Zaim Imamovic
Boreci se u Gorazdu na pocetku agresije, cuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovaci, pa onda sve sire cak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, stece autoritet koji gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji cuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodza mi rece da bi me volio upoznati taj, vec slavni, kapetan. Rekose da je aktivni oficir, da ne preza ni od koga, ni od cega, da jednostavno nastupa i govori iz duse te da je voljan pomoci nam jednim skromnim poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponoci, provukavsi se kroz gorazdansku vatrenu stihiju, stigoh na Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Gorazda prema Foci, preko zicanog mosta koji se ljulja tako dobro, da bijase malo duzi zaspao bih hodajuci po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza mosta, u vecoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za ucitelje, nastavnike, bijase smjestena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku. Primijetih strazara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetise me na pravu vojnicku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo nekoliko svijeca i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-cetiri starjesine Komande. Rasirena karta, ucrtani znaci orudja, linija cetnicke odbrane koja mi
——————————————————
ne bijase potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do kasno u noc. Rekoh ko sam i zasto sam
dosao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudise me sokom, kahvom ili cajem, sto prihvatih da
me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovic ce doci za sat rekose, javili su im sa
Brzace da je otisao. Nisam znao gdje je ta Brzaca, pa pogledah na karti, vidjeh da ce preci
pored same cetnicke linije kod Osanice. Upitah ove starjesine, hoce li biti problema ? Rekose:
Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano.” Taj sat bijase duzi od mnogih, ali se predevera i odjednom
cuh kroz hodnik “Eto komandanta!” Starjesine se trznuse i stadose na noge i docekase
vojnicki svog komandanta. Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i
rekao da malo pricekam dok on primi izvjestaje od potcinjenih. Slusao sam i shvatio da imaju
puno problema, ali da izvrsavaju dobijene zadatke. Brzo je primio izvjestaje vidno umoran, ali
ipak pun energije. Brzim pokretima, snaznim koracima stize do stola, sjede preko puta mene i
upita me:
„Prijatelju! kakoje kod tebe, imas li problema?”
“Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi,” rekoh mu.
“Nase borbe su obicno kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najveci problem su sredstva, oruzje i municija, sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno rijeseno, ” rekoh.
“Jeste za sada, ali ce biti jos puno borbe u ovoj borbi,” uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz stroja izbaceno sezdeset pet boraca,” sto odzvoni u mojim usima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah u kartu i sjetih se da ucestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a ucestvuju dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim ocima, uronjenim u djecacko lice, ispod
plavosmedje blago kovrdjave kose, vidjeh da prelistava plan napada na neko od uporista. Pustih ga da razmislja cijeneci da je to znacajno. Nisam imao snage da ga prekinem. Kada je zaokruzio viziju moguceg rjesenja problema, vidjevsi mene preko puta, poce sa pitanjima. Interesovao se za sve sto mi dozivljavamo na visegradskom bojistu, ali se primijetila njegova briga za ishod borbe i zelja da bude sto uspjesnije okoncana. Osjetio sam da treba sto prije zavrsiti ovaj razgovor i omoguciti mu da odmara a on, uvidjevsi da sam pri polasku, upita:
„Sta ti treba prijatelju?”
U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu sirinu i velicinu njegove licnosti, nesebicnosti u davanju onoga od cega zavisi sutrasnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio sebe nekome koga prvi put vidi i vec tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, obicnog, i bi mi jasno zasto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo cvrsto hrabrost i emotivnost, snaga i
————————————————–
blagost, vojnicka disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno strucno znanje i prakticnost u vodjenju naroda, i jos mnogo toga sto je tesko spojivo u ljudima. Znam da ovaj covjek mora biti velik i bi mi drago sto ga upoznah. Odobri da ponesem sto mi treba i da mi do Vitkovica to odvezu autom a dalje je, rece, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za Gorazde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.
