-
U monografiji Rogatica, ovom vrijednom pisanom dokumentu, nalazimo i sljedece podatke:
Prakticno, od 1919 pa sve do 1949 godine , rogaticki srez (kotar) proetirao se na 1465,25 km² i obuhvatao je podrucja sadasnjih opcina Rogatica i Sokolac, te dijelove hanpjesacke (Podzeplje), visegradske (Medzedza) , gorazdanske (Ustipraca), i paljanske (Hrenovica i Praca) opcine.
Od 136 rogatickih sela, potpuno je spaljeno u Drugom svjetskom ratu 77, a djelomicno 42.Od predratnih 1000 stambenih i drugih objekata u gradu, kraj proteklog svjetskog rata „uspravno“ je docekalo svega 45 (koje su bile ostecene).
Zajedno sa izbjeglicama iz okolnih bosnjackih sela, koje su u Rogaticu stigle u ljeto i jesen 1941 godine, u gradu se zateklo nesto malo vise od 5100 stanovnika, da bi ich u gradu 09. maja 1945 godine ostalo svega 67!
Rogatica i njena sela su i tada , po ko zna koji put, nanovo nicala i iz vlastitog pepela i bosnjacke krvi!
Sve do agresije podrucje opcine Rogatici zauzimalo je povrsinu od 664,37 km².Smjestena je u zapadnom dijelu jugoistocne Bosne.Na ovom prostoru zivjelo je 21978 stanovnika rasporedjenih u 11 mjesni zajednica:
Berkovici, Borika, Lucevo, Kozici ,Kukavice , Mesici, Osovo, Rogatici, Seljani, Stjenice i Zepa.
Susjedne opcine rogatickoj su:
Gorazde, Rudo, Visegrad, Srebrenica, Vlasenica, Han-Pijesak, Sokolac i Pale.
Prvog aprila 1991 godine na podrucju opcine Rogatici zivjelo je 21978 stanovnika.Nacionalna struktura izgledala je ovako:
– Bosniaci –Muslimani 13209 ili 60,10 %
– Srbi- Pravoslavci 8391 ili 38,18 %
– Hrvati – Katolici 19 ili 0,09 %
– Jugosloveni 186 ili 0,85 %
– Ostali 173 ili 0,78 %
Mahala Tekija
Poznato je iz istorije da su se uvijek formirale mahale oko džamija, pa prema tome se formirala i Tekija kao mahala u okruženju Tekijske džamije. Pošto je vec rečeno da je Tekijska džamija bila i najstarija džamija u Rogatici, sa sigurnošću se može tvrditi i da je na prostoru gdje je sada Tekija nastala prva i najstarija mahala. Dakle ova mahala je nastala izmedju 1485. i 1516. godine. Prvu džamiju i mahalu oko nje treba lokalizirati ondje gdje su do šezdesetih godina bili ostaci Tekijske džamije i mezarja oko nje, odnosno lokalitetu današnje Osnovne škole na lijevoj obali Rakitnice.
Njenu poziciju mozete pogledate na ovoj staroj slici ciji je snimak napravljen negdje sa Hrida.
Osnivac te prve dzamije i mahale oko nje bio je Sinan-vojvoda, jer se njegovim imenom sve do nasih dana nazivao kraj, odnosno mahala, oko te dzamije, ukljucujuci i dobar dio kuca uz danasnji izlazni put prema Seljanima. Sinan-vojvoda, sudeci po tituli je bio upravni staratelj nahije Borac i imao je sjediste u Rogatici. Po tituli koja je karakteristicna za prelazni period turske vlasti, vidi se da je zivio u prvim decenijama XVI stoljeca, kada je i nastala prva dzamija i mahala oko nje.
Dakle taj dio naseg grada i do danasnjih dana je ostao pod imenom Tekija bez obzira sto je na mjestu Tekijske dzamije izgradjena prvo Dzafer-pasina dzamija a potom zaduzbinom Mehmeda Refik-efendije Hadziabdica i Sejhulislamija.
Da i nasi dusmani jako dobro znaju istoriju potvrdjuje i ova tuzna slika poslijeratne Tekije .Konstataciju da je bio moto da se unisti sve sto je bosnjacko i sto asocira na Bosnjake potvrdjuje i izgled Tekije poslije rata.
Ne znam kako se danas naziva ovaj dio grada i da li ce se ikad vise zvati poslije svega Tekija, ali znam sigurno da ce sve zapisano o njoj ostati kao trag koji se nicim nece moci unistiti.Ostace da nijemo svjedoci i upozorava.
Tekijska džamija
Tekije su u davna vremena bile u većini slučajeva kamen temeljac za buduće kasabe i gradove. Pretpostavlja se da se upravo tako desilo i sa Rogaticom , u kojoj je derviš Muslihudin sagradio 1849. godine Tekiju a za njeno održavanje dobio jednu njivu od pet dunuma od Mehmed –bega Ishakovića. Ova derviška ustanova se nazivala zavija mada se najcesce koristio naziv Tekija. Rijec Tekija je perzijskog porijekla od Tekke a dobila je u bosanskom jeziku oblik Tekija . Osnivac zavije ili tekije obično je bio neki od šejhova koji su pripadali jednom od derviških redova.
Tekija nije sluzila samo kao institucija za vrsenje vjerskih obreda, mada je bila i to. U tekiji se putnik namjernik mogao odmoriti, prenociti i za to vrijeme dobiti hranu i sve to besplatno.
Karakteristicno je takodjer da su obicno pored tekija nicale i dzamije. Prva sagradjena dzamija u Rogatici se upravo zvala tekijska dzamija.
Evo sta o Tekijskoj dzamiji pise u knjizi Mustafe Fejzica “Svijetlost i tama rogaticke historije”.
„Najstarija medju rogatickim dzamijama bi mogla biti Tekijska dzamija na lijevoj obali Rakitnice.To je vjerovatno, jos Sinan-vojvodina dzamija kao srediste prve muslimanske istoimene mahale. Po kakvoj se tekiji i odkuda prozvala Tekijskom, ne znamo. Vremenom je bila dotrajala, pa je na njenim temeljima novu dzamiju napravio neki Dzafer-pasa, tako da se ona sluzbeno i prozvala njegovim imenom. Svakako, to je bilo prije sredine 1663 godine, jer pod tim datumom imamo berat na nekog Abasa za sluzbu mujezina u Dzafer-pasinoj dzamiji u Celebi Pazaru. I ova druga dzamija za slijedeca dva stoljeca bila je dotrajala, pa je na njezinim temeljima ponovo 1870 godine, sagradio novu dzamiju sejhuislam Mehmed Refik-efendija Hadziabdic, rodom iz same Rogatice, po kojem ona od tada nosi ime Sejhislamija.
U zakladnici za novu dzamiju, koja je datirana u Carigradu 21.10.1870 godine kaze se izricito da je sagradjena na mjestu Dzafer-pasine dzamije. Datum gradnje nalazio se i u stihovanom hronogramu na kamenoj ploci vise ulaza, koji je spjevao ondasnji sarajevski pjesnik Fadil-efendija Serifovic. Ova dzamija nije bila velika (unutrasnji cisti prostor velicene 9,60 m x 7,40 m) i zidana je od kamena. Kamena munara, dosta pomno oblikovana, potice vjerovatno od Dzafer-pasine dzamije. Lijepu umjetnicku vrijednost u toj dzamiji cinio je drveni strop i unutrasnja drvena galerija , sve izvedeno u rezbariji, po kojoj se narocito isticala velika rozeta ili sofraluk u intarziji na sredini stropa. U vanjskoj kompoziciji objekta vanredno je djelovao perforirani zid oko objekta koji je u vidu jace horizontalne lamele pruzao krasnu dopunu vertikalno razvedenim linijama munare i stabla kraj nje.
Sve to propalo je 1943 godine kada je dzamija zapaljena.“
Prvi popisi stanovništva u Rogatici
Na mjestu nekadasnjeg srednjovjekovnog trga, na putu od Vrhbosne prema Dobrunu, poznatog pod imenom Vrace, Mehmed-beg poznat kao Mehmed-Čelebi, sin Isa-bega Ishakovića utemeljitelja Sarajeva, utemeljio je muslimansko naselje, koje je po njemu dobilo ime Čelebi Pazar Trg ili Pazar je ustvari pripadao njegovom zijametu. Kao muslimansko naselje, Celebi Pazar se u pocetku sporo razvijao, pa je u njemu 1489. godine bilo ukupno 86 kuca, od toga pet muslimanskih, sa dva odrasla neozenjena muskarca.
Medju muslimanima se posebno spominje neki dervis Muslihudin, koji je na tom mjestu podigao zaviju (tekiju) i tu se nastanio. Da bi se tekija izdrzavala, dervis Muslihudin je od Mehmeda Celebije, sina umrlog Isa-bega dobio jednu njivu od pet dunuma, od koje se po obicaju daje usur, „sto iznosi 50 akci“.Celebi Pazar je u periodu izmedju 1485-1516 imao jednu Mahalu cija je lokacija bila bivsi ostaci Tekijske dzamije i mezarja oko nje odnosno lokalitet danasnje osnovne skole na lijevoj obali Rakitnice. Ova mahala se vremenom razvijala a u popisu se navodi da se ona zvala Varos. Mahala Varos se sirila pa je jedan njen dio dobio naziv po prvoizgradjenoj dzamiji, Dzamijska mahala. Interesantno je to da je Gracanica, koja ce kasnije prerasti u novu mahalu , u popisu u to vrijeme navedena kao ziratno zemljiste. Drugim rijecima je to bilo sijaliste Dzamijske mahale.
Popisom su utvrdjeni sljedeci podaci:
Po navedenom popisu Dzamijska mahala imala je 24 kuce muslimanskih familija i 7 kuca muslimana samaca. U mahali Varos biljezi se 59 kuca muslimanskih familija i 42 kuce hriscana, 11 bastinskih zemalja i jedan cifluk. Ako se uporedi podatak iz 1485. godine vidimo da je za nekih tridesetak godina u Celebi Pazaru izgradjeno 45 novih kuca ili prosjecno 1,5 godisnje. To nas jos uvijek ne navodi na zakljucak o nekom jacem, rapidnijem razvoju naselja.
Ipak je vazna konstatacija da se naselje pocelo teritorijalno dalje da siri od osnovne, najstarije stambene cetvrti.
Drugi popis u Celebi Pazaru je izvrsen 1528/29. godine. U njemu su navedene samo one dvije mahale iz 1516. godine, te podaci da u mahali Varos imamo 53 kuce muslimana, 17 kuca muslimana samaca i 9 kuca hriscana, a da Dzamijska mahala broji 48 kuca muslimana.
Prema tome u teritorijalnom razvoju mjesta nema nekih vaznih promjena, niti u ukupnom broju domacinstava, odnosno stanovnistva. Pokazuje se da je Gracanica u prvim decenijama nove organizacije bila neizgradjena, cak da je , ustvari bila obradivo ziratno zemljiste.
U to doba ni danasnja gradska cetvrt Toplik nije spadala u gradsko naselje, nego je jos 1528/29. godine predstavljala odvojeno zasebno selo sa 29 muslimanskih kuca, 16 muslimana samaca i 11 bastina.
Sto se tice ostalih dijelova danasnje Rogatice, na desnoj obali Rakitnice, zna se da su oni kasnije nastali. Na osnovu svega moze se zakljuciti da osnove danasnjeg grada Rogatice treba traziti na lijevoj obali rijeke Rakitnice, i to upravo na prostoru od obale te rijeke do danasnje mahale Gracanica u pravcu zapad-istok, te od utoke rijecice Gracanica u Rakitnicu, pa do Donjeg polja u pravcu sjever-jug. Na takav zakljucak, pored gornjih cinjenica, nedvojbeno nas upucuje vec izneseni podatak iz 1516.godine u kojem se kaze da Gracanica lezi uz mahalu Varos.
Podaci koristeni iz knjiga:
“Svetlost i tama rogaticke istorije” autora Mustafe Fejzica
“Historija Bosnjaka” autora Dr. Mustafe Imamovica
Mahala Gracanica
Osnovu danasnjeg grada Rogatice treba traziti na lijevoj obali rijeke Rakitnice, i to upravo na prostoru od obale te rijeke do danasnje mahale Gracanica u pravcu zapad-istok, te od utoke rijecice Gracanica u Rakitnicu, pa do Donjeg polja u pravcu sjever-jug. Na takav zakljucak nedvojbeno nas upucuje vec izneseni podatak iz 1516.godine u kojem se kaze da Gracanica lezi uz mahalu Varos.
Interesantno je to da je Gracanica, koja ce kasnije prerasti u novu mahalu , u popisu 1516. godine navedena kao ziratno zemljiste. Drugim rijecima je to bilo sijaliste Dzamijske mahale (Tekijske mahale).Kao druga po redu mahala koja je nastala u Rogatici je Gracanica. Prostor koji je ranije bio ziratno zemljiste, sirenjem dzamijske mahale postaje nova mahala.
To svijedoci da je razvoj prvobitnog naselja bio i organski i teritorijalno povezan. Nova mahala i dzamija u njoj nastali su u vremenu izmedju 1528. i 1558. godine.
Osnivac dzamije i mahale oko nje je bio Oruc-aga, sin Sinan-vojvode. Orucaginu dzamiju su naredna pokoljenja nazvala “Gracanicka dzamija”.
Dakle ova dzamija je nastala prije 1558. godine. Izgradjena je od polumasivnog materijala s drvenom munarom, malim predvorjem na drvenim stubovima i isto tako malom unutrasnjom povrsinom (12m x 6,20m).Na njoj nije bilo nikakvih pretenzija za luksuznijim izrazajem. I ova dzamija potpuno je stradala 1943. godine, kada su je zapalile podivljale cetnicke horde.
Formiranjem ove dvije mahale, u koje se vec utopilo naselje iz srednjeg stoljeca, kraj s lieve strane Rakitnice bio je polovinom XVI stoljeca vec izgradjen. Poslije toga u tom kraju ne nice ni jedna nova mahala, nego se samo postojece dogradjuju, a slobodna zemljista u samom naselju sluze kao kucne avlije, vrtovi i basce .
Izgradnja novih stambenih cetvrti i citavog naselja kao cijeline od tada prelazi na desnu stranu rijeke Rakitnice, gdje se kasnije formiraju jos dvije mahale i carsija s privrednim objektima.(Izvor : “Svjetlost i tama rogaticke historije” autora Mustafe Fejzica)
TEKIJA
Autor: Kemo – Kaza
Pisati o rogatickoj Tekiji je vrlo zahtjevno i trazi od pisca maksimum koncentracije, osjecaja za sredinu koja je preteca danasnje Rogatice. Napisati kratko, sazeto a da pri tome budu zapisane sve istorijske cinjenice, od njenog postanka pa do danasnjih dana, i da pri tome bude odslikana njena dusa je skoro nemoguce. I koliko god tekst bio dug, i koliko god mi mislili da smo sve obuhvatili, uvijek ostane nesto nepomenuto a upravo to ispadne vazno. Zato cemo stalno pisati jer jedino tako cemo bar prividno obuhvatiti sve sto bi se o njoj imalo reci.
Ono sto je Jerusalem za citav svijet, to je Tekija za Rogaticu.
Na tom malom prostoru su zbijeni istorijski poceci jednog grada koji se upravo odatle poceo razvijati i siriti dobivajuci danasnje konture.
Sa sigurnoscu se moze tvrditi da je na prostoru gdje je sada Tekija, nastala prva i najstarija mahala. Dakle ova mahala je nastala izmedju 1485. i 1516. godine. Prvu dzamiju i mahalu oko nje treba lokalizirati ondje gdje su do sezdesetih godina bili ostaci Tekijske dzamije i mezarja oko nje, odnosno lokalitetu danasnje Osnovne skole na lijevoj obali Rakitnice. Njenu poziciju mozete pogledati na ovoj staroj slici ciji je snimak napravljen negdje sa Hrida.Osnivac te prve dzamije i mahale oko nje bio je Sinan-vojvoda, jer se njegovim imenom sve do nasih dana nazivao kraj, odnosno mahala, oko te dzamije, ukljucujuci i dobar dio kuca uz danasnji izlazni put prema Seljanima. Sinan-vojvoda, sudeci po tituli je bio upravni staratelj nahije Borac i imao je sjediste u Rogatici. Po tituli koja je karakteristicna za prelazni period turske vlasti, vidi se da je zivio u prvim decenijama XVI stoljeca, kada je i nastala prva dzamija i mahala oko nje.
Odakle naziv Tekija i zasto je bas prva dzamija u Rogatici dobila naziv “Tekijska dzamija”?
Prva Tekija (Zavija) u Rogatici je bila sagradjena jos davne 1489. godine na prostorima danasnje Tekije.
Da bi mogli pratiti same pocetke razvoja nase Rogatice, vrlo je bitno objasniti neke termine a koji se pojavljuju i imaju vaznu ulogu u njenom razvoju. Pojam tekije je veoma vazno objasniti zbog toga sto su tekije bile u vecini slucajeva kamen temeljac za buduce kasabe i gradove.Pretpostavlja se da se upravo tako desilo i sa Rogaticom , u kojoj je dervis Muslihudin sagradio tekiju a za njeno odrzavanje dobio jednu njivu od pet dunuma od Mehmed –bega Ishakovica.
Ova derviska ustanova se nazivala zavija mada mi najcesce koristimo naziv tekija. Rijec tekija je perzijskog porijekla od Tekke a dobila je u bosanskom jeziku oblik tekija . Osnivac zavije ili tekije obicno je bio neki od sejhova koji su pripadali jednom od derviskih redova. Sistem i ulogu tekija opisao je arapski putnik Ibn Battuta na primjeru Anadolije, kojom je putovao 1333. godine. On pise da se tekije nalaze u svakom kraju, gradu, selu. Njemu se cinilo da se nista na svijetu ne bi moglo uporediti s njima, s obzirom na brigu za namjernike i srdacnost sa kojom se sluzi hrana i stite putnici od bandi i raznih lupeza.Dakle u tekiji se putnik namjernik mogao odmoriti, prenociti i za to vrijeme dobiti hranu i sve to besplatno.
Kao sto vidimo iz vec navedenog , tekija nije sluzila samo kao institucija za vrsenje vjerskih obreda, mada je bila i to.Dervisi su se u Bosni vrlo rano pojavili cak i prije uspostavljanja Osmanskog carstva.
Karakteristicno je takodjer da su obicno pored tekija nicale i dzamije. Prva sagradjena dzamija u Rogatici se upravo zvala tekijska dzamija.
Na osnovu svega navedenog da se zakljuciti da je ova tekija bila sagradjena u naselju u Rogatici koje se i sada zove Tekija a njen naziv se zadrzao i do danas prenosenjem sa koljena na koljeno.
O tekiji moze svako pisati sa istorijskog aspekta. Imaju knjige i u njima pise skoro sve. Ostaje samo dobrim poznavaocima Tekije da te stvari malo povezu i prica o Tekiji je gotova. O njenoj dusi ne moze pisati svako. To moze opisati samo onaj ko je u njenom zagrljaju rodjen i prozivio jedan dobar dio zivota. Zato o njenoj dusi neka pisu njena djeca.[b]Vazda se je mladoj darivalo zlato. I dukati,i halhale,i prscenje,i almasli toke i mindjuhe s dragijem kamenjem. Al bi se svaka vise obraduj, ako bi joj, jal svekrva ,jal jetrvica mila, jal svekar-babo darivali sta biserli. Biserli nisku.
Bijase u toj niski,ili ti ogrlici,il djerdanu , dosta bisera.Velikihijeh, i osrednjijeh, i manjih. Bijase i jedan mali. Bi nekako ko skriven, medju njima, medj njihove ljepote i sjaja. Niotkog. Al eto. Nekako se je medju njima ko scucurio i bijase sretan sto je i on u toj prelijepoj- rogatickoj- bisernoj niski.
Kad bi insan, odnekud s visa, pogledaj u taj djerdan, sto se na zelenoj kadifi polego i s njom stopio u jednu ljepotu, nije se mogo lahko odluciti otkud da krene. S kojim od njih da da ocima prvu ljepotu. Dal od onog sto je najveci , il od onog sto je do njeg , il od onog sto je u srijedi. Dal od onog s lijeva , jal od onog sto pcinje s druge strane i sto izmedj gustijeh pletenica mami i zove. Jes i to . Kad bi safirlija nizo djerdan, vazda bi onaj najmanji safir turi u sredinu pa kad bi nisku lijepa Emina njezno prostri po bijelijem prsima, on bi, nako malehan, odjednom, bio prvi u njem. I muska mladez bi poleti ocima prvo na bijele djevojacke prsi i na onaj najmanji biser.I svaki kune majku sto ga rodi, sto on nije taj mali , sjajni kamicak pa da stoji tu , mjesto njega i da se dici, i mirise ljepotom duse, mlade pasine sceri.
A mjesto mu bijase lijepo. Na srcu, i u srcu. Bi i ono ko skriveno, izmedju cuvara. Pa, i tako dobro skriveno, znalo je biti tuzno i uplakano. Znalo je, to dvoje, zamijenti radost i srecu. Osmijeh mu i pjesmu u rane sahate i prvi djeciji plac, ili mili majcin pogled i toplo mlijeko iz grudi.
Taj mali biserak, od askera dobro cuvano srce, ta mala , mirna i dobra mahala, u nizu rogatickih mahala, ispisivala je u svoj tefter rodjenja, igre,skrivene prve poglede, udadbe i zenidbe, molitve i ezane. I prve safove. U tefter je pisala i od kad je i od koga je. I ko su prvi po njoj hodili. Pisala je , s ponosom i : ne kradi, ne lazi, ne oruguj drugoga. Ne cini sto ne bi sebi cinio. A pisala je i ovo: gledaj komsiju bolje neg brata .Jos ako je komsiluk druge vjere, jal druge farbe, odnekud doso, zovni ga na slatko i kahvu. Promuhabeti sa njim i dobro i ruzno. Pomozi. Pomoci se more vazda necim. Lijepom rijecju, ako nicim drugim.
Ona nekad zlata vrijedi.Pisala je Tekija svoje vijekove i u njima opisivala svoje ljude. Ruzila je i falila.I svjetovala je.Plavljena je bila s jeseni od kisa , jal sproljeca od snjegova. Rusena je i paljena . Ne od groma, il s proljeca vatrom od tekijcana, sto su sasu i smece palili po bascama i spremali zemlju za nove sjetve.Ne!Nego je rusena od onih sto je ne poznavahu.
Ribale su, majke i zene tekijske, kaldrmu.I u avliji i na sokaku,a brezovijem metlama su prale jarke u hefti triput. Pa bi i on zamirisi. Sobom bi miriso. Razgrtala je mladjarija put od avijskih kapija ka cesti, kad bi prodji drvena voza, vucena dobrim alatima, jer valjalo him je u skolu ici, jal na zanat. A cula bi se pjesma i djevojacki poj i kroz duvar,na sokak, dok bi se cetenija okreci.
Halve su se spravljale . Bureci su i pite mirisale do Musale i gore do Navrhtekije . Padala su i imena na imena. Kroz salu. Kuki, Gluhac, Balega, Oki, Londro, Puci. Kroz smijeh i dim sto se uzdizo s gare u avliji .
Pisala je i pise Tekija i svoje jade. Jade, sto je malo-malo , zahvatahu. Al, ona pamti i pise. I opet ce pisati..Nuto, sto mi se,evo, suza otkinu i evo skotrljava se nanize. Usnama.Nije slana, vec sladi na tekijske djule.
E, vala , nek se je otkinula.A evo hi jos. Bukadar.
I radosnice su , jer ,eto,ona i dalje zivi. [/b]Da i nasi dusmani jako dobro znaju historiju potvrdjuje i ova tuzna slika nase Tekije .Konstataciju da je bio moto da se unisti sve sto je bosnjacko i sto asocira na Bosnjake potvrdjuje i izgled Tekije.
Ne znam kako se danas naziva ovaj dio grada i da li ce se ikad vise zvati poslije svega Tekija, ali znam sigurno da ce sve zapisano o njoj ostati kao trag koji se nicim nece moci unistiti.Ostace da nijemo svjedoci i upozorava.[color=#825900] [quote=”Zambi(citat)”] Dragi moji prijatelji,taj dio naše čaršije se i dalje zove Tekija. [/quote]
[quote=”Kemo(citat)”] A, dje nadje tu sliku!Pa to je moja kuca!Rusevine!Od kuce i od avlije!U onom sto se na slici vidi crno,ono crno naprijed, je, nekad, bio ko mali podrum.Trap.U njemu se skrivasmo osmoro.Bi sa nama i neka zena sa Holuca, katolkinja.Nekog sumara zena, a zivjela je nedje iznad Cotine kuce.Nije mogla izdrzati vise od dana pa je osla.Veli “Odoh ja svojoj kuci pa sta bude!”Necuh vise nikad nista
o toj dobroj zeni.A mi gurasmo u tom dje nije insan ni sjesti ljuski mogo heftu.
Dalje , iza, su rusevine Krnjine , Okijeve(Skrmz),Zimica,Svilkanove i Kukavice Abdulaha,Dudekove,Seje Nalbantica i kuce Skaljica.
I sa druge strane , sto se ne vidi na slici, je ista “slika”.Od Hrustemove preko Hapine , Sibalove,Kuca Dzika,Rodjakove,Zinetine,Ahme i Huse,Advije,Sevale pa do kuca Devle Skaljic
je osto samo kamen na kamenu.Al, eto, Tekija se opet obnavlja.
PS
Pito mene telefonom nakav bih li ja njemu prodo to sto je ostalo zemlje , tih nakih 300 kvadrata.Rekoh mu da spremi 2 000 000 milijona eura za prvi razgovor.A docnije bismo mogli i pricati.
Veli da se ja to salim i da je ne zelim prodati.Jes vala . N I K A D ! [/quote][quote=”Kaza(citat)”] Nisam ja Kemo nasao ovu sliku nego je ona nasla nas. Tako ti je to. Jednostavno je poslana da se prikaci uz ovaj tvoj lijepi tekst napisan iz srca.
Nisam znao da su ovo bas temelji tvoje kuce ali nista nije slucajno i zbog toga je ova poruka koja provejava iz ovog teksta snazna. [/quote][quote=”Skaljic(citat)”] drgi moj kaza,od te tekije nije ostalo ni T a srce me zaboli kada odem dole… [/quote]
[quote=”emira-tekija(citat)”] Prvo veliki selam tebi i tvojoj cicii djeci hvala ti za ovaj prelijepi tekst jer mi mladji nismo znali istoriju tekije zahvaljujuci tebi naucismo i htjela sam ti reci dok ima i nas bice i tekije.istorija ide s koljena na koljeno .svi mi nju od srca volimo svakog coska se sjecamoto se nikad zaboraviti nece.svejadno gdje smo ali u mislima i srcu tekija i tekiski narod je i bice uvjek. [/quote][/color]
Hamami
Ne znam kako se danas naziva ulica koja je sve do agresije nosila ime „Hamami“. Ne bi me cudilo da je promjenjena, posto se to redovno desava promjenom sistema i dolaskom na vlast novih , zeljnih dokazivanja, namicanja u sopstveni dzep, i ostavljanja „spomenika“ koji ce vazda podsjecati na njih.
Ustvari, nije mi jasno kako je ta ulica uopste tako dugo zadrzala svoj oficijelni naziv jer su uglavnom sve ulice poslije drugog svjetskog rata dobile nova imena, a samo su u narodu ostala ta stara, koja su se prenosenjem sa starijih na mladje i dalje koristila. Moram priznati da nisam siguran da li je ta ulica oduvijek nosila taj naziv, ili je nesto kasnije njeno ime vraceno na osnovu nekih istorijskih cinjenica. Sve govori da su upravo u tom dijelu Rogatice izgradjeni prvi hamami pa taj naziv s pravom stoji i podsjeca na rogaticku proslost.U knjigama je ostalo zabiljezeno da su u Rogatici izgradjena dva takva objekta, obadva do 1558. godine. To su bila zatvorena javna kupatila s toplom i hladnom vodom. Po pomenu hamamdzije Mahmuda u popisu iz 1528/29. godine, kao stalnog stanovnika Rogatice, jasno se vidi da je prvo javno kupatilo ili hamam sagradjen prije te godine. Na osnovu toga slijedi druga konstatacija da je vec te godine morao postojati barem jedan vodovod, koji je opskrbljivao vodom ako nista drugo, a ono navedeni hamam. Prema tome , Rogatica spada medju ona mjesta u BiH koja su dosta rano dobila ovu vrstu objekta.
Jedan od tih hamama je bio Husein-begov hamam izgradjen u vrhu carsije, iza njenog istocnog bloka. Ako znamo da je od vajkada nasa carsija imala pravac sjever-jug, onda njen istocni blok upravo tezi ka lokaciji koja se spominje. Nema sumnje da se ta lokacija ne moze svesti samo na taj uski dio sadasnje ulice “Hamami”, ali da je i ova ulica spadala u tu siru lokaciju sigurno nema sumnje.
Sadasnji izgled ulice ili izgled u zadnjih 50 godina ni po cemu ne govori u prilog ovim cinjenicama. Zato je izuzetno vazno ostaviti pisane tragove koji ce nas podsjecati na istoriju Rogatice jer nije nista ostalo od starih gradjevina koje bi nas upucivale na njenu proslost.
Posto je ova ulica bila povod mom pisanju, interesantno bi bilo opisati kako je ona izgledala prije 50 godina. Naime, toliko sezu moja sjecanja a poznavao sam je dobro jer je ona zavrsavala upravo na mom kucnom pragu, sudarajuci se pod pravim uglom sa ulicom “Kruscica” (Slavisa Vajner –Cica). Dakle, posmatrajuci je od Kruscice pa prema carsiji , ona je pocinjala od Kruiscice a zavrsavala se kod mesnice Nerica, ulicom koja je isla pod pravim uglom i ciji naziv nazalost ne znam. U toj ulici su stanovali Catic Hamdo a.r., porodica Planincic, Kartal Meho a.r..Interesantno je da ulica Hamami nije direktno izlazila na carsiju kao sto je to sada slucaj.
Radi lakse orjentacije cu opis poceti od Kruscice. Na samom pocetku , sa desne strane, bila je cesma koja je snabdijevala stanovnistvo tog dijela vodom. U to vrijeme je rijetko koja porodica imala vodu uvedenu u kucu. Desnom stranom ulice , koja u to doba nije bila asfaltirana, je bilo grmlje, koje je odvajalo ulicu od baste koja je po mom sjecanju pripadala Behlulovicima, ili samo jedan njen dio. Ta basta je bila upravo na sadasnjoj lokacije nove pijace a stara pijaca je bila visocije i nalazila se na sadasnjem parkiralistu hotela Park i donjim dijelom zgrade hotela , preko puta kuce u kojoj je stanovao Ibro Zolota sa porodicom.Inace pomenuta basta je bila podvodna pa je cesto tu bila i bara u kojoj su zabe imale svoje ljetne koncerte a zimi bi to bila ledena povrsina na kojoj smo mi djeca igrali hokej sa improvizovanim klizaljkama (slicurama) i hokejaskim stapovima. Sa lijeve strane , na samom pocetku u to doba je izgradjena kuca rahmetli Busatlije Taiba – Trise a nesto kasnije i kuca rahmetli Nusreta Makasa. Iznad je bila basta Ibre Zolote, pa zatim velika kuca u kojoj je bila smjestena kafana “Pomocna” o kojoj cemo takodjer pisati. Dakle u toj ulici u to doba nije bilo nista posebno a sto bi asociralo na njenu bogatu istoriju.
A sad nesto jos o tadasnjim hamamima.
“S obzirom na vrstu i namjenu takvih objekata, mozemo pouzdano konstatovati da su to morali biti masivniji kameni objekti sa jednom ili vise kupola, za ciju su izradu birani vrsni klesari. Prema tome, ovi objekti su predstavljali impozantne spomenike. S obzirom na cinjenicu da se, u skladu sa islamskim propisima, velika paznja poklanja licnoj higijeni, to su javne banje ili hamami spadali medju najomiljenije objekte u carsijama. U hamamima su bili odredjeni dani i sahati u kojima su hamam mogli koristiti muskarci i zene. Muskarci su isli u jutarnjim sahatima u hamame, a poslije kupanja na posao. Zene su obicno poslije zavrsavanja kucnih poslova isle u hamame. Muskarci su isli pojedinacno u hamame, a zene po pravilu u drustvu sa jos nekoliko zena.U mnogim mjestima su hamami podizani u neposrednoj blizini hana, kako bi bili i na usluzi putnicima- namjernicima.”
Eto to bila bi bila prica o ulici “Hamami” i objektima po kojima je ona i dobila ime.(istorijski podaci koristeni iz knjige “Svjetlost i tama rogaticke historije” Mustafe Fejzica)
Ulica kojom su nekad “Hamami” zavrsavali (Ulica u koj je stanovao rahmetli Hamdo Catic)
[color=#825900][quote=”Twin Peaks(citat)”] Malo se vide i Kovaci,pa ne bi zgoreg bilo kad bi nas Kaza malo i toj dzadi,Mahsuz selam [/quote]
[quote=”Teva(citat)”] Citat:
U mnogim mjestima su hamami podizani u neposrednoj blizini hana…..Bravo, saznadoh neke stvari koje nisam znao ali si se Kaza ovom recenicom gore citiranom obavezo da napises jos jednu pricu, pricu o ulici koja je isla paralelno sa ovom samo nekoliko desetaka metara dalje.
Ulica u kojoj je Graficko preduzece i ona kuca pored njega u cijem smo potkrovlju ja, Mare i ostali mangupi fatali
golubove.
Gdje je zavrsavala ta ulica i sta je jos bilo u njoj.
Kolko se ja pomalo sjecam gore ispod glavne dzade je bio i kameni pod-zid….. [/quote][quote=”Kaza(citat)”] Ta ulica koje vise prakticno nema jer se hotel isprijecio na njenom putu je veoma interesantna i o njoj vrijedi napisati jedan lijep tekst. Naravno ja se te ulice jako dobro sjecam jer sam na njoj proveo djetinjstvo. Svaka mahala je imala svoju stazu za kuletanje a eto ta je bila jedna od staza koju smo mi iz Kruscice prisvajali. Pisacemo o njoj ali se i vi svi obavezujete da dio svojih sjecanja
nabacite na papr.
Vjerujte to je vrijednije od bilo kakvog bogatstva. [/quote][quote=”Zambi(citat)”] Graditelji hotela Park su bili iz Stoca,firma se zvala Trudbenik,radnici su spavali u Hanu. [/quote][/color]
Tabhane
Najpouzdaniji nacin da jos uvijek po nazivima ulica prepoznajemo nase dijelove grada su stari nazivi ulica i citavih dijelova grada, koji su odolili svim mogucim prekrajanjima . Prekrajanja su najcesce vrsili novopeceni vlastodrsci pokusavajuci time dici sebi spomenike dok su jos na vlasti. Time se pokazuje kolika je njihova moc , jer te nove nazive poznaju jedino postari i oni koji moraju to znati stanujuci u tim ulicama. Stare nazive znaju svi ali posebno je interesantno da to prihvataju i mladi.
Vrlo cesto postavim sebi pitanje zasto je to tako? Mislim da je odgovor jednostavan. Sve te ulice su dobile stare nazive koji su bili karakteristika tih ulica. Dobivali su imena po rijekama koje proticu kroz njih, po starosjediocima koji su svojim prisustvom i ucinili da one postoje ili po upecatljivim istorijskim cinjenicama koje su nepromjenjiva konstanta. Nema dijela grada Rogatice a da nema staro uvrijezeno ime pored ovih novih koje narod vrlo brzo zaboravlja, jednostavno ne pamti. Pisanjem o tim starim nazivima se pise i istorija Rogatice pa je jako bitno pokusati objasniti sve te nazive, njihovo porijeklo, njihovo znacenje.
Uopste ne sumnjam da vecina Rogaticana zna za ulicu „Tabhane“. Za one mladje ,koji ulice znaju po njihovim novim nazivima, bitno je reci gdje se nalaze te ulice i kako su dobile taj naziv.
Taj stari naziv datira vise od stotinu i pedeset godina i uspio je da se u narodu odrzi i do danasnjih dana. Oficijelno ova ulica je imala uvijek svoj naziv kao sto je vjerovatno i danas dobila novi naziv, a nista me ne bi zacudilo da u tom novom nazivu ima nama poznati i svugdje utrpavani prefiks. Od kada znam za sebe drugi naziv osim ovog starog nisam znao. Kada kazete “Tabhane” odmah se zna o cemu se radi i gdje se nalazi. Ako upitate one starije koja je staza medju najduzim za kuletanje, odgovorice vam: “ Od Jeftine pa niz Toplik, zatim preko glavne ulice, pa niz Tabhane sve do Rakitnice i njenog mosta”. Kad uhvati poledica znalo se dobaciti i preko mosta prema Gracanici.Ulica Tabhane polazi od glavne ulice kod Robne kuce pa prema Vatrogasnom domu i Rakitnici. Ide paralelno sa potokom Toplikom do njegovog usca u Rakitnicu. Od momenta kad je ona dobila ovaj naziv, ulica je potpuno promijenila svoj izgled tako da vjerovatno mnogi i ne znaju, kao sto ni ja do skoro nisam znao, kako je ona dobila ovaj naziv. Naime nista ne sluti i ne upucuje na taj naziv jer je posljednji trag izbrisan jos daleke 1914. godine.
Dakle, u Rogatici je, u ta davna vremena, jedan od najrazvijenijih zanata bio kožarski, u koje je spadalo štavljenje koze u posebnim radionicama ili tabhanama na tekucoj vodi. Ovaj zanat se najranije javio i najduze odrzao. Bio je to najjaci zanat ako se uzme u obzir broj zanatlija, kolicina obradjene koze i finansijski rezulati proizvodnje. Rogaticki kozari ili tabaci ( tabak, tur.- kožar ), kao brojne zanatlije, imali su svoj zaseban esnaf. Specijalitet njihovih proizvoda bila je koža mješina. Tabhane su radile u toj ulici na potoku Topliku a i na rijeci Rakitnici. Posljednja takva radionica je zatvorena pocetkom Prvog svjetskog rata 1914. godine.
( Podaci u zadnjem dijelu teksta koristeni iz knjige “Svjetlost i tama rogaticke historije”, Mustafe Fejzica.)
Ulica Tabhane se vidi skoro citavom svojom duzinom sve do mosta na Rakitnici.[color=#825900] [quote=”Fikro(citat)”] Trazio si pricu sa Prace, a vjerovo ili ne pogodio si me sa slikom i pricom @Tabhane@. Vratio si me u Novu 1968*69.Naslov je tu a prica slijedi.Umjesto vatrometa padale su secerke. [/quote]
[quote=”Haris(citat)”] Kaza drago mi je da si napisao nesto o Tabhanama i vjerujem da ces nastaviti pisati o ulicama i mahalama koje mi znamo po orginalnim nazivima [/quote]
[quote=”Irfan tekija(citat)”] Uz Tabhane pa niz Tabhane idoh godinama, a i danas rado prodjem do svoje kuce u Tekiji. Interesantno je to, otkad se izgradi robna kuca, uvijk sam isao stepenicama pored robne. [/quote][/color]
Covjek koji je 37 godina bio nacelnik Opstine Rogatica
Malo je ljudi koji su iza sebe ostavili trag koji se pominje i do danasnjih dana. Covjek koji je biran za gradonacelnika Rogatice na neposrednim izborima od strane svih gradjana 37 godina zaredom mora biti nesto posebno. Kada se tome doda i podatak da je ovaj covjek bio nepismen i da se znao samo potpisati arebicom, onda je to mozda i za knjigu Ginisovih rekorda.
Bio je veoma postovan medju gradjanima svih nacionalnosti i svi su mu se prilikom prolaska kroz grad klanjali ali ne iz straha. Bilo je to duboko postovanje covjeka koji je prije svega bio pravedan a zatim vizionar, koji je napredak upravo vidio tamo, gdje je on bio najtanji, u skolovanju . U tom pravcu je on dao veliki doprinos a kasnije ce se ostvariti rezultati koji su bili plod njegove pametno vodjene politike.Uporedite ove danasnje prenapuhane i preobrazovano politicare sa ovim covjekom. To se jednostavno ne da porediti.Evo citata iz knjige “Kazivanje o jednom gradu” Rogaticanina Muniba Hasanagica o ovom izuzetnom covjeku, nasem sugradjaninu.
Hadzi Ahmed-beg (Hadzibeg) Bukvica bio je nepismen covjek. Znao se potpisati takozvanom arebicom. Uvijek je nosio bosansko odijelo Stajao je na celu Opstine i Opstinskog vijeca, koje je takodje birano od gradjana neposrednim i tajnim glasanjem. Bio je veoma pametan, uredan, disciplinovan i u pravom smislu postovan covjek. Da nije tako ne bi bio biran za nacelnika od svih stanovnika Opstine (muslimana, pravoslavaca, katolika, jevreja i ostalih) u svim mandatima od 1889. do 1926. godine. Mada je bio nepismen, uvijek se interesovao kako djeca uce u skoli, pa je pozivao roditelje nadarene djece na razgovor oko daljeg skolovanja. Roditelji, vecinom u nemogucnosti da djecu upucuju na skolovanje u Sarajevo i druga mjesta, govorili su Hadzibegu da bi to oni rado ucnili ali da nemaju mogucnosti. Hadzibeg bi im odgovorio da ce im i Opstina pomoci. Tako su i odskolovani prvi visokoobrazovani kadrovi sa rogaticog podrucja. To su bili veoma cijenjeni pravnici, ljekari, profesori i sl. Neke od njih cemo i pomenuti. To su bila braca Kosoric, Veselin i Dusan, te Edhem Daidzic, pravnici, Avdulah Bukvica, ljekar, Mustafa Ajanovic profesor, Sahin Sahinpasic, takoder profesor, koji je studirao na Sorboni i dr. Tu je bilo i nekoliko kadija medju kojima: Galib ef. Hafizovic, koji je kasnije bio vrhovni kadija u Sarajevu, Ahmet ef Pasic i Muhamed ef Ajanovic, svestenik-proto Atanasije Tane Kosoric, te mualimi: Muhamed ef. Hadziahmetovic, muderis Muhamed ef. Skaljic i dr.
Ostalo je u narodu upamceno kako je Hadzibeg rjesavao pojedina pitanja kao nacelnik Opstine Rogatica.U Rogatici je bio veliki broj birtija i kafana, pa je rijetko mogao proci dan da neko ne izazove kakvu guzvu. Ni 7-8 policajaca, pa i brojni zandari, nisu bili u stanju uvijek odrzavati red i mir u gradu. Nakon sto bi to postao problem u gradu, Hadzibeg bi pozvao sebi na razgovor upravo te problematicne ljude. Radilo se o poznatim kavgadzijama ili onima koji nisu podnosili bilo kakve uvrede, pa su na njih odgovarali tucom.
Obicno se radilo o vrlo snaznim i vrijednim ljudima. Hadzibeg bi ih pustio da skupa cekaju poziv da udju u njegovu kancelariju. Svakako su tu bili i oni koji su se medjusobno i tukli. Hadzibeg bi ih onda sve pozvao u svoju kancelariju rijecima: „Dobro mi dosli moji vidjeni ljudi. Jeste li za kahvu ili duhan. ” Oni bi samo stajali, jer ih je bilo stid Hadzibega. Onda bi Hadzibeg njih pitao: “Znate li, moji vidjeni ljudi, sto sam vas pozvao. ” Oni bi uglas odgovorili: “Ne znamo”, mada su dobro znali zasto su pozvani. „E ako ne znate, ja cu vam kazati. Meni je nesto nered u gradu. Ja necu da mi red odrzavaju samo panduri, nego i vi, moji vidjeni ljudi. Ja znam da vi to mozete pa vas pitam mozete li?” Svi oni odgovorise da mogu. „Eto za to sam vas pozvao. Fala vam kada ste se odazvali. ” Posto su oni bili ti koji su pravili nered, u gradu je za neko vrijeme zavladao mir.
Neki savremenici su se jedne prilike zatekli u carsiji kada su policajci tukli nekog gradjanina koji je pijan pravio probleme i nije htio da im se pokori. U to je naisao Hadzibeg i pitao policajce zasto ga tuku, a posto su policajci objasnili razloge, Hadzibeg je rekao: “Nemojte ga tuci, nego zovite fijaker da ga odveze. ” Kada je pijanac vidio Hadzibega, od stida se odmah otrijeznio.
Pricalo se da je jedne prilike Hadzibeg odrzavao sjednicu Opstinskog vijeca. Medju vijecnicima je bio i pekar Risto Odovic. Posto on kao pekar nije nikada bio naspavan, to je na sjednici zaspao. I ne samo to nego je glasno hrkao. Posto je to smetalo Hadzibegu kod odrzavanja sjednice, on nije rekao Risto ne spavaj, nego mu se okrenuo rijecima” “Gazda Risto, sta ti velis?” Risto se prenu i posto nije znao o cemu se radi, odgovori jednostavno: “Sta i ti Hadzibeg” i nastavi spavati.
Kada bi Hadzibegu biljeznik ili neki sluzbenik donosio na potpis neki akt, on bi prvo upitao sta je to? Kad bi mu rekli da je akt, on bi zatrazio da mu to procita. Onda bi rekao da se akt ostavi kod njega, a da mu zovne nekog drugog cinovnika. Kad bi ovaj dosao, trazio je da i on to procita kako bi se uvjerio je li sadrzaj isti. Ako jeste on bi se potpisao arebicom jer je bio nepismen. Tako mu nikad niko od cinovnika nije ni pokusao podvaliti da nesto potpise sto njemu ne odgovara. On to nije radio uvijek, nego povremeno. Nekada je to cinio i po dva puta na dan, a nekada i u 15 dana jednom, tako da cinovnici nisu znali kada ce to nacelnik provjeravati.
Koliko je Hadzibeg bio popularan i cijenjen u narodu neka posluzi prica starijih ljudi koji su ga poznavali. Kazu, kada bi Hadzibeg petkom krenuo u dzamiju na dzumu, izasli bi trgovci, zanatlije i drugi gradjani ispred radnji da mu se poklone kada naidje. To nije bilo iz nekog straha, nego jednostavno iz postovanja prema njemu.
Kada je stvorena Kraljevina Jugoslavija, obrazovani su i srezovi, pa tako i Srez Rogatica. Sreskog nacelnika je postavljao dekretom ban Drinske banovine i uvijek je to bio neki stranac, odnosno nije bio porijeklom iz ovih krajeva. Kada je dosao taj prvi sreski nacelnik u Rogaticu da bi se upoznao sa nacelnikom Opstine, on pozva posluzitelja Adila i rece mu:” Adile, otidji kod nacelnika Opstine i reci mu da dodje kod mene”.
Kad je Adil dosao kod Hadzibega, on ga upita: “Hajrulah (kojim dobrom) Adile”, a kad mu rece sta je rekao sreski nacelnik, on rece Adilu: “Velis Adile tako rece sreski predstojnik. E, idi ti Adile i reci svom predstojniku da ako on mene treba, neka on dodje kod mene, a ako ja njega trebam ja cu otici kod njega “.
Ode Adil i sve po redu tako isprica sreskom nacelniku. Na to ce sreski nacelnik reci Adilu: “Posto sam ja sreski nacelnik, onda on treba da dodje na moj poziv. ” Adil ponovo ode kod Hadzibega i rece mu sta je rekao sreski nacelnik. Hadzibeg upita Adila je li on dobro rekao sreskom predstojniku sta mu je on porucio, a kad ovaj to potvrdi, on ga ponovo uputi sreskom nacelniku da mu to jos jednom ponovi. Kada Adil dodje sreskom nacelniku i prenese mu sta je porucio Hadzibeg, on, onako ljutit, obuce uniformu i ode do nacelnika Opstine. Cim otvori vrata, Hadzibeg, onako onizak, skoci iza stolice i povika:
“Dobro mi dosao sreski predstojnice. Sjedi. Jesi li za kahvu, duhan ili pice? “Sreski nacelnik onako ljutit rece, da je on sreski nacelnik i da je trebao na njegov poziv doci. Hadzibeg isprica sreskom predstojniku sta je on rekao Adilu, pa ako je Adil to njemu prenio, onda je ispravno postupio. Sreski nacelnik rece da on nije duzan ici na noge nacelniku Opstine. Na to ce njemu reci Hadzibeg: “Sreski predstojnice, kini mi se iz Rogatice za 48 sati.“
Potom je nazvao bana Drinske banovine i zatrazio da pomenutog sreskog nacelnika makne iz Rogatice. Kada se ban raspitao kakva je licnost nacelnik Opstine, odmah je premjestio sreskog nacelnika, ali samo u neki drugi srez na istu duznost.(1920. – 1981.) Alija Bejtić, poznati Rogaticanin
Nastavljamo sa jos davno zapocetom temom predstavljanja nasih poznatih Rogaticana.Alija Bejtic je jedan od Rogaticana koji je za svoga zivota uradio jako mnogo. Iza njega su ostali vrijedni radovi .
Do danas numerički opis njegove bibliografije iznosi preko 420 jedinica, među kojim je 11 zasebnih djela. Tematski, njegovi radovi mogu se podijeliti u tri grupe, i to: 1. radovi iz istorije materijalne kulture Bosne i Hercegovine – osmanski period (koji su i najznačajniji za našu istoriju, istoriju umjetnosti i nauke uopće); 2. prevodilački radovi i 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito epske i lirske muslimanske narodne pjesme.Alija Bejtić rođen je 1. maja 1920. godine u Kukavicama kod Rogatice. Osnovu školu završio je u Rogatici, a srednju – Gazi Husrevbegovu medresu – 1943. u Sarajevu. Školovanje završava 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu odbranivši diplomski rad pod naslovom “Povijest i umjetnost Foče na Drini”.
Po završetku studija radi u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika i kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, a zatim u Urbanističkom zavodu Bosne i Hercegovine. Najveći dio radnog vijeka proveo je u radu na zaštiti i konzerviranju spomenika kulture. Obavljajući dužnost direktora Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture (1966. – 1977.) dao je značajan doprinos zaštiti spomenika, naročito arhitektonsko-urbanističkog ansambla Baščaršije. Studija “Stara sarajevska Čaršija jučer, danas i sutra – osnove i smjernice za regeneraciju” našla je svoju praktičnu primjenu u podlozi plana uređenja Baščaršije. Od 1977-1981.g. radi kao naučni savjetnik Orijentalnog instituta u Sarajevu. Preminuo je 7. jula 1981. godine.
Svoj prvi rad pod naslovom Omer paša Latas objavio je 1939. godine. Do danas numerički opis njegove bibliografije iznosi preko 420 jedinica, među kojim je 11 zasebnih djela. Tematski, njegovi radovi mogu se podijeliti u tri grupe, i to: 1. radovi iz istorije materijalne kulture Bosne i Hercegovine – osmanski period (koji su i najznačajniji za našu istoriju, istoriju umjetnosti i nauke uopće); 2. prevodilački radovi i 3. radovi na izučavanju književnog i folklornog blaga, naročito epske i lirske muslimanske narodne pjesme.
Značajni su radovi u kojima je osvijetljen lik, djelatnost i uloga nekih istorijskih ličnosti koje su djelovale u Bosni i Hercegovini u vrijeme osmanske vladavine: Bosanski namjesnik Mehmed paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni, Elši hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672.-1719. Njegovo široko obrazovanje, svestrano interesovanje za kulturnu prošlost te poznavanje orijentalnih jezika odveli su ga u, do danas skromno istraženo i proučeno područje naše kulturne baštine na orijentalnim jezicima. Iz tog domena značajan je njegov doprinos našoj orijentalistici i istoriji književnosti.
Naučnoistraživačkim radom prezentirao je ličnosti i stvaralaštvo jednog broja književnih stvaralaca iz kulturne baštine na orijentalnim jezicima, koji su našoj javnosti bili malo ili sasvim nepoznati: Pjesnik Sabit Alaudin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula, Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu Razgovoru ugodnom naroda slavinskoga.
Za rad na zaštiti i regeneraciji Baščaršije godine 1976. dobio je grupnu 27. julsku nagradu. Sarađivao je s mnogim naučnim ustanovama: Akademijom nauka Bosne i Hercegovine, Enciklopedijom likovne umjetnosti, Enciklopedijom Jugoslavije, a učestvovao je na mnogim naučnim skupovima u bivšoj Jugoslaviji i van nje.Izvor: Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo
AKADEMIK PROF. DR. AVDO SUĆESKA (1927.-2001.)
Tokom proteklog stoljeća Sarajevo je ubrajano u najveće i najznačajnije centre za izučavanje orijentalistike i historije osmanskog perioda na prostorima zemalja jugoistočne Evrope. Stečeni renome nastao je zalaganjem brojnih znanstvenih radnika, institucija, djela i časopisa pisanih i objavljivanih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Imena i djela dr. Safvet bega Bašagića, Milana Preloga, Sejfudina Kemure, dr. Vladimira Ćorovića, Hamdije Kreševljakovića još su u prvim decenijama XX stoljeća privukla pažnju ozbiljne znanstvene javnosti.
U narednom periodu dolazeće generacije orijentalista i historičara osmanskog perioda još su više učvrstile i podigle već stečeni ugled.
Nove studije i radovi akademika Hamdije Kreševljakovića, te prijevodi deftera i drugih izvora orijentalne provenijencije, kao i brojne knjige, članci i prilozi dr. Šaćira Sikirića, akademika Nedi-ma Filipovića, akademika Branislava Đurđeva, prof. Hamida Hadžibegića, dr. Haz-ima Šabanovića, Besima Korkuta, dr. Adema Handžića, Alije Bejtića, Mehmeda Mujezinovića, dr. Muhameda Hadžijahića, Omera Mušića, mr. Ešrefa Kovačevića, Muhameda Mujića i drugih, doprinijeli su da su fakulteti Univerziteta u Sarajevu, Zemaljski muzej i Orijentalni institut postali centri u kojima su radili ili učile mlađe generacije osmanista sa prostora bivše Jugoslavije, ali i drugih zemalja. Zato je odlazak sa ovog svijeta svakog od navedenih znanstvenika, pedagoga, humanista predstavljao nenadoknadljiv gubitak. Ovom krugu osmanista pripadao je i akademik prof. dr. Avdo Sućeska. Njegovom smrću 21. decembra 2001. godine, polahko ali neumitno odlazi upravo ona generacija osmanista koja je stekla najveće priznanje i poštovanje svih koji znaju štaje znanost i znanstveni rad. Međutim, i pored dobre volje, mnogi ne znaju bitne detalje iz profesorovog života i rada .
Rođen je 5. maja 1927. godine u Jasenici kod Rogatice. Nakon stečenog osnovnog obrazovanja i završenih sedam razreda Gazi Husrev begove medrese u Sarajevu, srednjoškolsko obrazovanje završava kao maturant gimnazije. Studirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1950. godine. Na istom fakultetu ubrzo je biran za asistenta, a zatim i za docenta na Katedri istorije države i prava naroda Jugoslavije. Uz redovne poslove piše doktorsku disertaciju o ajanima i njihovoj ulozi na južnoslavenskim prostorima. Sa ovom temom doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1959. godine kod akademika Mehmeda Begovića. Školske 1962/63. godine boravi u Minhenu na specijalizaciji u Institutu za historiju i kulturu Bliskog istoka i turkologiju kod profesora Babingera i Kislinga. Po dolasku u Sarajevo 1964. godine biranje u zvanje vanrednog, a 1969. godine redovnog profesora za predmet Istorija države i prava naroda Jugoslavije. Svoje nastavničke obaveze na ovom fakultetu obavlja do odlaska u penziju 1990. godine. U posljednje dvije godine pred mirovinu obavlja dužnost dekana. U periodu između 1968. i 1974. godine bio je i na dužnosti direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu. U toku svog plodonosnog rada dobio je više zaslužnih nagrada, odlikovanja i priznanja. Među njima su Šestoaprilska i Dvadesetsedmojulska nagrada za znanstveni rad. Zbog velikog znanstvenog doprinosa 3. marta 1987. biran je za dopisnog, a 1995. godine i redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Godine 1996. svoju decenijama vrlo brižljivo skupljanu stručnu biblioteku sa više hiljada naslova poklonio je BKZ “Preporod”. Knjigama iz ove biblioteke, koja nosi ime daro-davca, danas se služe generacije studenata, znanstvenika i ljubitelja historije. Ni na-kom službenog penzionisanja akademik Sućeska ne prekida znanstveni rad. Kada se pogledaju 122 bibliografske jedinice koje su nam do sada poznate, onda bez poteškoća možemo dobiti odgovor zašto je profesor dr. Avdo Sućeska još za života ubrajan među ne samo južnoslavenske nego i svjetske poznavaoce društvene, pravne i političke historije zemalja jugoistočne Evrope u vrijeme osmanske vladavine.
Još od asistentskih dana predmet njegovog istraživanja bilo je proučavanje državno – pravnog razvitka Bosne osmanskog perioda, ali i drugih južnoslavenskih prostora. Ipak, najviše radova pisao je o Bosanskom ejaletu XVIII i prve polovine XIX stoljeća. Njegovi prvi radovi između 1954. i 1964. godine Vakufski krediti u Sarajevu, Mjesto muteselima u lokalnoj upravi do tanzimata, Malikana – doživotni zakup državnih dobara u Osmanskoj državi, Taksit – prilog proučavanju dažbinskog sistema u našim zemljama pod turskom vlašću, Pojava u sistemu izvanrednog oporezivanja u Turskoj u XVII vijeku i pojava nameta tekalif- i šakka, do Organizacije osmanske vlasti u Osmanskom carstvu, koji su štampani u najznačajnijim domaćim i inozemnim časopisima, skrenuli su pažnju brojnih domaćih i inozemnih osmanista na tada mladog znanstvenika. Istovremeno je u prvoj deceniji svog znanstvenog i nastavničkog zvanja dr. Sućeska napisao i univerzitetski udžbenik Istorija države i prava naroda SFRJ (Sarajevo 1964.), koji u narednim decenijama doživljava ponovljena i dopunjena izdanja. Njegovim publikovanjem otkrio je veliku erudiciju u historiografiji i pravnim disciplinama. Kako su primjetili njegovi kritičari: “iako udžbenik, ova knjiga ima veliki broj sasvim orginalnih rješenja “. Zbog toga je bila korištena kao univerzitetski udžbenik i na drugim Pravnim fakultetima tadašnje SFRJ.
Već 1965. godine objavljuje svoju najpoznatiju studiju Ajani-prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka (Sarajevo, 1965, 278). Cijela studija je napisana na osnovu bogate izvorne građe i znanstvene literature. U njoj je autor ispitao i prikazao nastanak i razvitak ajana i ajanluka u osmanskom sistemu XVIII i prvih decenija XIX stoljeća. Ovom monografijom, kao i kasnijim radom Seljačke bune u Bosni u 17. i 18. stoljeću (GDIBIH , Sarajevo, 1969.) unosi posve novi pogled o osmanskom društvu i državi, kako na tlu tadašnjeg Bosanskog ejaleta tako i širem južnoslavenskom. To se posebno odnosi na položaj bosanskih muslimana – Bošnjaka, koji su do tada prikazivani samo kao privilegirani društveni sloj. Unošenjem novih znanstvenih rezultata razbijena je crno – bijela shema o ovoj državi i njenom društvu. Ta svoja saznanja profesor Sućeska produbljuje u narednim radovima. Posebno je to pokazao u radu Položaj bosanskih Muslimana u Osmanskoj državi i njihov stav prema toj državi (Sarajevo, 1974.). Već tada akademik Sućeska započinje sa svojim saradnicima dugu i upornu borbu vraćanja izvornih termina u historiografiji, onako kako se oduvijek i na Zapadu i na Istoku piše, bez podlijega-nja književno mitskim nazivima. Vremenom će to sasvim korektno većina osmanis-ta prihvatiti i u drugim sredinama, mnogi ne znajući daje akademik Sućeska bio jedan od pionira ove znanstvene korekcije, koju neki današnji književnici i književni historičari kao autori programa historije pokušavaju vratiti u nastavu, a historiju Bosne i Hercegovine svesti na minimum zastupljenosti u udžbenicima.
Ne manje zapaženi su mu i cijenjeni radovi Položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, O kefilemi, O položaju Poljica u osmanskoj državi, Evolucija u nasljeđivanju odžakluk – timara u Bosanskom pašaluku, Neke osobenosti u procesu čiflučenja u Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću, Popis čifluka u rogatičkom kadi-luku iz 1835. godine, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa u BiH u periodu osmanske vladavine, Državno -pravni razvitak Bosne i Hercegovine, te mnogi drugi. Veliki broj svojih radova profesor Sućeska je objavio u renomiranim historijskim časopisima u inozemstvu – na engleskom, njemačkom, turskom i drugim jezicima. Zato se može kazati daje kao historičar, pravnik i orijentalista bio poznat ne samo na širem južnoslavenskom prostoru nego i u najširim međunarodnim znanstvenim krugovima. Njegovo mišljenje o određenim pitanjima sa najvećom pažnjom je uvažavano u brojnim međunarodnim asocijacijama, institucijama, redakcijama i znanstvenim skupovima. Bez straha da će se pretjerati može se reći daje bio više poštovan i uvažen u međunarodnim znanstvenim krugovima nego što je to poznato sredini gdje je živio i djelovao.
To priznanje mu je došlo još prije više decenija. Kada je na Petom kongresu historičara Jugoslavije u Ohridu, na kome je glavna tema rasprave bila etnička i nacionalna pitanja i procesi na južnoslavenskom tlu od doseljavanja Slavena do kraja Drugog svjetskog rata, prof. dr. Avdo Sućeska podnio referat “O historijskim osnovama posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana “, među prisutne je unio jednu novinu koja je postala centralnom temom cijelog Petog kongresa. To je izazvalo interesiranje i šire međunarodne znanstvene javnosti. O tome postoje pisani tragovi. Tako npr. Frankfurter Allgemeine Zeitung u broju od 15. oktobra 1969. godine piše da je na Kongresu u Ohridu dominiralo “muslimansko pitanje”.
A šta je to u ovom referatu pisao profesor Sućeska? Koristeći relevantnu arhivsku građu i stručnu literaturu, pisao je da su do tada nepriznati muslimani narod kao i drugi, sa svim osobenostima koje imaju i druge priznate nacije. Po mišljenju akademika Sućeske “napuštanje vlastite individualnosti predstavlja neku vrstu smrti. Življenje je razmišljanje za sebe i o sebi, kako za pojedinca, tako i za narod. I pojedinac i narod prestaju postojati onda kada više nisu svjesni sebe”. Vremenom, mnoge teze tada i narednih godina osporavane, prihvaćene su i potvrđene. Neke nalazimo i u njegovoj posljednjoj objavljenoj knjizi “Bošnjaci u osmanskoj državi”, (Sarajevo, 1995.).Iako kroz studije pripreman za pravnika, akademik Avdo Sućeska je cijelim svojim radnim i znanstvenim opusom bio i ostao pravi historičar, posebno osmanskog perioda. U njegovim radovima pažljiviji čitalac osjeti život vremena o kome piše, bez ikakvih pretjerivanja, sa velikim i slojevitim društvenim previranjima. U njima se osjeti bosanski i bošnjački povjesničar iza koga stoji istražena arhivska građa Istanbula, Beča, Minhena, Dubrovnika, Sarajeva i drugih velikih arhivskih centara kako piše o veoma osjetljivim temama. Sve je uvijek zasnovano na činjenicama.
Njegov odlazak sa ovog svijeta posebno su osjetili mlađe kolege i prijatelji. Oni su ga cijenili kao znanstvenika svjetskog ugleda, profesora i velikog čovjeka koji ih je nesebično učio, pomagao i podsticao u njihovom znanstvenom uzdizanju. Isto tako je ostao dosljedan i odan patriota do zadnjeg trenutka, dijeleći u toku agresije sudbinu zemlje i naroda kojem je pripadao. Njegovi zemni ostaci ukopani su 24. decembra 2001. godine na Gradskom groblju Bare u Sarajevu. ■MEHMED REFIK – efendija HADŽIABDIĆ (1813-1871)
Rogatica je ranije bila poznata po događajima,kulturno-istorijskim zbivanjima pa i specifičnim odnosima između ljudi koji su živjeli u toj čaršiji . Dogadjaji ne dolaze sami od sebe nego su produkt ljudi koji su u njoj rodjeni i živjeli a koji su svojim radom i sposobnostima postali poznati daleko izvan granica ovih prostora.
Jedan od njih je i Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić, čovjek koji je svojim znanjem, sposobnostima i uticajem ostavio dubok trag u tadašnjem velikom turskom carstvu.
Jedan od naših najpoznatijih pravnih pisaca na turskom i arapskom jeziku je Mehmed Refik Hadžiabdic. Rodjen je u Rogatici, 1813.godine. Sin je Aliefendije, a unuk Hadži Abdulaha po kome je ova porodica i dobila prezime.
Pocetne nauke Hadžiabdic je ucio pred ocem u Rogatici. Kasnije ga otac šalje u Sarajevo gdje se skoluje u Husrevbegovoj medresi. Po smrti oca, o njemu se brine rodbina pa je jedno vrijeme boravio u Travniku. Kad se ponovo obreo u Sarajevu zapazio ga je kadija Husein-efendija Spartalija koji ga sa sobom odvodi u Istanbul. Tu Hadžiabdic završava visoke škole i stupa u službu gdje brzo napreduje. Službovao je izmedju ostalih mjesta i u Damasku gdje pocinje proucavati islamski misticizam. Po povratku u Istanbul za kratko vrijeme uspinje se na najvisi polozaj u vjerskoj hijerarhiji, postaje vrhovni vjerski poglavar – šejhulislam, položaj koji nije osim njega zauzimao nijedan bosanski Musliman. Umro je u Istanbulu 1871. godine i sahranjen u blizini turbeta sultana Mehmeda II Fatiha.Svjeze slike sa mezara naseg sugradjanina su djelo naseg Webmastera, Abdulaha Fejzica, koji je prilikom posjete Istambulu posjetio njegov grob. Nadamo se da cemo tu interesantnu pricu cuti jos jednom na ovim nasim novim stranicama.
Kronogram smrti spjevali su mu brojni tadašnji turski pjesnici, ali mu se na grobu nalazi natpis našeg poznatog pjesnika i pisca kronograma Fadil-paše Šerifovica, koji se inace brinuo da se od novca koji je Hadžiabdic poslao iz Carigrada podigne u Rogatici džamija i mekteb.
I dzamija je podignuta na mjestu nekadasnje Tekijske dzamije a kasnije i Dzafer-begove dzamije koja je po njegovoj tituli nazvana Sejhulislamija. Rusevine Sejhulislamije su zapamtile i nase generacije.
Te rusevine su stajale dugo poslije drugog svjetskog rata, odnosno dugo poslije 1943. godine kada je ova dzamija zapaljena i unistena. Nije bilo interesa da se ova bogomolja, koja je ujedno bila i svojevrstan kulturno-istorijski spomenik, obnovi.
Natpis nad ulazom u džamiju šejhulislama Mehmed Refik-efendije Hadziabdica u Rogatici je napisao Fadil pasa Serifovic.
Evo kako je on glasio:
Šejhulislam, mevlana Refik, krasnih osobina
Da dobrocinstva obnovi uvijek se trudio
Od ove bogomolje ni traga nije ostalo
Imenom tekijska džamija svak ju je pamtio
Iz pocasti prema zavicaju svojih predaka
Izgradnji džamije pažnju i trud je posvetio
Bog njemu omoguci i olakša dovršenje
Za njega se tu i plemstvo i narod pomolio
Ovim krasnim polustihom Fadil izrecee tarih
“Bivši muftija je divno džamiju napravio”
(1869/70)
Mehmed Refik-efendija Hadžiabdic se bavio pravom, hadisom (tradicijom), apologetikom, islamskom mistikom. Napisao je poznati komentar pravnh decizija (fetve) Fejzullah-efendije Erzurumija koji je objavljen 1849. godine. Osnovno djelo je na turskom jeziku, a Hadžiabdicev komentar na arapskom jeziku.Dr. Alija Tomic
Jedan u nizu poznatih Rogaticana je i dr Alija Tomic. Mada dr. Alija Tomic nije rodjeni Rogaticanin, mozemo ga sa pravom nazvati Rogaticaninom ako vazi ona stara narodna: “Odande si, odakle ti je i zena”. A dr.Alija je bio rogaticki zet.
Ovaj covjek je bio izuzetno cijenjen i postovan od svojih sugradjana a to je naravno zasluzio svojim predanim radom u struci ali i izvan nje, u ostalim aktivnostima koje su u jednoj maloj sredini zivot znacile.
Inspiraciju , da napisem ovaj tekst sam dobio na osnovu e-mail-a i slike koju mi je poslao nas Braco Praso. Vrlo je interesantno i navodi na razmisljanje zasto je o ovom veoma zasluznom covjeku tako malo napisano.
Tragajuci za podacima o njemu iznenadio sam se da ih nisam mogao naci tamo gdje sam ocekivao i gdje bi bilo normalno da se nadju. U monografiji Rogatice iz 1966. godine u dijelu “Rogatica izmedju dva Svjetska rata (od 1918. do 1941. godine)” koji je napisao Veselin Kosoric , nisam nigdje nasao njegovo ime mada je po svemu zasluzio da se tu pomene. Na ovo pitanje bi bilo vrlo interesantno naci neki logican odgovor. Takodjer i u ratnom periodu koji je opisao Rasim Hurem nema dr. Alije Tomica, mada je bio i aktivista i simpatizer Narodno-oslobodilackog pokreta. Bice da je ipak mozda bila u pitanju njegova podobnost zbog te rodbinske veze sa vrlo uglednim Suljagom Vajzovicem, njegovim puncem koji je po tim shvatanjima bio bogatas pa samim tim sa one druge strane proletarijata. Naravno, ovo su samo moja nagadjanja koja se dakako uvijek mogu dovesti u pitanje.
Svaka nova knjiga donosi i nova saznanja pa se sa pravom moze reci da je Munib Hasanagic ispravio nepravdu i u svojoj knjizi napisao par pasusa o dr.Aliji Tomicu.Ipak, najvise informacija sam dobio od moje majke koja je licno poznavala dr. Tomica jer je bio vrlo cest gost u kuci moga rahmetli djede Refik-efendije Hafizovica. Bili su, ako se to moze reci, ahbabi.
Ne mogu sa sigurnoscu tvrditi odakle dr. Tomic vodi porijeklo ali pretpostavljam da porijeklo vodi iz Hercegovine, kao i njegov badzonog, otac poznatog dr.Meme Sulejmana Sehovica. Takodjer dr Sefik Sadikovic, koji je u to vrijeme radio i djelovao u Rogatici je bio rodjeni Ljubusak.
Dr. Alija Tomic je bio ozenjen za Behiju, kcerku poznatog i uticajnog Suljage Vajzovica koji je imao veliko bogatstvo na podrucju Rogatice i na Sjemecu. Ovaj bracni par je stanovao u zgradi koja se nalazi odmah ispod ribarskog doma a koja je bila u vlasnistvu Suljage Vajzovica, kao sto su uosatlom bile i mnoge zgrade u Rogatici.
Dr. Alija i njegova supruga Behija
Behijina sestra Hajrija je bila udata za oca dr. Meme Sulejmana Sehovica, poznatog hirurga koji je mnogo ucinio za Rogaticu. Da se tradicija dalje nastavlja pokazuje i to da je sin od dr. Meme takodjer hirurg na abdominalnoj hirurgiji i ucestvovao je u skorasnjoj operaciji moga brata Brace.
Imao je Suljaga Vajzovic i trecu kcerku Neziru koja se nije nikad udavala i sina Hajragu.
Jedne prilike je dr Alija Tomic dosao u kucnu posjetu mome djedi Refik –efendiji jer mu je bila bolesna kcerka Remza. I pored svih nastojanja da pomogne , Remza je umrla a Alija onako potisten je rekao: „Ucinio sam sve ali je nisam mogao spasiti isto kao sto nisam mogao spasiti ni svoju kceku Zlatu“. Kasnije ce se roditi jos jedna kcerka Refik-efendiji i dobice ime Remza, a to je moja majka.
Od naseg Brace sam dobio sliku mezara Alijine kcerke Zlate koji se nalazi u malom mezarju medju borovima kad se krene na Hapsan. Inace to je mezarje porodice Vajzovic a tu je ukopan i Aziz Jahic, otac dr. Dzevada Jahica. Mezarje je zapusteno i nadam se da ce Rogaticani naci vremena da urede i ovo mezarje. Ovo je nisan Zlatinog mezara iz 1930. godine.
Inace dr. Alija i njegova zena Behija su imali jos tri kcerke koje su bile vrlo obrazovane. To je posebno interesantno za ta vremena da su zene imale tako visoko obrazovanje. Dvije njihove kcerke su bile doktorice, kao sto im je bio i otac a treca je bila inzinjer.
Dr. Alija je bio zaista dobar ljekar , vrlo ugledan u Rogatici, pa je samim tim bio pod zastitom gradjanstva koje ga je veoma uvazavalo. O tome kakav je bio Dr Alija Tomic najbolje se vidi iz dva citata iz knjge Muniba Hasanagica „Kazivanje o jednom gradu“Prvi citat:
“Za svo vrijeme u Rogatici je radila Partizanska bolnica pod rukovdostvom dr. Alije Tomica. U bolnici su lijeceni i njegovani mnogi bolesnici i ranjenici- partizani, ali ilegalno i neki gradjani. Bolnicko osoblje je sa dr. Alijom Tomicem cijeli rat saradjivalo sa partizanskim pokretom. Cak i kada su Rogaticu napustili partizani, oni su ilegalno lijecili neke ranjenike partizane. Tako su skrivali i lijecili partizanskog komesara Ananiju skoro cijeli rat, dok nije svojom greskom u Sarajevu otkriven i uhvacen. Ustase su sikanirale dr. Tomica, ali ga nisu smjeli likvidirati zbog njegove popularnosti u narodu.”
Drugi citat:
“U ovom vremenu u Rogatici je djelovala grupa aktivista i simpatizera NOP-a, medju njima su bili dr. Alija Tomic, Remzija Kreso, Munib Hafizovic, Momisa Momo Lucic, Hasan Pilav- kotarski predstojnik, Edhem Brankovic, dr. Sefik Sadikovic, domobranski natporucnik- ljekar i dr. Ova grupa aktivista bila je usko povezana sa partizanskim grupama na terenu Rogatice i Glasinca. Slali su potrebna obavjestenja partizanima o stanju u Rogatici, prikupljali i slali sanitetski material, novac, duhan i dr. Ova grupa je postala uticajan faktor u Rogatici i njezinoj okolini. Ustaski logor i krug oko njega nisu bili zadovoljni politickim drzanjem dr. Tomica i ostalih i to nezadovoljstvo su povremeno javno ispoljavali, ali se, zbog izuzetnog drustvenog ugleda ovih ljudi kod stanovnistva, nisu usudjivali protiv njih otvoreno istupati. Ova grupa se najcesce sastajala u kuci Muniba Hafizovica, u ulici Kruscica, kod koga je stanovao i dr. Sadikovic, rodjeni Ljubusak i sin poznatog travara i narodnog ljekara Sadika Sadikovica.”
U svom ranijem tekstu u kome sam pisao o jedinom prezivjelom prilikom klanja na gorazdanskom mostu 1941. godine, rahmetli Dzevadu Eminagicu, spominje se takodjer dr. Alija Tomic. Dzevada Eminagica je u bolnici tajno lijecio od rana dr Alija Tomic. Kada je vidio da su pojacana patroliranja u potrazi za odbjeglima, pustio je Dzevada da iskoci kroz prozor i sakrije se u obliznju stalu. Cak i tada je nastavio sa njegovim lijecenjem ilegalno. Ovaj detalj je zapamtio nas Braco Praso a iz price rahmetli Sifahanume Eminagic, majke rahmetli Dzevada.
Na osnovu svega ovoga se moze stvoriti slika o ovom covjeku koji je zasluzio da se o njemu prica i da ostane zapisan kao pozitivna licnost u historiji naseg grada.Nije mi poznato sta se dalje desavalo sa ovim covjekom i njegovom porodicom. Ratni vihor pa i poslijeratno vrijeme su ucinili da se zametne trag o njima. Kao sto se da zakljuciti ima jos dosta nepoznanica o ovom covjeku i iskreno se nadam da cemo kroz komentare citalaca mozda doci i do nekih novih saznanja.
Tekija je imala svoju musalu
Stari nazivi koji su i do danasnjih dana ostali u upotrebi nam skrecu paznju da se malo njima pozabavimo. Vrlo se cesto iza tih starih naziva kriju cinjenice koje su veoma bitne u historiji jednog grada. Ja sam vec spominjao u svojim pisanjima hamame , tekiju, Mejtas pa evo nece biti na odmet da se nesto napise i o musali.
Cinjenica jeste da je ovaj naziv bio u upotrebi, pogotovu kod starijeg stanovnistva u Rogatici, a i danas se spominje pri cemu svako ima nekakvu svoju predstavu o tome. Musala je imala lokaciju bas u dijelu naselja Tekije, smjestenu pored rijeke Rakitnice. Da bi uopste govorili o musali potrebno je kazati sta ona u stvari predstavlja i koja joj je namjena bila.
Musalla predstavlja prostrano mjesto opasano zidom sa mihrabom (niša u zidu u džamiji koja je usmjerena u pravcu Kible), gdje postoji i uzdignuto mjesto za hatib gdje se održava poseban salat (molitva). Obično se radi o bajram namazu ili namazu za kišu. Musalla predstavlja jedan od 4 osnovna tipa prostora za obavljanje namaza u islamu.
Nekada su musalle stavljane pod krov i na njihovom mjestu su kasnije izgrađivane džamije koje su nazivane musalla džamijama (primjer Musala Banja Luka). Poseban tip musalle služio je i kao mjesto za sastajanje i razgovore učenih ljudi zbog čega su prozvane – musalle medrese. Česte su bile musalle izletišta (namazgah mesiresi), dok se kao poseban tip javljaju musalle – groblja (musalla mezarligi) . Musalla je morala biti prostrana, kako bi primila veliki broj vjernika. Morala se odlikovati svojim prirodnim položajem.
Biljni elementi zastupljeni u okviru musale obuhvatali su: travnjak na kojem su geometrijski pravilno postavljena stabla platana, lipe, topole, žalosne vrbe, smreke, čempresa i lovorike i sl. koja su osiguravala hladovinu neophodnu za molitvu na otvorenom.
Skoro u svim gradovima BiH su postojale musale a medju poznatijim spadaju one u Sanskom Mostu, Banja Luci pored Vrbasa, Mostaru pored Hadzi-Alijine dzamije u Sarajevu pored Ali-Pasine dzamije …
Sve ovo gore navedeno nam govori da je rogaticka musala ispunjavala sve uslove da bi nosila to ime.
Bila je smjestena na atraktivnom mjestu uz samu rijeku Rakitnicu. Visoka stabla , topole su tom mjestu pravile hladovinu a hladnjaci i sadrvani koji su bili izgradjeni uz samu obalu rijeke su bila ugodna mjesta za obavljanje molitvi. Ostaci tih hladnjaka su dobacili i do nasih vremena, tako da ih mi stariji jako dobro pamtimo jer su nam sluzili za igru i zavbavu. Musale su uglavnom gradjene u blizini dzamija pa je onda polozaj rogaticke musale bio vezan za tekijsku dzamiju. Takodjer tekijsko groblje, koje se nalazilo na sadasnjoj lokaciji osnovne skole, je bilo uz samu musalu a i uz dzamiju. O nasoj musali nema skoro nikakvih zapisa osim sto je ostala kao naziv u narodu ali sve govori da je ona postojala bas u ovakvom obliku, specificnom za sve musale u BiH.
Nigdje se ne spominje ni njeno finansiranje pa se moze zakljuciti da je ona odrzavana i finansirana vakufnamama koje su bile predvidjene za tekijsku dzamiju. Na osnovu toga se moze zakljuciti da je rogaticka musala bila sastavni dio tekijske dzamije i njenog mezarja.
Vrlo interesantno je to kako su musale u BiH nestajale a te lokacije su kasnije samo nazivom podsjecale da je tu ipak bilo nesto drugo. Obzirom da su to bile najatraktivnije lokacije u gradu, za vrijeme Austro-ugarske vladavine su tu gradjeni parkovi, zabavista a vrlo cesto i institucije kao sto su zgrade vlada. Slikovit primjer je zgrada Predsjednistva u Sarajevu koja je izgradjeni na musali pored Ali-Pasine dzamije i mezarja uz dzamiju.
Na lokaciji rogaticke musale je izgradjen djeciji park sa ljuljaskama, klackalicama i malim bazenom koji je sluzio vise za igranje lopte nego za kupanje. Tako su nestajali materijalni dokazi koji bi potvrdjivali historiju tih lokacija. Kada pogledate danas lokaciju rogaticke musale, nista ne govori da je ona tu nekad bila. Nema dzamije, nema mezarja a niti musale. Ostao je naziv u narodu i ako se ne zapise otici ce sa starijim generacijama nepovratno u zaborav.
Lokacija rogaticke musale
[color=#825900][quote=”Irfan tekija(citat)”] Za Tekijsku Musalu treba jos dodati, da je pored kahvane i bazena imala i kuglanu. Ni moj babo nezna od kada bitise Tekiska Musala, ali se sjeca po pricama njegovog dede Ali- fendije da je ovaj klanjo Bajram namaze u Musali.
Preko puta Djamije u Tekiji do drugog svjetskog rata postojala je i Medresa iz koje su izasli mnogi cuveni ucaci Kurana.
Interesantno je i to da je Rogatica imala dvije
Musale. Druga koja je sluzila svojoj namjeni sve do drugog svjetskog rata nalazila na lokaciji danasnjeg Rotex-a. Bila je skoro na samom uscu Gracanice gdje se ulijeva u Rakitnicu. Mi stariji se sjecamo onog sljivika na kupalistu hajvanske pijace. Na toj Musali se takodje klanjali Bajram namazi i koja je imala i drvenu Mimberu s koje bi Efendija govorio hudbu.Mislim da je malo koja carsija
imala dvije Musale.
[/quote][quote=”Kaza(citat)”] Irfo, napisao si nam veoma vrijedne informacije. Ja zaista nisam znao za tu drugu Musalu.
Zahvali se babi i zamoli ga da nam ovako pokadkad sta isprica iz starih dana. Ovo sto si ti ovdje napisao mislim da cak nema nigdje ni zapisano.Valjalo bi to sad pomalo istrazivati.
[/quote][/color]SREDNJOVJEKOVNI GRAD BORAČ
Na oko desetak kilometara od Rogatice nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča. Borač se po prvi put pominje u X vijeku u djelima vizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta kao utvrđenje.
Župa Boračka je u prvo vrijeme bila dosta mala, predstavljala je niže upravno tijelo, ali kasnije,kada je u njoj proširivanjem granica u području starovlaških planina sa obje strane rijeke Drine obuhvaćen veći broj naselja i kada je cijeli ovaj kraj ušao u fazu razvijenog feudalizma „SLAVNI GRAD”Borač(tako ga nazivaju mnogi historičari)sa svojim Varošištima postao je politički, kulturni, privredni, pa i saobraćajni centar u zemljama feudalnih gospodara Pavlovića, koji su iz njega vladali svojim podanicima.Pod svojom vlašću držali područje između gornjeg toka Bosne i Drine na istoku i Trebinja i Cavtata na jugozapadu. Tokom prvih godina turske vlasti i sam trg Rogatica nazivao se Borač, odnosno, pazar Borač.
Borač je podignut na teško pristupačnom stjenovitom terenu iznad lijeve obale rijeke Prače. Grad se sastojao iz više dijelova koji ukazuju na različite etape građenja.Grad je bio podignut na tri kote nejednake visine gdje su stajale kule i omeđen zidovima dužine oko 800 metara, čija je debljina iznosila tri metra
U neposrednoj blizini Borča nalazi se selo Varošište,lokalitet Carina i lijepa nekropola stećaka.To nam govori da je Borač imao i svoje predgrađe,koje se pominje u dubrovačkim istorijskim dokumentima kao Sootto Borac-Podborač.Tu se nalazio trg s carinarnicom, do kojeg je vodio stari karavanski put dolinom rijeke Prače ka Drini.
Grad se širio uporedo sa jačanjem političke snage i ugleda porodice Pavlović. Važno je naglasiti,da uz kraljevske gradove Bobovac i Jajce, po opsegu u čitavom arhitektonskom sklopu, Borač ulazi u red najvećih utvrđenih gradova na prostoru srednjovjekovne bosanske države. Bio je stalna rezidencija,omiljeno boravište Pavlovića, gdje su živjeli, vršili sviju vlast, izdavali povelje, primali strane diplomate i obavljali druge poslove. U Borač su dolazili dubrovački slikari, kovači i druge zanatlije.Vojvoda Radoslav Pavlović imao je kuću u Dubrovniku i bio je počasni dubrovački građanin.
Knezovi Pavlovići – Radenovići držeći pod svojom vlašću dobar dio karavanskog puta koji je Dubrovnik vezivao s balkanskim zaleđem, stekli su veliko bogatstvo od carina i trgovine. Njihov pečat na kojem je bio oslikan grad s tri kule i danas se čuva u dubrovačkom arhivu, a grad Rogatica je ranije koristi izgled njihovog grba kao zaštitini znak.
Borač nije preživio propast bosanske države.Nakon turskog osvajanja u ovome kraju došlo je do znatnih promjena. Grad Borač sa svojim Varošištima je opustio. Njegovo predgrađe je još samo kratko bilo u životu.Već prije 1485.godine bio je napušten i pao je u zaborav.
Stariji stanovnici sjećaju se vremena kada su kao djeca čuvajući stoku i igrajući se između zidina tražili podzemne prolaze i skriveno blago o kojima su slušali od starijih. Tom prilikom je Zora Pereula, sada već starica, pronašla zlatan prsten. Ipak, osim probnih iskopavanja, do sada nije ništa učinjeno da bi se ovaj spomenik istorije rekonstruisao i istražio.
Borač, nekada simbol moći i ugleda porodice Pavlović,danas je samo kompleks ruševina zaraslih u korov, a mogao bi da bude turistički dragulj.
Opština Rogatica planira iz sredstava budžeta uraditi prilazni put, očistiti prilaze zidinama i postaviti klupe, jer za nešto više nemaju sredstava
- You must be logged in to reply to this topic.