-
AHMET SEJDIC
BITI SVJEDOK ISTINE (1)
.jpg)
[b]I – IZDANJE
INFO-GRAFIKA KLJUC[/b].jpg)
Izvodi iz recenzija
Kada je jedan cetnicki ideolog, u Foci, aprila 1992, sutao odrub bosnjacke glave, prisutnima je ponavljao recenicu: “Istoriju pisu pobjednici!” Trebalo je da ta recenica bude stumilans i garant i svakom cetnickom ustasi kako smije, mora i treba ciniti bezgranicno zlo! “Nece biti upisano u istoriju, jer cemo istoriju pisati mi, koji cemo pobijediti !” Visestruko netacno. Niti su pobijedili, niti ce pisati istoriju, niti istoriju pisu pobjednici. Istoriju pisu ozbiljni i posteni naucnici, kad prodju godine i decenije – ali tek nakon sto na svome stolu priberu desetine i stotine svjedocanstava, dakle knjiga kao sto je ovo nesumnjivo dragocjeno –
istorijski i politicki dragocjeno svjedocanstvo komandanta Ahmeta Sejdica.Mozda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedocanstvo. Koliko god sam puta imao priliku citati pisana svjedocanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi se cinilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj celiji gdje osumnjiceni treba da dokazuje vlastitu nevinost – na nacin informbiroovskih revidiraca: “evo kako sam dosao tobe!” Od toga, ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga knjizevno-jezicki uredjivano, profitirali smo u jezickoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila ovakva recenica: Nisam cuo nista osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da cujem cetnicki hod ili sapat .”‘ Zagubili bi se, u pisanom saopcavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana Marinova, Bugarka koja se neustrasivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upecatijivih detalja poput slike “nepokretnoga starca u kolicima”, kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da Gorazde pada, pa krenuo u bjezaniju. Mozda bi se – pri “knjizevnom” pristupu – zagubio i neki od dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su – gladni i mrsavi – naglo odebljali od pcelinjih ujeda, dok su isli neuko vaditi med iz kosnica. Ili bi se, ne daj Boze, pisac memoara potrudio da nadje “knjizevniji” termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne cujemo prelijepi narodni izraz: put jednostop ! – Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako drugacije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko stivo.
U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran
Ove knjige su znacajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o obicnim malim ljudirna, ali i velikirn herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu.
lznoseci istinu o toj borbi, o hrabrim i odvaznim ljudima sa Drine, Sejdic izvrsava svoj moralni dug svima koji su pod njegovom komandom ugradili svoje zivote u temelju Bosne.
Mnogih sudionika velikih bitaka i pobjeda, o kojima citamo u ovim knjigama, danas vise nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli Mehe Drljevica, sve heroj do heroja, ali i covjek do covjeka.
Kada sve ovo procitate, namece vam se zakljucak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i teze od svakog do sada poznatog rata. Na svakom koraku se srece brutalni i primitivni zbir mrznje i fasizma, vodjen idejom cetnistva, a pod kokardorn kao simbolom varvarstva i velikosrpstva.
Sa druge strane, hrabri i odvazni ljudi koji brane kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, zivot od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije.
Strasna je bila cijena koju su Bosnjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude, naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtragicniji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubasic
U Gorazdu tinja
Gorazde vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rjesavaju kako se ko snadje i tek manji dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Visegradjani kukavice i misevi, do onih, neka smo zive glave izvukli, mi cemo vam pomoci koliko mozemo. Izvukli smo ratno iskustvo, bar pocetno, sto meni i mnogima puno znaci.
Sretao sam ovih dana puno razocaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko suma za Visegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a—————————————————
popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa zenama, promijene misljenje. Tako je to kad se ljudi ozene i zaborave da misle svojom glavom! Mozda, na taj nacin, i strah prikrivaju.
Mi, Muslimani, ne bismo bili to sto jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su cetnici u Visegradu, pocesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovnistvo da se vrati, da je vojska (Uzicki korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo. Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vraca, zbog otpora koji je pruzao i “terora” nad srpskirn narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore: “Haj’mo u Visegrad,” a drugi: “Nemoj ti jos.” A ja ih nisam slusao. Vec ranije, odlucio sam da ni slucajno ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me sto me vole, vec sto im trebam da me upregnu ili ubiju.
Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa dzabnim autobusnim prevozom Gorazde – Visegrad. Sa nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Gorazdu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Narocito me boljelo kada su u autobuse ulazilli vojnosposobni muskarci i kada su govorili: Pa nismo im mi nista ucinili, hajte i vi, sta imate cekati ovdje!” Puno mi ih je zao. Da li sam mogao uciniti vise?
Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odluci da kao organizovana jedinica, pokusamo djelovati u Gorazdu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupirno u kontakt sa organizatorima odbrane Gorazda. Upravo kada je pocelo to nase okupljanje, Foca je pala. Trebalo je pomoci. Isle su neke grupe iz Gorazda i, kako kazu, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju formiramo su bili razbacani po Gorazdu rjesavajuci statusna pitanja; nismo se jos bili ustrojili.
Uzi sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hodza, Benjamin Dizdarevic, Nusret Hurem i ja.
Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Nizi rastom, smedj, zaokruzene, obicno pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku dobru salu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, sto rnu je pomoglo da bolje upozna oruzja. A mogao je otici, kao mnoge kolege iz Visegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje da se bori.
Hodza – pokusaj da zavrsi medresu mu je omogucio da ga zovemo Hodzom, iako on to nije. Vjernik i pravi musliman, po profesiji metalac, srednje strucne spreme, a po opredjeljenju patriota velikog optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine vazio za uspjesnog biznismena i imao vise svojih prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom “velikih”——————————————————-
komunista, kojima je smetala njegova nosnja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki “bolji” put. Zbog svega sto su mu pripremali napustio je “Unis,” dobro preduzece, i potrazio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta, srednje visine, vitak, bolje receno, jako mrsav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv. Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.
Bekto Gacka je po izgledu, stilu zivota i ponasanju bio pravi zabavljac, covjek pun duha i izuzetno dostojanstven. U KUD-u “Hamid Besirevic” u Visegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momackog duha ne lici na ratnika, ali danas je odlucinji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snazan i hitar . Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijerne shvatio “bratstvo i jedinstvo.” Imao je smisla z organizaciju, sto nam je puno pomoglo.
Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Duze vrijeme se znamo a ozenjen je mojom blizom rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se nasalimo. Pet godina smo bili komsije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kuci u Crnci, predgradju Visegrada. lzgledom vrlo ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i moze uraditi sve sto odluci. Ima snage za cetvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hodza: svojom odlukom da se bori zadrzao je i porodicu u Gorazdu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je nizi, kao i doktor, ali i sportski gradjen i jako brz. Sve sto radi, radi temeljito i trazi sustinu u svemu. Od svih clanova ovog tima jedino sam za njega mogao reci da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada blize upoznavao. Shvatio sam da ovo moze biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.
Pokusavali smo da se uvecemo sa jedinicarna u Gorazdu i preko pojedianca koji su vodili jedinice da dodjemo do dodatnog naoruzanja, jer nas je bilo tridesetak, a pusaka cetiri, od toga dvije tzv. “lovare,” jedan snajper jedna automatska puska. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao “glavni,” i rekose: “Nema problema, budite na okupu, oruzja ce biti ako zatreba.” lpak, poseban utisak na mene je ostavio Abduselam Sijercic Pelam. Djelovao mi je obecavajuce, narodski izvorno i ljudski toplo. Zakljucio sam da ce sigurno pomoci, sto je i uradio, ponudivsi nas da boravimo u njegovoj kuci i izdvojivsi MTS-a koliko je mogao da prikupi. Mi cemo, ako zatreba ucestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-Grabovik, koja je izuzetno znacajna za grad Gorazde.
Od 20. aprila do 1. maja samo sam slusao komentare; od ohrabrujucih, kako cemo ih, ako ista pokusaju, unistiti, zbog toga sto nas puno ima spremnih u Gorazdu i sto imamo dobre pozicije, odnosno, drzimo————————————————–
vazne pozicije oko grada, do zabrinjavajucih, kako su cetnici opremljeni svim i svacim i kako ce nas unistiti.
Pelam je bio optimista pa je cesto tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je nesto ugradjeno, sto je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, cak i kada to nije stvarno tako. Nizak rastom, “elegantno prepunjen,” oko ceterdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponasanja, cesto komican i spreman za drustvo u svakoj situaciji, covjek ciju proslost ne znam i koga poznajem tek petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kozne rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene naocare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut; sprernan za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomoci svima i odreci se mnogo cega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-strucnog znanja, ali zavidnih organizacionih sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uzivao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da zavrsi, sto kazu, “sad pa sad.” Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislirn da je njegov doprinos u organizovanju otpora u Gorazdu ogroman.
Predsjednik Opstine Gorazde mr. Hadzo Efendic je s timom politicara pokusavao sprijeciti pocetak agresije u Gorazdu, vodeci duge i iscrpljujuce razgovore sa buducim cetnicima. Uspio je u tome, jer je odgodio za petnaestak dana pocetak agresije i tako omogucio da se, bar minimalno, pripreme gradjani za suocenje sa agresijorn, a i dio nasih jedinica za odbranu i otpor cetnicima.
Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Dzevada Herendu, otisao od njega sa Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Gorazda prema Vitkovicima, ne racunajuci da cu se dugo zadrzati kod Dzevadine rodice, Fatime, koja je imala kucu u Baccima. Racunajuci da cu doci ponovo za sedam dana kod Dzevada u Obarak, nisam uzeo sa sobom znacajne licne stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz Visegrada. Ovih dana svi su strazarili tajno danju, a nocu ozbiljno, javno i sa oruzjem, sa dosta straha, mada je bilo i odvaznosti, rafalanja i zastrasivanja.
Izvukao sam neka vrlo znacajna iskustva iz pocetka agresije u Visegradu i sugerisao da se povuku neki potezi pravovremeno:
-formiranje linija odbrane
-podjela naoruzanja i ustrojstvo jedinica
-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pruzanje otpora
cetnicima
-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i jos nekoliko znacajnih prijedloga————————————————
Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam licno zadovoljan kako sam prihvacen i kao covjek i kao rezervni starjesina – bilecanac (skola rezervnih oficira u Bileci bila je najcjenjenija u tadasnjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pjesadije).
Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smjestaja za one koji to vec nisu regulisali, preko obuke u rukovanju naoruzanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvrsavanju dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom pocetku dobijali od Pelama.
Dosta toga nisam mogao rijesiti, ali uz pomoc kolega iz tima (doktor Dizdarevic Benjamin Benko, zatim Zaim Kustura Hodza, Gacka Bekto i Hurem Nusret) rijeseno je zajednicki, ponekad uz manje probleme. Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo tesko ostvariti poziciju da mozes svakom borcu narediti, jer je mogao kad god zeli odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i komandovati na osnovu postovanja i stecenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u prici, prvo kao borac, a tek kasnije kao starjesina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je cetnik savladiv i da se plasi smrti, da je cesto kukavica i da ga ti ubijes hrabroscu i mudroscu, a da sacuvas metke kojih imas hiljadu puta manje nego neprijatelj, mozda jos i manje. Bekto, Hodza, Benko, Nusret i ja smo planirali da, kada jedinicu brojno uvecamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oruzje, idemo ka Visegradu i borimo da se Visegrad oslobodi. Znali smo da taj broj nece biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na podrucju visegradske opcine ima jos puno boraca koji bi se prikljuciti jedinici i da ce nam u tome pomoci, ako bude trebalo, i jedinice iz Gorazda.
Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Visegradu, radi pracenja i dojave vaznijih podataka o neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odlucili smo da Nusret ode u Visegrad po tom zadatku. Izvrsili smo pripreme, a posto je jos funkcionisao PTT saobracaj, telefonom je dogovorena dojava podataka, sifrovano. Svi trazeni podaci su se mogli saopciti uokvireni u ribarsku pricu – razgovore koje smo pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva prica i dobro sifrovana. Nusretu smo jos dali uputstva za rad i on je otisao na izvrsenje 24.aprila. Dok je postojala mogucnost, Nusret je dostavljao vrlo znacajne podatke, a nas stab je privremeno smanjen na cetiri: Benko, Hodza, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah po otpocinjanju agresije na Gorazde, i Bekto je izasao iz staba zbog nediscipline jednog broja odvaznih boraca. Mozda smo trebali stati u zastitu Bekta jace, ali je desetak boraca vec bilo protiv. Nismo htjeli da gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao slicnu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u pocetku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuca i slicno. Znajuci koliko irnamo MTS-a i imajuci u vidu uslove ratovanja kao i to cime neprijatelj raspolaze, moje razmisljanje————————————————-
je bilo drugacije. Bio sam za borbu sa blize distance, diverzantski i izvan grada. Sa periferije djelovati, a grad cuvati sa dijelom snaga – tipicno staro partizansko ratovanje. Objasnjenja sam imao mnogo, a borcima je bilo najznacajnije da su s neprijateljem “bara-bara.” Ta se dejstva rjesavaju mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako cemo najbrze steci samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i dalje u kontaktu i blisko saradjivali.
Pocetak agresije, 04.05.1992., Gorazdu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici, onima koji se odlucise boriti sansu da se dokazu, onima koji namjeravase bjezati da to ucine preko brda, sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijase zatvorska kazna, podrumski pritvor, najcesce bez mnogo cega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinuse da prikupe i sklone ono sto je moguce, cesto rizikujuci zivote. Kupovalo se puno hrane, tako da se moze prezivjeti agresija koja ce, vjerovatno, trajati kratko po misljenju onih koji su je pripremali. U tom pocetku agresije u Gorazdu su neki krali, otudjivali drzavnu i privatnu imovinu, a narocito iz prodavnica i skladista. Kada se pitalo: “Ko krade,” izbjeglice bi govorile
“Gorazdani.” a ovi drugi bi rekli “Ma, izbjeglice.” A krali su i jedni i drugi. Takvi smo mi svi posteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Racunam, dobro je ako budemo ovako cetnike potkradali i bili efikasni u odbrani, cetnici ce nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali i krali, sto je bilo logicno u ovim uslovima.
Do 8.maja 1992.godine nasa jedinica je bila upotrijebljena u odbrani uzeg gradskog podrucja, hitnim intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.
Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemoguceno. Samo najodvazniji su pretrcavali. Cesto izmedju snajperskih zrna, pa ako ih sreca posluzi, a sve da bi izvrsili neke izuzetno znacajne, neodlozne poslove. Ja sam, da bih stigao do Pelamovog staba u centru grada, morao preci oko kilometar i po, a desavalo se cesto da to predjem, zbog obaveza, danju, pretrcavajuci od kuce do kuce, maksimalno koristeci masku, jer cetnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koraciti na ulicu. Nasi ljudi, bojeci se da cetnici ne uoce odakle im se uzvraca, tjerali bi one borce, govoreci: “Nemoj s moje kuce, zapalice mi je cetnici, budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda ce prestati ako mi ne pucamo.” Eto opet naseg merhameta i naivnosti. Midho Drljevic, oficir iz Gorazda, je ostro odgovorio domacinu na ovakvu konstataciju, nakon sto smo nas dvojica uzvratili vatrom cetnicima. Domacin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i pojurio prema njemu govoreci:”Jebem ti majku, jel to ih branis! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kucu ne pogode! Jebli te oni, sad cu ti ja kucu zapaliti, djubre jedno!”—————————————————–
Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domacin ucvikao pa se povuce u kucu.
Od jednog takvog naseg djelovanja pade jedan cetnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio, sepureci se u Krsnici, cetnickom uporistu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani gledase i ne mogu da vjeruju da se nece maci. Izgubise dva sata u gledanju, ali cetnik osta gdje je pao.
Top na Babi
Granatiranje grada je bilo u pocetku uzasna stvar. Jos kada to bude iznenada, onda obicno bude i tragicno. I prvi susreti sa ranjenicima, iznosenje i transport do bolnice preko mosta duzine stotinjak metara, koji cetnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas u bolnici ili nekoj kuci, u kojoj je pruzena prva pomoc, bez ikakvih uslova. Sve je to tesko mogao podnijeti obican covjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slicno, su svojim pogledima trazili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila djeca, zatim zene, starci i starice. Granate i cetnici nisu birali. A mi, mi nismo imali cim da uzvratimo cetnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako civile.
Ostalo je da pokusamo zarobiti takva sredstva od cetnika ili improvizovati u nekoj radionici, sto je bilo vrlo tesko, sporo, a i dosta nesigurno. Odlucismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjevic i ja, sa borcima pokusamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Gorazda, na lijevoj obali Drine. Kazu da unistava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad grada, na lijevoj obali. Ali, kazu ne zna se ko je na Misjaku? Murat Rasidovic, bivsi milicioner, zna taj teren i on je zaduzen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekose u Pelamovom stabu. Bez povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno nizi, a direktno je vezan za Misjak. Nakon sto nas Murat nije uvjerio da su nasi na Misjaku, 6.maja krenusmo da to provjerirno. Benko, Hodza, Murat, Musa Adzem, ja i jos sest boraca prikriveno, preznojavajuci se uz veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka cetnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba. Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije cetnika ispred topa. U tom izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao sta nauciti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjeceni. Ostao mi je taj detalj posebno komican: brdo ispred nas je bilo slaba zastita za jednog naseg borca kad je pukla cetnicka puska. Vjerovatno ga je pucanj prepao. Bacio je pusku i skocio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam mirno pusku i predao tom borcu iz Gorazda, cije ime nisam zapamtio, nakon sto je zavrseno izvidjanje. To je bilo njegovo prvo iskusenje. Prvi put je vidio cetnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju. Nisam mu zamjerio, ali smo se cesto, u sali, toga prisjecali.
Popodne smo jos blize prisli u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji zive da zabiljeze kamerom ono sto se dogadja, ali ne iz zavjetrine vec iz pozicije gdje zvizde meci oko glave. Upoznah Edina————————————————
Vranja. Nosio je pusku i kameru. Kameru sam mu iskIjucio, smatrajuci da se ne mora znati kako i ko se sprema da napadne cetnike, sumnjajuci u svakoga, pa i u Edina. Poslusao me i razumio. Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna cuvati tajnu, te da je profesionalac u torn poslu. Tako sam odlucio. Da li sam pogrijesio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donosenje odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to islo bez problema.
U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da ucestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve vikendice, u aksam 6.5.’92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je optimisticki, a mene je, cini mi se, drzao na distanci, ali rece da ce sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno. Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe. Poslije razgovora, zadovoljan sto ce biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i jos nekim starjesinama koji su bili u Pelamovom stabu. Slozili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obecavase, sto me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se moze izgubiti zivot lahko. U Bogusicima, Brigi Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan Serif Bukva rece: “Mi necemo pucati na komsije, mi smo se dogovorili da zajedno zivimo i nemojte da nam stvarate probleme” i nadnese se na mene, valjda zeleci da pokaze kako je korpulentan i da me zastrasi. Prethodno sam saznao da ima puskomitraljez M-72, 7.62 mm u kuci. Kupljen ili dobijen?
“Hoces li dati bar puskomitraljez da ponesemo, nemamo pusaka?”
“Ni govora!” odgovorio je.
Ustao sam da mu pokazem da me bar nije zastrasio, ako nije htio da pomogne. A njegove komsije su sutjeli i, cini mi se, odobravali ono sto on govori. Eto, to je nas covjek. A iz naselja Kamen cetnici danas pucase po putu za Bogusice i Bogusicima da zastrase Muslimane. Nazalost, Serfana nisu uvjerili da su pucale njegove komsije.
Ipak, jedinica Visegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoruzati kakvim- takvim puskama, izadje na brdo Matija sedmog maja i sa blize distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne mozemo prici. Hrabar momak sa tog podrucja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodic, a jedinice sa podrucja Mravinjca i Vitkovica ne stigose u dnevnom terminu, vec u ponoc, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se vise nije moglo, jer tesko da ce se vise skupiti borci iz Gorazda, a Visegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.
Veliku hrabrost jos jednom pokazuje Midho Drljevic kao i jedna zenska osoba, Bugarka Dijana Marinova. Oni se ukljucuju u jedinicu i idu na———————————————–
Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvrsenje zadataka, ali nije smio dalje od brda Matija. Svoju automatsku pusku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemacki smajser.
Posto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su isli sa pistoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi pricuva pusku na trenutak. Bijase to meni dobro poznat Redzo Tufekcic, komsija iz Visegrada. On je odmah prisvoji i bez obzira sto sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me poslusao. Davao sam mu njemacki smajser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom pusku mozemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.
Tako ja sa starim smajserom krenuh u bitku, sa puno opterecenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo Babu i uzmemo top, kako bismo mogli cetnicima vratiti koju granatu.
Od boraca iz Visegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam sve respektovao. Ali, ponasanjem u torn vremenu zajednickih priprema za odbranu od neprijatelja, svojom odvaznoscu, cesto neposlusnoscu, na sebe su skrenuli paznju Tabakovic Bekir, Kahriman Ramo i Abdulah-Dule, tako da sam od njih ocekivao da ce oni biti i zestoki u bici koja predstoji.
Mravinjcane je vodio Kulovic Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponoci izmedu 7. i 8. maja, imao sam utisak, sto se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci slusaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad, izdali posljednja uputstva starjesinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa celnim izvidjacima i vodicem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, pazljivo prateci svaki sum. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obicno uz celno izvidjanje. Na vrh Babe poslano je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminise navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamocu.
Posto se kolona jako tiho kretala vodic je, bojecii se da ne svane, poveo glavnim, kracim putem i doveo nas pred naselje Gornja Brda i trazio od mene dalju komandu. Vidjevsi da cemo biti primijeceni i da smo, vjerovatno, vec primijeceni, odlucio sam da napadnemo, ali sa sto blize distance, tako da smo cetnike bukvalno probudili. Koliko sam mogao brze, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Vecina starjesina i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnoim bez veze i cilja, je i one sto su skolski izvrsavali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam Kuleta, Benka i vecinu boraca sa Mravinjca, kao i odvazne Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira Covrk Halida na kljucnoj poziciji. Drlja Midho Drljevic, Hodza, Velid Hajdarevic, Maid Covrk, Edo i Zaim Kustura, Mujo Draguij ja i jos dva-tri borca, smo————————————————-
prosli okolo u potragu za topom i sa boka napali cetnike. Vatra je bila zestoka. U jednorn momentu ispade mi bomba iz prirucne fiseklije i stigoh je niz jaku strminu, rizikujuci da poginem trceci prema cetnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijethi da name moji pucaju, i to Mravinjcani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve odlike potencijalnog cetnika. A u toku naseg susreta u noci nisu me vidjeli, vec su samo culi moj glas. Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutirn, nije. A zasto?
Nakon sto su cetnici razbijeni, odnosno, unisteni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do doktora Benka, da vidim sta dalje da se radi .Pozurio sarn sa borcima koji su bili sa mnom. U obliznjoj bukovoj sumi, su stabla bila odlican zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko sedamdeset metara. Nisam znao da li su cetnici ili nasi, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i pokusah naci grm za masku.
Ponovo pogledah i vidjeh sest boraca koji se krecu sumskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju naprijed i bocno. Odjednom se razvise u desno i pocese zauzimati zaklone. Vec su bili na pedesetak metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojnickim cizmama, krupnim i zastrasujucim glasom upita:
“Ko je to tamo?”
“Nasi,” odgovori neko od mojih saboraca.
“Dodjite ovamo,” rekoh ja i podjoh naprijed.
“Ajte vi ovamo,” rece onaj bradati krupni cetnik
Tog momenta nisam bio siguran da li su to nasi- Mravinjcani ili cetnici. A sa nama nije bio nijedan borac sa Mravinjca. Jos se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prisli, na desetak metara, jedan od cetnika je kod Zaima Kusture Hodze, koji je izvirio iza zbuna, primijetio beretku na glavi i pao od straha. U istom mornentu zacuo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne znajci da smo u bliskom kontaktu sa cetnicima, zabrza:
“Kapetane, ubise cetnici iz onih kuca,” pokazujuci rukom prema kucama.
Cuvsi to, cetnici zaskocise iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim
sam se ja gotovo rukom pozdravio, skoci iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, nesto blize njernu. A meni je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog cetnika. Bukva je bila debljine oko jedan metar, a cetnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je vec cijev puske usmjerio na gornju,
njegovu desnu stranu debla, trazeci cilj da gadja. Vec je pocela————————————————-
pucnjava oko nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam cetnika iza bukve. Cijelo vrijerne smajser sam drzao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevsi cetnikovu cijev sa gornje strane bukve, prisao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivsi mu smajser pod srce proderao se gledajuci ga u oci i ruke: “Predaj se, gotov si!”
Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju pusku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajuci je prema meni. Cim sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obarac smajsera. Nisam cuo pucanj. Pogledah u smajser i vidjeh usta cahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim cetnicima. Vrijeme je stalo. U meni su se, u djelicu sekunde, izmijenjale uzasno visoka tempratura, koja je izazvala naglo znojenje i strasna hladnoca, koja je ledila, cini mi se, znoj na celu. Razum je funkcionisao, a naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vjecnost. Pred ocima su mi se redale slike:
Bosne za koju ginem
Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah preostalih da ih satane ne namuce dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao najveci krivac, ne mogu pomoci, jer me ubise dusmani.
Bosne, koja odise ljepotom, u kojoj izvire i zivi ljubav, a nema samo onih, sto joj dusu htjedose uzeti. A moj mezar je sav u zelenilu i cvijecu. Na mezaru pise -Poginuo je da Bosna zivi! U potpisu: njegovi saborci.
Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispracajuci me, neki placu, neki se suzdrzvaju, ali cujem sve sapate i u usima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starjesina. Ludo je poginuo, nije htio nazad. Svaka mu cast. A oni sto napustise ranije bojiste kao da gore u plamenu. Muce se da prezive pogled rnojih ociju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im dozivljenom istinom.
Majke i oca koji su culi da sam poginuo nakon desetak dana. Majcine suze i jecaji, gubljenje razuma, udari srca, udari rukama po podu u nasoj kuci na selu, sa rijecima: ‘Sta dusmani uradise, sto mi ubise moj ponos, bolje da me vise nema.” A njene najblize komsinice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je smiruju govoreci da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna sta je sa njihovim sinovima i sta je sve ceka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, usao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvsi lice prema podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kraceg vremena, prisao majci i rekao sa tugom i ponosom: Poginuo je hrabro branivsi Bosnu.”
Supruge i kcerke, koje su saznale tek navece, cuvsi kako Merso, Fatimin sin, prica svom komsiji Ismetu o tome, slucajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca reci da se to dogodilo. Dzevada se izgubila—————————————————–
odmah a Amila moja kcerka, kroz plac govori: Mama, sta ti je? Mamice, probudi se!’ Fatima, rodica moje supruge i njena kcerka, pokusavaju je umiti govoreci: “Amila, nije lutko mami nista”. A Dzevadu samaraju i prskaju vodom. Neko od komsija odlazi po doktora. Dzevada dolazi sebi, grli Amilu govoreci joj: “Nema vise tvoga baba. Ko ce sa tobom igrati remija, taca, saha i ostalog. Ko ce ti donijeti cokolade, igracke i cipelice?”
Brace i njihovih porodica:
Adema, koji u Sarajevu trazi priliku da osveti brata i uspijeva u tome.
Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:
“Oslobodicemo Bosnu, brate!”
Enesa, koji to cuje u Njemackoj nakon tri mjeseca. Zajeca i pocne se
spremati da osveti brata, psujuci cetnicima sve sto mu na um padne i nasima,
koji nece da krenu da brane Bosnu, i popivsi previse bude pretucen od nekog
Srbina u njemackoj kafani.
Halila, kome na poslu u “Terpentinu” u Visegradu, sapnuse nasi kradom, da su culi da se mora ispariti sto prije iz kruga,jer su culi i neki Srbi, koji su provjereni cetnici i trazice ga, nasto on riknu u plac: “Neka me uhvate,
evo me!” I uhvatili su ga njegove bivse kolege: Brane Krsmanovic, Stevo
Kovacevic, Dusko Samardzic, Slobo Pavlovic i udarajuci ga sproveli u zatvor
unutar kruga “Terpentina,” ne dozvoljavajuci Tajmi, snahi, da mu pridje,
sutajuci je nogama kada im je pomenula da su cetnici i zlikovci.
Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta licio, njenih krikova i
valjanja po zemlji, udarajuci rukama u zemlju, kao da nisu njene, gubeci se,
ali ipak tjeseci majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj specificnim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.
Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od
trenutka sva treperi, drhti i ne zna nista. Izgubila je razum i samo ponekad upita
“Gdje je moj Ahmo?’
Badze Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao
da ne zapostavim bracu. Slusam, kaze: “Znao sam.” Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo sto ne provru iz ociju i opsova mater cetnicku onima koji su me ubili, dodajuci da ce me osvetiti.
Kristalno jasno vidjeh svoju dzenazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.
Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu,
badzu Senada, mjesto dzenaze i dzenazu. Vidjeh i one kojima bas i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zasto, ali i oni me ispracaju na vjecni put.
Vidjeh posebno Hodzu Zaima koji je ucio na mezaru i grumen koji bas on prvi baca, a zatim i ostale koji me zatrpavaju, ali nikako—————————————————
da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vraca. lpak, vidjeh fino obradjenu humku i cuh Fatihu svih koji su mi klanjali dzenazu.
I jos puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, proslo je ispred mojih ociju, tako da sam pomislio da je vec proslo nekoliko godina, a ne tren, mozda sekunda.
I dalje vidim onog ogromnog cetnika pred sobom i cujem njegovo mrmljanje, ali pusku, koju drzi objema rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastrasujuce, kao da se davi u viru neke divlje rijeke. Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i najezio. Zamolih Allaha dz.s. da mi pomogne u svojim mislima. I doista, pomogao mi je davsi mi razum i koncentraciju. Vise nisam bio nimalo zbunjen.
lspustih smajser, hitro udarcem po pusci objema rukama izbih mu pusku iz
ruku, kao da su djecije a ne snazne, divovske. Dalje je sve islo kao na filmu: zestoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je cijelo vrijeme trckarao moj saborac Hajdarevic Velid sa puskom na gotovs, trazeci nacin da puca u njega, ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa cetnicima, mada sam cijelo vrijeme bio u kostacu sa “mojim” cetnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove po tijelu ispod njegovih ruku – kandzi. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, drzeci za vrat. Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah nize njega, iza ledja, a koju sam pravovremeno primjetio. Cuo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom. Vidio sam kako cetnik zakoluta ocima, a ruke mu odjednorn klonuse. Pade na zemlju svlaceci se niz bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarevic, sav zadihan i oznojen izasu rafal, valjda ne vjerujuci da je cetnik mrtav i rece: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve zavrseno.”
Uzeh svoj smajser i “cetnicku” pusku. Pogledah okolo. Cetnika nema, a moji cekaju da ja krenem prema glavnini jedinice i doktoru Benku.
Brzo stigosmo do doktora i on mi rece da imamo tesko ranjenog Halida Covrka, rezervnog oficira, ciji je brat Maid tu, uz nas. Jos dva borca su teze ranjena i moraju se nositi. Vec se dosta boraca jedinice sa Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo tesko skupiti ekipe za nosenje ranjenih. A moralo se racunati i na obezbjedenje ledja i bokova u
transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak boraca slobodnih. Doktor me upita:
“Sta, mislis, Sejdicu, sta da radimo? Hocemo li nastaviti prema Glamocu? Ovi ranjeni moraju hitno do bolnice.”
Pogledah bojiste, dolinu ka Glamocu, prema preduzecu “Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu. Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim ocima koje mi govore: “Spasavaj nam zivote, dok mozes.” Cetnike—————————————————
vise niti vidim, niti cujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali cekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka. A top, koji sam po bojistu trazio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, vise od kilometra. Odlucih da sto brze transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset boraca dok se ranjenici ne evakuisu na bezbjednu lokaciju u sumi prema Matiji. Uzeh ranjenog Covrka, nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zasticen od eventualnog dejstva, a on se trznu i preostalorn snagom rece:
“Nemoj tako, ne mogu izdrzati’!’Nosi me za ruke i noge!”
Vidjeh bolni izraz i grcenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku. Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lakse transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i tezak oko sto kiligrama i nosilo ga je desetak boraca, sa cestim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao sta smo to ucinili. Tesko mi je palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da ce se spasiti, da ce u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo stigli do topa, a mi produzili za Glamoc. Zadatak nije zavrsen, ali su cetnicima naneseni veci gubici. Oslobodjena je znacajna kota koju niko nije imao braniti. A logicno je bilo da tu ostane jedinica sa Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, cetnici su osjetili da ih mozemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da vise nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog znacaja. Po dolasku u selo Kalac cuo sam puno komentara, od onih kako ce cetnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da su cetnici odavno zasluzili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisase tiho, da ja ne cujem, kako su oni pucali u mene, misleci da sam cetnik. A nisu samo oni mislili da sam cetnik. Mislio je to i onaj nesretni cetnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla kostati glave, a mozda i spasila glavu. Po dolasku u Gorazde Drlja, Hodza, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo misljenje o onom sto se na Babi odigralo. Cini mi se da je Pelam bio vise kriticar nego sto je objektivno cijenio, ali ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoruzanje koje su borci zadrzali za sebe, jer kako kazu, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najvise me zabrinjavala puska koju mi uze Redzo Tufekcic i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne zeli vratiti vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan trazi da je ja pronadjem, sto nisarn uspio.
Tesko mi je palo kad sam saznao da je umro Halid Covrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno sa Izom Efendicem, starjesinom iz Gorazda, sam otisao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom, vjerovatno bih poginuo na putu za Glamoc.————————————————–
Halida i druga dva ranjenika smo pokusali evakuisati prema bolnicama u Uzicu ili Pljevljima, jer je to jos moguce preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Gorazdu, zato sto su ranjavani uglavnom od cetnickog granatiranja grada i dejstva svog raspolozivog oruzja po gradu. A onda humanost u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao proci na Ustipraci, gdje su vec bili vojnici JNA. Halid je vracen ka Gorazdu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahrnet dugi. Poginuo je kao sehid, stavsi medju prvima u odbranu slobode bosnjackog i drugih naroda Bosne od cetnicke zablude da nas unisti i pokori. Tesko mi je bilo prici njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u noci izmedju osmog na deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo cetnika ometalo dzenazu, a danju se ne bi mogla zamisliti bez tragedija, zato sto su cetnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Gorazdu. Njegov brat Maid je to vrlo tesko podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.
Rohci i Trbosilje
Cetnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i cetnicke pozicije, uvezivali jedinice, pokusavali pronaci najlaksi nacin da zadamo sto zesci udarac, kako bi imali sto veci respekt prema nama, a mi tako oslobodili sto vise teritorije i bili sto blize Visegradu. Hodza je pokusavao izvidjeti Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj znacajan udarac.
Mene je vise interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Visegrad. Ali, cetnici nas preduhitrise i u svom stilu, tamo gdje nema otpora na podrucju Orahovaca spalise nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko dizao dolazio je sve blize Medjedji. Sa komandantom staba i jos nekoliko clanova sam se sastao odmah. Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otisao sa Hodzorn na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim marsom krenuli precicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije imao nikakvo naoruzanje. Dosta ih je bilo sa “luntama,” rucno pravIjenim puskama, a tridesetak njih je imalo automatsko i poluautomatsko oruzje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku posli u potkosuljama. Kada smo vidjeli da su Cetnici u Rohcima, jos smo pojacali brzinu kretanja, tako da neki borci to nisu mogli izdrzati.————————————————
Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog podrucja da mi objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam prisao potpuno selu, ocijenio sam da ce biti vrlo tesko. Sa komandantom staba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz blizeg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je veliki broj u sikari na jednorn uskom putu. A cetnici, stotinjak metara od nas, pale i zare, nose sto je vrijedno iz kuca, nadajuci se da ce im dobro doci. Tako su vec uradili sa dosta muslimanskih naselja na podrucju Visegrada.
Odjednom se cula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, vise od mjesta gdje sarn stajao i osmatrao prostor, i vidjeli cetnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vristi sa prozora. Doziva Turke i balije, valjda ne sluteci da ga cuju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali ce sprijeciti njegov pir. Sa Trtetom se konsultovah. Trazio je moje misljenje, a i nije bilo puno izbora. Odlucismo da ja sa svojom grupom podjem malo lijevo i vise, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude najpogodnija prilika. Moguca je samo kurirska veza. Otisao sarn lijevo i vise do raskrsnice puteva prema Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnuse dva cetnika koji su se prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimiani hoce suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi rece:
“Nek’ im sad UNPROFOR pomogne, jebo ig on!
Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sarn naredio borcirna da ne pucaju, jer nisam znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije zelio da se puca na onog cetnika sto pusta rnuziku i pali kucu, ali ne bi vakat. Iz ovoga zakljucih da ima cetnika koji nisu za rat, ali i to da ce njihove vodje naci metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rjesenje.” Sve po idejama velikosrpstva i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Milosevic, Karadzic i slicni.
Pozicija u kojoj sam se nasao sa desetak boraca bila je vrlo losa. Pretrcah do raskrsnice i uvidjeh da je bolje, a zatirn u sumarak iznad raskrsnice, kako bismo bili sto vise maskirani. Prateci me, borci su se cudili, a narocito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kaze da je on marinac i da ga helikopterom treba dovesti na bojiste da zavrsi bitku, i naravno, vratiti. On mi rece:
Se jdicu , jesi li normalan? Gdje nas to vodis? zive ce nas pohvatati!”Tacno je da smo isli cetnicima bocno i iznad njih, da ih vidimo kao na dlanu, ali nesto nisam mogao pretpostaviti. Put kojirn su cetnici stigli mi smo presli. Taj put vodi ka Zaglavku, gdje se nalazi cetnicka jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su cetnici otkrili nasu glavninu jedinice, pocela je zestoka paljba. Po glasovima koji su se culi, uglavnorn od cetnika, vidjeh da
im je gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomoc. A pomoc irn se javlja sa brda———————————————–
iznad nas. Nisam poznavao teren na ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem ce pomoc doci. Pokusao sam, po mjestu odakle dolazi glas cetnicke pomoci, ocijeniti poziciju i prateci vizuelno put ispod nas i njegovo desno penjanje, zakljucih da pomoc prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok pomoc ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruzenju, bez izgleda da se izvucemo. Cetnicka pomoc je stigla bezglavo brzo. Po udaru cizama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je moguce, zasticeni i saopcio pocetak dejstva kad ja pocnem pucati. Bilo je razlicitih komentara boraca, straha, prijedloga da se izvlacimo, ali ipak su slusali komandu i cekali pocetak. Imali smo tad jedan snajper i ostalo poluautomatsko i staro automatsko oruzje (dobosar smajser i slicno). Borba ispod nas se rasplamsala, a cetnicko pojacanje stize i zaurlase uzvicima:
“Fataj balije zive!”
“Sve cemo vas poklati!”
I slicno. Kada sam vidio da je pomoc kompletna stigla i da iznad nema cetnika, poceo sam sa paljbom, gadjajuci u grupni cilj cetnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su culi pucnje iznad njih. Moji saborci su otvorili zestoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam desno od mene Nijaz Dizdarevic uopste ne nisani, vec zmireci izbaci pusku iza grma – kukrike koji mu je bio dobra maska, ali nikakva zastita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog “marinca” Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. Cini se da su gadjali mirnije i preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da stede municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. Cujem glasove cetnika koji su se, kao pcele u kosnici, vrtili u krug, trazeci bilo kakav zaklon i pitaju:
“Koje gore?”
“Ko puca odozgo?”
“Nenade, jesi li to ti gore?”
“Javi se ko si, ili cemo pucati!”
Mi smo osuli po njima, a posto su nasi sa druge strane dejstvovali, izvlaceci se nazad ka Bijelom potoku, cetnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokusali su nas zastrasiti paljbom iz sveg naoruzanja, nasto sam naredio da se borci pojedinacno izvlace vise, bojeci se da nas ne stave u usko okruzenje, obzirom na vrlo slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer cetnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Doduse, cetnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Usli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta pocetka naseg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a cetnici su rafalali po sumi ispod nas, bez hrabrosti da udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je———————————————–
dobro sto smo usli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i mokar od znoja, prisao mi i rekao:
“Daj vodi nas odavde kapetane, sve ce nas pohvatati zive!”
“Nece zive, sigurno, Ramo,” rekoh mu i dodadoh:
Prati svoju stranu i dobro se maskiraj.”
Nastao je tajac koji je mogao biti cetnicko privlacenje prije nego bilo sto drugo. Obilazio sarn borce da provjerim koliko imamo municije
i kako se osjecaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se zeljeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca. Izasao sam iz tog naseg kruga da pokusam naci mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio cetnike koji se privlace. Pretvorio sam se u uho i oko i nista ne primjetih citavih pet minuta. I kada sarn htio poci, sa stjencice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pjesackog puta i u istorn momentu cuh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu cetnika kako ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, sto je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlacili se prema Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. Cuh i psovku:
“Jebo te Bog, kako to ides?”
Bio sam na sesdesetak metara od cetnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlace ili je to dio jedinice. Vratih se u moj krug i saopcih Nijazu Dizdarevicu, koji je
bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u mene, cekajuci, sta dalje? Naredih da idemo vise, kako bismo pokusali presjeci put cetnickoj koloni. Brzo smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem cetnici ne naidjose. Vise nije bilo svrhe da idemo za njima, a i neizvjesnost je bila svc veca. Razmislajo sam, ako mi bude neko ranjen tesko cu ga izvuci. Ili, ne do’ Bog, neko pogine. Odlucih da pokusam doci do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopci stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta staba, Trteta Mehmeda Tvrtkovica. Ponovo smo naisli na mjesto nase pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam nista cuo osim lupanja mog srca koje me je ometalo da cujem hod cetnika ili sapat. Ali toga ne bi. Nakon tri-cetiri minuta odlucih: silazimo pravo na put, gdje smo zapoceli napad na cetnike. Opet reagova Ramo:
“Ti si lud. Sve ce nas pobiti. Cekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt.”
Objasnih mu da su cetnici vjerovatno vec svi pobjegli sa bojista. Ne htjede poslusati, vec doda da nece niko. Pogledah likove: Fudo Selimovic, dva borca prezimena Cancar, Samir Sabanija, Emil Kos, Nijaz Dizdarevic i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li ce sa mnorn ili ne. Kada sarn posao, posli su svi. Kad sarn izasao na raskrsce dvojica su bila iza mene,————————————————–
ostali u zaklonu koji su samoiniclijativno pronasli. Cekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni jos ne mogu vjerovati da nerna cetnika tu i cude se otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na cistinu.
Bojiste je postalo tiho, ni muha se ne cuje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne nasu glavninu i da kaze da me sacekaju,
ja cu da precistim teren. Pridruzi mi se Sabahudin Kustura i jos jedan Cancar. Pretrcasmo njivu sa vec nazrelom psenicom, do kuce iz koje je onaj cetnik pustao muziku u vatrenorn piru. Udjosmo u kucu stiteci jedan drugog, a kad uvidjesmo da nerna nikoga, bi narn lakse. Na zemlji su lezali mrtvi cetnici od kojih smo uzeli naoruzanje. Bilo ih je sesterica, a nismo stigli, zbog zurbe pregledati sav teren. Trazismo puskomitraljez M- 53, tzv. “garonju,” jer nozice nadjosmo. Ali, njega nigdje. Puno me mucilo to sto ne znam ima li nasih ranienih ili poginulih u glavnini jedinice, pa pozurih ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoci u stranu i podje bjezati, govoreci:
“Cetnik!”
S puskom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno cetnik, ali ne mrda, zalegao. Pogledah, oci ne trepcu, pet-sest metara je od nas. “Mrtav” rekoh, ali Cancar i dalje bjezi.
“Pa sta se bojis. Pridzi mu.”
Shvatih da se on puno vise boji cetnika i da jos nije savladao strah, da
mu je i mrtav opasan. Vjerovatno su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, pricali da su cetnici opasni i zbog toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav cetnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog bivseg druga iz skolskih klupa.
Bijase to moj komsija Djordje Trifkovic, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz skolskih dana. Zajedno smo u istorn razredu cetiri godine ucili kako da zivimo u bratstvu i jedinstvu. I evo sta smo naucili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske drzave i u ime ideala cetnistva.
E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sarn ti saptao da to ucitelj Cirovic Milos ne primjeti. dobro se sjecam i u cetvrtom razredu osnovne skole zvao si me: “Akmete, da li sto nisi znao prelomiti jezik ili sto nisi htio? Do pocetka agresije misljah da je ovo prvo, a sada sarn ubijedjen da te tvoji nisu htjell nauciti i da poslije nisi smio, jer “H” naglasavaju samo balije. To je dio filozofije tvojih vozdova. Za sta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo srarnota, sto si bio naivan i glup. Znam da si kucu pravio sporo, s puno napora, preko puta kuce tvog oca Pere. I nekako si je zavrsio mukorn odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji ocekivali da ce uzivati u sreci s tobom, ti si krenuo rusiti tudju srecu, ubijati, paliti i pljackati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu ocekivati samo zlo u svom zivotu. Tebe je kazna stigla————————————————
odmah, druge ce u njihovom zivotu, ako vec nije. Ima Boga i Bozija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike naseg druzenja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja, nakon sto su saznali da im je Djordje poginuo paleci Rohce, muslimansko selo.
Sabahko me zvao vec trci put: “Komandante! Idemo, cekaju nas nasi, vjerovatno. Pozurimo.” Krenuli smo hitro prerna Medjedji.
Nasi su cekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili oprezni. Kad sam vidio Avdiju Sabanovica sa dvije puske i dokumentima ubijenih cetnika, obradovao sam se. Kad mi rece da niko od nasih nije poginuo, bio sain presrcan. Poslije sam ih kritikovao sto nam nisu pornogli i sto su se tako brzo povukli, ali sve je zavrseno hairli. Cetnici su dobili po nosu. Nece se lahko usuditi da podju u pljacku i paljevinu. Moraju racunati da ce ih cekati puno iznenadjenja i nasi odvazni borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo vise. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak cetnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan Cubara, kojeg su oni drzali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio vazne informacije o nama. Kada sam sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sarn zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i medju borcima i medju narodom. Imao sarn utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a borci, kao da zele da se dokazu braneci narod svoj, spremno cekaju cetnike. Ipak, i poslije ove bitke mi nemamo mitraljez ni puskornitraljez.
Drugi dio naseg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca, koju je vodio Zaim Kustura-Hodza, otisla je na izvidjanje prema Trbosilju, cetnickom uporistu sa kojeg su kontrolisali dio komunikacije Medjedja – Ustipraca, sprjecavajuci slobodno kretanje. Sa te pozicije cetnici su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice – Ustipraca i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.
Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj obali rijeke Drine sa desetak kuca. Tu sam nocivao u kuci Vezira Hurema. Cijeli stab je bio smjesten u tim kucama i svake veceri smo odrzavali sastanke staba sa obaveznirn tackama:
• anallza izvrsenja dobijenih naredjenja
• zadaci za naredni dan po jedincima (clanovima staba), jedinicama i sluzbama
I tek sto sarn sjeo udje Buco Nihad Dizdarevic, zaduzen za logistiku u Stabu, i rece:
“Hodza je napravio neku pizdariju, cuje se rafalanje na Trbosilju.”Istrcah na vrata, a ostali zagudise za mnom. Cujem poneki metak pojedinacnom paljbom i vrlo rijetko kratki rafal.
————————————————
“Idem gore,” rekoh Mehmedu Tvrtkovicu.
“Ma neces moci stici, treba ti vise od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak vec pada.”
“Idem pa dokle stignem. Ne mogu cekati. Mozda im treba pomoc”
Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze ficorn do vrha Kaostica. Prihvatih. Trazio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopci da se Hodza vraca, da je sve u redu i da ce nociti na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostica. Ipak odoh za Bucomi Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je zarobljen “garonja.” Prvi masalah.
Zarobljeno je jos nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puske. Bio sam sretan i jedva cekao da se sretnem sa Hodzom. Momci koji su ucestvovali u “lzvidjanju” su prepricavali sta su dozivjeli. Imao sam utisak da malo pridodaju, preuvelicavaju, ali mi to nije nimalo smetalo slusati tri i vise puta, u iscekivanju Hodze. On ce valjda reci realno stanje.
Pojavi se Hodza sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, deruci se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to “hohstapleri”, te da predlaze da se kazne. Poselarnismo se i cestitah mu na izvrsenju zadatka, a on nonsalantno prokomentarisa:
“Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju.”
Zatim je naredio borcima: “Dajte otpakujte tu municiju”.
Otpakovase momci koji su je donijeli
i onda iznenadjenje:u sanducima je bila zemlja. Hodza je htio da to zataska, rekavsi meni da cemo to sutra vidjeti, a borcima da sute. Medjutim, vec sutradan je cijela Medjedja znala da je Hodza donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. Cetnici su sanduke koristili kao grudobrane. Tako je ostalo prostora i za salu, a bolji povod nije trebao. Iste veceri vratio sam se u Hureme, gdje smo imali sastanak staba oko ponoci. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se svidjelo sto kornandant staba vodi zapisnik u svoju biljeznicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i privatna evidencija. Trazih pojasnjenje, a odgovor bijase kao da sam rekao nesto protiv drzave. Mislio sam da je dovoljno sto komandant staba vodi sastanak i da je svako drugi iz staba bolje rjesenje da vodi zapisnik. Uvidio sam da ce sa tirn covjekom biti puno problema. Takodje sarn uvidio da uziva da bude na vrhu, da se pita i uvazava. To ga je odusevljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i vodjenje staba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio njegov neprijatelj, nego i neprijatelj drzave i naroda. Cesto je govorio kako on spada u visoke politicare, a neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne nesto viase. Mene i meni potcinjene komandire je respektovao, ali nije uvazavao i cijenio rezultate koje———————————————
smo postizali. Povukao sam se da bih izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne mozemo lahko rijesiti.
U noci sarn dugo razmisljao da li sam pogrijesio prema Trtetu i zakljucio da nemamo rezerve ni boraca, a kamoli starjesina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najveci lopov, prevarant, kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo tesko je bilo pronaci metode da se privole svi profili ljudi, da rade to sto je najvaznije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i zivaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur, puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najveci akumulator svima da rijesimo svaku situaciju, uz spremnost da poginemo. U razmisljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u kriticnim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na vjezbi. Inace, kako bih u Rohcima donosio onako teske i naizgled vrlo rizicne odluke? Osjecao sam se jos snaznijim, sigurnijim u sebe i zakljucih da je to od onog bliskog susreta sa cetnikom na Babi. Tada sarn savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opterecenje koje bi umanjilo mogucnosti U borbi i komandovanju.
U naredna dva-tri dana nije bilo vecih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom Vrhu kod Visegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na podrucju Crnog Vrha i Strgacine, pokusavali i sa jedinicom na Pokreveniku, sto nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogucnosti ni znanja nisu takve da im se moze povjeriti toliko zivota, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo Memed Trtkovic Trte, zatim njegov pratilac Dzevad Mutapcic, Lubarda Mehmed, domacin i ja stigli na Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Docekali su nas primjerno, ali primjetih da vec ima vizija ko bi sta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i podozrenje prema Mehmedu Tvrtkovicu i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira voda vojne policije. Tada je doslo do incidenta koji je visio u zraku od pocetka. Smajic Himzo, covjek sezdesetih godina, osjecao se autoritativnim i htio je narediti ko ce sta biti u komandi jedinice i u jedinici. A imao je i licnih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokusao je ubaciti sto vise svojih rodjaka, sto je djellmicno i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predlozen Emir Mesic, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se ostro suprotstavio zet Smajicev, Hamdija Kolenovic, Sandzaklija. Prvo ostrom prepirkom, a zatim pistoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajicu i Sandzakliji koji su trazili belaj po svaku cijenu. Stajao sam po strani sve do————————————————-
momenta kada je Sandzaklija ubacio metak u cijev pistolja koji je bio uperen prema ovorn neduznom momku. Vidjevsi da niko ne reaguje i da se moze desiti da padne krv bez razloga i sa mogucim velikirn posljedicama, uskocih izmedju njih i rekoh:
“Stani, ne igraj se! Ovo se moze rjesiti bez oruzja. Jesi li lud, sta ti
je?”
U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandzaklija je bio uporan, zaobilazeci mene u liniji prema ovorn momku, koji se izmicao bez rijeci, bojeci se da budala ne puca, pogotovo cuvsi kako meni rece:
“Bjezi, ubicu i tebe! Skloni se, bogami cu pucati.”
Prilazio sain gledajuci ga u oci i govoreci da spusti pistolj. Kada sam prisao sasvim blizu usmjerih ruku ka njegovom pistolju. On se trznu nazad, okrenu se i otrca u Himizinu kucu. Pomislih da je opasnost po zivote mnogih, kao i moj, prosla, ali tek sto sam odahnuo, on se pojavi sa puskomitraljezom kalibra 7,62 mm. Poceo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesicu. Neki momci, koji su ga bolje poznavali, pritrcase i zaustavise ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled na Dzevada Mutapcica. Drzao je otkocenu pusku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandzakliji, ako bude morao pucati. Srecom, nije trebalo. Vidjevsi da nije moguce urazumiti usijane glave Trte i ja odlucismo da odustanemo od rada, jer vise nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo pokusali stisavati. Bez uspjeha. Steta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oruzja (oko stotinjak cijevi) i prva osamdesetcetvorka, “sijac smrti.” Moj prvi susret sa “sijacem smrti,” Bilo mi je zao sto nismo uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred “Cole”. To je gorko iskustvo u organizovanju i ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udruzili mislim da bi smo postigli daleko vise, bar u pocetnorn periodu. Ali sto se moze, moralo se dalje sa onlim sto je bilo moguce kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo tesko palo pa se, ispracajuci nas, izvinjavao, kao i veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajica i Sandzaklije.
Cetnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujuci tenkom sa
Zaglavka, kote koja dominira nad kanjonom Drine u sirem podrucju Medjedje.
Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored Staba bilo i dosta boraca
smjesteno u nekoliko kuca. Zbog slabe maskirne discipline borci su
primjeceni i uslijedilo je granatiranje. Srecorn, posljedice nisu bile tragicne za
borce. Uslijedilo je izmjestanje jedinice iz tog naselja u sigurniju zonu.
Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smjedten, rekoh:
“Najkasnije za sedam dana skinucemo onog “rogonju,” misleci na
tenk.—————————————————-
Priprerne za odlazak na podrucje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Gorazda u Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Dzankici, selo koje se gotovo popelo na planinsku zaravan prema Sjemecu i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajuci iz Medjedje. Tesko je izbaciti pogled do njega, a kamoli izaci nogom. Hajde, to je jednom. Predeverace se, mislio sam. Iz Crnog Vrha je stigla ekipa i ceka nas u Juzunovicima koda Dzankica. Kurir je donio poruku da je put prema Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju cetnickih pozicija. Na sastanku staba zakljucismo da prebacivanje mora ici nocu i to vrlo tiho. Inace, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac iznad Dzankica i tu pocesmo uredjivati logorsku prostoriju,. uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla. Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po nesto osim prvih, celnih izvidjaca i bocnog osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini licila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake. Obuca je vec bila izuzetno losa i raznolika, a odjeca jos kriticnija. Formacijska oprema je bila izuzetno rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali nesto sto je moglo liciti na formaeijsku opremu. Oruzje od tzv. “lunti” muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovackih pusaka tzv. sacmarica, do poneke automatske i poluautomatske puske. Eto tako je bila oprem1jena kolona od stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Visegrada i sprijece agoniju naroda, koju sam predvidio poznajuci cetnike i saznavsi sta su radili ovih petnestak dana u Visegradu i okolo njega, od onih koji su umakli ispod noza. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Visegrada do Zepe, stjeranih u tor u sirem podrucju Crnog Vrha. To podrucje izuzetno dobro poznajem. Tu sarn se rodio. Znao sam da to moramo sprijeciti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Kocarim, Kopito, Han Brdo, Sjemec, Gornja i Donja Lijeska su uporista cetnika na putu prema Crnorn Vrhu. Kako proci nevidjeno, necujno 1 sa toliko ljudi izmedu njih, ili kako ih osloboditi? Nismo jos sigurni ni sta je sa Dzankicima, iznad kojih se nalazimo. Da li cetnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a nocu obilazi kuce 1 uzima hranu, bjezeci u stijene ako vide cetnika na kilornetar. Jedinica je pojacana sa dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujuci se u noci, uz puno problema. U toj jedinici bijase Fahro Racic, moj komsija, sa kojim sam na pocetku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Visegradu. Tu je bio 1 Nezir Mesic koji je komandovao ovorn jedinicom. Bi mi drago sto ih ponovo vidirn, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komsije i prijatelje, a i zbog oruzja koje su imali. Sada smo puno jaci
Fahro, Nezir i ostali mi ispricase sta se desavalo u vrernenu moje odsutnosti u vremenu od cetrnaestog aprila do danas u i oko Visegrada,—————————————————-
Njihovo tesko kazivanje nekih istina mi je docaralo slike cetnickih paljenja i rusenja nasih sela, odvodjenja sposobnih muskaraca u raznim pravcima, mucenja i ubijanja na javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar pruzlli organizovani otpor, pa tako i poginuli, lakse bismo svi to podnijeli. Sa mladjim zenama je uzasno postupano, a prljava grupna silovanja Visegradjanki Bosnjakinja ostaju zlocin najsurovije mrznje i zivotinjskog izivljavanja. Slusao sam sve teske price ocevidaca, a u meni se stvarao cudan pritisak, kao da mi koza postaje pretijesna. Kao da cu eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehoticno udario glavom o direk brvnare u kojoj smo razgovarali, u selu Juzunovici, izmedju Dzankica i Bogdasica. Ispricane istine mi pomogose da dobijem novu snagu, ali i zelju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.
Posto je obezbijedjena logorska prostorija, u stabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili naselje Dzankice i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kise i hladnoce, da se vojska smjesti u kuce. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straza oko sela. Mjestani su potpuno iznenadjeni komentarisali od “Bog vam pomog’o, cuvajte se, pobice vas sve” do “neka i njima neko stane na put, vakat je.” Ipak, mjestani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo cetncko uporiste koje smo morali rijesiti bio je Zaglavak . Skinuti cetnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?
Zaglavak,planinskom travom obrasla visoka zaravan, duzine jedan i po kilometar, a sirine oko jedan kilometar, sa naglasenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u prvom izvidjanju na koje sam posao sa Sacirom Tvrtkovicem, sumarom po profesiji, hrabrim i hladnokrvnim borcem, koji je ovo podrucje poznavao kao svoj dzep. Nisam imao rjesenje kako bismo bez zrtava oslobodili Zaglavak. Sa oruzjem koje smo imali, nije bilo sanse da startamo prema Zaglavku direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rjesenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni cetnicke jedinice.
Nastavice se
Zasjeda
Vec se potpuno organizovao vojnicki zivot sa svim sadrzajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno. Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obuce i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i masta dnevna i nocna. Ipak, treba im saopciti da idu u zasjedu da bi skinuli cetnike sa Zaglavka. Nisam imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zakljucih, zajedno sa Sacirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Kocarima i sutradan ponovo dolazi na Zaglavak. Sa Sacirom i jos nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom, ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Kocarimu, cetnickom leglu i bazi za snabdjevanje jedinice na Zaglavaku. Pronasli smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prem Kocarimu, a time i veceg rizika. Nije se moglo birati. To smo konstatovali na Stabu osmog juna jer Bajram se priblizavao. Ostalo je jos samo dva dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odlucismo,napasti iz zasjede sutradan. Na dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogucnosti opskrbe odabrana samo polovina, tacnije pedeset cetiri borca “Cime i kako zaustaviti, unistiti ili zarobiti tenk, samohotku?” pitao sam se. A rjesenje je glasilo: hrabroscu i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakaze, onda benzinom. Treba pripremiti dvije flase da budu sto blize putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam komandire vodova i saopcio zadatak za sutra. Posto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i sustinu ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisacu na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam znacaj uspjesnog izvrsenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvrsenju zadatka. Komandiri su u noci pripremili jedinice. Rano ujutro, devetog juna, nakon dorucka, saopcavanja dodatnih zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvrsenje zadatka. Dio clanova staba, sa komandantom na celu, je takodje posao, sto je bio podstrek borcima. Bez vecih poteskcca, vrlo oprezno, po grupama, koristeci sve zaklone, a narocito maskirne povrsine, sumarke i travu, jedinica je stigla do mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u cetnickoj pozadini. Potcinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam kljucne pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se zadrzao kod borca Camdzije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom unisti tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kaze, ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva
———————————————
s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je trazio da on puca u tenk. Valjda je hto da se dokaze na startu i ja mu to omogucih, uz podsjecanje kako se puca. Treba da pogodi cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flasama benzina, takodje sam dao dodatna uputstva. Obisao sam i nisandzije puskomitraljeza M-53, sagledavsi kako su pripremili oruzje za dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hodza, Dzemo Omerovic, Nijaz Dizdarevic, Maid Covrk, Zakir Jamak i, naravno, Sacir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemise za dejstvo. Oni odvazniji cekaju ga s osmijehom, a neki su se vec povukli na rezervni polozaj. A tenka nigdje. Ipak je bilo vise ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju. Vratise se, ali sam znao da ce na kraju biti manje fajde od njih. To sto se culo stvarno je bio zvuk tenka, ali su ga cetnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku uvalu. Sa komandantom Staba sam se konsultovao i odlucili smo da se zasjeda ne pomjera, vec da ceka do mraka, pa ako tada ne bude cetnika, tenka ili smjene, povuci se na Dzankice. I kada sam pomislio da smo dzaba stigli, bar za danas, osmatrac sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvisenja mi dade znak da se iz pravca Kocarima cuje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara udaljene od mene, pojavi se kamion “Zastava.” Sta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? Sta je pod ceradom ovog vozila? Moze biti samo vojska ili oruzje i municija. Vidjeh vozaca i suvozaca i kamion koji veoma brzo ide prema meni. Oci komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:
“Hocemo li?”
Zatim cujem drugog, pita:
“Moze li?” A kamion je na trideset metara od mene.
“Mozeeee!” Dreknuh se da me svi cuju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam cuo, ali traja vrlo kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim pocese kratki povremeni rafali i pojedinacni pucnji.
Cetnici sa Zaglavka nisu znali o cemu se radi, ali vidjevsi svoj kamion, pokusase dozvati vozaca. Ali bez uspjeha.
Pogledah, iza mojih ledja su vec udarili “fuk” – razgulili nazad. Neki pucaju ne nisaneci i naravno, zazmire i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetise moj pogled, pocese nisaniti u neprijatelja. Nalazio sam se desetak metara od puta, a ispred mene cetnicki kamion, sav izresetan, iz kojeg jos neko puca. Najblizi kamionu su Alija Dzafic, Alija Sehic, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Dzafic pokusava da uskoci u kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:
—————————————————–
“Pazi, bomba!”
Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olaksanje poslije grca tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmace u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a Sehic pokusa ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih nista na njemu. Rekoh mu:
“Rano je jos. Ima ih unutra jos.”
Edo Kustura je pozvao cetnike da izadju da se predaju. Nije se cuo odgovor.
Granate i kisa metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon. Nisam mogao pretpostaviti da ce cetnici za desetak mmuta da nas nadju granatama. Iz pravca Koearima cetnici takodje zesce dejstvuju i priblizavaju se velikom brzmom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali srecom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u kosnici. Vise se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema, nama. Pogledah iza ledja. Vidim cisto. Nema ni nasih “fukovaca,” niti cetnika. A ispred mene samo cetiri borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Ockivao sam da ce eksplodirati. Tada vidjeh da je Sehic ostao da lezi. Primjetise to i preostala tri borca. Pritrcasmo mu, ali nije bilo pomoci. Vec je bio mrtav. Pokusasmo da ga izvucemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljustale granate. A i cetnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokusao sam dozvati pomoc, ali nista se nije culo. U mom vidokrugu vise nije bilo nasih boraca. Povukao sam grupu sto metara vise od puta, u pravcu Sjemeca, nadajuci se da tu ima nasih. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomoc. Avdo Duran je bio ranjen u stomak i njemu je bila potrebna pomoc. A cetnici i dalje zestoko pucaju oko kamiona. Nije bilo moguce vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvuci ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po Alijino tijelo cemo doci u toku noci. Neka mu je rahmet i od Allaha dzenet vjeciti. Izvlaceci se ka Dzankicima stizali smo grupe koje su se, kazu, “zadnje” povukle. Uvjeravajuci ih da nisu zadnje, izdao sam naredenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlacenju.
Puno buke, galame, komentara, prepricavanja, opravdavanja ranijeg izvlacenja i osude drugih, bili su dobra orijentacija cetnicima da nas prate artiljerijski i pjesadijski” pa sam naredio da se muha ne cuje do Dzankica. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Iduci ka Dzankicima razmisljao sam samo o Aliji Sehicu. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kazu oni koji su bili uz njega, a sam me je uvjeravao da je ubio dva cetnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, ukljucio se po sopstvenoj zelji. Imao je puno snage, a malo vise kilograma za svoju osrednju visinu. Pocetak agresije ga je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inace je zivio i radio u Sarajevu.
—————————————————-
“Sto njega izgubih? Pa on je mozda najbolji, je li mi to kazna,” razmisljam. A zelio je samo da spasi svoj narod od onih, koji do juce bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u podrum, odlucan da pokaze kako moze bez straha postici vise od onoga sto je njegov zadatak. Prije agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac poginuo. Kako sada prenijeti najblizim. To su ovaj put preuzeli da rijese moji komandiri i saborci. A meni je dusu stiskalo to sto je ostao na bojnom polju i sto ga ne izvukosmo. Odlucih, na Sacirov prijedlog, da se posalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u noci, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam posebno naglasio, sto je i uradjeno.
Straza oko Dzankica se malo usplahirila, sto sam vidio u kontroli strazarskih mjesta. Naredih da se pojacaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi cetnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba da se boje zanociti na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Prateci njihovu reakciju, to se moze zakljuciti. Sta su uradili i kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, jos nismo znali.
lzjutra rano 10.6. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao, cini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno razlicih snova i svi su bili za mene teski, tako da sam, progledavsi, skinuo brdo tereta sa sebe i poceo normalno disati. lpak, bio sam radostan sto su snovi prosli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvjestaju komandira jedinice koja je davala strazu, noc je protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki strazari bili u samom selu Dzankici, bojeci se odmazde cetnika.A gdje su cetnici sa Zaglavka i koja ih muka muci, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut. Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvjestaja komandira o stanju u jedinicama, sa Sacirom i jos desetak boraca uputih se na Stolac, obliznje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.
Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle osmatrasmo puna cetiri sahata. Nista znacajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se cetnici sepurili, kao juce.
“ Spremaju nesto,” rekoh na uho Saciru.
“Moguce,” rece jos tise. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uocismo neke promjene. Daljina sa koje smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a nasi dvogledi su uglavnom stare “sklepe” pa se cesto cinilo da cetnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopce. Nismo mogli izvuci nikakav siguran zakljucak, osim da nesto nije u redu, da su necujni i
——————————————————
nevidljivi. To mi bijase signal da su lose prosli u jucerasnjoj zasjedi ili da nesto opasno pripremaju. Sa Sacirom, Hodzom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom, Fahrom Kadricem Vatrom, Zakirom Jamakom i jos nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da ocekuju neki napad cetnika. Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hodza:
“Sutra je Kurban-bajram, komandante,” odzvoni mi to kao kritika u usima i osta malo duze da me opterecuje, jer nismo otisli za Crni Vrh gdje vecina izbjeglog naroda iz Visegrada, oko tri hiljade ljudi, ceka nas dolazak. To je vec dojavljeno prije tri dana. Znam, Hodza me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe hocu, jer olahko sam obecao borcima da cemo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu da tenka nece biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga doduse ne vidjeh, ali iskreno ocekujem i vise od jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemoguc jer su cetnici uzrujani i sve ce uraditi da nas sprijece u bilo kakvom pokasaju, a kamoli u marsu kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto boraca.
Dodjosmo u selo Dzankice. Radoznalih je previse, cekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono sto sam vidio u obliku izvjestaja clanovima Staba i komandantu Trtetu. Strazu smo danju postavili blize neprijateljskim pozicijama, a nocu ce se povuci na strazarska mjesta blize selu. Bio sam vec puno nervozan kada su clanovi Staba naglabali da li ici sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti cetnike na Zaglavku ili cekati sta ce oni poduzeti. Ipak, odlucili smo da ostanemo na Dzankicima i dalje, a sutra cemo vidjeti mogucnost da dojavimo za probleme nasima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na iznenadjenja.
Odredismo momke koji ce se provuci kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Visegrad-Rogatica, na mjestu Kopito, proci do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u sumarstvu i poznaju dobro sumom obraslo podrucje od Dzankica do Crnog Vrha. Moja zelja da za Bajram stignem u Crni Vrh, da svima koji nas cekaju kazemo: “Bajram Mubarek Olsun,” bila je velika i prije deset dana kada obecah borcima, a sada uvidjeh da moramo stici za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka cudna hladnoca. Odjednom zadrhtah ispred kuce komande na Dzankicima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojeci se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na celo i vidjeh sliku pokolja i to da se za sutrasnji Kurban-bajram cetnici lzlvljavaju sa isjecenim komadima tijela Muslimana u Crnom Vrhu, nudeci rodbini isjecenog njegove komade uz podrugljivo “Kabul hosum” i “Alal hosum” koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci, zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i sva moja muka trenutno nesta. Obuze me cudna toplina i
——————————————————-
odjednom se preznojih, a pred ocima mi suka nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena uca naroda koji je docekuje. Susreti pojedinaca koje sam gledao u partizanskim
filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator izivljavao muceci nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo razlicitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da nisam cuo da me pozivaju na veceru tako da kuharica Fata Kadric, tek kada me rukom dohvati za rame, uspje da me dozove i rece:„Sta je sa vama, komandante, da vi mene uopce ne cujete?“
Cuo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto lazem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kazem bilo kome sta me “strefilo” prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na seciju gdje su vec bili clanovi Staba i komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kasiku za supu a ja ne htjedoh traziti. Sjedio sam oko minut – dva bez kasike, tek Fata primijeti da nemam cim jesti supu. Pokusa da nadje kasiku u kuhinji i ne nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojnickom kazanu i ne bi ni tamo. Neki clanovi Staba za sofrom su nudili da daju svoje kasike, neki pozurili da zavrse sa vecerom kako bih dobio njihovu kasiku, a ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja vecera negdje na drugom mjestu. Pozvah Sacira koji je vec vecerao da ide sa mnom.
“Gdje?” upita on sa cudenjem.
“Na Zaglavak,”rekoh mu dosta uvjerljivo.
„Sto komadante?” upita opet sa cudjenjem.
„Da vidimo da li su cetnici gore.”
Vidjeh da je jos mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevsi odlucnost u mojim ocima da krenem bez njega, ako jos nesto bude pitao. Cuvsi o cemu se radi Hodza skoci u svom stilu i rece:
„Idem i ja. Neces bez mene, komandante! ” A Zakir punih usta jedva progovori: Sta vam je veceras,” uze pusku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedzad i Avdija postavise puno cudnih pitanja i rekose da to nije pametno, a ako vec idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo nesto jace od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem. Na izlasku iz sela prikijuce se odvazni borci, Fahro Kadric i Kadrija Murtic.
Sacir jedini zna prilazne putice prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u ovom podrucju. Sve djeluje sablasno i zastrasujuce, sada kada prilazimo. Puno je mogucih iznenadjenja koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. Krecemo se u koloni po jedan, pazljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva. Prenesoh zamisao kako da stignemo do
vrha Zaglavka, nacin kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo————————————————–
toga nije jasno mojim saborcima, a to da nas sest ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, au niko od njih nije htio da pita o tome sto me puno cudilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono sto misum.
Slusajte, cetnika gore vjerovatno nema, au vi ipak idite pazljivo i po dogovoru.”
Ponovo naznacih:
“Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno.”
Bi im lakse koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje da cemo uspjeti i da sam u pravu. Cetnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u pocetku kao profesionalci, a kada bismo vidjeli da neko ide brze naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plasimo. To je bio moj zakljucak posmatrajuci ponasanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na spicu Zaglavka bilo je pripremljenih rovova i zaklona sto nas je zadrzalo nakratko. Uvidjevsi da tu nema cetnika, postadosmo previse slobodni iskazujuci veliku radost ne obracajuci puno paznje na okolinu. Poslije trenutne euforije dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.
Posto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i cist, ubrzo smo ustanovili da su cetnici udarili kompletan “fuk,” zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da oznacimo ovo kratkom vatrom iz oruzja; prvo prema Brodaru, cetnickom uporistu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetlecom municijom u zrak kako bi nasi znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema pa je zato i to zaboravljeno. Kada su culi pucanje na Zaglavku, neki nasi iz komande su potrcali ka Medjedji jer su, navodno, mislili da cetnici napadaju Dzankice. Bilo je razlicitih reakcija koje su se kasnije prepricavale, uglavnom kao komicne. Nas sesterica smo se osjecali presrecno kao nikad do sada, a ja kao da sam komandovao i dobio veliku bitku, sto i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za odlazak u Crni Vrh vec nocas. To je bila moja prva misao u povratku prema Dzankicima. Nisam bio zadovoljan kako smo obiljezili ovu vecerasnju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pistolj koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetlecim raketama damo do znanja nasim borcima i narodu da je Zaglavak slobodan.
“Obavezno zelene, bar dvije mi donesi”, rekoh Fahru koji je vec zurio.
“Donijecu,” rece i trkom ode ka Dzankicima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Dzankica i Zaglavka da cekamo komentarisuci i predvidajuci moguce reakcije cetnika, a poslije i nasih, na ovaj nas mali i veliki poduhvat.
—————————————————-
Stize Fahro sav zadihan, prilazeci rece da je nasao samo cetiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz smijeh rece da nasih ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.
“Avdija je sigurno kroz prozor fukno,” rece Hodza, nakon cega nasta prasak smijeha.
Ispalili smo prvu zutu, zatim drugu zutu, trecu crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam zelio reci da je opasnost prosla, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve musumane da ga provedu u duhu islamskih obicaja i vedrom raspolozenju. Sebe sam, gledajuci putanju zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutragnjeg dana. Da li je moguce, pomislih u sebi, hocemo li uspjeti nocas da se prebacimo? Hocu li uspjeti ubijediti Stab da to treba bas nocas? Hocu, ako Bog da, jer svi oni zele to, a to sto ima malo straha razbice se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom tragu rakete vidjeh cistotu borbe za opstanak Bosnjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u skoli vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu shvatih da nam moze pomoci samo Alah dz’.s’. i mi sami, boreci se za slobodu svoje zemlje i svih naroda u njoj koji je svojom osjecaju. U Dzankicima nas doceka puno cestitki i pitanja. Buco me pita:
”Sta ti bi pa k´o oprzen ode, sto ne zva,” a ja ga poklopih:
“Da si smio pos’o bi ti i bez poziva”. Sastanak Staba sazva Trte u svom stilu, obrazlozi vecerasnji i izlet na Zaglavak bas kao da je bio sa nama, a ja dodam ono sto je bilo posebno znacajno: da su stvoreni uslovi za odlazak u Crni Vrh te da predlazem da se krene sto ranije a najkasnije u ponoc. Cetnici su, vjerovatno, samo u Kocarimu. U vezi s tim je bilo komentara clanova Staba, ali se uvazilo sve na kraju.
Vodici su dobili posebne zadatke i zaduzenja, a dogovorena je marsuta kretanja, redoslijed jedinica i zadaci.
Nastavice se
Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu
Jedna kisna i hladna noc meni i clanovima Staba je bila dovoljna da shvatimo da ce se tesko logorovati bez opreme i bez hrane. Odlucismo smjestiti vojsku u sela, a ja predlozih kako organizovati odbranu. Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjace a zatim i ostale, i usmjerili ka selima Drokan-Zakrsnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slusali Camilovu komandu i cekali da mi stignemo da bi poceli pucati u cetnike, jer bilo ih je malo, a jos nisu sigurni da smiju ubiti cetnika koji im pali kuce ispred nosa i ubija komsije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se cetnicima koji su pokorili Visegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a clanovi Staba su pomogli u rasporedjivanju, smjestaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najvise su u tom dijelu radili komandiri nizih jedinica. Istovremeno su vrsena borbena dejstva: napadi cetnika i nasi napadi su se mijenjali. Nasi su bili diverzantskog tipa, a cetnici prave male ofanzive. Obicno su dovodili placenike zadnjeg vikenda u svakom mjesecu i tada su se vodile zestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo ratiste, vise ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja Visegrada iz kuca
————————————————–
nasih ljudi koji su znali gdje su ostavili secer, so, brasno, zito i ostalo sto se po noci moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma, pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Visegrada, gdje su cetnici mogli da se pojave svakog casa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u pocetku, a kasnije se odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja postovano. Ako domacin ne dozvoljava, nije prisiljavan. Sjecam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se nista izmijenili ni kada su borci u pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo je puno hrane za cetnike kada su stizali do njihovih kuca, a za nasu vojsku nisu imali nista, kako rekose.
„Dabogda im pusto ostalo,” bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teske, ali ipak daleko veci broj mojih poznanika i komsija je borcima i meni licno izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kuce i potrebna sredstva koja je imao. Ponajvise zbog takvih, borci su bili spremni gladujuci braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Cetnicima ispocetka nije bilo jasno zasto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio gojzerice-adidasove, sto sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vecini saboraca, obuca vec u junu bila problematicna. Posto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam isao kao leptir, a svakim danom prelazio sve vise kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao sam dnevno prelaziti i po sezdeset kilometara. Ovih junskih dana su cetnici trpili gubitke. Obicno su bill iznenadjivani na razlicite nacine, tako da nisu imali rjesenja kako da se suprotstave ili pripreme da pariraju.
Nakon sto jedna nasa grupa nije mogla da se izvuce iz ovog okruzenja, zbog cetnicke zasjede na prelazu komunikacije Visegrad-Sjemec, Stab je odlucio da se deblokira put napadom na cetnicko obezbjedenje puta, a za nosioca izvrsenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom ceterdesetak najboljih boraca, jer se radi o izuzetno slozenom zadatku, a iz Staba je radi inzinjerskih zadataka krenuo i Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, cetnika nije bilo. Kao da su osjetili sta se moze desiti. Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno cetnici zaustavili nasu grupu, ali zasjeda nije bila uspjesna, jer su nam cetnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je cekati vecernji sastanak Staba i referisati, sto ja nisam mogao. Predlozih Nusretu da idemo na “popravni” sto on veselo prihvati.—————————————————–
Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva cetnicka auta. Cetnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da rascisti put i pomogne jedinicama na tom terenu da nas rastjeraju. Posto sam znao da ta jedinica dolazi iz Visegrada, pretpostavih da ce se i vratiti kada prociste put. Proracunom vremena procijenih da cemo moci u povratku napraviti zasjedu na istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno blize Visegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopazeni stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara iznad cetnicog uporista na Okrugljaci, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljaci cetnici vec pamte po jednoj nasoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stici na mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijase duga desetak vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali racunao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se cula vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali licni zadatak svim borcima nije bio saopcen.
“ Hocemo li pucati?”, upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlucih.
“Hocemo.”
To moje hocemo se nije culo do prvih u zasjedi tako da oni jos nisu znali sta ce uraditi. Kada su prva vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puske u cetnike na otvorenom tamicu i rekao:
“Ozezi!!!!!” Svi borci su poceli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da cetnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stizuci da nanisane. Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteski. Vidio sam ih bespomocne, i odmah se sjetih kako se ti isti cetnici izvljavaju na civilma, starcima djecom. Oni ih stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa cetnicima za Bajram pucali. Ubili su ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesica, sada komandira jedne nase jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kucu po kucu i ubili sest civila, a isto toliko ranili. Eto, to su snazni i odvazni cetnici, to oni mogu, a vitestvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a cetnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne veceri. Bili smo zadovoljni——————————————————
sto smo cetnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam uniste narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Staba.
Moje prvo ranjavanje, przenje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakacen, tako da to nikom od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolisemo. Kad sam to prijavio, sanitetlija je pritrcao i pokusao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo nista potrebno. Bi mi zao pantalona, ali zasice to neko nocas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak staba u Crni Vrh. Ti sastanci Staba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obicno u dobroj atmosferi uz puno ozbiljnosti u pocetku, a zavrsavale se novim vicem ili “provalom.” Jedne prilike donesose zarobljenu zolju na sastanak staba, a ja u dobrom raspolozenju uzeh objasnjavati sta je i na kom principu djeluje. Neko od prisutnih, cini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja objasnjavajuci otvorih zolju u polozaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kaucu neki clanovi staba. Nasta panika, a ja cuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
“Nemoj okretati prema meni, sta ti je.”
Pogledah ostale, Benko i Hodza su legli od smijeha a Avdija je vec bio u cosku i sklanjajuci se iz linije kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
“Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim cudom!”
Vidjeh da je djavo odnio salu i sklopih zolju rekavsi da ovo ne smije da se radi uopste, a pogotovu u zatvorenom prostoru. Vecina prisutnih nije znala puno o zolji.
Posto smo oruzje svi nosili sa sobom, najcesce do u prostoriju na spratu kuce Mehemeda Karcica u kojoj su odrzavani sastanci Staba, bilo je i sa tim oruzjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka drzeci isti usmjeren ka plafonu, slusajno pritisno obarac. Pucanj je sve nas zestoko trznuo i preplasio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa sta ovo bi Avdija?” A Avdija u svom stilu uzvrati:“Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti”. Doktor se nasmija i prokomentarisa:
“Zaime, sto prepade covjeka?” Zaim ih pogleda obojicu i samo se cu njegovo “Hm.”
Svakog dana smo pokusavali iznenaditi cetnike na razlicite nacine, ali vodeci racun o municiji, bombama i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese “koliko istrosis, toliko zarobi,” bila je nasa parola. Broj oruzja se uvecavao, uglavnom pronalazenjem lovara i karabina kod nekih nasih lovaca” koji su zalili da im puska ode iz ruku, jer nece moci loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mucnih scena u uzimanju tog oruzja, a Avdija je ipak tu pokazivao vise odlucnosti i dosta spornih slucajeva je rijesio. Bombe
——————————————————-
smo rucno pravili na razne nacine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na prirucnim PT i PP minama, koje su donosile izuzetno veliki rezultat, sto je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
Cetnici su svoje gubitke tesko podnosili pa su to ispoljavali na razne nacine, obicno granatirajuci sela oko Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajuci koga stignu. U Visegradu su preostale civile tukli, mucili do iznemoglosti i na kraju ubijali, bacajuci ih niz Drinu, rijeku smrti i uzasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvuci u nocima mjeseca juna 92., cak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je ocajno tesko posmatrati bespomocne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjecajni krvnici za “ideale” cetnistva, a nismo mogli to sprijeciti. Ipak bilo je i uspjeha u nasim upornim pokusajima. Spasili smo nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teskom dramom. Samir Hasanbegovic i njegov mladji brat Velija su uhvaceni u Visegradu kao momci koji jos nisu shvatili da cetnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i racunali da ce ih zaobici hapsenje i surova smrt. Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapseni su i poslije puno maltetiranja povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Visegrada, preko puta sela Hamzici u kome je bila nasa jedinica jacine ojacanog voda. Cilj cetnika je bio zastrasiti nase borce i narod pokazujuci im kako ce proci ako se suprotstave cetnicima ili ako se ne odbrane, sto je dodatno motivisalo nase borce. Postigli su kontraefekte, a to su obicno radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali zrtvu, isli su redom, ako je zena ili djevojka, prvo su se izivljavali u hotelu Vilina vlas dok zrtva ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke zrtve su iskakale kroz prozor sa cetvrtog sprata da rijese svoje muke. Himzo Vilic i Dzevad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzicima, rekose mi dok sam nakratko odahnuo u Hamzicima, da bi pokusali da sprijece ubijanje nasih ljudi bar na Drini u Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokusaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na sto trebaju obratiti paznju i rekoh da ponesu samo duze cijevi, a da ih ide najvise pet. Sutradan su otisli do Drine, preko puta Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno cekali. Zlocinci i zrtve su stigil na mjesto uzasa. Cetnici su tri muske osobe izdvojili blize Drini i poceli se derati da se cuje do Himze, Dzevada i Nesiba Nuhanovica, nasih boraca, psujuci mater balijsku i slicne psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramaticnom filmu gdje spasioci stizu kada je smrt pred ocima. Oni silni okrutni cetnici tog momenta zaboravise na sve i bezglavo pocese bjezati ne zaustavljajuci se iza mogucih zaklona. Licili su na prestrasene miseve, a ne vise na one krvoloke i bandite pune snage da muce i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali sta se desava, nisu vjerovali da ih——————————————————
pokusava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo sto su pomislili je da su to pucnji u njih, koje su ocekivall. Ali, tada je sreca i Allahova pomoc bila uz njih, a nasi borci sa druge strane su imali ogromnu zelju da spase makar jedan zivot. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
“Bjezi u Drinu, plivaj dokle mozes.”
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa rece Samiru:
“Idi sine, ja cu probati da se sakrijem u ove rakite.“
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokusava odvratiti paznju cetnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac borio se za svoju djecu nudeci svoj zivot za minut produzetka zivota svoje djece. Kad su se cetnici zaustavili u bijegu, nasi momci su jos nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu stedjeli municiju kao Dzevad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su spaseni i prihvaceni na nasoj strani, a otac je ostao skriven i pokusao se se spasiti u noci. I uspio je.
Ovakvih i slicnih sudbina je bilo jos, ali ova je ipak bila najdramaticnija.
Velike drame uz nadljudske napore prezivljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Gorazde iz Crnog Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujuci ponajvise doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome je lezalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teskim uslovima, najveci broj je uspjesno lijecen. Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni veci operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Gorazde. Prvo, to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvaznih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim minimalno dvanaest pusaka i sa ovog podrucja i jedinica koja ce ih propratiti preko puta Visegrad-Sjemec, na kojoj su cetnici cesto bili u zasjedi cekajuci nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvece. Evakuacija je vrsena iskljucivo nocu i tiho, da se korak ne cuje, a kamoli jauk bola covjeka koji umire dok ga nose na pedeset kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nocna divljac,uskom i kamenitom, uz velike uspone i padove kroz gustu sumu najvecim dijelom ocekujuci susret sa neprijateljem. Dok bi se stiglo na Dzankice, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se vise od sto puta, a obicno bi ta najteza relacija trajala cijelu noc i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kocarim, leglo cetnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosace. Najvise bespomocnim————————————————–
osjecao se ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi iu iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao reagovati. Zato su ranjenici cesto dobijali bombe ill pistolj, a poneki je nosio i pusku ako je rana takva da moze pucati, kada to bude jedino rjesenje. Vjerovao je onima koji ga nose i stite da ga nece ostaviti, ali ziv u ruke cetnika nikako, jer su cetnici svima pokazali koliko postuju Zenevsku konvenciju, ljudska prava, covjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je presla granice zivotinjskog krvolostva, a njihov razum je bio u funkciji izivljavanja na zrtvi. Uvijek sam smatrao da obicni ljudi, srpski gradjani, tesko mogu brzo postati takvi.
Nas ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki sum, svaki nagli zastoj za njega je bio trenutak zivota ili smrti. Kisno i tesko vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a cetnici u tom vremenu nisu smjeli biti u sumi. Prethodno su imali puno nasih iznenadjenja te su izbjegavali lose vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi nas ranjenik prezivio put strave i uzasa, na Dzankicima bi ga cekao topao caj, previjanje i pomoc nosacima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje. Naredne veceri ranjenika je prevozio automobil do Gorazda, ali i taj put je bio vrlo rizican, jer ulazak u Gorazde vozilom nocu je bio moguc samo preke Ustiprace, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagica, voznjom bez svjetala i malim gasom. Cetnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Povrsnice, svaki pokret vozila koristeci IC uredjaje za nocno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u voznji bez svjetala na ulazima u Gorazde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini nacin da se udje u Gorazde.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopacima, sto nas je onemogucilo da brzo, asfaltnim putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i ranjenike, otvoren nakon insistiranja u vise navrata clanova Staba, i moje licno, kod Mehe Drljevica komandanta Kopackog bataljona. Bilo je slucajeva da ranjenici umru zbog zakasnjenja pred samim Gorazdem, ili u bolnici. Zato su nosaci dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi komandanta Staba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u Gorazdu nije imala hirurga, vec su hirurske zahvate vrsili zateceni doktori, sto nije bila potpuna garancija za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema Korjenica. Bio je neumoran u nastojanju da spasi covjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je pripremio nesto opreme, lijekova, tako da sam najcesce do dolaska hirurga u Gorazde ranjenike usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.————————————————–
Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i cetnici pokusavaju granatiranjem uzvratiti posuje svake bitke. Pokusavaju, uz pomoc elitnih cetnickih jedinica sa drugih bojista, napasti sa vecim snagama, ali nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog naseg teskog okruzenja. Veliki napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na podrucje uz Drinu: Hamzice-Tusta Medj-Jelacice i dalje niz Drinu, a pomocnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje Crncu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno losih pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
Cetnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vece brdo obraslo gustom, niskom sumom, na kojem su tesko odrzavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset – petnaest boraca, prethodno izdavsi zadatke jedinicama i kurirom javivsi u Stab sta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno nejasna. Odlucio sam da izvidjacki borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je poznavala vecina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajuci da ce cetnici tesko odluciti da napadnu kroz sumu i iz nizih pozicija. Ocekivao sam uvijek napade na kljucne vise pozicije, pa tek onda nize, obicno su tako radili. Prosli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali cetnike palikuce sa distance, a zatim sisli sasvim buzu Drini da sacekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice u pravcu Jelacica. Posto se u koloni ocekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa sam poslao mladjeg borca Emira Sabaniju u Hamzice po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i prijavio da nije mogao proci i da traje napad na Hamzice te da je jedva pobjegao od cetnika koji su bili na putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
“Jesi li siguran da si sreo cetnike, da to nisu nasi?”
“Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi.”
Nedugo zatim cula se zestoka paljba u rejonu sela Hamzici, sto je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah smo trkom krenuli ka Hamzicima koristeci sumom obrasle prostorije i bez suvisnih pokreta, sto smo mogli tise, i brzo istrcali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uocili neprijateljske snage ispod naselja Hamzici, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u sumu i pokusava sto brze napredovati prema Hamzicima.
Kretanje sumom je vec bilo otezano i nama, jer smo krsili pred sobom i uzdrmavali nisko drvece koje nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Rijesih da idemo meni poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridruzio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahic, koji je ostao u Gornjoj Crnci sa grupom da nam stiti ledja.——————————————————-
Ranjen je prilikom ulaska u Crncu, pa nam je to bilo dodatno opterecenje u kretanju. lznenada smo uocili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prisli. Uocismo da se radi o nasem borcu Sahic Suadu, a desetak metara ispod je lezao Enver Dzafic. Oba su bili mrtvi. Sahicu nisam dozvolio da ide sa grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Dzafic su samovoljno pokusali da se suprotstave cetnicima, usli u sumu, a cetnici su ih sacekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom nasem kratkom pretresu terena bili smo primijeceni jer su cetnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznensenu saku kod Sahica rahmetli, momka koji je na Bogdasicima i Juzunovicima puno pomogao da cetnici odmah ne spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokusao zajedno sa Dzafic Enverom cetnike odvratiti od zlih namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokusao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Ocito da je bilo bliskog susreta i da su cetnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu jos potpuno ohladila.
Cim sam to zakljucio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Covrku da ostale upoznaju da bi cetnici mogli biti sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo ocekivali da ih vise vjerovatno nema. Trojica su skocila na putic, a ispod i iznad ih je bilo jos nekoliko i cuo se urlik:
“Pobiti balije!”
Razmak izmedju nas i cetnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduse, vrlo oprezni. Naprijed smo isli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim cetnici padaju pod put. Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev Zakirovog “flaka” (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i przi kroz pantalone. Cetnika nesta, a cetvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlucih da se povucemo malo nazad, jer nisam siguran da je cisto okolo. Izvukosmo se vise iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih formirasmo kruznu odbranu u sikari. Precnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno mjesto i propratih izvlacenje jedne grupe cetnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za sobom poginule. PAM sa tenka poce prebirati po sumi, ali znatno nize od nas i u uzem pojasu. Zakljucih da nisu sigurni gdje jos ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj sumi, i da bjeze. Jos nije bila potpuno jasna situacija, a najvise zbog ranjenih nismo pokusali da ih jos jednom iznenadimo zasjedorn ili slicno.
Hamzici su spaseni, a narod je, bojeci se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Cetnici su imali desetak mrtvih koje su tesko nalazili po sumi Vidove gore.
Ja sam na vecernjem sastanku Staba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio Ramic Camil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je zao saboraca, ali istina je jedna i to—————————————————-
su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio zestoko ljut kada se pokusao iz hladovine kritikovati uspjeh u odbrani Hamzica. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepostivanja Staba jer nisam otisao u Stab i sacekao odluku. Da sam je cekao do kraja dana ne bismo pruzili otpor cetnicima, a oni bi uzeli i Jelacice, vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarisem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadasnje moje prijedloge Stab je u potpunosti prihvatio.
Stab je svakog dana imao vise obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i pravovremenog, do formalnih pokusaja i laznih izvjestaja nekih clanova, zavisno od toga ko je dobio zadatak.
U ovom vremenu komandiri nizih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevic, Zakir Jamak, Nezir Mesic i Himzo Vilic, a kasnije i Suljo Fejzic, su radili strasno puno jer svaki dan je bilo borbenih dejstava, a oni su ucestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim je, poslije oporavka od prvog ranjavanja cesto ulazeci u Komandu gdje su smjesteni bili clanovi Staba, nalazeci ih kako spavaju, govorio: “Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se istezati i smisljati marifetluke!”
Istovremeno su, sa znatno manje opterecenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgacini. Komandant Staba, Mehmed Tvrtkovic, je pokusao i jos neke starjesine i jedinice uvezati sto prije u sastav Staba i odreda “Cole.” Tu je bilo odredjenih problema, ali su rjesavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao cesto iz Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Gorazda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomoci u MTS-u, uglavnom. Svaki nas prolazak kroz neprijateljske linije bio je tezak borbeni zadatak i zahtijevao je punu ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlucujuce djeluje u slucaju iznenadjenja. U tim odlascima, cesto zbog vremenskog ogranicenja, nisam mogao birati put, vec sam morao ici gotovo najkracim. Hasan Veletovac i braca Liske su “progazili” put kroz Osojnicu, naselje dvjesta – trista metara od stare cuprije na Drini, kojim su sve vise nase jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a kasnije i Medjedje. Prolazaci pored moje nove kuce, napravljene koncem 1991.godine, koju cestito nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih licnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je bilo vrlo malo mogucnosti da cetnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, usao u kucu i kratko se zadrzavsi, produzio dalje. Moj osjecaj u toj kuci nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa cuprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajuci je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili, dogradjivali,uljepsavali a pogotovu one koji je rusise i unistavase.——————————————————
Jednom prillkom na brdascu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajuci na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh druziti se sa Cuprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Cupriju napaja zalijevajuci kule vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki zubor i sum njen lice na tihi sapat i tepanje svom djetetu, svojoj Cupriji. A Cuprija uzvraca svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim, zaustavljajuci do pred susret plahovitu vodu, odmarajuci je u svojim lukovima, pitajuci je sta sve nosi i sta pamti, moleci je da ne nosi one koji je grade i ozivljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i sevdah bosanski i slobodu svakog covjeka. Da odnosi mrznju, zulume i zlocince sve od reda, da njihov korijen sto dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Cuprije dozivjeh kao obecanje i veliki zavjet i gledajuci Cupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je necujno dodirujem. Da li je to sto je dugo zelim makar dodirnuti, sto me vezu jake uspomene za nju ili sto je volim kao da je meni zivot dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni rusiti i unistavati. Tek sto sam to pomislio, pred ocima mi sijevnu bljijesak jakog syjetla, tako jako da sam instinktivno stavio ruku ispred ociju. Cuprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Cupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me vuce moj saborac, Avdo Tabakovic Taison, moje licno obezbjedenje u borbi, sapucuci mi: “Idemo, komandante, svi su presli put i cekaju nas! Pozurimo, cuju se neki glasovi gore kod Doma.” Prihvatih sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmisijah o Drini i Cupriji. U cestim prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa cetnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica islo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u pocetku tesko pokrenuti neke novije borce u bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kuce, ali i to je prevazidjeno, brzo su poceli mastati o oslobadjanju sela i gradova.
Nastavice se
Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu
Jedna kisna i hladna noc meni i clanovima Staba je bila dovoljna da shvatimo da ce se tesko logorovati bez opreme i bez hrane. Odlucismo smjestiti vojsku u sela, a ja predlozih kako organizovati odbranu. Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjace a zatim i ostale, i usmjerili ka selima Drokan-Zakrsnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slusali Camilovu komandu i cekali da mi stignemo da bi poceli pucati u cetnike, jer bilo ih je malo, a jos nisu sigurni da smiju ubiti cetnika koji im pali kuce ispred nosa i ubija komsije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se cetnicima koji su pokorili Visegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a clanovi Staba su pomogli u rasporedjivanju, smjestaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najvise su u tom dijelu radili komandiri nizih jedinica. Istovremeno su vrsena borbena dejstva: napadi cetnika i nasi napadi su se mijenjali. Nasi su bili diverzantskog tipa, a cetnici prave male ofanzive. Obicno su dovodili placenike zadnjeg vikenda u svakom mjesecu i tada su se vodile zestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo ratiste, vise ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja Visegrada iz kuca
————————————————–
nasih ljudi koji su znali gdje su ostavili secer, so, brasno, zito i ostalo sto se po noci moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma, pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Visegrada, gdje su cetnici mogli da se pojave svakog casa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u pocetku, a kasnije se odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja postovano. Ako domacin ne dozvoljava, nije prisiljavan. Sjecam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se nista izmijenili ni kada su borci u pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo je puno hrane za cetnike kada su stizali do njihovih kuca, a za nasu vojsku nisu imali nista, kako rekose.
„Dabogda im pusto ostalo,” bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teske, ali ipak daleko veci broj mojih poznanika i komsija je borcima i meni licno izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kuce i potrebna sredstva koja je imao. Ponajvise zbog takvih, borci su bili spremni gladujuci braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Cetnicima ispocetka nije bilo jasno zasto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio gojzerice-adidasove, sto sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vecini saboraca, obuca vec u junu bila problematicna. Posto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam isao kao leptir, a svakim danom prelazio sve vise kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao sam dnevno prelaziti i po sezdeset kilometara. Ovih junskih dana su cetnici trpili gubitke. Obicno su bill iznenadjivani na razlicite nacine, tako da nisu imali rjesenja kako da se suprotstave ili pripreme da pariraju.
Nakon sto jedna nasa grupa nije mogla da se izvuce iz ovog okruzenja, zbog cetnicke zasjede na prelazu komunikacije Visegrad-Sjemec, Stab je odlucio da se deblokira put napadom na cetnicko obezbjedenje puta, a za nosioca izvrsenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom ceterdesetak najboljih boraca, jer se radi o izuzetno slozenom zadatku, a iz Staba je radi inzinjerskih zadataka krenuo i Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, cetnika nije bilo. Kao da su osjetili sta se moze desiti. Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno cetnici zaustavili nasu grupu, ali zasjeda nije bila uspjesna, jer su nam cetnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je cekati vecernji sastanak Staba i referisati, sto ja nisam mogao. Predlozih Nusretu da idemo na “popravni” sto on veselo prihvati.—————————————————–
Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva cetnicka auta. Cetnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da rascisti put i pomogne jedinicama na tom terenu da nas rastjeraju. Posto sam znao da ta jedinica dolazi iz Visegrada, pretpostavih da ce se i vratiti kada prociste put. Proracunom vremena procijenih da cemo moci u povratku napraviti zasjedu na istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno blize Visegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopazeni stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara iznad cetnicog uporista na Okrugljaci, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljaci cetnici vec pamte po jednoj nasoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stici na mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijase duga desetak vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali racunao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se cula vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali licni zadatak svim borcima nije bio saopcen.
“ Hocemo li pucati?”, upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlucih.
“Hocemo.”
To moje hocemo se nije culo do prvih u zasjedi tako da oni jos nisu znali sta ce uraditi. Kada su prva vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puske u cetnike na otvorenom tamicu i rekao:
“Ozezi!!!!!” Svi borci su poceli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da cetnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stizuci da nanisane. Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteski. Vidio sam ih bespomocne, i odmah se sjetih kako se ti isti cetnici izvljavaju na civilma, starcima djecom. Oni ih stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa cetnicima za Bajram pucali. Ubili su ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesica, sada komandira jedne nase jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kucu po kucu i ubili sest civila, a isto toliko ranili. Eto, to su snazni i odvazni cetnici, to oni mogu, a vitestvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a cetnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne veceri. Bili smo zadovoljni——————————————————
sto smo cetnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam uniste narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Staba.
Moje prvo ranjavanje, przenje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakacen, tako da to nikom od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolisemo. Kad sam to prijavio, sanitetlija je pritrcao i pokusao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo nista potrebno. Bi mi zao pantalona, ali zasice to neko nocas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak staba u Crni Vrh. Ti sastanci Staba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obicno u dobroj atmosferi uz puno ozbiljnosti u pocetku, a zavrsavale se novim vicem ili “provalom.” Jedne prilike donesose zarobljenu zolju na sastanak staba, a ja u dobrom raspolozenju uzeh objasnjavati sta je i na kom principu djeluje. Neko od prisutnih, cini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja objasnjavajuci otvorih zolju u polozaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kaucu neki clanovi staba. Nasta panika, a ja cuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
“Nemoj okretati prema meni, sta ti je.”
Pogledah ostale, Benko i Hodza su legli od smijeha a Avdija je vec bio u cosku i sklanjajuci se iz linije kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
“Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim cudom!”
Vidjeh da je djavo odnio salu i sklopih zolju rekavsi da ovo ne smije da se radi uopste, a pogotovu u zatvorenom prostoru. Vecina prisutnih nije znala puno o zolji.
Posto smo oruzje svi nosili sa sobom, najcesce do u prostoriju na spratu kuce Mehemeda Karcica u kojoj su odrzavani sastanci Staba, bilo je i sa tim oruzjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka drzeci isti usmjeren ka plafonu, slusajno pritisno obarac. Pucanj je sve nas zestoko trznuo i preplasio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa sta ovo bi Avdija?” A Avdija u svom stilu uzvrati:“Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti”. Doktor se nasmija i prokomentarisa:
“Zaime, sto prepade covjeka?” Zaim ih pogleda obojicu i samo se cu njegovo “Hm.”
Svakog dana smo pokusavali iznenaditi cetnike na razlicite nacine, ali vodeci racun o municiji, bombama i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese “koliko istrosis, toliko zarobi,” bila je nasa parola. Broj oruzja se uvecavao, uglavnom pronalazenjem lovara i karabina kod nekih nasih lovaca” koji su zalili da im puska ode iz ruku, jer nece moci loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mucnih scena u uzimanju tog oruzja, a Avdija je ipak tu pokazivao vise odlucnosti i dosta spornih slucajeva je rijesio. Bombe
——————————————————-
smo rucno pravili na razne nacine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na prirucnim PT i PP minama, koje su donosile izuzetno veliki rezultat, sto je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
Cetnici su svoje gubitke tesko podnosili pa su to ispoljavali na razne nacine, obicno granatirajuci sela oko Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajuci koga stignu. U Visegradu su preostale civile tukli, mucili do iznemoglosti i na kraju ubijali, bacajuci ih niz Drinu, rijeku smrti i uzasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvuci u nocima mjeseca juna 92., cak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je ocajno tesko posmatrati bespomocne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjecajni krvnici za “ideale” cetnistva, a nismo mogli to sprijeciti. Ipak bilo je i uspjeha u nasim upornim pokusajima. Spasili smo nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teskom dramom. Samir Hasanbegovic i njegov mladji brat Velija su uhvaceni u Visegradu kao momci koji jos nisu shvatili da cetnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i racunali da ce ih zaobici hapsenje i surova smrt. Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapseni su i poslije puno maltetiranja povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Visegrada, preko puta sela Hamzici u kome je bila nasa jedinica jacine ojacanog voda. Cilj cetnika je bio zastrasiti nase borce i narod pokazujuci im kako ce proci ako se suprotstave cetnicima ili ako se ne odbrane, sto je dodatno motivisalo nase borce. Postigli su kontraefekte, a to su obicno radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali zrtvu, isli su redom, ako je zena ili djevojka, prvo su se izivljavali u hotelu Vilina vlas dok zrtva ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke zrtve su iskakale kroz prozor sa cetvrtog sprata da rijese svoje muke. Himzo Vilic i Dzevad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzicima, rekose mi dok sam nakratko odahnuo u Hamzicima, da bi pokusali da sprijece ubijanje nasih ljudi bar na Drini u Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokusaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na sto trebaju obratiti paznju i rekoh da ponesu samo duze cijevi, a da ih ide najvise pet. Sutradan su otisli do Drine, preko puta Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno cekali. Zlocinci i zrtve su stigil na mjesto uzasa. Cetnici su tri muske osobe izdvojili blize Drini i poceli se derati da se cuje do Himze, Dzevada i Nesiba Nuhanovica, nasih boraca, psujuci mater balijsku i slicne psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramaticnom filmu gdje spasioci stizu kada je smrt pred ocima. Oni silni okrutni cetnici tog momenta zaboravise na sve i bezglavo pocese bjezati ne zaustavljajuci se iza mogucih zaklona. Licili su na prestrasene miseve, a ne vise na one krvoloke i bandite pune snage da muce i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali sta se desava, nisu vjerovali da ih——————————————————
pokusava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo sto su pomislili je da su to pucnji u njih, koje su ocekivall. Ali, tada je sreca i Allahova pomoc bila uz njih, a nasi borci sa druge strane su imali ogromnu zelju da spase makar jedan zivot. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
“Bjezi u Drinu, plivaj dokle mozes.”
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa rece Samiru:
“Idi sine, ja cu probati da se sakrijem u ove rakite.“
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokusava odvratiti paznju cetnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac borio se za svoju djecu nudeci svoj zivot za minut produzetka zivota svoje djece. Kad su se cetnici zaustavili u bijegu, nasi momci su jos nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu stedjeli municiju kao Dzevad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su spaseni i prihvaceni na nasoj strani, a otac je ostao skriven i pokusao se se spasiti u noci. I uspio je.
Ovakvih i slicnih sudbina je bilo jos, ali ova je ipak bila najdramaticnija.
Velike drame uz nadljudske napore prezivljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Gorazde iz Crnog Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujuci ponajvise doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome je lezalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teskim uslovima, najveci broj je uspjesno lijecen. Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni veci operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Gorazde. Prvo, to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvaznih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim minimalno dvanaest pusaka i sa ovog podrucja i jedinica koja ce ih propratiti preko puta Visegrad-Sjemec, na kojoj su cetnici cesto bili u zasjedi cekajuci nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvece. Evakuacija je vrsena iskljucivo nocu i tiho, da se korak ne cuje, a kamoli jauk bola covjeka koji umire dok ga nose na pedeset kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nocna divljac,uskom i kamenitom, uz velike uspone i padove kroz gustu sumu najvecim dijelom ocekujuci susret sa neprijateljem. Dok bi se stiglo na Dzankice, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se vise od sto puta, a obicno bi ta najteza relacija trajala cijelu noc i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kocarim, leglo cetnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosace. Najvise bespomocnim————————————————–
osjecao se ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi iu iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao reagovati. Zato su ranjenici cesto dobijali bombe ill pistolj, a poneki je nosio i pusku ako je rana takva da moze pucati, kada to bude jedino rjesenje. Vjerovao je onima koji ga nose i stite da ga nece ostaviti, ali ziv u ruke cetnika nikako, jer su cetnici svima pokazali koliko postuju Zenevsku konvenciju, ljudska prava, covjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je presla granice zivotinjskog krvolostva, a njihov razum je bio u funkciji izivljavanja na zrtvi. Uvijek sam smatrao da obicni ljudi, srpski gradjani, tesko mogu brzo postati takvi.
Nas ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki sum, svaki nagli zastoj za njega je bio trenutak zivota ili smrti. Kisno i tesko vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a cetnici u tom vremenu nisu smjeli biti u sumi. Prethodno su imali puno nasih iznenadjenja te su izbjegavali lose vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi nas ranjenik prezivio put strave i uzasa, na Dzankicima bi ga cekao topao caj, previjanje i pomoc nosacima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje. Naredne veceri ranjenika je prevozio automobil do Gorazda, ali i taj put je bio vrlo rizican, jer ulazak u Gorazde vozilom nocu je bio moguc samo preke Ustiprace, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagica, voznjom bez svjetala i malim gasom. Cetnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Povrsnice, svaki pokret vozila koristeci IC uredjaje za nocno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u voznji bez svjetala na ulazima u Gorazde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini nacin da se udje u Gorazde.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopacima, sto nas je onemogucilo da brzo, asfaltnim putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i ranjenike, otvoren nakon insistiranja u vise navrata clanova Staba, i moje licno, kod Mehe Drljevica komandanta Kopackog bataljona. Bilo je slucajeva da ranjenici umru zbog zakasnjenja pred samim Gorazdem, ili u bolnici. Zato su nosaci dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi komandanta Staba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u Gorazdu nije imala hirurga, vec su hirurske zahvate vrsili zateceni doktori, sto nije bila potpuna garancija za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema Korjenica. Bio je neumoran u nastojanju da spasi covjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je pripremio nesto opreme, lijekova, tako da sam najcesce do dolaska hirurga u Gorazde ranjenike usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.————————————————–
Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i cetnici pokusavaju granatiranjem uzvratiti posuje svake bitke. Pokusavaju, uz pomoc elitnih cetnickih jedinica sa drugih bojista, napasti sa vecim snagama, ali nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog naseg teskog okruzenja. Veliki napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na podrucje uz Drinu: Hamzice-Tusta Medj-Jelacice i dalje niz Drinu, a pomocnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje Crncu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno losih pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
Cetnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vece brdo obraslo gustom, niskom sumom, na kojem su tesko odrzavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset – petnaest boraca, prethodno izdavsi zadatke jedinicama i kurirom javivsi u Stab sta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno nejasna. Odlucio sam da izvidjacki borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je poznavala vecina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajuci da ce cetnici tesko odluciti da napadnu kroz sumu i iz nizih pozicija. Ocekivao sam uvijek napade na kljucne vise pozicije, pa tek onda nize, obicno su tako radili. Prosli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali cetnike palikuce sa distance, a zatim sisli sasvim buzu Drini da sacekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice u pravcu Jelacica. Posto se u koloni ocekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa sam poslao mladjeg borca Emira Sabaniju u Hamzice po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i prijavio da nije mogao proci i da traje napad na Hamzice te da je jedva pobjegao od cetnika koji su bili na putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
“Jesi li siguran da si sreo cetnike, da to nisu nasi?”
“Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi.”
Nedugo zatim cula se zestoka paljba u rejonu sela Hamzici, sto je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah smo trkom krenuli ka Hamzicima koristeci sumom obrasle prostorije i bez suvisnih pokreta, sto smo mogli tise, i brzo istrcali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uocili neprijateljske snage ispod naselja Hamzici, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u sumu i pokusava sto brze napredovati prema Hamzicima.
Kretanje sumom je vec bilo otezano i nama, jer smo krsili pred sobom i uzdrmavali nisko drvece koje nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Rijesih da idemo meni poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridruzio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahic, koji je ostao u Gornjoj Crnci sa grupom da nam stiti ledja.——————————————————-
Ranjen je prilikom ulaska u Crncu, pa nam je to bilo dodatno opterecenje u kretanju. lznenada smo uocili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prisli. Uocismo da se radi o nasem borcu Sahic Suadu, a desetak metara ispod je lezao Enver Dzafic. Oba su bili mrtvi. Sahicu nisam dozvolio da ide sa grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Dzafic su samovoljno pokusali da se suprotstave cetnicima, usli u sumu, a cetnici su ih sacekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom nasem kratkom pretresu terena bili smo primijeceni jer su cetnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznensenu saku kod Sahica rahmetli, momka koji je na Bogdasicima i Juzunovicima puno pomogao da cetnici odmah ne spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokusao zajedno sa Dzafic Enverom cetnike odvratiti od zlih namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokusao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Ocito da je bilo bliskog susreta i da su cetnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu jos potpuno ohladila.
Cim sam to zakljucio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Covrku da ostale upoznaju da bi cetnici mogli biti sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo ocekivali da ih vise vjerovatno nema. Trojica su skocila na putic, a ispod i iznad ih je bilo jos nekoliko i cuo se urlik:
“Pobiti balije!”
Razmak izmedju nas i cetnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduse, vrlo oprezni. Naprijed smo isli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim cetnici padaju pod put. Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev Zakirovog “flaka” (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i przi kroz pantalone. Cetnika nesta, a cetvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlucih da se povucemo malo nazad, jer nisam siguran da je cisto okolo. Izvukosmo se vise iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih formirasmo kruznu odbranu u sikari. Precnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno mjesto i propratih izvlacenje jedne grupe cetnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za sobom poginule. PAM sa tenka poce prebirati po sumi, ali znatno nize od nas i u uzem pojasu. Zakljucih da nisu sigurni gdje jos ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj sumi, i da bjeze. Jos nije bila potpuno jasna situacija, a najvise zbog ranjenih nismo pokusali da ih jos jednom iznenadimo zasjedorn ili slicno.
Hamzici su spaseni, a narod je, bojeci se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Cetnici su imali desetak mrtvih koje su tesko nalazili po sumi Vidove gore.
Ja sam na vecernjem sastanku Staba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio Ramic Camil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je zao saboraca, ali istina je jedna i to—————————————————-
su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio zestoko ljut kada se pokusao iz hladovine kritikovati uspjeh u odbrani Hamzica. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepostivanja Staba jer nisam otisao u Stab i sacekao odluku. Da sam je cekao do kraja dana ne bismo pruzili otpor cetnicima, a oni bi uzeli i Jelacice, vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarisem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadasnje moje prijedloge Stab je u potpunosti prihvatio.
Stab je svakog dana imao vise obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i pravovremenog, do formalnih pokusaja i laznih izvjestaja nekih clanova, zavisno od toga ko je dobio zadatak.
U ovom vremenu komandiri nizih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevic, Zakir Jamak, Nezir Mesic i Himzo Vilic, a kasnije i Suljo Fejzic, su radili strasno puno jer svaki dan je bilo borbenih dejstava, a oni su ucestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim je, poslije oporavka od prvog ranjavanja cesto ulazeci u Komandu gdje su smjesteni bili clanovi Staba, nalazeci ih kako spavaju, govorio: “Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se istezati i smisljati marifetluke!”
Istovremeno su, sa znatno manje opterecenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgacini. Komandant Staba, Mehmed Tvrtkovic, je pokusao i jos neke starjesine i jedinice uvezati sto prije u sastav Staba i odreda “Cole.” Tu je bilo odredjenih problema, ali su rjesavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao cesto iz Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Gorazda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomoci u MTS-u, uglavnom. Svaki nas prolazak kroz neprijateljske linije bio je tezak borbeni zadatak i zahtijevao je punu ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlucujuce djeluje u slucaju iznenadjenja. U tim odlascima, cesto zbog vremenskog ogranicenja, nisam mogao birati put, vec sam morao ici gotovo najkracim. Hasan Veletovac i braca Liske su “progazili” put kroz Osojnicu, naselje dvjesta – trista metara od stare cuprije na Drini, kojim su sve vise nase jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a kasnije i Medjedje. Prolazaci pored moje nove kuce, napravljene koncem 1991.godine, koju cestito nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih licnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je bilo vrlo malo mogucnosti da cetnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, usao u kucu i kratko se zadrzavsi, produzio dalje. Moj osjecaj u toj kuci nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa cuprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajuci je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili, dogradjivali,uljepsavali a pogotovu one koji je rusise i unistavase.——————————————————
Jednom prillkom na brdascu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajuci na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh druziti se sa Cuprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Cupriju napaja zalijevajuci kule vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki zubor i sum njen lice na tihi sapat i tepanje svom djetetu, svojoj Cupriji. A Cuprija uzvraca svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim, zaustavljajuci do pred susret plahovitu vodu, odmarajuci je u svojim lukovima, pitajuci je sta sve nosi i sta pamti, moleci je da ne nosi one koji je grade i ozivljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i sevdah bosanski i slobodu svakog covjeka. Da odnosi mrznju, zulume i zlocince sve od reda, da njihov korijen sto dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Cuprije dozivjeh kao obecanje i veliki zavjet i gledajuci Cupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je necujno dodirujem. Da li je to sto je dugo zelim makar dodirnuti, sto me vezu jake uspomene za nju ili sto je volim kao da je meni zivot dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni rusiti i unistavati. Tek sto sam to pomislio, pred ocima mi sijevnu bljijesak jakog syjetla, tako jako da sam instinktivno stavio ruku ispred ociju. Cuprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Cupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me vuce moj saborac, Avdo Tabakovic Taison, moje licno obezbjedenje u borbi, sapucuci mi: “Idemo, komandante, svi su presli put i cekaju nas! Pozurimo, cuju se neki glasovi gore kod Doma.” Prihvatih sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmisijah o Drini i Cupriji. U cestim prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa cetnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica islo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u pocetku tesko pokrenuti neke novije borce u bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kuce, ali i to je prevazidjeno, brzo su poceli mastati o oslobadjanju sela i gradova.Nastavice se
- You must be logged in to reply to this topic.