-
AuthorPosts
-
Došla mi je inspiracija da napišem o svojim školskim danima-jer kažu od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.
Najviše mi se ucrtala u glavi moja učiteljica-Stojanka Hodžić(supruga Teufika Hodžića i dvije kćerke-Mirela i Tea).
Kada si prvačić sve ti je interesantno,upijaš sve,radoznao si.
Najveći dojam mi je baš ostavila moja učiteljica,koja je iz ovog ugla gledanja bila dama,profesionalac i odličan pedagog.Kada bi ulazila u učionicu meni bi zastajao dah od njene ljepote,elegancije stava.Svaki dan je na sebi imala drugi kostim sa divnim cipelama,tašnom,besprjekornom frizurom.Bez imalo zamjeranja na druge,djelovala je fascinatno,imala je poseban gard,iako je bila malo strožija u odnosu na ostale mi smo je voljeli.
Znači bila je uporna da naučimo,nije odustajala,i to je kao kad kuću praviš i imaš dobre temelje,dalje je lahko graditi.E takva je bila naša učiteljica.Tablicu množenja si morao znati u svako doba,ja sam je i sanjala,po pet listova pisanih i štambanih slova Abecede i Azbuke.Bilo je tu malo i štapa,ali znam da se njen trud zaista isplatio i da mi je bilo mnogo lakše nastaviti dalje školovanje.
Jedne prilike kad sam završila fakultet,još u miru,došla u Sarajevo i šetam Ferhadijom,i pogledam ide moja učiteljica…bila sam presretna,zaustavim je i pitam.možete li se mene sjetiti,jer je ipak prošlo mnogo godina-na tren je zastala i rekla,a moja draga učenica i pošle joj suze na oči.Tu sam stala sa njom malo i naravno ispitivala me šta sam završila i tako,bila je oduševljena.Bez obzira na njene godine,ostala je ona njena famozna ljepota.Otišla je,,,ja sam stajala i dugo gledala za njom.Ostaće mi uvijek u lijepom sjećanju…Poslije sam čula da je umrla.
Sjećanje na moju dragu učiteljicu…Lijepo sjecanje na skolske dane…
Konacno jedna jako pohvalna tema, na koju svako od nas moze bar nesto napisati.Mislim da ovdje postoji siroka lepeza sta se desavalo lijepo,a i manje lijepo u toku skolovanja.
Evo dragi posjetioci Rogatica.com bujrum pisite sta vam je ostalo u sjecanju,i nemoj da ocekujete da uvijek isti pisu a ostali da citaju.Ovo je tema u kojoj mozemo pisati o sebi i drugima tokom skolovanja.Pohvalna sjecanja su bolja ako se pise o trecem licu.
Malo sjecanje, na skolske dane iz Sarajeva, zivot u Domu SVC, problemima, ali i onim lijepim stvarima – pokusati cu da vam docaram u narednih 10-tak nastavaka….
Moje đačko doba u Sarajevu 1 dio
Medicinska škola Sarajevo (Bjelave)
Godina 1978 ostaće zapamćena u mom sjećanju… Te godine u septembru mjesecu sam krenuo u srednju Medicinsku školu u Sarajevu…
Škola je bila posebna priča. Nova sredina, nova raja, novi profesori. Strogoća, disciplina.
Nešto zaista potpuno novo za mene.Imali smo ipak i onih profesora koji nisu bili toliko strogi.
Ipak pomenuću samo neke: Profesor S-H Omer Selimović bio je legenda škole. Bio je svojevremeno gimnastičar. Atletski građen, frajer sa Bjelava. Donosio nam slike gdje mu u vazduhu na ispruženoj ruci sjedi djevojka. Imao je običaj da nam stalno ponavlja priču kako je na paleti vukao šporet uz Bjelave. Sunce upeklo, iza mene kolona auta, ali niko neće da me pretiče imaju respekt. Kada ćete vi to moći nikada, vidte se kakvi ste.. E moj profesore šta bi tek rekao za ovu današnju sms-generaciju.
Sjećam se jednom imamo pismeni i svi kontamo šta bi mogla biti tema, a on samo upali drvce od šibice, sačeka da izgori, da se samo ugasi i reče pišite to vam je tema.
Profesor Anatomije Vesić je bio ipak najspecifičniji profesor u cijeloj školi i nema učenika da ga neće pamtiti. Onizak, strog, pomalo čudan, uvijek dotjeran odijelo, košulja kravata. Vječiti neženja, a predavao nam je najteži predmet. Imao je posebnu bilježnicu u koju je posebno bilježio ko mu nije na času, e taj je sljedeći čas nagrabusio…
Profesor fizičkog Petko. Bivši bokser BK Željezničar. Onizak, malo stariji, ne tako strog. Pamtićemo ga po dobrom ali I po jednom događaju. Oko škole se okupilo oko 20-tak mangupa naoružani lancima i motkama. Navodno su čekali neke momke, koji su se zamjerili sa njima, bolje rečeno neko je nešta dobacivao njihovim djevojkama, pa su došli da to riješe…
Iste sekunde je Petko istrčao na raskršće, ali mu se odmah priključio i Omer. Prišao im je i poslije 3-4 izgovorene rečenice momci naoružani lancima i palicama su se razišli. Šta im je Petko rekao ostala je tajna….Profesor Odbrane i zaštite pukovnik Bošković nam je uveo vojničku disciplinu. Plava kecelja obavezna, zakopčana do kraja, na stolu knjiga, sveska i olovka. Prvo zađe dok još stojimo da vidi jesmo li svi zakopčani do grla, a onda ako nekome slučajno fali dugme kaže: Fali ti dugme, radnje za prodaju dugmadi jedva te čekaju. Doviđenja! I izbaci gas a časa…
Profesorica Ljiljana Mitrović nam je predavala Sanitarnu higijenu. Bila je ljubiteljica čašice, pa nam je vrlo često dolazila u “veselom” stanju na čas. Naravno bila je to opšta zezancija sa njom….
Profesorica Latinskog jezika Nada Crnogorac je bila izuzetno stroga, oštra i neumoljiva. Padale su jedinice kod nje, ali je ipak na kraju godine ipak bila fer…
Profesorica hemije Ružica Terzić je bila odlična profesorica. Tražila je znanje ali nije bila jedna od strogih, tako da je pamtimo po dobrom…
Legenda prof. Sočo Ramiz, Trklja Milka, Jelena Suđić itd….
Kada se približi mjesec maj, najljepši mjesec u Sarajevu, to je već znak da je školska godina pri kraju… Maj je mjesec kada grad ponovo ozeleni, priroda se budi poslije zimskog sna i bliži se kraj školske godine. Mnogi se pripremaju za skori odlazak na more, planine, jezera itd.
Mi smo jedva čekali dan kada ćemo se vratiti svojim kućama, malo odmoriti od škole, domske discipline, lokalnih mangupa i strogih profesora. Jedva sam čekao ponovni susret sa rajom u Rogatici, maminu kuhinju koje se zaželim, igre u ulici i izlazaka na korzo…I onda poslije ljetnjeg raspusta ponovo škola, ponovo odlazak za Sarajevo.
Dobro ću upamtiti jedan događaj iz Rogatice, kada sam sa svojim dobrim jaranima Mugdom i Enom šetali rogatičkim korzom. Bio je zima, naveče oko 20.00, i nije bilo baš puno raje na ulici. Bilo smo negdje oko ”Socijalnog” kada su Eno i Mugdo munjevitom brzinom strčali niz stepenice i otrčaše dalje niz ulicu prema Kruščici. Nije mi bilo jasno o čemu se radi. Stao sam i pogledao, u trenutku sam htio da vičem za njima. Pošao sam dalje uz čaršiju i nisam zakoračio ni par metara predmene stade neki čovjek.
Dobro veče momak.
Dobro veče odgovorih. Prepoznao sam ga bio je to Smajo.
Koji si razred i ko ti je razrednik, upita me.
Rekoh Drugi sam razred a Razrednik mi je Trklja Milka. Zbuni se malo al odmah dodade:
U koju ti školu ideš.
U srednju medicinsku školu u Sarajevu.
A ha.
Dobro momak. A ko su bila ona dvojica što otrčaše niz stepenice.
Koja dvojica, upitah onako kao da sam iznenađen pitanjem. Vidje on u čemu je fazon pa će ti:
Dobro momak doviđenja..
I ja njemu odgovorih Doviđenja.Dođem kod Mikoja i naslonim se na njegov kiosk. Kad odozdo uz Harem pored banke neko tiho zove:
Muta, Muta, ima li ga.
Ma nema hajte vamo. Dođoše oni raspituju se.
Jel te pito ko je bio sa tobom.
Jeste prvo me to pito.
I šta si mu odgovorio?
Čuj šta sam odgovorio reko mu Mugdim Branković i Enver Pešto. Ma nisi valjida. Oj kako ćemo u ponedeljak u školu.
O teško nama.
Ma nisam ba reko ništa šta ste se prepali, i počnem se smijati…Eto tako je to bilo…
Nastaviće se…
Malo sjecanje, na skolske dane iz Sarajeva, zivot u Domu SVC, problemima, ali i onim lijepim stvarima – pokusati cu da vam docaram u narednih 10-tak nastavaka….
Moje đačko doba u Sarajevu 1 dio
Medicinska škola Sarajevo (Bjelave)
Godina 1978 ostaće zapamćena u mom sjećanju… Te godine u septembru mjesecu sam krenuo u srednju Medicinsku školu u Sarajevu…
Škola je bila posebna priča. Nova sredina, nova raja, novi profesori. Strogoća, disciplina.
Nešto zaista potpuno novo za mene.Imali smo ipak i onih profesora koji nisu bili toliko strogi.
Ipak pomenuću samo neke: Profesor S-H Omer Selimović bio je legenda škole. Bio je svojevremeno gimnastičar. Atletski građen, frajer sa Bjelava. Donosio nam slike gdje mu u vazduhu na ispruženoj ruci sjedi djevojka. Imao je običaj da nam stalno ponavlja priču kako je na paleti vukao šporet uz Bjelave. Sunce upeklo, iza mene kolona auta, ali niko neće da me pretiče imaju respekt. Kada ćete vi to moći nikada, vidte se kakvi ste.. E moj profesore šta bi tek rekao za ovu današnju sms-generaciju.
Sjećam se jednom imamo pismeni i svi kontamo šta bi mogla biti tema, a on samo upali drvce od šibice, sačeka da izgori, da se samo ugasi i reče pišite to vam je tema.
Profesor Anatomije Vesić je bio ipak najspecifičniji profesor u cijeloj školi i nema učenika da ga neće pamtiti. Onizak, strog, pomalo čudan, uvijek dotjeran odijelo, košulja kravata. Vječiti neženja, a predavao nam je najteži predmet. Imao je posebnu bilježnicu u koju je posebno bilježio ko mu nije na času, e taj je sljedeći čas nagrabusio…
Profesor fizičkog Petko. Bivši bokser BK Željezničar. Onizak, malo stariji, ne tako strog. Pamtićemo ga po dobrom ali I po jednom događaju. Oko škole se okupilo oko 20-tak mangupa naoružani lancima i motkama. Navodno su čekali neke momke, koji su se zamjerili sa njima, bolje rečeno neko je nešta dobacivao njihovim djevojkama, pa su došli da to riješe…
Iste sekunde je Petko istrčao na raskršće, ali mu se odmah priključio i Omer. Prišao im je i poslije 3-4 izgovorene rečenice momci naoružani lancima i palicama su se razišli. Šta im je Petko rekao ostala je tajna….Profesor Odbrane i zaštite pukovnik Bošković nam je uveo vojničku disciplinu. Plava kecelja obavezna, zakopčana do kraja, na stolu knjiga, sveska i olovka. Prvo zađe dok još stojimo da vidi jesmo li svi zakopčani do grla, a onda ako nekome slučajno fali dugme kaže: Fali ti dugme, radnje za prodaju dugmadi jedva te čekaju. Doviđenja! I izbaci gas a časa…
Profesorica Ljiljana Mitrović nam je predavala Sanitarnu higijenu. Bila je ljubiteljica čašice, pa nam je vrlo često dolazila u “veselom” stanju na čas. Naravno bila je to opšta zezancija sa njom….
Profesorica Latinskog jezika Nada Crnogorac je bila izuzetno stroga, oštra i neumoljiva. Padale su jedinice kod nje, ali je ipak na kraju godine ipak bila fer…
Profesorica hemije Ružica Terzić je bila odlična profesorica. Tražila je znanje ali nije bila jedna od strogih, tako da je pamtimo po dobrom…
Legenda prof. Sočo Ramiz, Trklja Milka, Jelena Suđić itd….
Kada se približi mjesec maj, najljepši mjesec u Sarajevu, to je već znak da je školska godina pri kraju… Maj je mjesec kada grad ponovo ozeleni, priroda se budi poslije zimskog sna i bliži se kraj školske godine. Mnogi se pripremaju za skori odlazak na more, planine, jezera itd.
Mi smo jedva čekali dan kada ćemo se vratiti svojim kućama, malo odmoriti od škole, domske discipline, lokalnih mangupa i strogih profesora. Jedva sam čekao ponovni susret sa rajom u Rogatici, maminu kuhinju koje se zaželim, igre u ulici i izlazaka na korzo…I onda poslije ljetnjeg raspusta ponovo škola, ponovo odlazak za Sarajevo.
Dobro ću upamtiti jedan događaj iz Rogatice, kada sam sa svojim dobrim jaranima Mugdom i Enom šetali rogatičkim korzom. Bio je zima, naveče oko 20.00, i nije bilo baš puno raje na ulici. Bilo smo negdje oko ”Socijalnog” kada su Eno i Mugdo munjevitom brzinom strčali niz stepenice i otrčaše dalje niz ulicu prema Kruščici. Nije mi bilo jasno o čemu se radi. Stao sam i pogledao, u trenutku sam htio da vičem za njima. Pošao sam dalje uz čaršiju i nisam zakoračio ni par metara predmene stade neki čovjek.
Dobro veče momak.
Dobro veče odgovorih. Prepoznao sam ga bio je to Smajo.
Koji si razred i ko ti je razrednik, upita me.
Rekoh Drugi sam razred a Razrednik mi je Trklja Milka. Zbuni se malo al odmah dodade:
U koju ti školu ideš.
U srednju medicinsku školu u Sarajevu.
A ha.
Dobro momak. A ko su bila ona dvojica što otrčaše niz stepenice.
Koja dvojica, upitah onako kao da sam iznenađen pitanjem. Vidje on u čemu je fazon pa će ti:
Dobro momak doviđenja..
I ja njemu odgovorih Doviđenja.Dođem kod Mikoja i naslonim se na njegov kiosk. Kad odozdo uz Harem pored banke neko tiho zove:
Muta, Muta, ima li ga.
Ma nema hajte vamo. Dođoše oni raspituju se.
Jel te pito ko je bio sa tobom.
Jeste prvo me to pito.
I šta si mu odgovorio?
Čuj šta sam odgovorio reko mu Mugdim Branković i Enver Pešto. Ma nisi valjida. Oj kako ćemo u ponedeljak u školu.
O teško nama.
Ma nisam ba reko ništa šta ste se prepali, i počnem se smijati…Eto tako je to bilo…
Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 2 dio
Dom učenika ”Slaviša Vajner Čiča” Sarajevo
Bilo je to nezaboravno vrijeme, jer kao 15-to godišnjak biti u Sarajevu i izrastati iz dječaka u momka je uistinu velika škola.
Osim što sam išao u srednju medicinsku školu na Bjelevama (odmah do doma Ljubica Ivezić – dom za nezbrinutu djecu), bio sam smješten u Domu učenika ”SVČ” na Vrbanjuši, sve četiri godine.
Bilo je to doba od 1978 – 1982 godine.
Raja u domu je bila većinom iz obližnjih opština – Vareš, Olovo, Breza, Travnik, Vitez, Rogatica, Goražde, Sokolac, Han Pjesak, Višegrad, Trnovo, Foča, Kreševo, itd., ali je bilo raje i iz Hercegovine Čapljina, Mostar….
Dom lijevo na Vrbanjusi u gornjem cosku – desno mezarje i tekija u donjem cosku
Tekija na Vrbanjusi – ovom ulicom smo uvijek isli kad bi htjeli na Bascarsiju – ulica izlazi pored FIN-a, Bakija i taksista pravo na tramvajsku stanicu BascarsijaDobro se sjećam prvog dana kada sam došao u Dom sa babom i majkom a.r.. Ušli smo u kancelariju, gdje sam upoznao svog vaspitača Sabita Šehovića. O njemu tada ništa nisam znao, ali sam ga kasnije dobro upoznao i o njemu ću napisati posebnu priču koja se dotiče i Rogatice..
Kratko mi je objasnio o pravilima i zakonima koji vladaju u Domu, o mojim pravima i obavezama. Kasnije smo to morali sprovodirti u dijelo. Pored Sabita u domu su radili i drugi vaspitači Mašović Mahmut – Mašo, Pero, Jozo, i dvije Nade. Pero je bio Upravnik našeg doma – naše zgrade u Ulici Porodice Foht na broju 90.
Sam Allah zna koliko sam puta prosao ovom ulicom – Ulica Porodice FohtOsim ove lokacije dom je imao još tri lokacije dvije za djevojčice / djevojke i jednu za dječake / momke. Druga zgrada za dječake/ momke nalazila se nedaleko od muzičke škole, a zgrade za djevojke bile su jedna na Bjelavama malo dalje od medicinske škole a druga ca. 200 m kosom ulicom od Muzičke škole (iznad pijace Markale).
Naša zgrada je bila najudaljenija od kuhinje (menze) koja se nalazila u drugoj zgradi za dječake / momke, tako da je bilo poprilično naporno ići svaki dan na večeru ili subotom i nedeljom na doručak posebno u zimskim prohladnim sarajevskim danima…
Ali šta je tu je većinom smo morali ići da jedemo, utoplimo se, uvučemo glave u ramena, smrznute ruke u džepove i žurimice prema menzi.Prva godina kako u domu tako i u školi je bila najteža. U Domu si ”fazan” (svi novi koji dođu tako ih zovu). Stariji domci 3-ća i 4-ta godina su bili već mangupi i imali su svoje društvo njih 5-6 (kao mala banda) i harali su domom. Pored njih bilo je nekoliko kabadahija kojima banda nije bila potrebna da bi vladali sa domcima koji su tek došli. Njih je bilo nekoliko, bili su poprilično razvijeni, jaki i nisu se plašili ni vaspitača niti lokalnih bandi.
Jednostavno mnogi su morali izvršavati zadatke koje ti postavi, ili u suprotnom znase šta ga slijedi.
Kada preguraš prvu godinu, ulaziš u drugu gdje si ”gušter” i još uvijek si na meti ovih starijih doduše manje, ali ipak nisi miran. Kada završiš drugu godinu otprilike prestaju ovi problemi i ti si sad već džomba tako da ovih i sličnih smicalica nema…
[color=#FF0000]Legenda:
3 zgrada u Ulici porodice Foht
2. Menza (II zgrada gdje su bili djecaci/momci)[/color][color=#FF0000]Legenda:
4. Medicinska skola
5. zgrada za djevojke na Bjelavama
6 II zgrada za djevojke iznad Markala [/color]
Inače život u domu je velika škola i prinuđen si htio to ti ili ne da razmišljaš svojom glavom i da donosiš male i velike odluke…Moja prva soba je bila soba br 15. To je soba u prizemlju doma i odmah do ulaznih vrata sa lijeve strane. To nije bilo nimalo dobro jer domci koji zakasne lupaju na vrata doma, a kada nočni čuvar ne dolazi, onda počnu lupati na naš prozor s ciljem da im zovnemo čuvara da im otvori. To nije problem ako je lupanje do 23 ili 24 sata, ali veoma često se dešavalo da ta lupnjava dolazi poslije ponoći, pogotovo petkom i subotom…
Osim mene u domu sa naše opštine su bili Kepeš Hasib iz Žepe koji je išao u likovno-umjetničku školu i bio je stariji od mene i Pečenica Dragiša moje godište koji je išao u istu školu kao i Hasib, ali je poslije prve godine našao privatni smještaj. Hasib je bio poprilično krupan pa skoro dvometraš i mi smo prema njemu bili ko neka dječica. Bio je možda ponajači u domu, ali sa živcima ko konopac. Bilo je onih koji su htjeli da ga provociraju, pa i onih prvačića koje navrate ovi stariji. Ali Kepeš je nas ve provokacije mirno reagovao. Samo sam ga jednom vidio da ga je neko uspio izprovocirati, kada je Hasib onako velik i ljutit skočio u učionici, odmah su 3-4 klupe pale na pod a ovaj što je provocirao je brzinom najbržeg atletičara ispario. Kepeš ga je tražio 1-2 sata onako ljutit, ali ga nije našao i kasnije se smirio….
Inače vaspitači su se trudili da u domu vlada disciplina i u tome su djelimično uspjevali, kod učenika prvog pa i drugog razreda. Kod ovih starijih to im baš nije polazilo za rukom, mada su i ti učenici imali respekt prema vaspitačima…
Imali smo sve planirano od ustajanja, učenja, odlazaka u školu do slobodnih aktivnosti. Sve to sprovodiš u djelo dok si prva pa i druga godina, a kasnije već upadaš u druge šeme i nalaziš razne krivine kako da izbjegneš obaveze.
Sjećam se kako smo uspijeli doći do duplikata ključa od sobe, to je bio pravi mali podvig kako smo uspijeli doći do ključa i isti kopirati a kasnije koristiti, a da to vaspitači nisu primjetili. Sobe se zaključavaju kada je obavezno učenje i moraš biti u učionici. Osim toga ulaz na sprat je imao željezna vrata sa katancom koji se zaključa i do tog ključa smo uspijeli doći. Pojaviš se 10-tak minuta na učenju da te vaspitač vidi i kasnije se ispariš u vidu magle…
Problem u domu su bila česta obijanja ormara. Tako da u ormarima nisi mogao imati ništa kvalitetno a da ne strahuješ da će ti upravo to u narednih par dana nestati… Otprilike smo mi znali ko krade, ali nikoga nismo uhvatili na djelu tako da većinom ti lopovi su ostajali nekažnjeni…
Ono što je karakteristika života u domu je i ”vožnja biciklom”, ”sviranje gitare” izvrtanje kreveta i plastične kese sa vodom koje su letjele sa spratova…
Vožnja bicikla kao i sviranje gitare se dešavala u noćnim satima kada se utanjalo u duboki san. Dolaze mangupi tiho u sobu stave komad papira među prste noge ili ruke i taj papir zapale. Čekaju par sekundi da žrtva počne mlatiti nogom ili rukom počne smijeh i trka kroz domske hodnike… Izvrtanje kreveta je bila česta pojava i dešavala se opet u noćnim satima, uđu lagano u sobu izaberu žrtvu i izvrnu krevet, žrtva se tako nađe na podu često pod drugim krevetom i dok dođe sebi prevrtači su već daleko, a hodnikom odjekuhje smijeh ha ha ha…
Poljevanje vodom iz plastičnih kesa je bilo na svu sreću samo u proljetnjim mjesecima. Napuni se kesa vodom ode se nas prat i ispod proyora se čeka žrtva. Kada žrtva naiđe baca se kesa koja ovog obično pogodi i dotični bude nenadano okupan…
Posebna priča je gledanje TV-a u tv-Sali. E to je bio cirkus. Obično su serije bile glavni hit i naravno utakmice fudbalske reprezentacije. Serije koje su bile u modi koliko se sjećam su Vruć Vjetar, Sivi dom …..
Na samom ulazu doma neko je napisao grafit koji je stajao sa desne strane a na kojem je bijelim slovima pisalo ”domski učenici” neko je crnim sprejom ispred ucenici stavio m tako da je natpis tu stajao sve cetiri godine koliko sam ja bio u domu a pisalo je ”domski mučenici”….
Nastavice se….
Moje đačko doba u Sarajevu 2 dio
Dom učenika ”Slaviša Vajner Čiča” Sarajevo
Bilo je to nezaboravno vrijeme, jer kao 15-to godišnjak biti u Sarajevu i izrastati iz dječaka u momka je uistinu velika škola.
Osim što sam išao u srednju medicinsku školu na Bjelevama (odmah do doma Ljubica Ivezić – dom za nezbrinutu djecu), bio sam smješten u Domu učenika ”SVČ” na Vrbanjuši, sve četiri godine.
Bilo je to doba od 1978 – 1982 godine.
Raja u domu je bila većinom iz obližnjih opština – Vareš, Olovo, Breza, Travnik, Vitez, Rogatica, Goražde, Sokolac, Han Pjesak, Višegrad, Trnovo, Foča, Kreševo, itd., ali je bilo raje i iz Hercegovine Čapljina, Mostar….
Dom lijevo na Vrbanjusi u gornjem cosku – desno mezarje i tekija u donjem cosku
Tekija na Vrbanjusi – ovom ulicom smo uvijek isli kad bi htjeli na Bascarsiju – ulica izlazi pored FIN-a, Bakija i taksista pravo na tramvajsku stanicu BascarsijaDobro se sjećam prvog dana kada sam došao u Dom sa babom i majkom a.r.. Ušli smo u kancelariju, gdje sam upoznao svog vaspitača Sabita Šehovića. O njemu tada ništa nisam znao, ali sam ga kasnije dobro upoznao i o njemu ću napisati posebnu priču koja se dotiče i Rogatice..
Kratko mi je objasnio o pravilima i zakonima koji vladaju u Domu, o mojim pravima i obavezama. Kasnije smo to morali sprovodirti u dijelo. Pored Sabita u domu su radili i drugi vaspitači Mašović Mahmut – Mašo, Pero, Jozo, i dvije Nade. Pero je bio Upravnik našeg doma – naše zgrade u Ulici Porodice Foht na broju 90.
Sam Allah zna koliko sam puta prosao ovom ulicom – Ulica Porodice FohtOsim ove lokacije dom je imao još tri lokacije dvije za djevojčice / djevojke i jednu za dječake / momke. Druga zgrada za dječake/ momke nalazila se nedaleko od muzičke škole, a zgrade za djevojke bile su jedna na Bjelavama malo dalje od medicinske škole a druga ca. 200 m kosom ulicom od Muzičke škole (iznad pijace Markale).
Naša zgrada je bila najudaljenija od kuhinje (menze) koja se nalazila u drugoj zgradi za dječake / momke, tako da je bilo poprilično naporno ići svaki dan na večeru ili subotom i nedeljom na doručak posebno u zimskim prohladnim sarajevskim danima…
Ali šta je tu je većinom smo morali ići da jedemo, utoplimo se, uvučemo glave u ramena, smrznute ruke u džepove i žurimice prema menzi.Prva godina kako u domu tako i u školi je bila najteža. U Domu si ”fazan” (svi novi koji dođu tako ih zovu). Stariji domci 3-ća i 4-ta godina su bili već mangupi i imali su svoje društvo njih 5-6 (kao mala banda) i harali su domom. Pored njih bilo je nekoliko kabadahija kojima banda nije bila potrebna da bi vladali sa domcima koji su tek došli. Njih je bilo nekoliko, bili su poprilično razvijeni, jaki i nisu se plašili ni vaspitača niti lokalnih bandi.
Jednostavno mnogi su morali izvršavati zadatke koje ti postavi, ili u suprotnom znase šta ga slijedi.
Kada preguraš prvu godinu, ulaziš u drugu gdje si ”gušter” i još uvijek si na meti ovih starijih doduše manje, ali ipak nisi miran. Kada završiš drugu godinu otprilike prestaju ovi problemi i ti si sad već džomba tako da ovih i sličnih smicalica nema…
[color=#FF0000]Legenda:
3 zgrada u Ulici porodice Foht
2. Menza (II zgrada gdje su bili djecaci/momci)[/color][color=#FF0000]Legenda:
4. Medicinska skola
5. zgrada za djevojke na Bjelavama
6 II zgrada za djevojke iznad Markala [/color]
Inače život u domu je velika škola i prinuđen si htio to ti ili ne da razmišljaš svojom glavom i da donosiš male i velike odluke…Moja prva soba je bila soba br 15. To je soba u prizemlju doma i odmah do ulaznih vrata sa lijeve strane. To nije bilo nimalo dobro jer domci koji zakasne lupaju na vrata doma, a kada nočni čuvar ne dolazi, onda počnu lupati na naš prozor s ciljem da im zovnemo čuvara da im otvori. To nije problem ako je lupanje do 23 ili 24 sata, ali veoma često se dešavalo da ta lupnjava dolazi poslije ponoći, pogotovo petkom i subotom…
Osim mene u domu sa naše opštine su bili Kepeš Hasib iz Žepe koji je išao u likovno-umjetničku školu i bio je stariji od mene i Pečenica Dragiša moje godište koji je išao u istu školu kao i Hasib, ali je poslije prve godine našao privatni smještaj. Hasib je bio poprilično krupan pa skoro dvometraš i mi smo prema njemu bili ko neka dječica. Bio je možda ponajači u domu, ali sa živcima ko konopac. Bilo je onih koji su htjeli da ga provociraju, pa i onih prvačića koje navrate ovi stariji. Ali Kepeš je nas ve provokacije mirno reagovao. Samo sam ga jednom vidio da ga je neko uspio izprovocirati, kada je Hasib onako velik i ljutit skočio u učionici, odmah su 3-4 klupe pale na pod a ovaj što je provocirao je brzinom najbržeg atletičara ispario. Kepeš ga je tražio 1-2 sata onako ljutit, ali ga nije našao i kasnije se smirio….
Inače vaspitači su se trudili da u domu vlada disciplina i u tome su djelimično uspjevali, kod učenika prvog pa i drugog razreda. Kod ovih starijih to im baš nije polazilo za rukom, mada su i ti učenici imali respekt prema vaspitačima…
Imali smo sve planirano od ustajanja, učenja, odlazaka u školu do slobodnih aktivnosti. Sve to sprovodiš u djelo dok si prva pa i druga godina, a kasnije već upadaš u druge šeme i nalaziš razne krivine kako da izbjegneš obaveze.
Sjećam se kako smo uspijeli doći do duplikata ključa od sobe, to je bio pravi mali podvig kako smo uspijeli doći do ključa i isti kopirati a kasnije koristiti, a da to vaspitači nisu primjetili. Sobe se zaključavaju kada je obavezno učenje i moraš biti u učionici. Osim toga ulaz na sprat je imao željezna vrata sa katancom koji se zaključa i do tog ključa smo uspijeli doći. Pojaviš se 10-tak minuta na učenju da te vaspitač vidi i kasnije se ispariš u vidu magle…
Problem u domu su bila česta obijanja ormara. Tako da u ormarima nisi mogao imati ništa kvalitetno a da ne strahuješ da će ti upravo to u narednih par dana nestati… Otprilike smo mi znali ko krade, ali nikoga nismo uhvatili na djelu tako da većinom ti lopovi su ostajali nekažnjeni…
Ono što je karakteristika života u domu je i ”vožnja biciklom”, ”sviranje gitare” izvrtanje kreveta i plastične kese sa vodom koje su letjele sa spratova…
Vožnja bicikla kao i sviranje gitare se dešavala u noćnim satima kada se utanjalo u duboki san. Dolaze mangupi tiho u sobu stave komad papira među prste noge ili ruke i taj papir zapale. Čekaju par sekundi da žrtva počne mlatiti nogom ili rukom počne smijeh i trka kroz domske hodnike… Izvrtanje kreveta je bila česta pojava i dešavala se opet u noćnim satima, uđu lagano u sobu izaberu žrtvu i izvrnu krevet, žrtva se tako nađe na podu često pod drugim krevetom i dok dođe sebi prevrtači su već daleko, a hodnikom odjekuhje smijeh ha ha ha…
Poljevanje vodom iz plastičnih kesa je bilo na svu sreću samo u proljetnjim mjesecima. Napuni se kesa vodom ode se nas prat i ispod proyora se čeka žrtva. Kada žrtva naiđe baca se kesa koja ovog obično pogodi i dotični bude nenadano okupan…
Posebna priča je gledanje TV-a u tv-Sali. E to je bio cirkus. Obično su serije bile glavni hit i naravno utakmice fudbalske reprezentacije. Serije koje su bile u modi koliko se sjećam su Vruć Vjetar, Sivi dom …..
Na samom ulazu doma neko je napisao grafit koji je stajao sa desne strane a na kojem je bijelim slovima pisalo ”domski učenici” neko je crnim sprejom ispred ucenici stavio m tako da je natpis tu stajao sve cetiri godine koliko sam ja bio u domu a pisalo je ”domski mučenici”….
Nastavice se….
Moje đačko doba u Sarajevu 3 dio
Moj drug Nurija Omerspahić iz Gođenja
Nurija Omerspahic 1962-1992Bilo je dosta anegdota, lijepih i ružnih događaja, ali bi to opisivanje uzelo dosta vremena. U sobi smo bili ja, Ekrem Kevrić (selo Striježevo Vareš), Zafer Kamenjaš (selo kod Vareša), Milenko Todorović (selo Okruglica Vareš), Edin Đozo (iz Prače) svi prva godina medicinske škole i Nurija Omerspahić iz Gođenja (Han Pjesak) koji je bio druga godina ugostiteljsko-turističke škole – smjer kuhar, a i imao je takav nadimak i svi su ga zvali Kuhar.
Meni je odmah u startu Samir Obarčanin iz Goražda dao nadimak Doktor i svi u domu su me znali pod tim nadimkom. Negdje u septembru mjesecu 1992 goine po prvi put ulazim u Goražde kako je agresija i odmah nabasah na Samira. Kad me viđe reče: Otkud ti doktore. Evo me rekoh Samire, nevolja natjerala. Samira sam kasnije često viđao i uvijek bi se ispričali koliko nam vrijeme i prilike dozvoljavaše…
Inače osim pomenute raje iz sobe ja sam izuzetno dobar bio sa Marić Spomenkom iz Viteza koji je išao u medicinsku školu smijer farmaceutski tehničar. Bio je ljubitelj muzike i sa njim sa često išao u Jugotonovu prodavnicu u Ferhadiji gdje smo ”satima” razgledali kasete. On bi s vremena na vrijeme kupovao po koju kasetu – pa smo te kasete slušali u sobi kod njega. Volio je Clash, Kiss, Wishbone Ash, a od naših grupa kada su se pojavili Kazalište i Azra i on ih je odmah kupio…. Često sam uzimao te kasete kad bi išao kući na vikend pa onako u sobi na tenane preslušavao.
Ali ipak moj njbolji jaran dvije godine (dok nije zavrsio skolu) mi je bio Nurija. Nurija je bio atletski razvijen. Četo bi skidao majicu i onako hodao po sobi pokazivajuči ”trokut” Bio je poprilično jak i sa njim se niko u sobi nije mogao niti smio zezati. Ja sam imao tu privilegiju. Mene je volio, a i ja sam njega jaranski zavolio. Često me je zvao u Gođenje, ali eto nije mi se nikada dalo da odem, kao šte se njemu ne dade da dođe kod mene u Rogaticu. Znam samo da je bio moj zaštitnik u toj prvoj godini kada je bilo najteže, jer je bilo provokacija sa svih strana.
Znam samo da mi je Nurija u startu rekao, ti ces ovdje spavati i pokazao mi krevet do njegovog. Ovdje ti je dobro kraj prozora u proljece zracnije, a kraj radijatora zimi je toplije…. I onako se toplo na njemu svojstven nacin nasmija… Posto je bio druga godina, imao je vec iskustva u domu, pa mi je sa dobronamjernim savjetima ukazivao sta je dobro a sta lose.
Sjećam se jednog nemilog događaja kada me je Edin Đozo bez nekog razloga, iznenada udario. Ja sam šutio i nisam htio reći Nuriji jer sam se bojao da ga ovaj ne razbije. Đozo izgleda nije shvatio da dirne li mene kao da je dirnuo i Nuriju. Poslije ovoga, nije mu nešta slično nikada palo na pamet…
Kada je Nurija došao, pita me: Šta ima novo doktore.
Rekoh: Nema ništa jarane, sve po starom.
Kako nema, čujem ja da ima.
Ja šutim.
Šta je Đozo, što si ga diro i prilazi mu.
Gotovo je rekoh.
Đozo ustade nešto se ko kočoperi, a onda…
Munjevitom brzinom kao u vestern filmovima Đozo se našao na podu. Ustade pođe prema Nuriji i još jednom se nađe na podu… Drugi put nije više onako brzo ustao već lagano i ode do svog kreveta…
Brzo se o tome pročulo po domu i ja poslije ovoga nism imao nikakvih problema niti od vršnjaka niti od starijih, a drugi su bogami imali…
Poslije ovog strašnog i nepravednog rata, poslije agresije na našu domovinu saznah da je Nurija poginuo u Gođenjima. Među prvim borcima koji su poginuli u Gođenjima bio je i Nurija Omerspahić. Poginuo je početkom juna 1992. godine sa još četvoricom Gođenjaca, dok su štitili stanovništvo koje se iz skloništa u Podmaćehi i Gvozdu premještalo prema planini Javor. Dao je svoj mladi život da bi drugi živili..Sa Nurijom su 1992. godine živjeli: supruga Fatka (rođena Šošić), sin Edo i kćerka Zemira.
Nurijin sin – Edo je oženio Menziru Ćosić, imaju kćerku Zerinu i žive u Sarajevu.
Nurijina kćerka – Zemira je udata za Adisa Osmanovića.Neka ti je vječni rahmet druže stari, i da ti Allah dž.š. podari Dženet.
Proučite jednu Fatihu za mog rahmetli jarana za velikog gođenjskog gaziju… El FATIHA..
http://www.facebook.com/video/video.php?v=1083916456610&oid=51902238761
Nastavice se…
Moje đačko doba u Sarajevu 3 dio
Moj drug Nurija Omerspahić iz Gođenja
Nurija Omerspahic 1962-1992Bilo je dosta anegdota, lijepih i ružnih događaja, ali bi to opisivanje uzelo dosta vremena. U sobi smo bili ja, Ekrem Kevrić (selo Striježevo Vareš), Zafer Kamenjaš (selo kod Vareša), Milenko Todorović (selo Okruglica Vareš), Edin Đozo (iz Prače) svi prva godina medicinske škole i Nurija Omerspahić iz Gođenja (Han Pjesak) koji je bio druga godina ugostiteljsko-turističke škole – smjer kuhar, a i imao je takav nadimak i svi su ga zvali Kuhar.
Meni je odmah u startu Samir Obarčanin iz Goražda dao nadimak Doktor i svi u domu su me znali pod tim nadimkom. Negdje u septembru mjesecu 1992 goine po prvi put ulazim u Goražde kako je agresija i odmah nabasah na Samira. Kad me viđe reče: Otkud ti doktore. Evo me rekoh Samire, nevolja natjerala. Samira sam kasnije često viđao i uvijek bi se ispričali koliko nam vrijeme i prilike dozvoljavaše…
Inače osim pomenute raje iz sobe ja sam izuzetno dobar bio sa Marić Spomenkom iz Viteza koji je išao u medicinsku školu smijer farmaceutski tehničar. Bio je ljubitelj muzike i sa njim sa često išao u Jugotonovu prodavnicu u Ferhadiji gdje smo ”satima” razgledali kasete. On bi s vremena na vrijeme kupovao po koju kasetu – pa smo te kasete slušali u sobi kod njega. Volio je Clash, Kiss, Wishbone Ash, a od naših grupa kada su se pojavili Kazalište i Azra i on ih je odmah kupio…. Često sam uzimao te kasete kad bi išao kući na vikend pa onako u sobi na tenane preslušavao.
Ali ipak moj njbolji jaran dvije godine (dok nije zavrsio skolu) mi je bio Nurija. Nurija je bio atletski razvijen. Četo bi skidao majicu i onako hodao po sobi pokazivajuči ”trokut” Bio je poprilično jak i sa njim se niko u sobi nije mogao niti smio zezati. Ja sam imao tu privilegiju. Mene je volio, a i ja sam njega jaranski zavolio. Često me je zvao u Gođenje, ali eto nije mi se nikada dalo da odem, kao šte se njemu ne dade da dođe kod mene u Rogaticu. Znam samo da je bio moj zaštitnik u toj prvoj godini kada je bilo najteže, jer je bilo provokacija sa svih strana.
Znam samo da mi je Nurija u startu rekao, ti ces ovdje spavati i pokazao mi krevet do njegovog. Ovdje ti je dobro kraj prozora u proljece zracnije, a kraj radijatora zimi je toplije…. I onako se toplo na njemu svojstven nacin nasmija… Posto je bio druga godina, imao je vec iskustva u domu, pa mi je sa dobronamjernim savjetima ukazivao sta je dobro a sta lose.
Sjećam se jednog nemilog događaja kada me je Edin Đozo bez nekog razloga, iznenada udario. Ja sam šutio i nisam htio reći Nuriji jer sam se bojao da ga ovaj ne razbije. Đozo izgleda nije shvatio da dirne li mene kao da je dirnuo i Nuriju. Poslije ovoga, nije mu nešta slično nikada palo na pamet…
Kada je Nurija došao, pita me: Šta ima novo doktore.
Rekoh: Nema ništa jarane, sve po starom.
Kako nema, čujem ja da ima.
Ja šutim.
Šta je Đozo, što si ga diro i prilazi mu.
Gotovo je rekoh.
Đozo ustade nešto se ko kočoperi, a onda…
Munjevitom brzinom kao u vestern filmovima Đozo se našao na podu. Ustade pođe prema Nuriji i još jednom se nađe na podu… Drugi put nije više onako brzo ustao već lagano i ode do svog kreveta…
Brzo se o tome pročulo po domu i ja poslije ovoga nism imao nikakvih problema niti od vršnjaka niti od starijih, a drugi su bogami imali…
Poslije ovog strašnog i nepravednog rata, poslije agresije na našu domovinu saznah da je Nurija poginuo u Gođenjima. Među prvim borcima koji su poginuli u Gođenjima bio je i Nurija Omerspahić. Poginuo je početkom juna 1992. godine sa još četvoricom Gođenjaca, dok su štitili stanovništvo koje se iz skloništa u Podmaćehi i Gvozdu premještalo prema planini Javor. Dao je svoj mladi život da bi drugi živili..Sa Nurijom su 1992. godine živjeli: supruga Fatka (rođena Šošić), sin Edo i kćerka Zemira.
Nurijin sin – Edo je oženio Menziru Ćosić, imaju kćerku Zerinu i žive u Sarajevu.
Nurijina kćerka – Zemira je udata za Adisa Osmanovića.Neka ti je vječni rahmet druže stari, i da ti Allah dž.š. podari Dženet.
Proučite jednu Fatihu za mog rahmetli jarana za velikog gođenjskog gaziju… El FATIHA..
http://www.facebook.com/video/video.php?v=1083916456610&oid=51902238761
Nastavice se…
Moje đačko doba u Sarajevu 4 dio
Šta me gledaš, jes’ to ti mangup!
To je bilo vrijeme kada su u Sarajevu sve mahale ili kvartovi imali svoje lokalne bande, tako da smo mi ”domci” imali velikih problema.
Ono što je obilježilo moje đačko vrijeme vrijeme, a trebalo bi se spomenuti to je da smo u prve dvije godine imali problema sa lokalnom bandicim odnosno rajom sa početka ulice Porodice Foht kuda smo morali proći kada idemo u menzu (kuhinju) ili kada idemo u školu.
Obično ta lokalna raja ili igra fudbal u ulici ili stoje i čekaju kada ćemo mi proći. Ako igraju fudbal u većini slučajeva je bilo dobro za nas (mada nije bilo pravilo) i mi nesmetano prođemo, ako stoje obično su to verbalna dobacivanja, na koja mi ne odgovaramo, a s ciljem da se izazove neki ekces…
Broj 1 oznacava mjesto gdje se sve ovo desavaloObično jedan od njih, onaj ponajači dobaci:
ŠTA ME GLEDAŠ, JES’ TO TI MANGUP!
Mi nastavljamo, svojim putem (uvijek nas je išlo 4-5). Ti gledaš negdje u pod, onako koso, u stranu, daleko naprijed….
On će opet.
TEBI PRIĆAM BA, ŠTA SE FOLIRAŠ TI,
HOŠ SE POMARISAT,
HOŠ DA TI IGRANKU NA LEĐIMA NAPRAVIM?Iil ponekad doda još:
ŠTA IMAŠ PO ĐEPOVIMA
ISTRESI ĐEPOVE??Mi naravno znajući za ovo nismo ništa nosili vrijedno u đepovima.
Onda će neko od njih:
MOJNE IH BA, STIPU IH..
I tako često, čak su nam jednom uveli da plaćamo putarinu ako ćemo ići tim putem, pa smo morali ići drugim putem, izbjegavali smo njihovu ulicu pa smo išli nekim drugim ulićicama, sokacima, stepenicama i izlazili na Vrbanjušu…
Svašta je bilo..
Kasnije su skontali kuda idemo pa su nas sačekali na stepenicama (jer se tom novom maršutom išlo uzbrdo i stepenicama) i ponovo ista priča. Pa smo ih počeli varakati jedan dan idemo tim putem, jedan dan odemo na Titovu pa do Logavine ulice pa uzbrdo do Vrbanjuše, pa nekada onom kosom ulicom gdje je bila Hemiska čistiona, pa izađemo kod Milicijske stanice Logavina i caffe Stari sat i produžimo uzbrdo prema domu a nekada smo nastavljali pravo tom ulicom i izlazili kod FIN-a i onda uzbedo do Vrbanjuše…
I onda valjida im dosadilo da nas prate, jednom nas nađoše i rekoše nam:
Ma dobro je ba, nemorate više ići tim raznim putevima, dalje vam je. Idite našom ulicom pa gore kuda obićno idete, nećemo vam ništa. I stvarno nisu nas više nikada dirali, čak su se počeli i pozdravljati sa nama, ali ipak smo doživljavali razne torture skoro dvije godine…
A onda kada smo bili treća godina nije toga više bilo, ali smo opet ponekad nalijetali, kako pomenuta raja maltretira novajlije u domu sa poznatom frazom:
ŠTA ME GLEDAŠ, JES’ TO TI MANGUP…
TEBI PRIĆAM BA, ŠTA SE FOLIRAŠ TI,Mi se malo nasmijemo i prođemo…
Kažu nam stariji domci da su do prije godinu-dvije u toj ulici njima prodavali ciglu, tako da smo mi još i dobro prošli…
Nastaviće se….
Moje đačko doba u Sarajevu 4 dio
Šta me gledaš, jes’ to ti mangup!
To je bilo vrijeme kada su u Sarajevu sve mahale ili kvartovi imali svoje lokalne bande, tako da smo mi ”domci” imali velikih problema.
Ono što je obilježilo moje đačko vrijeme vrijeme, a trebalo bi se spomenuti to je da smo u prve dvije godine imali problema sa lokalnom bandicim odnosno rajom sa početka ulice Porodice Foht kuda smo morali proći kada idemo u menzu (kuhinju) ili kada idemo u školu.
Obično ta lokalna raja ili igra fudbal u ulici ili stoje i čekaju kada ćemo mi proći. Ako igraju fudbal u većini slučajeva je bilo dobro za nas (mada nije bilo pravilo) i mi nesmetano prođemo, ako stoje obično su to verbalna dobacivanja, na koja mi ne odgovaramo, a s ciljem da se izazove neki ekces…
Broj 1 oznacava mjesto gdje se sve ovo desavaloObično jedan od njih, onaj ponajači dobaci:
ŠTA ME GLEDAŠ, JES’ TO TI MANGUP!
Mi nastavljamo, svojim putem (uvijek nas je išlo 4-5). Ti gledaš negdje u pod, onako koso, u stranu, daleko naprijed….
On će opet.
TEBI PRIĆAM BA, ŠTA SE FOLIRAŠ TI,
HOŠ SE POMARISAT,
HOŠ DA TI IGRANKU NA LEĐIMA NAPRAVIM?Iil ponekad doda još:
ŠTA IMAŠ PO ĐEPOVIMA
ISTRESI ĐEPOVE??Mi naravno znajući za ovo nismo ništa nosili vrijedno u đepovima.
Onda će neko od njih:
MOJNE IH BA, STIPU IH..
I tako često, čak su nam jednom uveli da plaćamo putarinu ako ćemo ići tim putem, pa smo morali ići drugim putem, izbjegavali smo njihovu ulicu pa smo išli nekim drugim ulićicama, sokacima, stepenicama i izlazili na Vrbanjušu…
Svašta je bilo..
Kasnije su skontali kuda idemo pa su nas sačekali na stepenicama (jer se tom novom maršutom išlo uzbrdo i stepenicama) i ponovo ista priča. Pa smo ih počeli varakati jedan dan idemo tim putem, jedan dan odemo na Titovu pa do Logavine ulice pa uzbrdo do Vrbanjuše, pa nekada onom kosom ulicom gdje je bila Hemiska čistiona, pa izađemo kod Milicijske stanice Logavina i caffe Stari sat i produžimo uzbrdo prema domu a nekada smo nastavljali pravo tom ulicom i izlazili kod FIN-a i onda uzbedo do Vrbanjuše…
I onda valjida im dosadilo da nas prate, jednom nas nađoše i rekoše nam:
Ma dobro je ba, nemorate više ići tim raznim putevima, dalje vam je. Idite našom ulicom pa gore kuda obićno idete, nećemo vam ništa. I stvarno nisu nas više nikada dirali, čak su se počeli i pozdravljati sa nama, ali ipak smo doživljavali razne torture skoro dvije godine…
A onda kada smo bili treća godina nije toga više bilo, ali smo opet ponekad nalijetali, kako pomenuta raja maltretira novajlije u domu sa poznatom frazom:
ŠTA ME GLEDAŠ, JES’ TO TI MANGUP…
TEBI PRIĆAM BA, ŠTA SE FOLIRAŠ TI,Mi se malo nasmijemo i prođemo…
Kažu nam stariji domci da su do prije godinu-dvije u toj ulici njima prodavali ciglu, tako da smo mi još i dobro prošli…
Nastaviće se….
Moje đačko doba u Sarajevu 5 dio
Formula 4
Druga ineresantna priča vezana za ulicu Porodice Foht jeste rok sastav Formula 4.
Gitarista i lider sarajevskog (hard-rock) banda “FORMULA 4”, koji je prašio ’70 ih i ’80 ih godina je Ljubiša Racić. Oni su četso vježbali u jednoj kući na početku ulice Porodice Foht, tako da su se zvuci roka širili svuda unaokolo.
Kada se krene Ulicom Porodice Foht iz grada prema Vrbanjuši na dijelu gdje ova ulica iz ravnog dijela počinje ići uzbrdo, sa njene desne strane nalazila se kuća odakle su stizali zvuci hard-rocka…
Iz škode koju je vozio Racić svakodnevno su se iznosili ili unosili instrumenti, pojačala…
Često smo ovdje znali zastati da na par minuta čujemo soliranje jednog od najvećih sarajevskih gitarista, BiH pa i bivše države.
Istina je, Racić i band nisu nikad napravili neku veliku karijeru, mada su bili predgrupa skoro svim bendovima koji su dolazili u Sarajevo.
Karakteristicna poza Ljubiše Racića prilikom svirke na “stage-u” bila je ona hendriksovska, sa gitarom iza leđa! Osim toga u žaru svirke, sa gitarom, skakao je i pravio salto.
Mnoge su različite kritike o njegovoj svirci ali se ja ipak slažem sa onima koji kažu da je jedan od najkompletnijih gitarista sa prostora bivše SFRJ.
Spominjem ovu grupu jer su sa svojim probama i ”bukom” bili dio naše svakodnevnice. Nisi mogao proći i ne čuti zvuke, solo gitare, basa, bubnjeva.
Bilo je interesantno stati tu pored kuće na par minuta i slušati strane i domaće hitove, soliranja na gitari, i posmatrati da li će sa okolnih starih kuća pasti koji crijep ili možda koji prozor…
Nama je to bilo interesantno, a da li je bilo interesantno njegovim komšijama, nije mi poznato.
U vrijeme kada je 1970. osnivao Formulu 4, s njim su bili basista Brane Likić (kasnije osnivač Rezonanse), bubnajr Senad Begović (kasnije u Teškoj industriji) i ritam gitarista Zlatko Nikolić.
U Formuli 4 su se članovi često smjenjivali. Jedno vrijeme u postavi je bio Selver Brdarić, kasnije pjevač Coda, pa Sanin Karić, a s Dugmetovcima je nešto manje od godinu dana svirao i sam Racić. Dogodilo se to 1976., kada je na turneji mijenjao na basu Zorana Redžića, odsutnog zbog odsluženja vojnog roka.
U skromnoj diskografiji Formula 4 je 1976. objavila pjesmu Brane Likića ‘Kakvo veče mala moja’ i 1978. singl ‘Mladi smo mladi mi’.No, puno su poznatiji bili po koncertima, kada su izvodili obrade svjetskih klasika hard rocka, a Ljubiša Racić bio u prvom planu sa svojim leopard odijelom i neobuzdanim nastupom. Zbog toga su i pozvani na Boom festival 75, svirali na svim rock maratonima Želimira Altarca Čička, bili predgrupa Ribljoj čorbi na Tašu 1979. godine, ali i mnogim grupama koje su svirale u Skenderiji …
Nastavice se
Moje đačko doba u Sarajevu 5 dio
Formula 4
Druga ineresantna priča vezana za ulicu Porodice Foht jeste rok sastav Formula 4.
Gitarista i lider sarajevskog (hard-rock) banda “FORMULA 4”, koji je prašio ’70 ih i ’80 ih godina je Ljubiša Racić. Oni su četso vježbali u jednoj kući na početku ulice Porodice Foht, tako da su se zvuci roka širili svuda unaokolo.
Kada se krene Ulicom Porodice Foht iz grada prema Vrbanjuši na dijelu gdje ova ulica iz ravnog dijela počinje ići uzbrdo, sa njene desne strane nalazila se kuća odakle su stizali zvuci hard-rocka…
Iz škode koju je vozio Racić svakodnevno su se iznosili ili unosili instrumenti, pojačala…
Često smo ovdje znali zastati da na par minuta čujemo soliranje jednog od najvećih sarajevskih gitarista, BiH pa i bivše države.
Istina je, Racić i band nisu nikad napravili neku veliku karijeru, mada su bili predgrupa skoro svim bendovima koji su dolazili u Sarajevo.
Karakteristicna poza Ljubiše Racića prilikom svirke na “stage-u” bila je ona hendriksovska, sa gitarom iza leđa! Osim toga u žaru svirke, sa gitarom, skakao je i pravio salto.
Mnoge su različite kritike o njegovoj svirci ali se ja ipak slažem sa onima koji kažu da je jedan od najkompletnijih gitarista sa prostora bivše SFRJ.
Spominjem ovu grupu jer su sa svojim probama i ”bukom” bili dio naše svakodnevnice. Nisi mogao proći i ne čuti zvuke, solo gitare, basa, bubnjeva.
Bilo je interesantno stati tu pored kuće na par minuta i slušati strane i domaće hitove, soliranja na gitari, i posmatrati da li će sa okolnih starih kuća pasti koji crijep ili možda koji prozor…
Nama je to bilo interesantno, a da li je bilo interesantno njegovim komšijama, nije mi poznato.
U vrijeme kada je 1970. osnivao Formulu 4, s njim su bili basista Brane Likić (kasnije osnivač Rezonanse), bubnajr Senad Begović (kasnije u Teškoj industriji) i ritam gitarista Zlatko Nikolić.
U Formuli 4 su se članovi često smjenjivali. Jedno vrijeme u postavi je bio Selver Brdarić, kasnije pjevač Coda, pa Sanin Karić, a s Dugmetovcima je nešto manje od godinu dana svirao i sam Racić. Dogodilo se to 1976., kada je na turneji mijenjao na basu Zorana Redžića, odsutnog zbog odsluženja vojnog roka.
U skromnoj diskografiji Formula 4 je 1976. objavila pjesmu Brane Likića ‘Kakvo veče mala moja’ i 1978. singl ‘Mladi smo mladi mi’.No, puno su poznatiji bili po koncertima, kada su izvodili obrade svjetskih klasika hard rocka, a Ljubiša Racić bio u prvom planu sa svojim leopard odijelom i neobuzdanim nastupom. Zbog toga su i pozvani na Boom festival 75, svirali na svim rock maratonima Želimira Altarca Čička, bili predgrupa Ribljoj čorbi na Tašu 1979. godine, ali i mnogim grupama koje su svirale u Skenderiji …
Nastavice se
Moje đačko doba u Sarajevu 6. dio
Barake ispod Doma ”SVC”
Još jedan detalj iz ulice Porodice Foht koji treba spomenuti.
Ispod našeg doma bilo je fudbalsko igralište a uz sami dom bile su tribine, gdje je moglo sjesti nekih 150 osoba. U produžetku igrališta bile su barake sa gluhonijemim osobama.
Živjelo je tu nekoliko stotinjak gluhonijemih. Imali su svoje porodice, djecu, unuke…
Meni je, kao i većini domaca to bilo po prvi put da se susrećemo sa gluhonijemim osobama i to još u tolikom broju. Oni su bili da tako kažem zajednica u zajednici. Imali su svoj jezik, način sporazumjevanja, svoj smisao za humor ali i tugu…
U jesenjim a naročito proljetnim danima bili su dio naše svakodnevnice, jer smo lijepo vrijeme koristili da budemo vani. Neki od domaca su igrali fudbal neki su sjedili na tribinama gledajući utakmice a neki su sa knjigom u rukama ko fol nešto učili. A oni su isto tu, jer se igralište i tribine naslanjaju na njihove barake..
Posebna priča je kada su gluhonijemi igrali fudbal, pa čak su igrali u nekim gluhonijemim ligama. Imaju i sudije i sve ko pravo i mogu reći da su se u većini slučajeva dobro snalazili. Mi smo iz radoznalosti uvijek gledali te utakmice i bili uz tim u kojem igraju naše komšije…
U početku su nam gluhonijeme osobe bile čudne, pa čak smo se i plašili njih, ali kada smo ih upoznali shvatili smo bili u zabludi. Ima ih loših i dobri i zlih i dobronamjernih, uostalom kao i kod ”normalnih ljudi”
Naučili smo sa njima komunicirati, nešto osnovno, ali oni su nas u suštini sve razumjeli kada smo razgovarali sa njima, samo je potrebno govoriti polahko i tada nam oni čitaju sa usana.
U barakama su živjeli gluhonijeme osobe svih nacionalnosti..
Ipak jedini problem je kako tada i vjerovatno i sada je hladnokrvna i okrutna sredina koja te osobe izbjegava, ignoriše ili čak ismijava. Pošto ih je ovdje živjelo mnogo tako nešto se slabo dešavalo..
Ali nijednom čovjeku uopšte, ne smije na um pasti da se osjeća boljim, jer ko ti garantuje da sutra nećeš osvanuti kao onaj kome si se rugao ili pak mislio da si bolji od njega?!
Mogu samo reči: Imajmo respekt za sve ljude bez obzira na njihove mane…
To su bile naše prve komšije pune četiri godine.
Ne znam da li te barake postoje danas i da li u njima žive porodice gluhonijemih…
Džamija na Vrbanjuši. Ova slika je slikana otprilike od kraja našeg doma, odnosto od mjesta gdje su bile kancelarije vaspitača. Ispred ove džamije bila je a koliko vidim ima i sada predivna česma sa prelijepom hladnom vodom. Odmah iza ugla lijevo bila je prodavnica gdje smo često kupovali osnovne stvari koje su nam neophodne. Kada se krene desno niz ulicu odmah dolazite do tog igrališta za fudbal a u produžetku su bile barake sa gluhonijemim osobama…Nastaviće se…
Moje đačko doba u Sarajevu 6. dio
Barake ispod Doma ”SVC”
Još jedan detalj iz ulice Porodice Foht koji treba spomenuti.
Ispod našeg doma bilo je fudbalsko igralište a uz sami dom bile su tribine, gdje je moglo sjesti nekih 150 osoba. U produžetku igrališta bile su barake sa gluhonijemim osobama.
Živjelo je tu nekoliko stotinjak gluhonijemih. Imali su svoje porodice, djecu, unuke…
Meni je, kao i većini domaca to bilo po prvi put da se susrećemo sa gluhonijemim osobama i to još u tolikom broju. Oni su bili da tako kažem zajednica u zajednici. Imali su svoj jezik, način sporazumjevanja, svoj smisao za humor ali i tugu…
U jesenjim a naročito proljetnim danima bili su dio naše svakodnevnice, jer smo lijepo vrijeme koristili da budemo vani. Neki od domaca su igrali fudbal neki su sjedili na tribinama gledajući utakmice a neki su sa knjigom u rukama ko fol nešto učili. A oni su isto tu, jer se igralište i tribine naslanjaju na njihove barake..
Posebna priča je kada su gluhonijemi igrali fudbal, pa čak su igrali u nekim gluhonijemim ligama. Imaju i sudije i sve ko pravo i mogu reći da su se u većini slučajeva dobro snalazili. Mi smo iz radoznalosti uvijek gledali te utakmice i bili uz tim u kojem igraju naše komšije…
U početku su nam gluhonijeme osobe bile čudne, pa čak smo se i plašili njih, ali kada smo ih upoznali shvatili smo bili u zabludi. Ima ih loših i dobri i zlih i dobronamjernih, uostalom kao i kod ”normalnih ljudi”
Naučili smo sa njima komunicirati, nešto osnovno, ali oni su nas u suštini sve razumjeli kada smo razgovarali sa njima, samo je potrebno govoriti polahko i tada nam oni čitaju sa usana.
U barakama su živjeli gluhonijeme osobe svih nacionalnosti..
Ipak jedini problem je kako tada i vjerovatno i sada je hladnokrvna i okrutna sredina koja te osobe izbjegava, ignoriše ili čak ismijava. Pošto ih je ovdje živjelo mnogo tako nešto se slabo dešavalo..
Ali nijednom čovjeku uopšte, ne smije na um pasti da se osjeća boljim, jer ko ti garantuje da sutra nećeš osvanuti kao onaj kome si se rugao ili pak mislio da si bolji od njega?!
Mogu samo reči: Imajmo respekt za sve ljude bez obzira na njihove mane…
To su bile naše prve komšije pune četiri godine.
Ne znam da li te barake postoje danas i da li u njima žive porodice gluhonijemih…
Džamija na Vrbanjuši. Ova slika je slikana otprilike od kraja našeg doma, odnosto od mjesta gdje su bile kancelarije vaspitača. Ispred ove džamije bila je a koliko vidim ima i sada predivna česma sa prelijepom hladnom vodom. Odmah iza ugla lijevo bila je prodavnica gdje smo često kupovali osnovne stvari koje su nam neophodne. Kada se krene desno niz ulicu odmah dolazite do tog igrališta za fudbal a u produžetku su bile barake sa gluhonijemim osobama…Nastaviće se…
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.