Moje đačko doba u Sarajevu 12. dio
Četvrto upozorenje vaspitača – Čuvajte se švercera
Farmerke, famerke
Baščaršija je tada (a i sada) bila glavna turistička atrakcija grada Sarajeva.
Riječ Baščaršija potječe od riječi “baš”, koja znači “glavna” na turskom, tako da Baščaršija znači “glavna čaršija”.
Baščaršija je stara sarajevska čaršija, te historijski i kulturni centar grada.
Veliko nam je zadovoljstvo bilo otići na Baščaršiju..
”Ko se jednom napije vode sa Baščaršije”, su stihovi jedne pjesme koja je bila popularna u to doba…
Za nas u to vrijeme Baščaršija je bila interesantna zbog nekoliko stvari:
Bar jedanput-dvaput mjesečno išli smo na ćevape, da malo sebi damo oduška i da malo promijenimo jednolični domski jelovnik.
Isto tako bar dva puta mjesečno smo posiječivali burekdžinicu i jeli po vlastitom izboru – mada je krompiruša zbog prihvatljive cijne imala prioritet.
Posjete slastičarnama – pogotovu smo znali ići mahsuzije na tufahiju u Egipat ali smo kasnije imali jednu našu privatnu slastičarnu koja se nalazila na Baščaršiji (ca.40 metara kada se ide prugom prema Vječnici). Tu su kolači bili puno jeftiniji a nama je to odgovaralo.
Kasnije smo ovu varijantu primjenili i sa burekdžinicama i ćevapćinicama gdje su pite i ćevapi bili bar 10-15 % jeftiniji…
E sada ono što su nas savijetovali vaspitači. Čuvajte se švercera!
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih su bile zlatne godine šverca. U modi su bile farmerice i naravno da smo svi željeli da ih imamo.
U gradu je postojao ”Komision” u ulici Ferhadija ali je bila prava hrabrost uči u njega a još veća hrabrost nešto kupiti u njemu. Razlog za to su šverceri koji su išli Ferhadijom gore dole i nudili svakom prolazniku farmerice.
Farmeke, farmerke!
Farmerica, farmerica!
Hoš kupit farmerke…
Bilo ih je na stotine na potezu Slatko čoše – Egipat…
U modi su bile farmerke Super Rifle, Carrera i Doringo
Šverceri su sa svojim ponašanjem ipak ulijevali neki strah, bar nama domcima (prva I druga godina)
Sjećam se jednog događaja kada je moj dobar jaran i školski drug Guta Zijo (inače sa Sedrenika) htio da kupi Farmerke.
Pita mene Mujo (tako sum e zvali u razredu) hoćeš li danas samnom da kupim farmerke?
Hoću – rekoh mu.
Evo ti lova neka je kod tebe, pa ti plati ako izaberem neke farmerke.
Dobro rekoh i on mi dade pare.
Dođemo blizu Komisiona odmah njih oko 10 pravo na nas.
Farmerke, farmerke.
Kaže Zijo ovom jednom – Ja hoću da kupim farmerice.
Dobro buraz, hajte sa mnom, pošto vidje da sam i ja sa njim…
Nedaleko u jednoj sporednoj ulici uđosmo u jedan ulaz neke stare zgrade…
Hajmo u podrum kaže on…
Mi se gledamo…
Siđosmo dole – mračno ne vidi se ljudski..
Evo buraz, izvadi iz kese farmerke, i daje ih Ziji i dodaje, neki dan ja donio iz Trsta..
Zijo hoće samo Carerra, a kod njega Rifle.. Sumnjivo nam odmah, jer po nekim pokazateljima vidimo da nisu orginal…
Pita ga Zijo imaš li Carerra.
Ma ima buraz, eto me za minut…
I izađe, mi ga čekamo…
Vrati se brzo, nosi Carrera, sve skoro isto samo druga etiketa…
On hvali farmerice i non stop priča..
Hvali Ziju kako ga ima šta i kako bi trebao da trenira boks.
To je ponovio bar 5-6 puta… Neda nam ni da komuniciramo…
Vidi Zijo da nisu orginal ali nije baš zgodno sad ga odbiti – jer bi u suprotnom moglo biti nezgodno….
Kupimo mi te farmerke Carerra da bi izbjegli neželjene posljedice – mada su bile daleko od orginala….
Inače cijene su se znale koliko šta košta i varirale su možda do nekih 10-tak posto..
Sigurno je bilo tu svakake raje i onih koji su išli u Trst i onih koji Trsta očima vidjeli nisu, i onih koji su preprodavali tuđu robu.
Uglavnom to je nešto što je ostavilo pečat jednom vremenu (na potezu Slatko cose-Egipat) a svodilo se na samo na jednu riječ, koja se izgovori dva puta:
Farmerice, farmerice
ili farmerke, farmerke…
Nastaviće se…