko zna koliko bi to potrajalo da me Hecin otac nije uzeo pod ruku i izveo iz kuce. Zaista je veliko srce tog covjeka, a snaga razuma savladava jako naglasene emocije. Slicno se ponasao Bektin otac pri nasem susretu koji je usijedio sutradan, ali bez velikih trzaja tijela i krikova uz jedan teski, muski iscijedjeni plac. Njegovi komentari su bili previse razboriti za oca koji gubi sina, koji je za ovaj grad i za ovu Bosnu dao sve, koga su svi borci i sav narod cijenili,jer je toliko dao i pokazao u borbi da je djeci bio idol, a starij su Boga molili da ga sacuva u zivotu, jer su se sa njim osjecali sigurnije. U njegovom tijelu je oluja emocija raskidala utrobu, kao da ce eksplodirati, ali nije dao nikome da to vidi. Zivi sa svojim bolom boreci se kao da ga je stid da pokaze da mu je zao sto izgubi sina i uzida ga u
———————————————
bedeme Bosne. Meni nicim niko od roditelja ne pokaza ljutnju niti sumnju u to da sam kriv za smrt njihovih sinova, a ja ipak sebe krivim trazim u mislima ono sto u stvarnosti nisam ucinio, a mozda sam mogao. Obicni ljudi su borbu shvatali kao patriotsku obavezu i preostalo rjesenje, kao historijski cin koji moralno pokazuje vrijednost naroda. Ali, bilo je i onih koji ostase na ovom prostoru da kalkulisu, komentärisu iz podruma, sugerisu i cesto kritikuju, a ponekad lazu, podvaljuju i olajavaju.
Ti ljudi su bili spremni da kazu kako su Bekto, Heco i ostali zrtvovani sa moje strane, ili jos gore, da sam ih ja pobio jer su mi smetali. Nisu birali nacin da konstruisu sto podlije price, ali ne imase dostojanstva da ih ispricaju pred istinskim borcima, pred njima su se povlacili u misje rupe. Meni nisu smjeli, ne zato sto su se bojali, koliko zato sto im je nedostajalo dostojanstva i karaktera a ja sam to trazio kao i cinjenice, odnosno, argumente. Te lazi su me boljele, ne toliko zbog sadrzine, koliko zbog toga sto su od ljudi za koje borci i ja polazemo zivote da bismi spasili i njihove u sklonistima i podrumima upaucene i memljive guzice. Nazalost, ti ljudi su iz naseg naroda, a ovaj rat ce ih malo promijeniti i ostat ce zivjeti dok ne budu odbaceni, ako Bog da. Poslije svega prezivljenog u toku 29.10.’92. godine pozvan sam u Gorazde na sastanak komandanata IBOG-a gdje se na prijedloge komandanata brigada formirala Komanda IBOG-a, cime su zvanicno uvezane sve jedinice sa slobodne teritorije pod jednu komandu sto ce, nadam se, imati izuzetan znacaj za buduce borbe i teska iskusenja. Moje duhovno stanje je bilo ispod nivoa razboritosti i ja sam samo fizicki bio prisutan u Gorazdu, na sastanku, a u mojoj glavi vrtila se Lijeska sa puno razlicitih situacija. U provedenoj analizi sa komandirima jedinica potvrdjeno je da su neke jedinice na sporednim pravcima potpuno izvrsile zadatak, a na glavnom pravcu svoj dio zadataka su bez problema izvrsili borci koje je predvodio Fahro Racic-borac koji veoma brzo izrasta u velikog komandanta u bitkama kao najtezim skolama. Formiranjem IBOG-a Stab OS Visegrad izgubio je znacaj i ingerencije, sto nikako nisu mogli prihvatiti clanovi tog Staba, a pogotovu komandant Mehmed Tvrtkovic Trte.
Nastavice se