-
AHMET SEJDIC
BITI SVJEDOK ISTINE (1)
.jpg)
[b]I – IZDANJE
INFO-GRAFIKA KLJUC[/b].jpg)
Izvodi iz recenzija
Kada je jedan cetnicki ideolog, u Foci, aprila 1992, sutao odrub bosnjacke glave, prisutnima je ponavljao recenicu: “Istoriju pisu pobjednici!” Trebalo je da ta recenica bude stumilans i garant i svakom cetnickom ustasi kako smije, mora i treba ciniti bezgranicno zlo! “Nece biti upisano u istoriju, jer cemo istoriju pisati mi, koji cemo pobijediti !” Visestruko netacno. Niti su pobijedili, niti ce pisati istoriju, niti istoriju pisu pobjednici. Istoriju pisu ozbiljni i posteni naucnici, kad prodju godine i decenije – ali tek nakon sto na svome stolu priberu desetine i stotine svjedocanstava, dakle knjiga kao sto je ovo nesumnjivo dragocjeno –
istorijski i politicki dragocjeno svjedocanstvo komandanta Ahmeta Sejdica.Mozda bih se usudio, na kraju, kazati kako ovaj rukopis i nije radjen kao pisano svjedocanstvo. Koliko god sam puta imao priliku citati pisana svjedocanstva ovakvoga karaktera, mahom u rukopisu, uvijek mi se cinilo da su radjena pod nekakvom iznudom, kao u zatvorskoj celiji gdje osumnjiceni treba da dokazuje vlastitu nevinost – na nacin informbiroovskih revidiraca: “evo kako sam dosao tobe!” Od toga, ni traga u ovome rukopisu. Ako je cijelo pripovijedanje kazivano usmeno, pa nakon toga knjizevno-jezicki uredjivano, profitirali smo u jezickoj i govornoj neposrednosti, bez koje se vjerovatno ne bi dogodila ovakva recenica: Nisam cuo nista osim hlupanja svoga srca koje me je ometalo da cujem cetnicki hod ili sapat .”‘ Zagubili bi se, u pisanom saopcavanju, i mnogi od prekrasnih ljudskih likova ( npr. Dijana Marinova, Bugarka koja se neustrasivo bori na bosanskoj strani ), ili strahovito upecatijivih detalja poput slike “nepokretnoga starca u kolicima”, kojega je neko ostavio nasred mosta, kad je narod pomislio da Gorazde pada, pa krenuo u bjezaniju. Mozda bi se – pri “knjizevnom” pristupu – zagubio i neki od dragocjenih humornih detalja, poput onoga sa vojnicima koji su – gladni i mrsavi – naglo odebljali od pcelinjih ujeda, dok su isli neuko vaditi med iz kosnica. Ili bi se, ne daj Boze, pisac memoara potrudio da nadje “knjizevniji” termin za uzak planinski put, pa nas ostavio da nikad ne cujemo prelijepi narodni izraz: put jednostop ! – Bilo kako bilo, nastajala ova knjiga usmenim pa pisanim putem, ili nekako drugacije, sada je ona naprosto prvoklasno memoarsko stivo.
U Sarajevu, 25.03.2000.godine Abdulah Sidran
Ove knjige su znacajan historijski dokument o vremenu zla i stradanja, o obicnim malim ljudirna, ali i velikirn herojima, o ljudima koji su iznad svega voljeli slobodu i Bosnu, koju su branili i ginuli za Bosnu.
lznoseci istinu o toj borbi, o hrabrim i odvaznim ljudima sa Drine, Sejdic izvrsava svoj moralni dug svima koji su pod njegovom komandom ugradili svoje zivote u temelju Bosne.
Mnogih sudionika velikih bitaka i pobjeda, o kojima citamo u ovim knjigama, danas vise nema medju nama. Od rahmetli Bekte do rahmetli Mehe Drljevica, sve heroj do heroja, ali i covjek do covjeka.
Kada sve ovo procitate, namece vam se zakljucak da ovaj rat i nije bio rat, da je sve to bilo puno gore i teze od svakog do sada poznatog rata. Na svakom koraku se srece brutalni i primitivni zbir mrznje i fasizma, vodjen idejom cetnistva, a pod kokardorn kao simbolom varvarstva i velikosrpstva.
Sa druge strane, hrabri i odvazni ljudi koji brane kulturu od nekulture, um od bezumlja, svjetlost od tame, zivot od smrti, civilizaciju od aniticivilizacije.
Strasna je bila cijena koju su Bosnjaci morali da plate zbog tudjih planova, ali i zbog svoje zablude, naivnosti i nebudnosti. Ovo je bio najtragicniji i najkrvaviji period u historiji Bosne, a posebno Podrinja.Sarajevo, 28.12.1999.godine Ferid Buljubasic
U Gorazdu tinja
Gorazde vri od izbjeglica. Puno problema prisutno, a uglavnom se rjesavaju kako se ko snadje i tek manji dio preko institucija. Puno raznovrsnih komentara: od onih, kako smo mi Visegradjani kukavice i misevi, do onih, neka smo zive glave izvukli, mi cemo vam pomoci koliko mozemo. Izvukli smo ratno iskustvo, bar pocetno, sto meni i mnogima puno znaci.
Sretao sam ovih dana puno razocaranih i isprepadanih, a ponekog i spremnog da ide preko suma za Visegrad. Ujutro spremno deset ljudi, a—————————————————
popodne jedan ili dva. Nakon razgovora sa zenama, promijene misljenje. Tako je to kad se ljudi ozene i zaborave da misle svojom glavom! Mozda, na taj nacin, i strah prikrivaju.
Mi, Muslimani, ne bismo bili to sto jesmo da pamtimo. Brzo zaboravismo da su cetnici u Visegradu, pocesmo preko institucija Foruma gradjana i drugih, pozivati izbjeglo stanovnistvo da se vrati, da je vojska (Uzicki korpus) garant sigurnosti svakog gradjanina i da nemamo razloga da se ne vratimo. Prikriveno su se pominjale i neke liste ko ne bi trebalo da se vraca, zbog otpora koji je pruzao i “terora” nad srpskirn narodom. Po nekima, mene ima na tim listama, po drugima, nema. Jedni mi govore: “Haj’mo u Visegrad,” a drugi: “Nemoj ti jos.” A ja ih nisam slusao. Vec ranije, odlucio sam da ni slucajno ne idem onima koji su me protjerali. Ne zovu me sto me vole, vec sto im trebam da me upregnu ili ubiju.
Ubrzo, oko dvadesetog aprila, starta se sa dzabnim autobusnim prevozom Gorazde – Visegrad. Sa nekolicinom poznanika odem pred sportsku dvoranu u Gorazdu, u kojoj su se smjestile izbjeglice, i onima koje sam poznavao, ali i drugima, govorismo da im ne idu u ruke. Narocito me boljelo kada su u autobuse ulazilli vojnosposobni muskarci i kada su govorili: Pa nismo im mi nista ucinili, hajte i vi, sta imate cekati ovdje!” Puno mi ih je zao. Da li sam mogao uciniti vise?
Ipak, ostalo je dosta onih koji nisu pohrlili u ralje razjarene zvijeri, a mali broj, nas tridesetak, odluci da kao organizovana jedinica, pokusamo djelovati u Gorazdu, ako zatreba. A dok ne zatreba da se pripremamo, da se svakodnevno tajno okupljamo, prikupljamo MTS i stupirno u kontakt sa organizatorima odbrane Gorazda. Upravo kada je pocelo to nase okupljanje, Foca je pala. Trebalo je pomoci. Isle su neke grupe iz Gorazda i, kako kazu, pomogle koliko su mogle. Borci iz jedinice koju formiramo su bili razbacani po Gorazdu rjesavajuci statusna pitanja; nismo se jos bili ustrojili.
Uzi sastav ekipe: Bekto Gacka, Zaim Kustura zvani Hodza, Benjamin Dizdarevic, Nusret Hurem i ja.
Doktor Benko je pravi ljekar od autoriteta i patriota do kraja. Nizi rastom, smedj, zaokruzene, obicno pristojno uredne bradice. Sporih pokreta, ali pun snage, naizgled jako ozbiljan, uvijek spreman za poneku dobru salu. Kao i mnogi doktori, bavio se lovom, sto rnu je pomoglo da bolje upozna oruzja. A mogao je otici, kao mnoge kolege iz Visegrada, u bijeli svijet. Njegov karakter je odredio njegovu sudbinu: ostaje da se bori.
Hodza – pokusaj da zavrsi medresu mu je omogucio da ga zovemo Hodzom, iako on to nije. Vjernik i pravi musliman, po profesiji metalac, srednje strucne spreme, a po opredjeljenju patriota velikog optimizma. Prije agresije je u oblasti trgovine vazio za uspjesnog biznismena i imao vise svojih prodavnica. Osamdesetih godina je bio pod prismotrom “velikih”——————————————————-
komunista, kojima je smetala njegova nosnja i ispoljavanje vjere.. Htjeli su ga zatvarati i okrenuti na neki “bolji” put. Zbog svega sto su mu pripremali napustio je “Unis,” dobro preduzece, i potrazio sam sebi spas u biznisu. Hitrih pokreta, srednje visine, vitak, bolje receno, jako mrsav, sa beretkom na glavi, po kojoj je sada lahko prepoznatljiv. Zaim je motor ovog tima i ponekad prebrzo reaguje.
Bekto Gacka je po izgledu, stilu zivota i ponasanju bio pravi zabavljac, covjek pun duha i izuzetno dostojanstven. U KUD-u “Hamid Besirevic” u Visegradu je bio medju najboljima. Vesela lika i momackog duha ne lici na ratnika, ali danas je odlucinji od svih u timu da se bori. Naizgled je debeo, snazan i hitar . Volio je kafanu, muziku, sport i sve ljude. Ni on, kao ni ja, nije na vrijerne shvatio “bratstvo i jedinstvo.” Imao je smisla z organizaciju, sto nam je puno pomoglo.
Nusret Hurem mi je poznatiji od prethodnih u timu. Duze vrijeme se znamo a ozenjen je mojom blizom rodjakom, pa mi je kao zet. Tim sam se ponekad koristio ja, a ponekad i on, da se nasalimo. Pet godina smo bili komsije: ja, kao podstanar, a Nusret u svojoj kuci u Crnci, predgradju Visegrada. lzgledom vrlo ozbiljan, a u stvari vrlo vedar. Kao i doktor Benko pun duha. Principijelan do tvrdoglavosti, ponekad i moze uraditi sve sto odluci. Ima snage za cetvericu, ako mu je po kontu. Nusret je kao i doktor i Hodza: svojom odlukom da se bori zadrzao je i porodicu u Gorazdu, da osjete sve muke zajedno s njim, pa i da ginu, ako treba. Nusret je geometar po profesiji, svestran i jako obrazovan. Rastom je nizi, kao i doktor, ali i sportski gradjen i jako brz. Sve sto radi, radi temeljito i trazi sustinu u svemu. Od svih clanova ovog tima jedino sam za njega mogao reci da mi je dokazani prijatelj, a ostale sam tek sada blize upoznavao. Shvatio sam da ovo moze biti tim za velike rezultate, tim za pobjede.
Pokusavali smo da se uvecemo sa jedinicarna u Gorazdu i preko pojedianca koji su vodili jedinice da dodjemo do dodatnog naoruzanja, jer nas je bilo tridesetak, a pusaka cetiri, od toga dvije tzv. “lovare,” jedan snajper jedna automatska puska. Sreli smo ovih dana mnoge koji su se deklarisali kao “glavni,” i rekose: “Nema problema, budite na okupu, oruzja ce biti ako zatreba.” lpak, poseban utisak na mene je ostavio Abduselam Sijercic Pelam. Djelovao mi je obecavajuce, narodski izvorno i ljudski toplo. Zakljucio sam da ce sigurno pomoci, sto je i uradio, ponudivsi nas da boravimo u njegovoj kuci i izdvojivsi MTS-a koliko je mogao da prikupi. Mi cemo, ako zatreba ucestvovati u odbrani zone Gradina-Gubavica-Grabovik, koja je izuzetno znacajna za grad Gorazde.
Od 20. aprila do 1. maja samo sam slusao komentare; od ohrabrujucih, kako cemo ih, ako ista pokusaju, unistiti, zbog toga sto nas puno ima spremnih u Gorazdu i sto imamo dobre pozicije, odnosno, drzimo————————————————–
vazne pozicije oko grada, do zabrinjavajucih, kako su cetnici opremljeni svim i svacim i kako ce nas unistiti.
Pelam je bio optimista pa je cesto tim svojim optimizmom ulivao dodatnu snagu saborcima. Imao je nesto ugradjeno, sto je uvjeravalo da taj njegov optimizam bude realnost, cak i kada to nije stvarno tako. Nizak rastom, “elegantno prepunjen,” oko ceterdeset pet godina, vedra duha, slobodnijeg ponasanja, cesto komican i spreman za drustvo u svakoj situaciji, covjek ciju proslost ne znam i koga poznajem tek petnaestak dana. Ima svojih individualnih karakteristika, koje su meni bile jako zanimiljive, kao npr. stil odijevanja, koji je bilo svih profila. Medju prvima je stavio kozne rukavice bez prsta, pa zatim zatamnjene naocare, a na glavi mahrama, crna, ala Arafatovi borci. U drugoj situaciji moderno odijelo i utegnut; sprernan za najozbiljnije razgovore. Sporog hoda, a ipak brze reakcije, spreman dati sve, pomoci svima i odreci se mnogo cega, samo da se spasi Bosna. Rodjen za narodnog komandanta sa borcima-dobrovoljcima, istinskim i odanim, vrlo skromnog vojno-strucnog znanja, ali zavidnih organizacionih sposobnosti. Poznavao je sve u gradu, uzivao veliki autoritet te je mogao mnogo toga da zavrsi, sto kazu, “sad pa sad.” Kao i svi ljudi, ima svoje vrline i mane i mislirn da je njegov doprinos u organizovanju otpora u Gorazdu ogroman.
Predsjednik Opstine Gorazde mr. Hadzo Efendic je s timom politicara pokusavao sprijeciti pocetak agresije u Gorazdu, vodeci duge i iscrpljujuce razgovore sa buducim cetnicima. Uspio je u tome, jer je odgodio za petnaestak dana pocetak agresije i tako omogucio da se, bar minimalno, pripreme gradjani za suocenje sa agresijorn, a i dio nasih jedinica za odbranu i otpor cetnicima.
Upravo u navedenom periodu sa porodicom sam, da bih rasteretio Dzevada Herendu, otisao od njega sa Obarka u Backe, naselje na izlazu iz Gorazda prema Vitkovicima, ne racunajuci da cu se dugo zadrzati kod Dzevadine rodice, Fatime, koja je imala kucu u Baccima. Racunajuci da cu doci ponovo za sedam dana kod Dzevada u Obarak, nisam uzeo sa sobom znacajne licne stvari ni dokumentaciju, koju sam izvukao iz Visegrada. Ovih dana svi su strazarili tajno danju, a nocu ozbiljno, javno i sa oruzjem, sa dosta straha, mada je bilo i odvaznosti, rafalanja i zastrasivanja.
Izvukao sam neka vrlo znacajna iskustva iz pocetka agresije u Visegradu i sugerisao da se povuku neki potezi pravovremeno:
-formiranje linija odbrane
-podjela naoruzanja i ustrojstvo jedinica
-priprema i osposobljavanje pojedinaca i jedinica za pruzanje otpora
cetnicima
-koordinacija rada i uvezivanje jedinica u jedinstveno rukovodjenje i komandovanje, i jos nekoliko znacajnih prijedloga————————————————
Bilo je i prihvatanja i odbijanja prijedloga, kao i korekcije, kada su se isti razradjivali. Ipak, bio sam licno zadovoljan kako sam prihvacen i kao covjek i kao rezervni starjesina – bilecanac (skola rezervnih oficira u Bileci bila je najcjenjenija u tadasnjoj SFRJ, bar kada je u pitanju rod pjesadije).
Ovih dana sam puno radio na pripremi jedinice: od organizacije i smjestaja za one koji to vec nisu regulisali, preko obuke u rukovanju naoruzanjem, ustrojavanja jedinice i komandovanja u izvrsavanju dobijenih zadataka. Zadatke smo u samom pocetku dobijali od Pelama.
Dosta toga nisam mogao rijesiti, ali uz pomoc kolega iz tima (doktor Dizdarevic Benjamin Benko, zatim Zaim Kustura Hodza, Gacka Bekto i Hurem Nusret) rijeseno je zajednicki, ponekad uz manje probleme. Okupljanje jedinice je bilo na bazi patriotizma i dobrovoljnosti, tako da je bilo tesko ostvariti poziciju da mozes svakom borcu narediti, jer je mogao kad god zeli odustati. Dakle, morao se graditi autoritet i komandovati na osnovu postovanja i stecenog autoriteta. Autoritet, se sticao u borbi a ne u prici, prvo kao borac, a tek kasnije kao starjesina ili organizator. Moralo se borcu dokazati da je cetnik savladiv i da se plasi smrti, da je cesto kukavica i da ga ti ubijes hrabroscu i mudroscu, a da sacuvas metke kojih imas hiljadu puta manje nego neprijatelj, mozda jos i manje. Bekto, Hodza, Benko, Nusret i ja smo planirali da, kada jedinicu brojno uvecamo do stotinjak boraca, a kada svi budu imali oruzje, idemo ka Visegradu i borimo da se Visegrad oslobodi. Znali smo da taj broj nece biti dovoljan za takav poduhvat, ali i to da na podrucju visegradske opcine ima jos puno boraca koji bi se prikljuciti jedinici i da ce nam u tome pomoci, ako bude trebalo, i jedinice iz Gorazda.
Upravo radi upoznavanja sa stanjem u okupiranom Visegradu, radi pracenja i dojave vaznijih podataka o neprijatelju i aktivnostima koje poduzima, odlucili smo da Nusret ode u Visegrad po tom zadatku. Izvrsili smo pripreme, a posto je jos funkcionisao PTT saobracaj, telefonom je dogovorena dojava podataka, sifrovano. Svi trazeni podaci su se mogli saopciti uokvireni u ribarsku pricu – razgovore koje smo pripremali Bekto i ja. Bila je to uvjerljiva prica i dobro sifrovana. Nusretu smo jos dali uputstva za rad i on je otisao na izvrsenje 24.aprila. Dok je postojala mogucnost, Nusret je dostavljao vrlo znacajne podatke, a nas stab je privremeno smanjen na cetiri: Benko, Hodza, Bekto i ja. Ne potraja dugo, odnosno, odmah po otpocinjanju agresije na Gorazde, i Bekto je izasao iz staba zbog nediscipline jednog broja odvaznih boraca. Mozda smo trebali stati u zastitu Bekta jace, ali je desetak boraca vec bilo protiv. Nismo htjeli da gubimo borce, ionako ih imamo vrlo malo. Bekto je imao slicnu viziju ratovanja kao Pelam, ali je bio eksplozivniji i kao borac hrabriji. A ta njihova vizija u pocetku je bila i borba iz utvrdjenja, zgrada, kuca i slicno. Znajuci koliko irnamo MTS-a i imajuci u vidu uslove ratovanja kao i to cime neprijatelj raspolaze, moje razmisljanje————————————————-
je bilo drugacije. Bio sam za borbu sa blize distance, diverzantski i izvan grada. Sa periferije djelovati, a grad cuvati sa dijelom snaga – tipicno staro partizansko ratovanje. Objasnjenja sam imao mnogo, a borcima je bilo najznacajnije da su s neprijateljem “bara-bara.” Ta se dejstva rjesavaju mecima i mogu iznenaditi neprijatelja. Tako cemo najbrze steci samopouzdanje. Sa Bektom smo ostali i dalje u kontaktu i blisko saradjivali.
Pocetak agresije, 04.05.1992., Gorazdu je donio puno straha, panike, briga svakom pojedincu i porodici, onima koji se odlucise boriti sansu da se dokazu, onima koji namjeravase bjezati da to ucine preko brda, sa ili bez posrednika u srpskom narodu. Djeci to bijase zatvorska kazna, podrumski pritvor, najcesce bez mnogo cega: jarana, ulice, Drine i slobode. Privatnici se pobrinuse da prikupe i sklone ono sto je moguce, cesto rizikujuci zivote. Kupovalo se puno hrane, tako da se moze prezivjeti agresija koja ce, vjerovatno, trajati kratko po misljenju onih koji su je pripremali. U tom pocetku agresije u Gorazdu su neki krali, otudjivali drzavnu i privatnu imovinu, a narocito iz prodavnica i skladista. Kada se pitalo: “Ko krade,” izbjeglice bi govorile
“Gorazdani.” a ovi drugi bi rekli “Ma, izbjeglice.” A krali su i jedni i drugi. Takvi smo mi svi posteni, a sve prodavnice puste za tri dana. Racunam, dobro je ako budemo ovako cetnike potkradali i bili efikasni u odbrani, cetnici ce nadrljati. Ali to nije ista rabota. Malo je onih koji su i ratovali i krali, sto je bilo logicno u ovim uslovima.
Do 8.maja 1992.godine nasa jedinica je bila upotrijebljena u odbrani uzeg gradskog podrucja, hitnim intervencijama po gradu, izvidjanjima, odnosno, upoznavanju sa pozicijama neprijatelja.
Kretanje gradom danju je bilo potpuno onemoguceno. Samo najodvazniji su pretrcavali. Cesto izmedju snajperskih zrna, pa ako ih sreca posluzi, a sve da bi izvrsili neke izuzetno znacajne, neodlozne poslove. Ja sam, da bih stigao do Pelamovog staba u centru grada, morao preci oko kilometar i po, a desavalo se cesto da to predjem, zbog obaveza, danju, pretrcavajuci od kuce do kuce, maksimalno koristeci masku, jer cetnicki snajperisti su razvaljivali. Nisu dali dahnuti niti koraciti na ulicu. Nasi ljudi, bojeci se da cetnici ne uoce odakle im se uzvraca, tjerali bi one borce, govoreci: “Nemoj s moje kuce, zapalice mi je cetnici, budalo jedna! Nemoj ih ljutiti, valjda ce prestati ako mi ne pucamo.” Eto opet naseg merhameta i naivnosti. Midho Drljevic, oficir iz Gorazda, je ostro odgovorio domacinu na ovakvu konstataciju, nakon sto smo nas dvojica uzvratili vatrom cetnicima. Domacin je zagalamio na nas, a Midho je tada planuo i pojurio prema njemu govoreci:”Jebem ti majku, jel to ih branis! Je li bolje da mi poginemo, da tebi kucu ne pogode! Jebli te oni, sad cu ti ja kucu zapaliti, djubre jedno!”—————————————————–
Jedva sam Midhu zaustavio da se smiri. A domacin ucvikao pa se povuce u kucu.
Od jednog takvog naseg djelovanja pade jedan cetnik i osta na mjestu odakle je ubijao i prkosio, sepureci se u Krsnici, cetnickom uporistu preko Drine, nasuprot Bacaka. A doktor Benko i neki Bacani gledase i ne mogu da vjeruju da se nece maci. Izgubise dva sata u gledanju, ali cetnik osta gdje je pao.
Top na Babi
Granatiranje grada je bilo u pocetku uzasna stvar. Jos kada to bude iznenada, onda obicno bude i tragicno. I prvi susreti sa ranjenicima, iznosenje i transport do bolnice preko mosta duzine stotinjak metara, koji cetnici kao na dlanu vide sa obiju strana Drine, sa distance oko petsto metara. Borba za spas u bolnici ili nekoj kuci, u kojoj je pruzena prva pomoc, bez ikakvih uslova. Sve je to tesko mogao podnijeti obican covjek. Ranjenici bez ruku i nogu, rasporenog stomaka, raznesene glave i slicno, su svojim pogledima trazili spas i od onih koji nemaju hrabrosti da dotaknu krvavu ruku. Nekad su ranjenici bila djeca, zatim zene, starci i starice. Granate i cetnici nisu birali. A mi, mi nismo imali cim da uzvratimo cetnicima. Oni su to dobro znali. Ako bismo gadjali, gadjali bismo samo one koji nas napadaju, a nikako civile.
Ostalo je da pokusamo zarobiti takva sredstva od cetnika ili improvizovati u nekoj radionici, sto je bilo vrlo tesko, sporo, a i dosta nesigurno. Odlucismo, na moj prijedlog, da Pelam, Benko, Midho DrIjevic i ja, sa borcima pokusamo zarobiti neki top koji gadja sa Babe, brda u blizini Gorazda, na lijevoj obali Drine. Kazu da unistava objekte u gradu, na desnoj obali Drine. Izviditi smo mogli samo sa Misjaka, brda iznad grada, na lijevoj obali. Ali, kazu ne zna se ko je na Misjaku? Murat Rasidovic, bivsi milicioner, zna taj teren i on je zaduzen da izadje na Misjak i organizuje odbranu, rekose u Pelamovom stabu. Bez povezanosti odbrane sa Grabovikom nije bilo svrhe ni da se Grabovik brani, jer je puno nizi, a direktno je vezan za Misjak. Nakon sto nas Murat nije uvjerio da su nasi na Misjaku, 6.maja krenusmo da to provjerirno. Benko, Hodza, Murat, Musa Adzem, ja i jos sest boraca prikriveno, preznojavajuci se uz veliki uspon, popesmo se na Misjak i nadjosmo tragove boravka cetnika, a zatim, izvidjesmo brdo Baba. Upravo tada je gadjao taj top i vidjeli smo mjesto odakle gadja, kao i pozicije cetnika ispred topa. U tom izvidjanju primijetio sam kod nekih boraca slabosti u toku izvidjanja, a od nekih sam i sam imao sta nauciti. Uticao sam da se koriguju i tada smo bili primjeceni. Ostao mi je taj detalj posebno komican: brdo ispred nas je bilo slaba zastita za jednog naseg borca kad je pukla cetnicka puska. Vjerovatno ga je pucanj prepao. Bacio je pusku i skocio u trnje, izgrebao se sav. Pobjegao je prema gradu. Uzeo sam mirno pusku i predao tom borcu iz Gorazda, cije ime nisam zapamtio, nakon sto je zavrseno izvidjanje. To je bilo njegovo prvo iskusenje. Prvi put je vidio cetnika i osjetio tzv. eksplodirku, dum-dum municiju. Nisam mu zamjerio, ali smo se cesto, u sali, toga prisjecali.
Popodne smo jos blize prisli u izvidjanje Babe, a tada sam prvi put primjetio da ima ljudi koji zive da zabiljeze kamerom ono sto se dogadja, ali ne iz zavjetrine vec iz pozicije gdje zvizde meci oko glave. Upoznah Edina————————————————
Vranja. Nosio je pusku i kameru. Kameru sam mu iskIjucio, smatrajuci da se ne mora znati kako i ko se sprema da napadne cetnike, sumnjajuci u svakoga, pa i u Edina. Poslusao me i razumio. Tek kasnije mi je bilo jasno da on zna cuvati tajnu, te da je profesionalac u torn poslu. Tako sam odlucio. Da li sam pogrijesio? Vjerovatno, jesam. A u principu, sigurno nisam, jer je to bilo brzo donosenje odluke, bez puno podataka o Edinu. Kasnije je to islo bez problema.
U pripremi za izvodjenje napada na Babu upoznao sam puno onih koji su trebali da nam pomognu, da ucestvuju sa nama ili da nam sadejstvuju. Medju njima i gospodina Ismeta Brigu u Bericu, kod nekakve vikendice, u aksam 6.5.’92.godine. Primijetih, uz lampu, da ima brkove i da je niska rasta. Djelovao je optimisticki, a mene je, cini mi se, drzao na distanci, ali rece da ce sadejstvovati i to sigurno i kvalitetno. Pominjao je cifre boraca, razdaljine i na kraju smo morali gledati i crtati kartu pri slaboj svjetlosti lampe. Poslije razgovora, zadovoljan sto ce biti sadejstva, prenesoh plan Pelamu, Benku, Zaimu i jos nekim starjesinama koji su bili u Pelamovom stabu. Slozili su se. Puno je bilo odustajanja onih koji obecavase, sto me nije puno iznenadilo, jer ide se u bitku u kojoj se moze izgubiti zivot lahko. U Bogusicima, Brigi Ismetu i meni, predsjednik Mjesne zajednice Serfan Serif Bukva rece: “Mi necemo pucati na komsije, mi smo se dogovorili da zajedno zivimo i nemojte da nam stvarate probleme” i nadnese se na mene, valjda zeleci da pokaze kako je korpulentan i da me zastrasi. Prethodno sam saznao da ima puskomitraljez M-72, 7.62 mm u kuci. Kupljen ili dobijen?
“Hoces li dati bar puskomitraljez da ponesemo, nemamo pusaka?”
“Ni govora!” odgovorio je.
Ustao sam da mu pokazem da me bar nije zastrasio, ako nije htio da pomogne. A njegove komsije su sutjeli i, cini mi se, odobravali ono sto on govori. Eto, to je nas covjek. A iz naselja Kamen cetnici danas pucase po putu za Bogusice i Bogusicima da zastrase Muslimane. Nazalost, Serfana nisu uvjerili da su pucale njegove komsije.
Ipak, jedinica Visegradjana, njih dvadesetak koje smo mogli naoruzati kakvim- takvim puskama, izadje na brdo Matija sedmog maja i sa blize distance, izvidjanjem, ocijenismo da danju ne mozemo prici. Hrabar momak sa tog podrucja, koji se prezivao Zec, prihvati da bude vodic, a jedinice sa podrucja Mravinjca i Vitkovica ne stigose u dnevnom terminu, vec u ponoc, izmedju sedmog i osmog maja, tako da se borci nisu ni upoznali, a moraju sutra zajedno napadati . Odgoditi se vise nije moglo, jer tesko da ce se vise skupiti borci iz Gorazda, a Visegradjani koje sam vodio, nisu imali uslove za boravak na terenu.
Veliku hrabrost jos jednom pokazuje Midho Drljevic kao i jedna zenska osoba, Bugarka Dijana Marinova. Oni se ukljucuju u jedinicu i idu na———————————————–
Babu. Midho se trudio da pomogne u razradi plana bitke, kao i Hasan Pozder, rezervni oficir, koji je od Pelama dobio naredjenje da ide na izvrsenje zadataka, ali nije smio dalje od brda Matija. Svoju automatsku pusku je dao meni, jer sam tada nosio stari njemacki smajser.
Posto je u mojoj jedinici bilo boraca koji su isli sa pistoljem u bitku, jednom od tih dadoh da mi pricuva pusku na trenutak. Bijase to meni dobro poznat Redzo Tufekcic, komsija iz Visegrada. On je odmah prisvoji i bez obzira sto sam ja naredjivao da mi je vrati, nije me poslusao. Davao sam mu njemacki smajser koji sam nosio. Odbrusio je da mu samo mrtvom pusku mozemo uzeti. I to uvjerljivo ozbiljno.
Tako ja sa starim smajserom krenuh u bitku, sa puno opterecenja ali sa jednim ciljem: da oslobodimo Babu i uzmemo top, kako bismo mogli cetnicima vratiti koju granatu.
Od boraca iz Visegrada, njih dvadeset dva, samo malo sam u borbi upoznao Muju Dragulja, a ostale sam sve respektovao. Ali, ponasanjem u torn vremenu zajednickih priprema za odbranu od neprijatelja, svojom odvaznoscu, cesto neposlusnoscu, na sebe su skrenuli paznju Tabakovic Bekir, Kahriman Ramo i Abdulah-Dule, tako da sam od njih ocekivao da ce oni biti i zestoki u bici koja predstoji.
Mravinjcane je vodio Kulovic Hasan Kule i kada sam ga sreo oko ponoci izmedu 7. i 8. maja, imao sam utisak, sto se i potvrdilo, da je hrabar i da ga borci slusaju. Dogovorili smo se kako da izvedemo napad, izdali posljednja uputstva starjesinama i vojnicima i tiho, u dugoj koloni, krenuli sa Matije na Babu, sa celnim izvidjacima i vodicem. Kolona od oko osamdeset boraca kretala se lagano, pazljivo prateci svaki sum. Mijenjao sam mjesto u koloni po ukazanoj potrebi, obicno uz celno izvidjanje. Na vrh Babe poslano je jedno odjeljenje, desetak boraca, da eliminise navodno mitraljesko gnijezdo i da obezbijedi ledja glavnini jedinice koja napada utvrdjenja ispod Babe, prema Glamocu.
Posto se kolona jako tiho kretala vodic je, bojecii se da ne svane, poveo glavnim, kracim putem i doveo nas pred naselje Gornja Brda i trazio od mene dalju komandu. Vidjevsi da cemo biti primijeceni i da smo, vjerovatno, vec primijeceni, odlucio sam da napadnemo, ali sa sto blize distance, tako da smo cetnike bukvalno probudili. Koliko sam mogao brze, izdao sam zadatke u novonastaloj situaciji. Vecina starjesina i vojnika je primila naredjenje i postupila po istom. Medjutim, veliko grupisanje, jaka vatra, uglavnoim bez veze i cilja, je i one sto su skolski izvrsavali zadatke zbunila pa je nastala prava zbrka. Ostavio sam Kuleta, Benka i vecinu boraca sa Mravinjca, kao i odvazne Dula, Ramu, Bekira i rezervnog oficira Covrk Halida na kljucnoj poziciji. Drlja Midho Drljevic, Hodza, Velid Hajdarevic, Maid Covrk, Edo i Zaim Kustura, Mujo Draguij ja i jos dva-tri borca, smo————————————————-
prosli okolo u potragu za topom i sa boka napali cetnike. Vatra je bila zestoka. U jednorn momentu ispade mi bomba iz prirucne fiseklije i stigoh je niz jaku strminu, rizikujuci da poginem trceci prema cetnicima na otvorenom. A u drugom momentu primijethi da name moji pucaju, i to Mravinjcani. Vidjeli crne pantalone, crnu jaknu, crnu bradu i izrazito crnu kosu, sve odlike potencijalnog cetnika. A u toku naseg susreta u noci nisu me vidjeli, vec su samo culi moj glas. Dogovorena je bila i lozinka, ali se nije koristila.. A bila je jedna vrlo bitna prilika da se iskoristi, medjutirn, nije. A zasto?
Nakon sto su cetnici razbijeni, odnosno, unisteni, javljeno mi je da imamo ranjenih i da hitno trebam do doktora Benka, da vidim sta dalje da se radi .Pozurio sarn sa borcima koji su bili sa mnom. U obliznjoj bukovoj sumi, su stabla bila odlican zaklon, vidio sam manju grupu boraca na udaljenosti oko sedamdeset metara. Nisam znao da li su cetnici ili nasi, i kad uvidjeh da su nas primijetili, zaustavih se i pokusah naci grm za masku.
Ponovo pogledah i vidjeh sest boraca koji se krecu sumskim putem gotovo u koloni. Oprezno gledaju naprijed i bocno. Odjednom se razvise u desno i pocese zauzimati zaklone. Vec su bili na pedesetak metara kada komandir (vjerovatno), za koga sam pomislio da je nas Ramo Kahriman, visok oko sto devedeset cantimetara, debeo, crne, duge brade sa jaknom i pantalonama i vojnickim cizmama, krupnim i zastrasujucim glasom upita:
“Ko je to tamo?”
“Nasi,” odgovori neko od mojih saboraca.
“Dodjite ovamo,” rekoh ja i podjoh naprijed.
“Ajte vi ovamo,” rece onaj bradati krupni cetnik
Tog momenta nisam bio siguran da li su to nasi- Mravinjcani ili cetnici. A sa nama nije bio nijedan borac sa Mravinjca. Jos se razmijenilo nekoliko poziva da dodjemo jedni drugima. I kada smo sasvim blizu prisli, na desetak metara, jedan od cetnika je kod Zaima Kusture Hodze, koji je izvirio iza zbuna, primijetio beretku na glavi i pao od straha. U istom mornentu zacuo sam glas Muje Dragulja, koji u svom stilu, a ne znajci da smo u bliskom kontaktu sa cetnicima, zabrza:
“Kapetane, ubise cetnici iz onih kuca,” pokazujuci rukom prema kucama.
Cuvsi to, cetnici zaskocise iza bukava, a njihov bradati komandir, sa kojim
sam se ja gotovo rukom pozdravio, skoci iza velike debele bukve, koja odmah ispod puta, izmedju nas, nesto blize njernu. A meni je preostalo da sa druge strane te bukve pronadjem zaklon od metka tog cetnika. Bukva je bila debljine oko jedan metar, a cetnik izgleda nije vidio da sam i ja za istom, samo sa suprotne strane, pa je vec cijev puske usmjerio na gornju,
njegovu desnu stranu debla, trazeci cilj da gadja. Vec je pocela————————————————-
pucnjava oko nas dvojice. Moji su brzo reagovali, a ja nisam mogao to ni pratiti, a kamoli komandovati, jer imam cetnika iza bukve. Cijelo vrijerne smajser sam drzao u desnoj ruci, spreman za dejstvo. Vidjevsi cetnikovu cijev sa gornje strane bukve, prisao sam sa donje, njegove lijeve strane, i naslonivsi mu smajser pod srce proderao se gledajuci ga u oci i ruke: “Predaj se, gotov si!”
Zbunio se, zamrmljao nerazgovjetno i svoju pusku spretno izvukao izmedju bukve i tijela, usmjeravajuci je prema meni. Cim sam primijetio pokret ruku i mrmljanje, pritisnuo sam obarac smajsera. Nisam cuo pucanj. Pogledah u smajser i vidjeh usta cahure metka, koji sam ispalio prije susreta sa ovim cetnicima. Vrijeme je stalo. U meni su se, u djelicu sekunde, izmijenjale uzasno visoka tempratura, koja je izazvala naglo znojenje i strasna hladnoca, koja je ledila, cini mi se, znoj na celu. Razum je funkcionisao, a naredna dva-tri sekunda su bila duga kao vjecnost. Pred ocima su mi se redale slike:
Bosne za koju ginem
Bosne, koja porobljena umire, kroz jecaje djeteta nad zaklanom majkom i ocem, u kojoj vlada strah preostalih da ih satane ne namuce dok ne izdahnu. I kao da mene prizivaju da ih spasim, a ja im, kao najveci krivac, ne mogu pomoci, jer me ubise dusmani.
Bosne, koja odise ljepotom, u kojoj izvire i zivi ljubav, a nema samo onih, sto joj dusu htjedose uzeti. A moj mezar je sav u zelenilu i cvijecu. Na mezaru pise -Poginuo je da Bosna zivi! U potpisu: njegovi saborci.
Postrojene jedinice koju sam vidio, kako na mezaru, ispracajuci me, neki placu, neki se suzdrzvaju, ali cujem sve sapate i u usima mi odzvanja: Bio je hrabar, bio je dobar starjesina. Ludo je poginuo, nije htio nazad. Svaka mu cast. A oni sto napustise ranije bojiste kao da gore u plamenu. Muce se da prezive pogled rnojih ociju, koje su samo za njih bile otvorene i prijetile im dozivljenom istinom.
Majke i oca koji su culi da sam poginuo nakon desetak dana. Majcine suze i jecaji, gubljenje razuma, udari srca, udari rukama po podu u nasoj kuci na selu, sa rijecima: ‘Sta dusmani uradise, sto mi ubise moj ponos, bolje da me vise nema.” A njene najblize komsinice: Hamsa, Hajra, Muniba, Ramka i ostale, je smiruju govoreci da je to od Boga i da je to sudbina, da se ne zna sta je sa njihovim sinovima i sta je sve ceka sutra. Babo se uhvatio za sijedu kosu, usao u svoju sobu i legao na krevet okrenuvsi lice prema podu, a kradom plakao. Ustao je nakon kraceg vremena, prisao majci i rekao sa tugom i ponosom: Poginuo je hrabro branivsi Bosnu.”
Supruge i kcerke, koje su saznale tek navece, cuvsi kako Merso, Fatimin sin, prica svom komsiji Ismetu o tome, slucajno, jer im niko od mojih saboraca nije imao srca reci da se to dogodilo. Dzevada se izgubila—————————————————–
odmah a Amila moja kcerka, kroz plac govori: Mama, sta ti je? Mamice, probudi se!’ Fatima, rodica moje supruge i njena kcerka, pokusavaju je umiti govoreci: “Amila, nije lutko mami nista”. A Dzevadu samaraju i prskaju vodom. Neko od komsija odlazi po doktora. Dzevada dolazi sebi, grli Amilu govoreci joj: “Nema vise tvoga baba. Ko ce sa tobom igrati remija, taca, saha i ostalog. Ko ce ti donijeti cokolade, igracke i cipelice?”
Brace i njihovih porodica:
Adema, koji u Sarajevu trazi priliku da osveti brata i uspijeva u tome.
Izlazi iz Sarajeva i dolazi na moj mezar i pun ponosa govori:
“Oslobodicemo Bosnu, brate!”
Enesa, koji to cuje u Njemackoj nakon tri mjeseca. Zajeca i pocne se
spremati da osveti brata, psujuci cetnicima sve sto mu na um padne i nasima,
koji nece da krenu da brane Bosnu, i popivsi previse bude pretucen od nekog
Srbina u njemackoj kafani.
Halila, kome na poslu u “Terpentinu” u Visegradu, sapnuse nasi kradom, da su culi da se mora ispariti sto prije iz kruga,jer su culi i neki Srbi, koji su provjereni cetnici i trazice ga, nasto on riknu u plac: “Neka me uhvate,
evo me!” I uhvatili su ga njegove bivse kolege: Brane Krsmanovic, Stevo
Kovacevic, Dusko Samardzic, Slobo Pavlovic i udarajuci ga sproveli u zatvor
unutar kruga “Terpentina,” ne dozvoljavajuci Tajmi, snahi, da mu pridje,
sutajuci je nogama kada im je pomenula da su cetnici i zlikovci.
Gluhonijeme sestre Fahrije, na koju sam dosta licio, njenih krikova i
valjanja po zemlji, udarajuci rukama u zemlju, kao da nisu njene, gubeci se,
ali ipak tjeseci majku svojom izuzetnom toplinom i samo njoj specificnim glasom koji smo u porodici dobro razumijevali, a za ostale je bio nejasan i nerazgovjetan.
Sestre Time, koja je saznala brzo i odmah se izgubila, razboljela i od
trenutka sva treperi, drhti i ne zna nista. Izgubila je razum i samo ponekad upita
“Gdje je moj Ahmo?’
Badze Senada, s kojim sam se toliko srodio da sam se ponekad bojao
da ne zapostavim bracu. Slusam, kaze: “Znao sam.” Okrenu glavu da njegovi ne vide suze, koje samo sto ne provru iz ociju i opsova mater cetnicku onima koji su me ubili, dodajuci da ce me osvetiti.
Kristalno jasno vidjeh svoju dzenazu, svoj mezar, prazan, iskopan za mene.
Vidjeh sve moje prijatelje, povorku kroz grad, kuma Azema, prijatelja Zicu,
badzu Senada, mjesto dzenaze i dzenazu. Vidjeh i one kojima bas i nisam bio drag, njih dva-tri. Ne znam zasto, ali i oni me ispracaju na vjecni put.
Vidjeh posebno Hodzu Zaima koji je ucio na mezaru i grumen koji bas on prvi baca, a zatim i ostale koji me zatrpavaju, ali nikako—————————————————
da me zatrpaju, kao da se zemlja koju bacaju vraca. lpak, vidjeh fino obradjenu humku i cuh Fatihu svih koji su mi klanjali dzenazu.
I jos puno slika, uglavnom reakcija mojih prijatelja, proslo je ispred mojih ociju, tako da sam pomislio da je vec proslo nekoliko godina, a ne tren, mozda sekunda.
I dalje vidim onog ogromnog cetnika pred sobom i cujem njegovo mrmljanje, ali pusku, koju drzi objema rukama, usmjerava prema meni. A lice mu je sad zastrasujuce, kao da se davi u viru neke divlje rijeke. Sav se zacrvenio, zapjenio, odnosno, zabalio i najezio. Zamolih Allaha dz.s. da mi pomogne u svojim mislima. I doista, pomogao mi je davsi mi razum i koncentraciju. Vise nisam bio nimalo zbunjen.
lspustih smajser, hitro udarcem po pusci objema rukama izbih mu pusku iz
ruku, kao da su djecije a ne snazne, divovske. Dalje je sve islo kao na filmu: zestoko smo se tukli i tumbali po zemlji. A oko nas je cijelo vrijeme trckarao moj saborac Hajdarevic Velid sa puskom na gotovs, trazeci nacin da puca u njega, ali da ne pogodi mene. To sam primijetio, kao i ostale saborce, kako se prepucavaju sa cetnicima, mada sam cijelo vrijeme bio u kostacu sa “mojim” cetnikom. Osjetih da ga mogu savladati bez obzira na bolove po tijelu ispod njegovih ruku – kandzi. Povukoh ga sebi, a odmah zatim odgurnuh jako, drzeci za vrat. Ispustih naglo vrat, a on potiljkom glave udari u bukvu, koja je bila odmah nize njega, iza ledja, a koju sam pravovremeno primjetio. Cuo sam rezak zvuk. Kao da se bukovo drvo slomilo pod mojom nogom. Vidio sam kako cetnik zakoluta ocima, a ruke mu odjednorn klonuse. Pade na zemlju svlaceci se niz bukvu. Vidjeh da je gotov i da mu je lobanja pukla. A Velid Hajdarevic, sav zadihan i oznojen izasu rafal, valjda ne vjerujuci da je cetnik mrtav i rece: Idemo kapetane zovu nas hitno! Ovdje je sve zavrseno.”
Uzeh svoj smajser i “cetnicku” pusku. Pogledah okolo. Cetnika nema, a moji cekaju da ja krenem prema glavnini jedinice i doktoru Benku.
Brzo stigosmo do doktora i on mi rece da imamo tesko ranjenog Halida Covrka, rezervnog oficira, ciji je brat Maid tu, uz nas. Jos dva borca su teze ranjena i moraju se nositi. Vec se dosta boraca jedinice sa Mravinjca bez komande uputilo nazad ka Matiji, tako da je bilo tesko skupiti ekipe za nosenje ranjenih. A moralo se racunati i na obezbjedenje ledja i bokova u
transportu ranjenih. Ukupno je ostalo tridesetak boraca slobodnih. Doktor me upita:
“Sta, mislis, Sejdicu, sta da radimo? Hocemo li nastaviti prema Glamocu? Ovi ranjeni moraju hitno do bolnice.”
Pogledah bojiste, dolinu ka Glamocu, prema preduzecu “Pobjeda. Veliki prostor za preostalu jedinicu. Pogledah ranjene. Vidjeh odluku u njihovim ocima koje mi govore: “Spasavaj nam zivote, dok mozes.” Cetnike—————————————————
vise niti vidim, niti cujem. Znam da Pelam, Bekto i ostali cekaju spremni za sadejstvo sa Misjaka. A top, koji sam po bojistu trazio, ne nadjoh nigdje. Shvatih da je na drugoj lokaciji, koja je daleko, vise od kilometra. Odlucih da sto brze transportujemo ranjene uz sva obezbjedjenja, a ovdje da ostane deset boraca dok se ranjenici ne evakuisu na bezbjednu lokaciju u sumi prema Matiji. Uzeh ranjenog Covrka, nabacih ga na ledja i iznesoh preko jedne medje, tako da je bio zasticen od eventualnog dejstva, a on se trznu i preostalorn snagom rece:
“Nemoj tako, ne mogu izdrzati’!’Nosi me za ruke i noge!”
Vidjeh bolni izraz i grcenje lica a onda i cijelog tijela. Vidjeh da je ranjen sa ledja i da je metak u stomaku. Znao sam da je svaki sekund dragocjen. Bojao sam se da ne izdahne. Ostali ranjeni su lakse transportovani i nije bilo puno problema. Halid je bio krupan i tezak oko sto kiligrama i nosilo ga je desetak boraca, sa cestim izmjenama. Sa Babe do na Matiju sam analizirao sta smo to ucinili. Tesko mi je palo da imamo tri ranjena, ali nadao sam se da ce se spasiti, da ce u bolnici uraditi sve da ih spase. Nismo stigli do topa, a mi produzili za Glamoc. Zadatak nije zavrsen, ali su cetnicima naneseni veci gubici. Oslobodjena je znacajna kota koju niko nije imao braniti. A logicno je bilo da tu ostane jedinica sa Mravinjca i okolnih mjesta. Ukupno, cetnici su osjetili da ih mozemo i napasti, da smo mudri i hrabri i da vise nigdje nisu sigurni. A to je sada od velikog znacaja. Po dolasku u selo Kalac cuo sam puno komentara, od onih kako ce cetnici sad sravniti selo, do onih da se treba zaposjesti oslobodjena kota i da su cetnici odavno zasluzili da im se uzvrati. Tada neki borci sa Mravinjca komentarisase tiho, da ja ne cujem, kako su oni pucali u mene, misleci da sam cetnik. A nisu samo oni mislili da sam cetnik. Mislio je to i onaj nesretni cetnik, pa je zijanio glavu. Eto, brada me mogla kostati glave, a mozda i spasila glavu. Po dolasku u Gorazde Drlja, Hodza, doktor i ja smo odmah svratili do Pelama. Razmijenili smo misljenje o onom sto se na Babi odigralo. Cini mi se da je Pelam bio vise kriticar nego sto je objektivno cijenio, ali ipak je rekao da je to veliki uspjeh. Bio sam zabrinut za ranjene i za naoruzanje koje su borci zadrzali za sebe, jer kako kazu, moramo biti potpuno spremni za bitku i intervenisati ako zatreba. Najvise me zabrinjavala puska koju mi uze Redzo Tufekcic i zbog koje umalo ne izgubih glavu. Sada je ne zeli vratiti vlasniku Hasanu Pozderu, pod izgovorom da je istu dao nekom od boraca. A Hasan trazi da je ja pronadjem, sto nisarn uspio.
Tesko mi je palo kad sam saznao da je umro Halid Covrk. I znam da su me tada stigli na Misjaku. Zajedno sa Izom Efendicem, starjesinom iz Gorazda, sam otisao da bih se ohladio, a da Izo nije bio sa mnom, vjerovatno bih poginuo na putu za Glamoc.————————————————–
Halida i druga dva ranjenika smo pokusali evakuisati prema bolnicama u Uzicu ili Pljevljima, jer je to jos moguce preko nekih veza i uz garancije pojedinih Srba, ljekara iz bolnice u Gorazdu, zato sto su ranjavani uglavnom od cetnickog granatiranja grada i dejstva svog raspolozivog oruzja po gradu. A onda humanost u evakuaciji! Eto, Halid nije mogao proci na Ustipraci, gdje su vec bili vojnici JNA. Halid je vracen ka Gorazdu i u putu je izdahnuo. Neka mu je rahrnet dugi. Poginuo je kao sehid, stavsi medju prvima u odbranu slobode bosnjackog i drugih naroda Bosne od cetnicke zablude da nas unisti i pokori. Tesko mi je bilo prici njegovom bratu Maidu, ali smogao sam snage. Halid je ukopan u noci izmedju osmog na deveti maj u jednom gradskom groblju, jer i tada je dejstvo cetnika ometalo dzenazu, a danju se ne bi mogla zamisliti bez tragedija, zato sto su cetnici vidjeli kao na dlanu sva groblja u Gorazdu. Njegov brat Maid je to vrlo tesko podnio, kao i mi saborci, ali imao je snage da krene dalje.
Rohci i Trbosilje
Cetnici su se sprernali da nas napadnu, to sam osjetio. Mi smo izvidjali teren i cetnicke pozicije, uvezivali jedinice, pokusavali pronaci najlaksi nacin da zadamo sto zesci udarac, kako bi imali sto veci respekt prema nama, a mi tako oslobodili sto vise teritorije i bili sto blize Visegradu. Hodza je pokusavao izvidjeti Strmicu i Trbosilje, da bi se neprijatelju zadao taj znacajan udarac.
Mene je vise interesovao Brodar, vitalna raskrsnica za Rudo i Visegrad. Ali, cetnici nas preduhitrise i u svom stilu, tamo gdje nema otpora na podrucju Orahovaca spalise nekoliko zaselaka. Dim, koji se visoko dizao dolazio je sve blize Medjedji. Sa komandantom staba i jos nekoliko clanova sam se sastao odmah. Mobilisali smo jedinicu, onaj slobodni dio koji nije otisao sa Hodzorn na izvidjanje Trbosilja, i usiljenim marsom krenuli precicorn prema Orahovcima. Krenulo je oko sedamdeset boraca, ali veliki broj nije imao nikakvo naoruzanje. Dosta ih je bilo sa “luntama,” rucno pravIjenim puskama, a tridesetak njih je imalo automatsko i poluautomatsko oruzje. Bio jako topao dan, tako da je bilo boraca koji su u bitku posli u potkosuljama. Kada smo vidjeli da su Cetnici u Rohcima, jos smo pojacali brzinu kretanja, tako da neki borci to nisu mogli izdrzati.————————————————
Situacija u Rohcima mi nije bila poznata, kao ni teren oko sela. Trudili su se borci s tog podrucja da mi objasne i to mi je malo pomoglo. Tek kad sam prisao potpuno selu, ocijenio sam da ce biti vrlo tesko. Sa komandantom staba, Trtetom, sam se dogovorio da malo iz blizeg pogledamo sitaciju i to brzo, jer nas je veliki broj u sikari na jednorn uskom putu. A cetnici, stotinjak metara od nas, pale i zare, nose sto je vrijedno iz kuca, nadajuci se da ce im dobro doci. Tako su vec uradili sa dosta muslimanskih naselja na podrucju Visegrada.
Odjednom se cula jaka muzika iz blizine. Pogledah malo lijevo, vise od mjesta gdje sarn stajao i osmatrao prostor, i vidjeli cetnika koji je pustio muziku. Izbacio je kasetofon na prozor i vristi sa prozora. Doziva Turke i balije, valjda ne sluteci da ga cuju oni koji nisu ni Turci ni balije, ali ce sprijeciti njegov pir. Sa Trtetom se konsultovah. Trazio je moje misljenje, a i nije bilo puno izbora. Odlucismo da ja sa svojom grupom podjem malo lijevo i vise, a da glavnina jedinice napadne frontalno, kada za to bude najpogodnija prilika. Moguca je samo kurirska veza. Otisao sarn lijevo i vise do raskrsnice puteva prema Zaglavku, Medjedji i Rohcirna. U toku osmatranja raskrsnice iznenada bahnuse dva cetnika koji su se prepirali. Primijetih da jedan nije za rat i paljevine, a drugi ga uvjerava da to mora tako, jer Muslimiani hoce suverenu Bosnu i na kraju ovaj drugi rece:
“Nek’ im sad UNPROFOR pomogne, jebo ig on!
Prodjose pored nas na nekih tridesetak metara. Rukom sarn naredio borcirna da ne pucaju, jer nisam znao u kakvoj su poziciji ostall borci, glavnina jedinice, mada sam i prije zelio da se puca na onog cetnika sto pusta rnuziku i pali kucu, ali ne bi vakat. Iz ovoga zakljucih da ima cetnika koji nisu za rat, ali i to da ce njihove vodje naci metoda da ih uvjere, da je to jedino preostalo rjesenje.” Sve po idejama velikosrpstva i velikosrpskog nacionalizma ko je su planirali Milosevic, Karadzic i slicni.
Pozicija u kojoj sam se nasao sa desetak boraca bila je vrlo losa. Pretrcah do raskrsnice i uvidjeh da je bolje, a zatirn u sumarak iznad raskrsnice, kako bismo bili sto vise maskirani. Prateci me, borci su se cudili, a narocito Ramo Kahriman, koji je imao naviku da kaze da je on marinac i da ga helikopterom treba dovesti na bojiste da zavrsi bitku, i naravno, vratiti. On mi rece:
Se jdicu , jesi li normalan? Gdje nas to vodis? zive ce nas pohvatati!”Tacno je da smo isli cetnicima bocno i iznad njih, da ih vidimo kao na dlanu, ali nesto nisam mogao pretpostaviti. Put kojirn su cetnici stigli mi smo presli. Taj put vodi ka Zaglavku, gdje se nalazi cetnicka jedinica u rezervi, vjerovatno. Kada su cetnici otkrili nasu glavninu jedinice, pocela je zestoka paljba. Po glasovima koji su se culi, uglavnorn od cetnika, vidjeh da
im je gusto, da psuju i pucaju, zovu u pomoc. A pomoc irn se javlja sa brda———————————————–
iznad nas. Nisam poznavao teren na ovom lokalitetu, niti sam imao kakvu kartu kako bih ocijenio kojim putem ce pomoc doci. Pokusao sam, po mjestu odakle dolazi glas cetnicke pomoci, ocijeniti poziciju i prateci vizuelno put ispod nas i njegovo desno penjanje, zakljucih da pomoc prolazi neposredno pored nas i da ne smijemo dejstvovati dok pomoc ne prodje, jer smo u protivnom, u uskom okruzenju, bez izgleda da se izvucemo. Cetnicka pomoc je stigla bezglavo brzo. Po udaru cizama na kamenom putu uvidjeh da je put bio oko sto metara iznad nas. Rasporedio sam borce na pozicije odakle mogu precizno gadjati, biti maskirani i koliko je moguce, zasticeni i saopcio pocetak dejstva kad ja pocnem pucati. Bilo je razlicitih komentara boraca, straha, prijedloga da se izvlacimo, ali ipak su slusali komandu i cekali pocetak. Imali smo tad jedan snajper i ostalo poluautomatsko i staro automatsko oruzje (dobosar smajser i slicno). Borba ispod nas se rasplamsala, a cetnicko pojacanje stize i zaurlase uzvicima:
“Fataj balije zive!”
“Sve cemo vas poklati!”
I slicno. Kada sam vidio da je pomoc kompletna stigla i da iznad nema cetnika, poceo sam sa paljbom, gadjajuci u grupni cilj cetnika, udaljen oko pedeset metara koji su se ukopali kada su culi pucnje iznad njih. Moji saborci su otvorili zestoku vatru, mada je bilo i onih koji prvi put dejstvu u borbi. Gledam desno od mene Nijaz Dizdarevic uopste ne nisani, vec zmireci izbaci pusku iza grma – kukrike koji mu je bio dobra maska, ali nikakva zastita. Vidio sam tada da se boji svog pucnja. Isto to vidjeh kod mog “marinca” Rame Kahrimana. Dok sam dejstvovao, pratio sam i druge. Cini se da su gadjali mirnije i preciznije od ove dvojice. Zaustavih za trentak paljbu da promijenim okvir, a upozorih borce da stede municiju i da kratkim rafallma precizno gadjaju. Cujem glasove cetnika koji su se, kao pcele u kosnici, vrtili u krug, trazeci bilo kakav zaklon i pitaju:
“Koje gore?”
“Ko puca odozgo?”
“Nenade, jesi li to ti gore?”
“Javi se ko si, ili cemo pucati!”
Mi smo osuli po njima, a posto su nasi sa druge strane dejstvovali, izvlaceci se nazad ka Bijelom potoku, cetnici su tada bili izmedju dvije vatre. Pokusali su nas zastrasiti paljbom iz sveg naoruzanja, nasto sam naredio da se borci pojedinacno izvlace vise, bojeci se da nas ne stave u usko okruzenje, obzirom na vrlo slabu preglednost u ovoj kukrikovini, jer cetnika je bilo pedesetak, a nas je ostalo desetak. Doduse, cetnici su imali nekoliko poginulih i ranjenih. Usli smo u stjenoviti predio, stotinjak metara od mjesta pocetka naseg dejstva i zauzeli dobre zaklone, a cetnici su rafalali po sumi ispod nas, bez hrabrosti da udju u nju. Borci su tiho komentarisali koliko je———————————————–
dobro sto smo usli u stijene, da bi Ramo, sav preblijedio i mokar od znoja, prisao mi i rekao:
“Daj vodi nas odavde kapetane, sve ce nas pohvatati zive!”
“Nece zive, sigurno, Ramo,” rekoh mu i dodadoh:
Prati svoju stranu i dobro se maskiraj.”
Nastao je tajac koji je mogao biti cetnicko privlacenje prije nego bilo sto drugo. Obilazio sarn borce da provjerim koliko imamo municije
i kako se osjecaju. Svi smo bili u krugu radijusa tridesetak metara. Vidio sam strah i zebnju kod nekih. Imao sam utisak da su se zeljeli prikriti zbog mene i ostalih saboraca. Izasao sam iz tog naseg kruga da pokusam naci mjesto sa kojeg bih pravovremeno primjetio cetnike koji se privlace. Pretvorio sam se u uho i oko i nista ne primjetih citavih pet minuta. I kada sarn htio poci, sa stjencice dobre za osmatranje, pogledah desno. U mojoj visini vidjeh krivinu pjesackog puta i u istorn momentu cuh iz tog pravca, kako se kamen zakotrlja putem. Pogledah bolje i vidjeh kolonu cetnika kako ide tim putem, tiho, kao grobna povorka, sto je u stvari i bila: nosili su mrtve i ranjene i izvlacili se prema Zaglavku, a taj kamen se nesmotreno zakotrljao. Cuh i psovku:
“Jebo te Bog, kako to ides?”
Bio sam na sesdesetak metara od cetnika. Nisam bio siguran da li se svi izvlace ili je to dio jedinice. Vratih se u moj krug i saopcih Nijazu Dizdarevicu, koji je
bio komandir voda, i u ovoj poziciji potencijalni vodja grupe, da ako bude razdvajanja, mora voditi jednu grupu, od pet boraca. Ostali borci su gledali u mene, cekajuci, sta dalje? Naredih da idemo vise, kako bismo pokusali presjeci put cetnickoj koloni. Brzo smo se prebacivali do puta jednostopa, ali tim putem cetnici ne naidjose. Vise nije bilo svrhe da idemo za njima, a i neizvjesnost je bila svc veca. Razmislajo sam, ako mi bude neko ranjen tesko cu ga izvuci. Ili, ne do’ Bog, neko pogine. Odlucih da pokusam doci do glavnine jedinice, jer kurir nije stigao da mi saopci stanje, a ja nisam imao kuda poslati kurira do komandanta staba, Trteta Mehmeda Tvrtkovica. Ponovo smo naisli na mjesto nase pozicije u stijenama, da bih osmotrio i osluhnuo. Nisam nista cuo osim lupanja mog srca koje me je ometalo da cujem hod cetnika ili sapat. Ali toga ne bi. Nakon tri-cetiri minuta odlucih: silazimo pravo na put, gdje smo zapoceli napad na cetnike. Opet reagova Ramo:
“Ti si lud. Sve ce nas pobiti. Cekaju nas sigurno. Ja ne idem s tobom u smrt.”
Objasnih mu da su cetnici vjerovatno vec svi pobjegli sa bojista. Ne htjede poslusati, vec doda da nece niko. Pogledah likove: Fudo Selimovic, dva borca prezimena Cancar, Samir Sabanija, Emil Kos, Nijaz Dizdarevic i ostali, gledali su me blijedo. Nisu znali da li ce sa mnorn ili ne. Kada sarn posao, posli su svi. Kad sarn izasao na raskrsce dvojica su bila iza mene,————————————————–
ostali u zaklonu koji su samoiniclijativno pronasli. Cekali su moju reakciju. Pozvah ih da izadju, a oni jos ne mogu vjerovati da nerna cetnika tu i cude se otkuda to tako sigurno znam i komotno izlazim na cistinu.
Bojiste je postalo tiho, ni muha se ne cuje. Uputih grupu sa Nijazom putem ka Bijelom potoku da stigne nasu glavninu i da kaze da me sacekaju,
ja cu da precistim teren. Pridruzi mi se Sabahudin Kustura i jos jedan Cancar. Pretrcasmo njivu sa vec nazrelom psenicom, do kuce iz koje je onaj cetnik pustao muziku u vatrenorn piru. Udjosmo u kucu stiteci jedan drugog, a kad uvidjesmo da nerna nikoga, bi narn lakse. Na zemlji su lezali mrtvi cetnici od kojih smo uzeli naoruzanje. Bilo ih je sesterica, a nismo stigli, zbog zurbe pregledati sav teren. Trazismo puskomitraljez M- 53, tzv. “garonju,” jer nozice nadjosmo. Ali, njega nigdje. Puno me mucilo to sto ne znam ima li nasih ranienih ili poginulih u glavnini jedinice, pa pozurih ka Bijelom potoku. Odjednorn, mali Cancar zaskoci u stranu i podje bjezati, govoreci:
“Cetnik!”
S puskom na gotovs, Sabahudin i ja se bacismo u zaklon. Provirih, stvarno cetnik, ali ne mrda, zalegao. Pogledah, oci ne trepcu, pet-sest metara je od nas. “Mrtav” rekoh, ali Cancar i dalje bjezi.
“Pa sta se bojis. Pridzi mu.”
Shvatih da se on puno vise boji cetnika i da jos nije savladao strah, da
mu je i mrtav opasan. Vjerovatno su i njemu, kao i meni, na osnovu iskustva iz Drugog svjtetskog rata, pricali da su cetnici opasni i zbog toga se boji i mrtvog. Jedva sam ga ubijedio da mrtav cetnik nije opasan. Pridjoh prepoznah mog bivseg druga iz skolskih klupa.
Bijase to moj komsija Djordje Trifkovic, sin Pere sa Donje Lijeske moj drug iz skolskih dana. Zajedno smo u istorn razredu cetiri godine ucili kako da zivimo u bratstvu i jedinstvu. I evo sta smo naucili: ja branim Bosnu i narod u njoj, a on da napada u ime neke velike srpske drzave i u ime ideala cetnistva.
E moj Djordje, pomisilh u sebi. Nisi bio dobar djak, ponekad si prepisivao, ponekad sarn ti saptao da to ucitelj Cirovic Milos ne primjeti. dobro se sjecam i u cetvrtom razredu osnovne skole zvao si me: “Akmete, da li sto nisi znao prelomiti jezik ili sto nisi htio? Do pocetka agresije misljah da je ovo prvo, a sada sarn ubijedjen da te tvoji nisu htjell nauciti i da poslije nisi smio, jer “H” naglasavaju samo balije. To je dio filozofije tvojih vozdova. Za sta si ti poginuo? Kada bi danas znao, bar u podsvijesti bi te bilo srarnota, sto si bio naivan i glup. Znam da si kucu pravio sporo, s puno napora, preko puta kuce tvog oca Pere. I nekako si je zavrsio mukorn odricanjima, vjerovatno. I kada su tvoji ocekivali da ce uzivati u sreci s tobom, ti si krenuo rusiti tudju srecu, ubijati, paliti i pljackati. Nisi shvatio da oni koji to rade mogu ocekivati samo zlo u svom zivotu. Tebe je kazna stigla————————————————
odmah, druge ce u njihovom zivotu, ako vec nije. Ima Boga i Bozija pravda stigne i tamo gdje ljudske pravde nema. U jednom trenutku prelistah sve slike naseg druzenja, iako nismo bili prijatelji. Bilo ih je puno i na kraju vidjeh reakciju njegovih roditelja, nakon sto su saznali da im je Djordje poginuo paleci Rohce, muslimansko selo.
Sabahko me zvao vec trci put: “Komandante! Idemo, cekaju nas nasi, vjerovatno. Pozurimo.” Krenuli smo hitro prerna Medjedji.
Nasi su cekali na distanci od oko tristo metara i morali smo se koristiti ugovorenim znakovima, jer su bili oprezni. Kad sam vidio Avdiju Sabanovica sa dvije puske i dokumentima ubijenih cetnika, obradovao sam se. Kad mi rece da niko od nasih nije poginuo, bio sain presrcan. Poslije sam ih kritikovao sto nam nisu pornogli i sto su se tako brzo povukli, ali sve je zavrseno hairli. Cetnici su dobili po nosu. Nece se lahko usuditi da podju u pljacku i paljevinu. Moraju racunati da ce ih cekati puno iznenadjenja i nasi odvazni borci. Putem do Medjedje sam analizirao bitku i nisam bio potpuno zadovoljan, jer mogli smo mnogo vise. Kasnije sam saznao da je poginulo desetak cetnika, jer ih je kolima izvozio neki Suljkan Cubara, kojeg su oni drzali kao lojalnog, a u stvari im je vjerovatno prenosio vazne informacije o nama. Kada sam sagledao hladnije glave rezultat i poziciju iz koje je postignut, bio sarn zadovoljan. Zadovoljstvo je bilo i medju borcima i medju narodom. Imao sarn utisak da je straha puno manje i da se veselije razgovara, a borci, kao da zele da se dokazu braneci narod svoj, spremno cekaju cetnike. Ipak, i poslije ove bitke mi nemamo mitraljez ni puskornitraljez.
Drugi dio naseg odreda nalazio se po 1/o oko Medjedje, a jedna manja grupa od oko dvadesetak boraca, koju je vodio Zaim Kustura-Hodza, otisla je na izvidjanje prema Trbosilju, cetnickom uporistu sa kojeg su kontrolisali dio komunikacije Medjedja – Ustipraca, sprjecavajuci slobodno kretanje. Sa te pozicije cetnici su kontrolisali i dio komunikacije Kaostice – Ustipraca i ugrozavali nase linije odbrane oko Medjedje.
Dobro umoran i iscrpljen poslije borbe na Rohcima, stigoh u Hureme, malo naselje u Medjedji na desnoj obali rijeke Drine sa desetak kuca. Tu sam nocivao u kuci Vezira Hurema. Cijeli stab je bio smjesten u tim kucama i svake veceri smo odrzavali sastanke staba sa obaveznirn tackama:
• anallza izvrsenja dobijenih naredjenja
• zadaci za naredni dan po jedincima (clanovima staba), jedinicama i sluzbama
I tek sto sarn sjeo udje Buco Nihad Dizdarevic, zaduzen za logistiku u Stabu, i rece:
“Hodza je napravio neku pizdariju, cuje se rafalanje na Trbosilju.”Istrcah na vrata, a ostali zagudise za mnom. Cujem poneki metak pojedinacnom paljbom i vrlo rijetko kratki rafal.
————————————————
“Idem gore,” rekoh Mehmedu Tvrtkovicu.
“Ma neces moci stici, treba ti vise od dva sata, a sada je dvadeset sati. Mrak vec pada.”
“Idem pa dokle stignem. Ne mogu cekati. Mozda im treba pomoc”
Odmah pripremih jedinicu, dvadesetak boraca, a Nezir Hurem ponudi da me poveze ficorn do vrha Kaostica. Prihvatih. Trazio sam da ide neko ko poznaje teren. U tom momentu dodje kurir i saopci da se Hodza vraca, da je sve u redu i da ce nociti na Brezama, zaseoku srednjeg pojasa Kaostica. Ipak odoh za Bucomi Nezirom do Breza. Od boraca koji su stigli na Breze saznah da je sve bilo u redu, te da je zarobljen “garonja.” Prvi masalah.
Zarobljeno je jos nekoliko sanduka municije i jedna ili dvije puske. Bio sam sretan i jedva cekao da se sretnem sa Hodzom. Momci koji su ucestvovali u “lzvidjanju” su prepricavali sta su dozivjeli. Imao sam utisak da malo pridodaju, preuvelicavaju, ali mi to nije nimalo smetalo slusati tri i vise puta, u iscekivanju Hodze. On ce valjda reci realno stanje.
Pojavi se Hodza sa ekipom koja nosi sanduke sa municijom. Ozarena lica pita da li su ostali stigli, deruci se da su pobjegli da ne nose municiju i da su to “hohstapleri”, te da predlaze da se kazne. Poselarnismo se i cestitah mu na izvrsenju zadatka, a on nonsalantno prokomentarisa:
“Pa zar si ti sumnjao u mene, prijatelju.”
Zatim je naredio borcima: “Dajte otpakujte tu municiju”.
Otpakovase momci koji su je donijeli
i onda iznenadjenje:u sanducima je bila zemlja. Hodza je htio da to zataska, rekavsi meni da cemo to sutra vidjeti, a borcima da sute. Medjutim, vec sutradan je cijela Medjedja znala da je Hodza donio, kao ratni plijen, zemlju u sanducima. Cetnici su sanduke koristili kao grudobrane. Tako je ostalo prostora i za salu, a bolji povod nije trebao. Iste veceri vratio sam se u Hureme, gdje smo imali sastanak staba oko ponoci. Analizirali smo izvedena borbena dejstva. Nije mi se svidjelo sto kornandant staba vodi zapisnik u svoju biljeznicu. To mi je djelovalo kao privatni sastanak i privatna evidencija. Trazih pojasnjenje, a odgovor bijase kao da sam rekao nesto protiv drzave. Mislio sam da je dovoljno sto komandant staba vodi sastanak i da je svako drugi iz staba bolje rjesenje da vodi zapisnik. Uvidio sam da ce sa tirn covjekom biti puno problema. Takodje sarn uvidio da uziva da bude na vrhu, da se pita i uvazava. To ga je odusevljavalo, a njegove stvarne sposobnosti za komandovanje i vodjenje staba i jedinice su bile veoma skromne. Ali onaj ko bi ga pomjerio sa stolice, ne samo da bi bio njegov neprijatelj, nego i neprijatelj drzave i naroda. Cesto je govorio kako on spada u visoke politicare, a neposredno prije agresije se trudio da na polju politike postigne nesto viase. Mene i meni potcinjene komandire je respektovao, ali nije uvazavao i cijenio rezultate koje———————————————
smo postizali. Povukao sam se da bih izbjegao subjektivne probleme, jer objektivnih imamo da ih ne mozemo lahko rijesiti.
U noci sarn dugo razmisljao da li sam pogrijesio prema Trtetu i zakljucio da nemamo rezerve ni boraca, a kamoli starjesina, te da trebamo upotrijebiti svakog pojedinca, pa makar bio i najveci lopov, prevarant, kriminalac ili ubica, samo da puca u neprijatelja. Vrlo tesko je bilo pronaci metode da se privole svi profili ljudi, da rade to sto je najvaznije, da se suprotstave organizovano neprijatelju po komandi. Za to je potrebna izuzetno velika energija, mnogo vremena i zivaca, debljih od brodskih konopaca, veliki sabur, puno odricanja i izuzetno jak tim koji bi bio najveci akumulator svima da rijesimo svaku situaciju, uz spremnost da poginemo. U razmisljanjima, kada mi je san bio daleko, uvidjeh da sam puno mirniji u kriticnim situacijama, da reagujem bez imalo panike, bez straha i potpuno hladnokrvno, kao da sam na vjezbi. Inace, kako bih u Rohcima donosio onako teske i naizgled vrlo rizicne odluke? Osjecao sam se jos snaznijim, sigurnijim u sebe i zakljucih da je to od onog bliskog susreta sa cetnikom na Babi. Tada sarn savladao strah i od tada on je prisutan negdje po strani. Nije mi opterecenje koje bi umanjilo mogucnosti U borbi i komandovanju.
U naredna dva-tri dana nije bilo vecih dejstava, ali se radilo na planu da se za Bajram bude u Crnom Vrhu kod Visegrada. Uvezali smo se sa jedinicama koje su postojale na podrucju Crnog Vrha i Strgacine, pokusavali i sa jedinicom na Pokreveniku, sto nije uspjelo, uglavnom zbog gluposti pojedinaca. Takvi su umislili da su Bogom dati da moraju komandovati i voditi borce. Njihove mogucnosti ni znanja nisu takve da im se moze povjeriti toliko zivota, a kamoli odbrana Bosne i naroda u njoj. Po ovom zadatku smo Memed Trtkovic Trte, zatim njegov pratilac Dzevad Mutapcic, Lubarda Mehmed, domacin i ja stigli na Pokrevenik, gdje je bio zakazan sastanak i postrojavanje jedinice. Docekali su nas primjerno, ali primjetih da vec ima vizija ko bi sta mogao raditi u toj jedinici koju formiramo i izvjesno potcjenjivanje i podozrenje prema Mehmedu Tvrtkovicu i meni. Sve je ipak bilo dobro dok nismo odredili komandira voda vojne policije. Tada je doslo do incidenta koji je visio u zraku od pocetka. Smajic Himzo, covjek sezdesetih godina, osjecao se autoritativnim i htio je narediti ko ce sta biti u komandi jedinice i u jedinici. A imao je i licnih ambicija. Medjutim, vidio je da to ne prolazi. Pokusao je ubaciti sto vise svojih rodjaka, sto je djellmicno i uspio, kada je na prijedlog boraca za komandira Voda vojne policije predlozen Emir Mesic, koji je u miru bio primjeran policajac. Prijedlogu se ostro suprotstavio zet Smajicev, Hamdija Kolenovic, Sandzaklija. Prvo ostrom prepirkom, a zatim pistoljem uperenim prema Emiru, koji je djelovao jako smireno i povukao se. Ali to nije bilo dovoljno Himzi Smajicu i Sandzakliji koji su trazili belaj po svaku cijenu. Stajao sam po strani sve do————————————————-
momenta kada je Sandzaklija ubacio metak u cijev pistolja koji je bio uperen prema ovorn neduznom momku. Vidjevsi da niko ne reaguje i da se moze desiti da padne krv bez razloga i sa mogucim velikirn posljedicama, uskocih izmedju njih i rekoh:
“Stani, ne igraj se! Ovo se moze rjesiti bez oruzja. Jesi li lud, sta ti
je?”
U istom smislu je reagovao i Trte, ali nije pilo vode. Sandzaklija je bio uporan, zaobilazeci mene u liniji prema ovorn momku, koji se izmicao bez rijeci, bojeci se da budala ne puca, pogotovo cuvsi kako meni rece:
“Bjezi, ubicu i tebe! Skloni se, bogami cu pucati.”
Prilazio sain gledajuci ga u oci i govoreci da spusti pistolj. Kada sam prisao sasvim blizu usmjerih ruku ka njegovom pistolju. On se trznu nazad, okrenu se i otrca u Himizinu kucu. Pomislih da je opasnost po zivote mnogih, kao i moj, prosla, ali tek sto sam odahnuo, on se pojavi sa puskomitraljezom kalibra 7,62 mm. Poceo je da psuje ponovo, a ja sam ostao na putu njegovog kretanja prema Emiru Mesicu. Neki momci, koji su ga bolje poznavali, pritrcase i zaustavise ga da ne repetira. U tom trenutku bacih pogled na Dzevada Mutapcica. Drzao je otkocenu pusku sa metkom u cijevi, usmjerenu ka Sandzakliji, ako bude morao pucati. Srecom, nije trebalo. Vidjevsi da nije moguce urazumiti usijane glave Trte i ja odlucismo da odustanemo od rada, jer vise nije bilo razgovora. Bila je to svadja, prepirka, prijetnje, a mi smo pokusali stisavati. Bez uspjeha. Steta, oko dvjesto postrojenih boraca, puno oruzja (oko stotinjak cijevi) i prva osamdesetcetvorka, “sijac smrti.” Moj prvi susret sa “sijacem smrti,” Bilo mi je zao sto nismo uspjeli, jer je to blia potencijalno jaka jedinica uz odred “Cole”. To je gorko iskustvo u organizovanju i ustrojavanju jedinica, odnosno, u radu sa ljudima u uslovima ovog vremena. Da smo se udruzili mislim da bi smo postigli daleko vise, bar u pocetnorn periodu. Ali sto se moze, moralo se dalje sa onlim sto je bilo moguce kollko-tollko ustrojiti. Lubardi je sve ovo tesko palo pa se, ispracajuci nas, izvinjavao, kao i veliki broj boraca koji su osudili postupke Smajica i Sandzaklije.
Cetnici su se svetili za poraz u Rohcima, dejstvujuci tenkom sa
Zaglavka, kote koja dominira nad kanjonom Drine u sirem podrucju Medjedje.
Nekoliko granata palo je u Hureme, gdje je pored Staba bilo i dosta boraca
smjesteno u nekoliko kuca. Zbog slabe maskirne discipline borci su
primjeceni i uslijedilo je granatiranje. Srecorn, posljedice nisu bile tragicne za
borce. Uslijedilo je izmjestanje jedinice iz tog naselja u sigurniju zonu.
Veziru Huremu, kod kojeg sam bio smjedten, rekoh:
“Najkasnije za sedam dana skinucemo onog “rogonju,” misleci na
tenk.—————————————————-
Priprerne za odlazak na podrucje Crnog Vrha tekle su po planu definisanom po dolasku iz Gorazda u Medjedju. Prva stanica na putu za Crni Vrh bili su Dzankici, selo koje se gotovo popelo na planinsku zaravan prema Sjemecu i zaustavilo se na vrhu lijevka koji dodiruije nebo, gledajuci iz Medjedje. Tesko je izbaciti pogled do njega, a kamoli izaci nogom. Hajde, to je jednom. Predeverace se, mislio sam. Iz Crnog Vrha je stigla ekipa i ceka nas u Juzunovicima koda Dzankica. Kurir je donio poruku da je put prema Crnom Vrhu bio prohodan za manje grupe, izmedju cetnickih pozicija. Na sastanku staba zakljucismo da prebacivanje mora ici nocu i to vrlo tiho. Inace, nema prolaza. Organizovano se ispentrasmo na Stolac iznad Dzankica i tu pocesmo uredjivati logorsku prostoriju,. uz logistiku koja je bila bez tovarnih grla. Hrana i oprema se nosila na ledjima vojnika. Svako po nesto osim prvih, celnih izvidjaca i bocnog osiguranja. Ta kolona je po kretanju, redu i disciplini licila na vojsku, a po opremljenosti na prosjake. Obuca je vec bila izuzetno losa i raznolika, a odjeca jos kriticnija. Formacijska oprema je bila izuzetno rijetka i od sto boraca, jedan do dva su imali nesto sto je moglo liciti na formaeijsku opremu. Oruzje od tzv. “lunti” muzejske vrijednosti, iz kojih je bila prava hrabrost pucati, preko lovackih pusaka tzv. sacmarica, do poneke automatske i poluautomatske puske. Eto tako je bila oprem1jena kolona od stotinjak boraca koji su krenuli da stignu na Bajram do Visegrada i sprijece agoniju naroda, koju sam predvidio poznajuci cetnike i saznavsi sta su radili ovih petnestak dana u Visegradu i okolo njega, od onih koji su umakli ispod noza. Kurban-bajram bi mogao biti dan pokolja muslimanskog naroda od Visegrada do Zepe, stjeranih u tor u sirem podrucju Crnog Vrha. To podrucje izuzetno dobro poznajem. Tu sarn se rodio. Znao sam da to moramo sprijeciti po svaku cijenu. Ali kako? Zaglavak, Kocarim, Kopito, Han Brdo, Sjemec, Gornja i Donja Lijeska su uporista cetnika na putu prema Crnorn Vrhu. Kako proci nevidjeno, necujno 1 sa toliko ljudi izmedu njih, ili kako ih osloboditi? Nismo jos sigurni ni sta je sa Dzankicima, iznad kojih se nalazimo. Da li cetnici dolaze u njih? Znamo da narod u toku dana boravi u stijenama, a nocu obilazi kuce 1 uzima hranu, bjezeci u stijene ako vide cetnika na kilornetar. Jedinica je pojacana sa dvadesetak boraca iz Crnog Vrha koji su nama stigli u susret, prebacujuci se u noci, uz puno problema. U toj jedinici bijase Fahro Racic, moj komsija, sa kojim sam na pocetku agresije dijelio dobro i zlo i koji mi je pomogao u ustrojavanju jedinice u aprilu u Visegradu. Tu je bio 1 Nezir Mesic koji je komandovao ovorn jedinicom. Bi mi drago sto ih ponovo vidirn, kao i mnoge druge, uglavnom meni poznate komsije i prijatelje, a i zbog oruzja koje su imali. Sada smo puno jaci
Fahro, Nezir i ostali mi ispricase sta se desavalo u vrernenu moje odsutnosti u vremenu od cetrnaestog aprila do danas u i oko Visegrada,—————————————————-
Njihovo tesko kazivanje nekih istina mi je docaralo slike cetnickih paljenja i rusenja nasih sela, odvodjenja sposobnih muskaraca u raznim pravcima, mucenja i ubijanja na javnim mjestima, u podrumima, zatvorima i logorima. Da su makar pruzlli organizovani otpor, pa tako i poginuli, lakse bismo svi to podnijeli. Sa mladjim zenama je uzasno postupano, a prljava grupna silovanja Visegradjanki Bosnjakinja ostaju zlocin najsurovije mrznje i zivotinjskog izivljavanja. Slusao sam sve teske price ocevidaca, a u meni se stvarao cudan pritisak, kao da mi koza postaje pretijesna. Kao da cu eksplodirati. Uspio sam se smiriti tek kada sam nehoticno udario glavom o direk brvnare u kojoj smo razgovarali, u selu Juzunovici, izmedju Dzankica i Bogdasica. Ispricane istine mi pomogose da dobijem novu snagu, ali i zelju, da po svaku cijenu za Bajram stignemo u Crni Vrh.
Posto je obezbijedjena logorska prostorija, u stabu je na blic-sastanku definisan rad. Odmah smo izvidili naselje Dzankice i predio okolo naselja. Kada sam saznao da je selo prazno, insistirao sam, radi kise i hladnoce, da se vojska smjesti u kuce. Tako je i bilo. Postavljena je jaka straza oko sela. Mjestani su potpuno iznenadjeni komentarisali od “Bog vam pomog’o, cuvajte se, pobice vas sve” do “neka i njima neko stane na put, vakat je.” Ipak, mjestani su i sutradan opet bili u stijenama. Nismo ih uvjerili da smo mi tu da stanemo u kraj tim zlikovcima. Prvo cetncko uporiste koje smo morali rijesiti bio je Zaglavak . Skinuti cetnike sa tog krova kanjona Drine. Ali kako?
Zaglavak,planinskom travom obrasla visoka zaravan, duzine jedan i po kilometar, a sirine oko jedan kilometar, sa naglasenom kosom na srednjem pojasu, djelovala je neosvojivo. Takav utisak sam stekao u prvom izvidjanju na koje sam posao sa Sacirom Tvrtkovicem, sumarom po profesiji, hrabrim i hladnokrvnim borcem, koji je ovo podrucje poznavao kao svoj dzep. Nisam imao rjesenje kako bismo bez zrtava oslobodili Zaglavak. Sa oruzjem koje smo imali, nije bilo sanse da startamo prema Zaglavku direktno. Drugog dana izvidjanja utvrdismo da postoji rjesenje, a to je zasjeda tenku ili smjeni cetnicke jedinice.
Nastavice se
- You must be logged in to reply to this topic.