[Kaza]

#24936

O formiranju i borbenom putu Muslimanskog bataljona romanijskog NOP odreda ima dosta pisanih dokumenata i o tome je bilo dosta i polemika i diskusija. Obzirom da su ti dogadjaji bili od velike vaznosti, mislim da trebaju da nadju svoje mjesto ovdje na nasoj stranici.

Poseban ekskluzivitet su ustvari dokumenti pisani rukom narodnog heroja Muje Hodzica – Crnog, covjeka koji je imao glavni uticaj na razvoj otpora protiv fasizma na rogatickom podrucju od strane muslimanskog zivlja. Iz pisanja rahmetli Muje ce se vidjeti da se muslimanski narod u velikoj vecini opredjelio na borbu protiv fasizma. Tome svakako treba zahvaliti upravo njemu i njegovim drugovima, saborcima, sa tog kraja koji su svojim djelovanjem pravilno informisali narod o nadolazecem zlu a onda i organizovali otpor muslimanskog naroda protiv fasizma na tom kraju.

Mujo Hodzic i sin Asim 1943. godine prilikom prvog oslobodjenja Tuzle

Dakle sve sto bude objavljivano u nastavcima u sljedecim postovima je napisano rukom ovog narodnog heroja. To je njegovo vidjenje dogadjanja u kome je on ucestvovao i bio njegov glavni protagonista.
Mozda ce neko od citalaca imati drugacije vidjenje tih dogadjanja posmatrajuci sve to iz nekog drugog ugla. Naravno, svako ima pravo na svoje misljenje ali vrijednost ovog dokumentaje je u tome sto ga je upravo pisao covjek koji je bio organizator i ucesnik svega toga, bez obzira na ideolosko opredjeljenje.
Vrlo cesto vdjenja jednog te istog dogadjaja mogu biti razliciti posmatrano iz razlicitih uglova gledanja ali nam i to pomaze da dodjemo do istine o dogadjajima koji su usli u istoriju naseg kraja.

Na pocetku ovog serijala je neophopdno napisati i par rijeci o piscu dokumenta, ukratko njegovu biografiju. Ovaj dio teksta je posudjen iz Monografije Rogatice koja je izasla ove godine.

HODZIC (Huse) Mujo Crni

Rodjen je 1898. godine u selu Satorovici nedaleko od Rogatice. Clan je KPJ od 1939. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941” U predratnom periodu Mujino politicko djelovanje bilo je usmjereno zahvaljujuci povremenim susretima sa revolucionarima: Hasanom Kikicem, Avdom Humom i drugim kadrovima KPJ. U to vrijeme Mujo je bio veoma aktivan u redovima opozicionih partija i u neposrednim kontaktima medju seljacima rogatickoga kraja. Zbog svoje revolucionarne aktivnosti od tadasnjih vlasti bio je nekoliko puta hapsen i osudjivan. U 1941. godini, poslije okupacije Jugoslavije, Mujo je aktivno rukovodio pripremama za ustanak, tako da je uglavnom njegovom zaslugom u ustanicke redove na Romaniji u 1941. godini u partizane stupio znatan broj muslimana sa rogatickog podrucja od kojih je na Romaniji formirana prva Muslimanska ceta, a uskoro zatim i prvi Muslimanski bataljon. U ovim jedinicama Mujo je odredjen za prvoga komadanta. Za izvanredne zasluge u ukljucivanju muslimana u NOP u svom kraju, Mujo je dobio mnoga priznanja, od kojih je i Orden bratstva i jedinstva prvog reda. Zbog zasluga i revolucionarne aktivnosti u partizanskim redovima, Mujo je 1943. godine imenovan za vijecnika AVNOJ–a i ZAVNOBIH-a. Poslije oslobodjenja biran je za poslanika u Saveznoj skupstini Jugoslavije. Umro je u martu 1956. godine u Beogradu.

(nastavice se)

[Kaza]

#24950

FORMIRANJE I BORBENI PUT MUSLIMANSKOG
BATALJONA ROMANIJSKOG NOP ODREDA

Muslimanska ceta, koja je kasnije prerasla u Muslimanski bataljon Romanijskog odreda, formirana je sredinom oktobra 1941. od boraca iz sela Satorovica i Osova. Selo Satorovice cine cetiri zaseoka – Satorovici, Podubac, Okruglo i Tmorni Do. Pred rat ovi zaseoci su imali 92 kuce (77 muslimanskih i 15 srpskih) sa oko 540 stanovnika. Selo Osovo cini 15 zaselaka, a 1941. godine imalo je oko 150 kuca (90 muslimanskih i 60 srpskih) sa oko 700 stanovnika. U cjelini uzev to su bila siromasna sela, sa slabom zemljom i sitnim posjedom. Na podrucju ova dva sela radila je jedna cetvororazredna osnovna skola. Pohadjala su je uglavnom sva dorasla muska djeca, dok je rijetko koje zensko dijete islo u skolu. Srednje skole u Sarajevu pohadjala su cetiri ucenika i Medicinski fakultet u Beogradu jedan student.
Iz ova dva sela stupili su 1941. godine u partizane – Romanjiski odred – 103 borca Muslimana, i to: iz sela Satorovica 51 i sela Osova 52. Pored toga, u njemackom zarobljenistvu tih dana bila su cetvorica Muslimana iz ovih sela. Znaci, gotovo od svake tri muslimariske kuce dvije su dale po jednog borca. Nasuprot tome, u neprijateljsku vojsku je u 1941. godine stupilo dobrovoljno svega 11 ljudi
7 u ustase i cetiri u oruznike (zandare). Dva mladica su mobilisana u domobrane. U sumare su se javila cetvorica.
Iz ovih podataka se jasno vidi da su se ova dva muslimanska sela 1941. godine masovno odazvala pozivu Komunisticke partije Jugoslavije na oruzani ustanak. To je bio rezultat dugogodisnjeg uticaja, a nekoliko predratnih godina i organizovanog rada KPJ u ovim selima.

Znacajnija politicka aktivnost na liniji KPJ u ovim selima pocinje 1929. godine . Te godine je ponisten moj izbor za vijecnika opstine Borika, sa motivacijom da sam naklonjen komunistickim idejama. U stvari, tada sam bio simpatizer KPJ, a pripadao sam Zemljoradnickoj stranci, na cijoj sam listi, na izborima 1933. godine, bio kandidat za nacelnika opstine Borika. Pocev od 1930. godine Zemljoradnicka stranka u selima Satorovci i Osovo ima vecinu glasaca. Preko nje KPJ vrsi uticaj na seljake i postepeno stvara svoje uporiste.

Od 1933. do 1937. godine vezu se za napredni omladinski pokret Rasim Dzindo iz zaseoka Okruglo, djak gimnazije u Pljevljima, i moj sin Hamdija Hodzic, djak srednje tehnicke skole u Sarajevu. Oni su kasnije izvrsili znacajan uticaj na omladinu u ova dva sela.
Pod uticajem svoga sina Rasima 1937. godine Camil Dzindo iz zaseoka Okruglo postaje istaknuti simpatizer KPJ. Ovo je vrlo znacajan dogadjaj za ova sela, jer je Camil Dzindo bio izuzetno cijenjen i po postenju poznat covjek u selima oko Rogatice. On je bio poznat i kao dobar vjernik – Musliman, pa su po njegovom primjeru opredjeljenja za KPJ mnogi seljaci vjerski fanaticni, inace vrlo posteni i ugledni domacini, shvatili da religija ne mora biti prepreka borbi za bolji zivot siromasnog seljaka.
1937. godine iz Gradjanske skole u Rogatici istjerani su na po godinu dana: Ragib Dzindo, iz zaseoka Okruglo, sin Camila Dzinde; Hamed Dzindo, iz sela Dzindici; Rasim Zunic, iz sela Satorovici i Semso Sijereic iz Rogatice. Oni su optuzeni da su pod mojim i Camilovim. uticajem vrsili komunisticku djelatnost u skoli, a to je u stvari i bilo tacno.
Povodom izbora 1938-. godine KPJ organizuje znacajnu politicku akciju u selima oko Rogatice. Kao saucesnici u organizovanju te akcije, Camil Dzindo i ja smo uhapseni i proveli u zatvoru 41 dan.

(nastavice se)

[Kaza]

#24965

U junu 1939. Camila Dzindu i mene su primili u KPJ. Od nas dvojice i Slavka Gluhovica iz sela Zivaljevina obrazovana je partijska celija. Ja sam odredjen za njenog sekretara. Preko Danila Djokica iz sela Djedovaca bili smo povezani sa partijskom organizacijom na Glasincu. Od formiranja partijske celije u selu Satorovici i Osovo KPJ razvija organizovan i intenzivan rad. Forme rada su bile jako raznovrsne. Posebno bih istakao formiranje zemljoradnicke zadruge u selu Satorovici. Osnovana je 1939. godine u reziji Zemljoradnicke stranke. Mene su izabrali za predsjednika, Dragomira Mimica za potpredsjednika i Camila Dzindu za sekretara. Zadruga se odrzala sve do rata i odigrala je znacajnu politicku ulogu u ovim selima. Veliku paznju partijska celija je posvecivala neposrednom politickom radu sa ljudima. Koristili smo tezak zivot seljaka za kritiku postojeceg rezima i otvaranje perspektiva borbe za bolju buducnost radnika i seljaka. U toku 1939. i 1940. godine partijska celija je primila za kandidate KPJ: Mehmeda Hodzica iz sela Satorovica, Agana Durmisevica iz sela Okruglo, Arifa Hodzica, Sulju Plehu i Hameda Mesanovica iz sela Osova, te Sabriju Hodzica iz sela Zepa.
U toku 1940. godine u KPJ je primljen Rasim Dzindo, student medicine, a u SKOJ: Ragib Dzindo, Hamed Dzindo, Rasim Zunic i Asim Hodzic, djaci srednje tehnicke skole, te Agan Zagorica, djak Uciteljske skole u Sarajevu.
I mi komunisti smo organizovano i uporno radili na svojoj samoizgradnji. Proucavali smo marksisticku literaturu, ulazuci pri tome ogromne napore, jer ja sam bio samouk, a Camil Dzindo je imao samo nekoliko godina vjerske skole – mejtefa.
Godine 1940. u selo Satorovice dolazi Slobodan Prineip Seljo, a 1941. Hasan Brkic radi upoznavanja sa radom nase partijske celije i njenog daljeg usmjeravanja.
Pocetak drugog svjetskog rata i izbijanje fasiticke opasnosti za nasu zemlju temeljito smo objasnili u nasim selima, a takodje i stav KPJ da se nasa zemlja jedino osloncem na SSSR moze uspjesno suprotstaviti fasistickoj opasnosti. Mi smo poblize pratili akcije studenata Beogradskog univerziteta u vezi sa fasistickom opasnoscu. U stvari, Rasim Dzindo je tri godine pred rat prenosio u nasa sela revolucionarni polet sa tog univerziteta. On je bio taj koji je davao siroka objasnjenja o politickim zbivanjima u svijetu i nasoj zemlji o SSSR-u i socijalizmu, o radu KPJ i njenoj borbi za bolji zivot radnika i seljaka. On ima velike zasluge sto se tokom nekoliko godina pred rat u ova dva sela formirao jak politicki aktiv, cvrsto vezan za politiku KPJ, tako da nije bio iznenadjen napadom fasista i okupacijom nase zemlje.
Pocetkom aprila 1941, kad su skole zatvorene, svi djaci iz nasih sela su se vratill kucama. Od njih je Rasim Dzindo odmah formirao aktiv SKOJ-a, u koji su usli: Ragib Dzindo, Asim Hodzic, Rasim Zunic i Agan Zagorica – svi djaci; Sejfo Durmisevic, radnik; Agan Durmisevic, Salko Durmisevic, Avdija Mesic, Drago Lubarda i Milan Popovic – svi zemljoradnici. Za ovaj aktiv je bio vezan i Hamed Dzindo iz sela Dzindica. Aktivom je rukovodio Rasim Dzindo.

(nastavice se)

[Kaza]

#24972

Kapitulacija vojske Kraljevine Jugoslavije 1941. god.

Odmah poslije kapitulacije formiran je aktiv SKOJ-a u gradu Rogatici. U njemu su bili: Ragib Nalbantic, kao sekretar, Adem Aksamija, Rusmir Gorusanin, Muhidin Sahinpasic, Muris Brankovic, Ahmed Hafizovic i Ahmet Jamakovic. Rasim Dzindo je odlazio na sastanke ovog aktiva. Ispred organizacije SKOJ-a sa Glasinca pomagao je rad ova dva aktiva Savo Predja.

Partijska celija je preko kandidata, skojevaca i simpatizera KPJ uskoro poslije kapitulacije bivse Jugoslavije otpocela sa pripremama naroda za otpor okupatoru i ustasama. Glavni zadatak nam je bio prikupljanje oruzja i raskrinkavanje ustaske vlasti medju Muslimanima, sa ciljem da se sprijci njihov dobrovoljni odlazak u ustase i oruznike, kao i svaka saradnja sa okupatorom. Ljudima smo pojedinacno i u grupama, u raznim prilikama, objasnjavali da su ustase i oruznici izdajice naseg naroda i sluge okupatora, da je cilj okupatora istrebljenje nasih naroda putem zavadjanja jednih sa drugim raspirujuci vjersku mrznju. Odvodjenje i ubijanje uglednih Srba i druge ustaske zlocine navodili smo kao ocite dokaze takve politike. Upravo smo razbijali shvatanje koje je tada postojalo, narocito kod starijih ljudi, da su »Svabe« prijatelji Muslimana. Analizirali smo pojedinacno svakog covjeka koji je stupio u ustase ili oruznike, da bismo ga raskrinkali pred narodom. Sistematski smo sabotirali mnoge mjere ustaskih vlasti, kao na primjer: naredjenje o predaji oruzja i vojnicke opreme, rekviziciju stoke i zita, mobilizaciju mladica u domobrane, javljanje u sumare, itd. Ljudima smo davali objasnjenja kako da se izvuku i izostanu u svim tim akcijama. Razbijali smo
bojazan da Nijemci pomocu magneta i pasa pronalaze oruzje i drugu sakrivenu opremu. Posebno smo preduzimali mjere za zastitu komsija Srba. Da bismo u tome sto bolje uspjeli, a posebno sprijecili dolazak stranih ustasa u nasa sela, odredili smo po dva sigurna covjeka iz sela Satorovica i sela Okruglog da se jave u ustase, s tim da prime oruzje, ali da ne oblace ustasku uniforrnu. Skojevac Ahmet Jamakovic iz Rogatice, ciji je brat postao ustaski logornik, dobio je zadatak od aktiva SKOJ-a u Rogatici da se javi u ustase, kako bi mogao obavjestavati o mjerama koje ustase misle preduzimati. Napredni omladinci iz grada Rogatice su proturani kod ustaske vlasti da idu na popis ovrsenog zita, narocito kod srpskih familija, a u svrhu davanja pogresnih podataka o kolicini ovrsenog zita. Posebno smo organizovali pomoc nekim srpskim selima u mljevenju zita, jer su ustase u mlinovima oduzimali i zito i konje. Razbijali smo ustasku propagandu o »sumnjacima« i »banditima« i objasnjavali da se radi o postenim Srbima, koji su se morali latiti oruzja da bi se oduprli ustaskom teroru. Da bismo rad u vezi s tim sto bolje prikrili i eventualno dosli do oruzja, organizovali smo jednu grupu pouzdanih ljudi iz Satorovica i Okruglog, koja je otisla u Rogaticu da trazi od ustasa oruzje radi zastite tih sela od »sumnjaka«, ali oruzje nismo dobili. Sve ove i druge akcije mi smo organizovali i sprovodili bez vece opasnosti po nas sve do napada fasisticke Njemacke na SSSR.

Medjutim, vec 23. juna 1941. ustase su pokusale uhapsiti mene i moga sina Asima, te Camila Dzindu i njegove sinove Rasima i Ragiba. U poslednji cas smo se sklonili jer je mene o tome obavijestio policajac Josko , a Rasima Dzindu skojevac Ahmet Jamakovic.
Poslije toga, Camil i ja sa sinovima smo morali biti vrlo oprezni u nasim selima.
Nismo vise smjeli javno silaziti u Rogaticu, a pri nailasku ustasa kroz selo sakrivali smo se u sumu sa oruzjem.

(nastavice se)

[Kaza]

#24990

Krajem jula 1941. meni je jedna Srpkinja donijela pismo sa potpisom Cice. To je bio poziv da Camil Dzindo i ja odmah dodjemo u selo Djedovce na Glasincu. Zenu je do mene poslao Danilo Djokic.
Posto Camil Dzindo nije bio kod kuce, ja sam odmah krenuo sam. U Djedovcima sam nasao Danila Djokica i on mi je saopstio da je iz Sarajeva izasla grupa komunista sa zadatkom da digne ustanak na Romaniji. Razgovarali smo o situaciji na Glasincu i o raspolozenju medju Muslimanima u selima oko Rogatice i njihovom odnosu prema okupatoru i ustasama. Poslije toga, ja sam sa Masanom Djokicem otisao u selo Senkovice, gdje je trebalo da nadjemo Cicu. U gaju kod Marica kuce pronasli smo Pavla Goranina Iliju, Oskara Danona Cigu, Ristu Marica i jos neke drugove, dok je Cica bio na terenu. Poslije rucka Pavle Goranin mi je saopstio da je KPJ pozvala sve svoje clanove i simpatizere na ustanak protiv okupatora i ustasa i rekao mi da je duznost i nas komunista Muslimana da idemo medju Muslimane i da ih pozivamo i podizemo na ustanak zajedno sa Srbima. Prema mis1jenju Pavla Goranina, trebalo je da Camil, Rasim i ja odmah izadjemo u sumu i odatle radimo na pridobijanju za ustanak ostalih Muslimana. Ja sam bio misljenja da nas trojica treba prvo da izvrsimo temeljitu pripremu pa da izadjemo sa vecom grupom Muslimana. Zakljuceno je da mi ubrzano pripremimo izlazak Muslimana u partizane, da se nasa partijska celija u Satorovicima sastaje svaka tri dana i da analizira dokle se stiglo u pripremama i o tome salje izvjestaj za Okruzni komitet i za stab Rominijskog odreda, s tim da izvjestaje doturamo preko Masana Djokica. Takodje mi je naredjeno da se povezem sa gradom Rogaticom radi podizanja Muslimana u borbu i prikupljanje podataka o neprijateljskim snagama u gradu.
Cim sam se vratio u selo, ja sam navece u svojoj kuci sazvao sastanak, kome su prisustvovali: Camil Dzindo i njegovi sinovi Rasim i Ragib, Salko i Agan Durmisevic, Suljo Pleho, Arif, Mehmed i Asim Hodzic. Upoznao sam ih sa zadacima koji su nam postavljeni i dogovorili smo se kako da pridjemo njihovom izvrsenju. Pored mjera koje smo zakljucili da preduzmemo u vezi sa pripremom odlaska u partizane, odlucili smo da zajedno sa komsijama Srbima odmah izvedemo i jednu akciju na cesti Rogatica – Visegrad, tj. da zapalimo jedan most i da posijcemo nekoliko telegrafskih stubova. U planiranju akcije vodili smo racuna da tu akciju ne izvedemo u blizini srpskih kuca, zbog ustaske odmazde, pa smo se odlucili da zapalimo most na mjestu gdje se od ceste odvaja put za selo Satorovice i u tom rejonu da posijecemo i telegrafske stubove. Akcija je izvedena 4. ili 5. avgusta 1941. godine. Njom je rukovodio Rasim Dzindo, a ucestvovali su jos: Mehmed i Hasim Hodzic, Salko Durmisevic, Veljko Lubarda, Vlado Djeric i Milan Popovic, svi iz sela Satorovica i Okruglo. Ovom akcijom postignut je znacajan politicki efekat. Posto je izvedena nekoliko dana poslije napada partizana na oruznike postaje u Zljebovima i Sokolovicima, to je ovu nasu akciju narod povezivao sa te dvije prethodne, pa se u Rogatici govorilo: »Eto, dosli nam partizani pred samu Rogaticu«. Sve ove akcije povezane su sa glasovima da su na Glasinac i Romaniju dosli komunisti kojima su se prikljucili Srbi sa Glasinca, pa se pretpostavljalo da oni izvode sve ove akcije. Izvjestaj o akciji i raspolozenju Muslimana za izlazak u partizane odnio je Camil Dzindo do Masana Djokica. Uskoro poslije toga javljeno nam je iz staba Romanijskog odreda da je u selo Brankovice otisla jedna grupa drugova sa Romanije sa zadatkom da formira Sjemcku partizansku cetu. U toj grupi su bili: Danilo Djokic, Desimir Predja i Rajko Karisik. Oni su okupili jednu grupu mjestana, pa su izvrsili napad na ustasku posadu u opstinskoj zgradi na Lijesci kod Borike. Napad nije uspio, pa se to prilicno negativno odrazilo na neke nase simpatizere u muslimanskim selima. Nekoliko dana poslije te akcije u selo Okruglo dosao je Danilo Dojkic pa smo se sa njim dogovorili da vrsimo pripreme za izlazak jedne grupe Muslimana na Sjemec. Zato smo pazljivo pratili i u nasim selima objasnjavali sve akcije Danilove grupe. Ona je prvo oslobodila Filipa Krsmanovica i njegova dva sina kad su ih ustase sprovodile za Rogaticu. Zatim je 13. avgusta Danilova grupa postigla veliki uspjeh zauzevsi zandarmerijsku stanicu na Sjemecu. Poslije toga odmah je formirana Sjemecka ceta, u koju je polovinom avgusta stupio i Rasim Dzindo, kao prvi partizan Musliman iz ovog kraja. S obzirom na to da je bio polozio pet semestara medicine, odredjen je za ljekara iako je njegova zelja bila da bude obicni borac i politicki radnik.

Grupa boraca Romanijskog NOP odreda 1941.

(nastavice se)

[Kaza]

#24998

Petog septembra otpoceo je napad Romanijskog odreda na Rogaticu, a 6. septembra u Sjemecku cetu su stupili Camil i Ragib Dzindo i Salko Durmisevic iz sela Okruglog. Prema dogovoru trebalo je da i ja istog dana sa grupom od oko 15 ljudi iz sela Satorovica izadjem na Sjemec ili da se pridruzimo ustanicima za napad na Rogaticu. Medjutim, oko 9 sati ujutru primjecena je velika kolona ustasa, koja se preko sela Osova kretala ka nasem selu. Ja sam predlozio da se ustasama ne dozvoli da bez borbe prodju kroz selo, ali se komsije nisu slozile, jer je u koloni bilo 300–400 ljudi. Slozili smo se da posaljemo dvojicu nasih seljana da od ustasa traze da obidju selo, ali su ustase ubrzo upale u nase selo i opkolile moju grupu, u kojoj je bilo 12 naoruzanih ljudi. Trazili su da odlozimo oruzje bez borbe, ali mi nismo pristali. Jedna grupa ustasa od Visegrada bila je spremna da prihvati borbu sa nama, ali posto je vecina u koloni bila sastavljena od seljaka iz nasih okolnih sela, to im oni nisu dozvolili da nas napadnu. Zulfo Dumanic, komandant te kolone, predlozio je da ja dam pusku nekom od svojih ljudi i da zajednicki krenemo za Rogaticu. Bilo, mi je jasno da se moramo,izvuci lukavstvorn, pa sam pristao. Sprovodili su me trojica ustasa, ali su sa mnom isla i trojica mojih naoruzanih ljudi. Kad su ustase izbile pred Rogaticu, ustanici su se vec povlacili od grada pa je doslo do prepucavanja. Tom prilikom je poginuo Hrustan Hodzic iz sela Satorovica. Trojica ustasa koji su mene cuvali otrcali su u zaklon, a ja sam to iskoristio pa sam toboze trazeci i sam zaklon pobjegao u sumu, a zatim se vratio u nase selo. To je ucinila i vecina ljudi iz naseg sela koji se vec ranije nisu bili izvukli.

Napad ustanika na Rogaticu i prolazak ustasa kroz selo Satorovice i Osovo jako su
komplikovali situaciju u nasim selima u vezi sa odlaskom u partizane. Jedan broj ljudi se kolebao, pa je trebalo i vremena i napora da im se sve to objasni. 20. septembra ustase su
iz uporista na Lijesci izvrsile napad na selo Brankovice, ali ih je Sjemecka ceta odbila, izvrsila protivnapad i zauzela to ustasko uporiste, a ustase su pobjegle u Rogaticu. 24. septembra Sjemecka ceta je zarobila satniju domobrana koja se sa cetiri kamiona kretala od
Visegrada za Rogaticu. Poslije ovih uspjeha Sjemeckoj ceti se prikljucio veliki broj boraca, pa je formiran Sjemecki bataljon u sastavu Romanijskog odreda.
Ovo se vrlo pozitivno odrazilo i na raspolozenje Muslimana u Satorovicima, Okruglom, Tmornom Dolu i Osovu.
Medjutim, bas tih dana doslo je i do prve paljevine muslimanskih sela oko Borike i ubijanja muslimanskog zivlja – staraca, zena i djece. To su izvrsili cetnici koji su dosli iz okoline Bratunca. Oni su ubrzo zatim stigli i na teren Sjemeckog bataljona. Ustvari partizani i cetnici su tih dana otpoceli zajednicki napad na Rogaticu, pa su napadali okolna ustaska uporista. U tim borbama ustase su vrsile velike zlocine po srpskim, a cetnici po muslimanskim selima. Po nekoliko sela gorijelo je svakog dana, a na stotine celjadi je poklano, pobijeno ili zivo zapaljeno. Sela Satorovici, Okruglo, Tmorni Do i Osovo su tih dana zaobidjena i od ustasa i od cetnika. Ali ljudi u tim selima su bili zaplaseni. Neki su predlagali da se bjezi u Rogaticu, ali mi smo ipak uspjeli da ih zadrzimo kod kuca, objasnjavajuci im da je bjezanje u Rogaticu u ovoj situaciji isto sto i stupanje u ustase.

(nastavice se)

[Kaza]

#25016

Cetvrtog oktobra u zoru u selo Satorovice iznenada upada cetnicka ceta Obrena Kosorica. Mi im nismo pruzili otpor, pa su mene svezali i pohvatali oko 15 ljudi – mojih najboljih saradnika, a zatim nas odveli do jedne velike rupe na streljanje. Tamo su nas maltretirali trazeci da im predamo oruzje. Mi smo odugovlacili sa priznanjima, pa je jedan po jedan priznavao, a oni ga sa patrolom slali da donese puske. Na taj nacin smo se nadali da ce nam stici pomoc od neke partizanske jedinice, pogtovu sto su neki nasi ljudi uspjeli da pobjegnu iz sela. I zaista, Adil Mulaosmanovic i Asim Hodzic su uspjeli da u selu Okruglom pronadju Radomira Neskovica, komandira cete Sjemeckog_bataljona, koji se odmah odazvao molbi da dodje u pomoc Satorovicima. Njih trojica su stigla do mjesta gdje su nas cetnici cuvali i energicnom intervencijom Radomira Neskovica mi smo bili pusteni, uzeli nase oruzje i vratili se u selo. Cim su nas cetnici vidjeli naoruzane zajedno sa Radomirom Neskovicem, oni su zurno napustili selo. Dok su bili u selu, pljackali su, vise ljudi su tukli, ali nikog nisu ubili. Odnijeli su nam nekoliko pusaka, nesto municije i bombi. Ovo je bila kriticna situacija za nase selo. Teskom mukom smo uspijeli da zadrzimo ljude u selu da ne pobjegnu ustasama u Rogaticu.
Sestog oktobra, poslije pokolja koji su ustase izvrsile u srpskim selima Klisuri i Kocarimu, jedna veca grupa cetnika dosla je u Sjemecki bataljon da pobije Camila, Rasima i Ragiba Dzindu i Salku Durmisevica. Komandant Sjemeckog bataljona Nikola Prodanovic i ostali drugovi iz staba uspjeli su da ih na vrijeme sklone, ali su ih iste veceri uputili da se jave Cici na Romaniji, jer nisu mogli dalje ostati u Sjemeckom bataljonu, na ciju teritoriju su dosle cetnicke bande.

Nocu izmedu 6. i 7. oktobra Camil i Rasim Dzindo i ja odrzali smo sastanak u Camilovoj kuci i donijeli odluku da iste veceri ja idem na Romaniju, a da Camil i Rasim sutradan sa jednom grupom boraca iz nasih sela dodju za mnom. Tako su 7. oktobra u Podromaniju stigli: Camil i Rasim Dzindo i Sejfo Durmisevic iz sela Okruglo, te Asim i Osman Hodzic i Mehmed Konakovic iz sela Satorovica. Ja sam ih sacekao u Podromaniji, pa smo svi skupa otisli u Bijele Vode, gdje smo se javili drugu Cici, kornandantu Romanijskog odreda. Drugovi iz Staba odreda su nas vrlo srdacno primili.

Odlucili su da Camil Dzindo i ja tu ostanemo radi prihvata ostalih Muslimana iz nasih sela, Rasim Dzindo da ide na duznost ljekara u jedan bataljon, a da Asim i Osman Hodzic, Sejfo Durmisevic i Mehmed Konakovic idu u cetu Djure Djukica. Ta ceta je drzala polozaj na brdu Lucevnik na Ravnoj Romaniji. Medjutim, drugi dan se u toj ceti dogodio ozbiljan incident sa ovim nasim mladicima. Dok su borci poslije rucka lezali i odmarali se u sumi, pukla je puska i dva borca su ranjena. Jedna grupa boraca iz cete, na celu sa komandirom, odmah je opkolila i razoruzala cetiri novodosla Muslimana, psujuci ih i govoreci da su oni opalili metak. Ali, ubrzo je stigao komandant bataljona, postrojio cetu i pregledom oruzja ustanovio da je jedan borac Srbin nehotice opalio metak. Posto je toga dana ta ceta isla u pretres sume, gdje je primijecena neka ustaska patrola, to je povratkom iz akcije ovaj borac zaboravio da zakoci pusku, metnuo je na zemlju, stavio na nju torbicu kao jastuk i legao da spava. Obarac je zakacio za nesto i puska je opalila, tako da on nije ni znao da je metak opalio. Iako se stvar brzo razjasnila, ovo je ostavilo vrlo mucan utisak u ceti. Mladici Muslimani su traizli da ih premjeste u drugu cetu, ali to im nije dozvoljeno.

(nastavice se)

[Kaza]

#25024

Kroz nekoliko dana stiglo je jos 15 ljudi iz nasih sela, pa je formiran samostalni muslimanski vod za cijeg komandira sam bio odredjen ja. Rasporedjeni smo u Koprivicine kolibe u Cavcevu polju na Romaniji, sa zadatkom da patroliramou u pravcu Crvenih i Orlovih stijena. Za nekoliko narednih dana stiglo je jos nekoliko grupa Muslimana iz sela: Satorovici, Okruglo, Tmorni Do i Osovo, pa je sredinom oktobra 1941. formirana Muslimanska ceta Romanijskog odreda. Ja sam postavljen za komandira cete, a Drevis Numic, iz Duvna , inace student prava, odredjen je za politickog komesara. Odmah po formiranju, ceta je upucena na front izmedju Sjetline i Stambolcica na pruzi Sarajevo – Visegrad. U toku oktobra i novembra u Muslimansku cetu su stupila 103 borca iz sela Satorovica.
Formiranje Muslimanske cete u Romanijskom odredu sredinom oktobra 1941. i drugo oslobodjenje Rogatice 24. oktobra iste godine snazno je odjeknulo i u ostalim muslimanskim selima oko Rogatice i Sokolca. Okruzni komitet i stab Romanijskog odreda razvijaju intenzivan politicki rad po muslimanskim selima, u koja se iz Muslimanske cete upucuju: Camil Dzindo* , Rasim Dzindo, Dervis Numic, Mehmed Hodzic i Asim Hodzic. Ovaj rad je imao uspjeha pa je krajem oktobra u Sjetlinu stigla grupa od 20 boraca iz sela Vjetrenika, Dzindica i Jasenica, a u novembru i decembru stize jos 95 boraca iz drugih muslimanskih sela oko Rogatice i Sokolca.
Krajem oktobra 1941. Muslimanska ceta je imala svoju prvu ozbiljniju borbu. Stab Romanijskog odreda je organizovao napad na Stambolcic i Pale. U tom napadu su ucestvovale cetiri cete. Gucevacka ceta je napadala preko Konzorcije; Sjetlinska ceta duz ceste Sjetlina – brdo Vitez; Glasnicka i Muslimanska ceta napadale su na samo brdo Vitez iznad zeljeznicke stanice Stambolcic, gdje su se ustase i domobrani bili dobro utvrdili u rovovima i bunkerima. Napad smo izveli danju. Glasinacka i Muslimanska ceta su izvrsile energican juris, ali su odbijene veoma jakom i dobro organizovanom vatrom. Borba je trajala cetiri sata, ali se polozaji nisu mogli zauzeti, pa je naredjeno povlacenje. Obje cete su imale gubitaka. U Muslimanskoi ceti su ranjeni Rasim Zunic i Hasim Hodzic** . U toj borbi je bilo dirljivih prizora. Ispred ustaskih bunkera borci Muslimanske i Glasinacke cete su zajednicki, zrtvujuci svoje zivote, izvlacili ranjene i mrtve drugove, a zatim ih zajednicki odnijeli sve do na Glasinac, gdje su mrtvi predati familijama da ih sahrane a ranjeni smjesteni u bolnicu. Iako u akciji nismo uspjeli, nasi borci su bili odusevljeni tom borborn, u kojoj su ucestvovali zajedno sa drugovima Srbima. Danima se ova borba prepricavala u Muslimanskoj ceti. Za ondasnje prilike to je zaista bio izvanredan dogadaj i jedinstven slucaj da se jedna srpska i jedna muslimanska ceta bore rame uz rame protiv zajednickog neprijatelja – ustasa. To je bilo djelo komunista sa Glasinca i Satorovica koji su godinama uporno radili na razvijanju bratstva i jedinstva u svojim selima.
Do kraja novembra Muslimanska i Gucevska ceta ostale su na polozaju u Sjetlini zatvarajuci pravac od Pala. Za to vrijeme imale su nekoliko manjih borbi. Narocito je bio aktivan neprijateljski oklopni voz od koga je jednog dana poginuo Rajko Karisik, covjek koji je imao velike zasluge za razvijanje bratstva i jedinstva izmedu Srba i Muslimana u selima oko Rogatice.

Karisik Rajko

——————————————————-

*Camil Dzindo je poslije osobodjenja Rogatice izabran za clana Sreskog narodnooslobodilackog odbora. Na toj duznosti je radio na organizaciji narodne vlasti po selima, na organizaciji pozadine i podizanju Muslimana u borbu. Tu je ostao sve do pocetka druge neprijateljske ofanzive.

**(Hasim Hodzic)-Kasnije dobio gangrenu i umro u bolnici u Rogatici, u decembru 1941.

(nastavice se)

[Kaza]

#25058

Kroz borbe koje je vodila i svojim postupcima u kontaktu sa narodom, Muslimanska ceta je stekla ugled i priznanje kod srpskog naroda u tom kraju. Ali naslo se i nekoliko izroda koji su harangirali medju Srbima, a glavni medju njima bio je Kosta Vukadin. Jednog dana je Kosta Vukadin dosao u ambulantu gdje je Rasim Dzindo previjao ranjenike. On se obratio Rasimu ovim rijecima: »Sta ces ti ovdje, Turcine! Ja ovdje u Sjetlini necu trpjeti da se Turci secu«. Rasim mu je mirno odgovorio: »Ja nisam Turcin vec komunista koji se bori za slobodu i bolji zivot svog naroda«. Borci Srbi koji su se tu zatekli izbacili su Kostu Vukadina iz ambulante, govoreci mu: »Ti napadas nase drugove Muslimane koji cuvaju Sjetlinu da je ne popale ustase. Oni cuvaju i tebe i tvoju kucu«.

Drugi put je Kosta Vukadin dosao sa grupom cetnika u kucu gdje je bila smjestena Muslimanska ceta. Jedan od cetnika je opalio metak u plafon iako su gore u sobi spavali borci. Srecom niko nije ranjen, pa je proslo bez ozbiljnog incidenta. Inace bilo je poznato da Kosta Vukadin sa gruporn cetnika stalno vrslja nocu po pozadini i pljacka muslimanska sela dok mi drzimo polozaj. Ovo je unosilo nemir i neraspolozenje medju borce Muslimanske i Gucevske cete, pa smo odredjivali patrole koje su nocu obilazile muslimanska sela u cilju njihove zastite od cetnika.

U novembru u Muslimansku cetu dosla je grupa radnika i djaka iz grada Rogatice. U njoj su bili: Adem Aksamija, Edhem Behlulovic, Muris Brankovic, Esref Camo, Rusmir Gorusanin, Ahmet Hafizovic, Fehim Hafizovic, Ragib Nalbantic i Muhidin Sahinpasic – svi djaci, te Galib Karahmet, Rasid Kazic i Koro Mujo – radnici. Njihov dolazak omogucio je da se razvije siri i intenzivniji politicki i kulturno-prosvjetni rad u ceti. Osim toga, dolazak mladica iz grada, sinova uglednih muslimanskih porodica, imao je i siri politicki znacaj na planu okupljanja Muslimana u narodnooslobodilackoj borbi.

Za vrijeme boravka Muslimanske cete na polozajima u Sjetlini obisli su je Kosta Nadj i Pavle Goranin Ilija, komesar Romanijskog odreda. Oni su razgovarali sa borcima i govorili im o narodnooslobodilckoj borbi i dogadjajima na istocnom frontu. Posebno su objasnjavali cetnicko rovarenje i ukazivali na slozenost situacije u vezi sa suzbijanjem cetnicke aktivnosti na razbijanju ustanickih redova.
Za vrijeme boravka cete u Sjetlini nekoliko drugova je primljeno u KPJ i SKOJ, tako da je formirana partijska celija i aktiv SKOJ-a u ceti, a takodje i kulturno-prosvjetni odbor. Svi ovi organi su razvijali intenzivnu aktivnost na podizanju idejno-politicke svijesti boraca i njihovom cvrscom vezivanju za ciljeve NOB.

Krajem novembra 1941. na podrucju Sjetline pojacano je cetnicko rovarenje. Poceli su se pronositi glasovi da Dangic i Todorovic pripremaju napad cetnika na Muslimansku cetu. Nije mi poznato da li su ove vijesti bile tacne, ali je stab Romanijskog odreda uputio Pljesevicku cetu da zamijeni Muslimansku cetu, koja je 1. decembra 1941. povucena u Podromaniju.

(nastavice se)

[Kaza]

#25078

Odmah po stizanju u Podromaniju dobili smo naredjenje da odredimo tri borca koji ce sa
Hacamom Midhatom i Alijom Hodzicem ici na teren Kalinovackog odreda, s ciljem da se i u tom odredu pokusa formirati muslimanska jedinica. Mi smo odredili Pasana Dzindu, Halila Dumisevica i Asima Hodzica.
Drugog decembra u Podromaniji cetu su bombardovala dva aviona, ali nije bilo zrtava, sem sto je kontuzovan Salih Cordalija.
Na Glasincu je Muslimanska ceta bila izvanredno toplo primljena, kako od staba Romanijskog odreda, tako i od naroda. Posto je ceta brojala preko 200 boraca, to je stab Romanijskog odreda odlucio da se od nje formira Muslimanski bataljon.

U vezi s tim 3. decembra je zakazan politicki zbor u sumi Brezjak na Glasincu. Na zboru je govorio Svetozar Vukmanovic Tempo. Sa zbora je ceta krenula u Sokolac, gdje je polozila zakletvu i primila crvenu zastavu sasivenu od crvenih romanijskih salova – krmeza. Zastavu je ceti predao drug Tempo uz rijeci: »Znam, drugovi Muslimani, da cete ovu zastavu visoko nositi i da je nikada necete iznevjeriti, vec da cete se pod njom junacki boriti dok je okupatora i njihovih slugu ustasa u nasoj zemlji«. Po prijemu crvene zastave ja sam se zahvalio na velikom povjerenju i casti koja nam je na taj nacin iskazana. Ujedno sam ispred svih boraca obecao da cemo se pod ovom zastavom boriti zajedno sa drugovima Srbima do zadnje kapi krvi. Isto tako na ukazanom povjerenju se zahvalio i politicki komesar Dervis Numic. Nakon toga je nastalo narodno veselje, koje je trajalo jedan sat, a potom je ceta krenula na novi zadatak – da ucestvuje u napadu na Olovo.

Pokret smo izvrsili pravcem: Pedise – Sahbegovici – Kaljina – Pusto selo – Imamovici – Bjelosalici – Rakova Noga – Sudici. Tu smo zanocili i ujedno izvrsili pripremu za ucesce u napadu na Olovo. Cetvrtog decembra ceta je izvrsila napad u dva pravca: Krivajevici – Bakici – Olovo i Krivajevici – Kremenjaca – Musici – Olovo. Neprijatelj je pruzao slab otpor. Manju borbu smo vodili na brdu Kremenjaci, a zatim u selu Musici. Medjutim, sutradan ceta je dobila zadatak da se povuce iz borbe i produzi mars u pravcu Varesa, da se smjesti u selo Brgule i stavi na raspolaganje stabu odreda »Zvijezda«. Razlog povlacenja cete sa fronta i ovog puta je bio zahtjev cetnika. Neki cetnieki oficiri, a i cetnici Acima Babica, energicno su trazlli da se Muslimanska ceta povuce sa polozaja, jer ce toboze propustiti ustase da se izvuku u tom pravcu. Iako borcima nismo saopstili pravi razlog povlacenja, vec im je receno da se priprema napad na Vares, oni su osjetili da nesto nije u redu, pa se pocelo govoriti da se u nas nema dovoljno povjerenja.

Cim je ceta stigla u Brgule, ja sam se javio stabu odreda »Zvijezda« u selu Okruglica. Primili su me vrlo prijateljski: komandant odreda Oskar Danon Cigo, politicki komesar Hasan Brkic Aco i zamjenik komandanta Milorad Novosel. Interesovali su se za brojno stanje, naoruzanje i opremu cete, kao i za raspolozenje boraca, a zatim su mi saopstili da prije svega treba realizovati odluku staba Romanijskog odreda da se ceta preformira u Muslimanski bataljon. Naredjeno mi je da sutra dodjem sa politickim komesarom sa predlozima za komandire i komesare ceta, a da ce stab odreda odrediti stab bataljona. Tako je 8. decembra 1941. u selu Brgule kod Varesa i formalno izvrseno formiranje Muslimanskog bataljona Romanijskog odreda, koji je privremeno stavljen pod komandu odreda »Zvijezda«.

(nastavice se)

[Kaza]

#25102

Za komandanta bataliona postavljen je Mujo Hodzi-Crni, za politickog komesara Dervis Numic, za zamjenika komandanta Hacam Midhat, geometar, i za referenta saniteta Rasim Dzindo. U bataljonu su formirane tri cete: 1. ceta – Satorovacka, komandir cete Nail Sisic, zemljoradnik iz sela Satorovici, politicki komesar Hamed Dzindo, djak iz sela Dzindici; 2. ceta Osovska, komandir Djemko Hodzic, zemljoradnik iz sela Osova, politicki komesar Ragib Dzindo, djak iz sela Okruglo; 3. ceta – Rogaticka; kornandir Idriz Hodzic, zemljoradnik iz sela Satorovica, politicki komesar Rasim Zunic, djak iz sela Satorovica. Prva i 2. ceta su imale po cetiri voda, a 3. tri voda. Vodovi su imali po dvije desetine od po 10 – 12 boraca. Treca ceta je popunjena nesto kasnije, po pristizanju novih boraca. Naime, pocev od dolaska cete u Podromaniju, njenog puta ka Varesu i boravka Muslimanskog bataljona na podrucju Varesa, dosla su nam 42 nova borca. Neki od njih su vec ranije bili u jedinicama romanijskog odreda »Zvijezda«, a neki su iz Foce i drugih mjesta izravno stigli k nama.
Od naprijed pomenutih boraca iz Foce, te petorice drugova koje smo pocetkom decembra 1941. uputili iz Muslimanske cete u Kalnovacki odred, formiran je sredinom decembra 1941. Muslirnanski vod u Kalinovickom odredu Medjtim, usljed cetnickog rovarenja na teritorijii tog odreda, a narocito poslije cetnickog pokolja u Gorazdu i Foci, nisu bili povoljni uslovi za dalje okupljanje Muslimana u partizane u tohm kraju, pa je stab Kalinovackog odreda odlucio da krajem decembra 1941. ovaj Muslimanski vod uputi u sastav Muslimanskog bataljona Romanijskog odreda, gdje je stigao 24. decembra 1941. na polozaj kod Varesa
Sredinom decembra tj. posto je bataljon organizaciono sredjen, dosao je zamjenik komandanta odreda »Zvijezda« i izdao nam naredjenje da Muslimanski bataljon s1jedeceg dana u tri sata ujutro izvrsi napad na ustaska uporista u selima: Dastansko, Prizici i Diknici. Ta uporista su u stvari predstavljala spoljnu odbranu Varesa, u kome je neprijatelj imao jak garnizon, s obzirom na vaznost zeljezare i rudnika za okupatora. Iz ovih uporista ustase su se cesto zalijetale u okolna srpska sela, palile ih, pljackale i ubijale narod.
Muslimanski bataljon je izvrsio napad na ova uporista na sljedeci nacin: 1. ceta je napala selo Prizice, 2. ceta selo Diknice, a 3. ceta selo Dastansko. Posada u selu Dastanskom bila je sastavljena od mjestana Muslimana, pa se poslije krace borbe predala, dok je otpor u selu Diknicima, a narocito u selu Przicima bio vrlo jak, pa se borba otegla cio dan. Ustase i domobrani u Przicima su se branili iz utvrdjenih zidanih kuca, a narocito iz skole, gdje je bio postavljen teski mitraljez, kome se po danu nije moglo prici bez velikih gubitaka, Prva ceta je uspjela zauzeti prve kuce i odatle je vodila borbu do pada mraka, kada smo joj uputili u pomoc 3. cetu, koju su na putu od sela Dastanskog do sela Przici ustase tukle minobacacem. Po stizanju 3. cete izvrsen je juris na skolu i okolne kuce i neprijatelj je pobjegao u Vares. Zarobljen je tesko ranjeni mitraljezac, koji se bio sklonio kod jedne djevojke – svoje vjerenice, ali je ubrzo podlegao ranama. Zaplijenjeno je nesto oruzja, municije i opreme, te prilicno hrane. U toku noci 2. ceta je zauzela selo Diknice, pa je Muslimanski bataljon u potpunosti izvrsio postavljeni mu zadatak. Sutradan smo u selu Przicima, koje je dijelom bilo radnicka kolonija rudnika Vares, odrzali zbor sa narodom koji je ostao u selu i pozvali odrasle da stupe u partizane, ali nam se nije niko odazvao.

(nastavice se)

[Kaza]

#25121

U ocekivanju neprijateljskog protivnapada bataljon je posjeo polozaj: 1. ceta selo Przice, 2. selo Diknice, a 3. pozadi njih u sumi, s tim da moze koristiti selo Dastansko za smjestaj i odmor. Narednih dana Muslimanski bataljon je zajedno sa Sarajevskom cetom izvrsio napad na uspinjacu i rudnik Vares, ali bez rezultata, pa se Bataljon povukao na ranije polozaje, s tim sto je 1. ceta posjela selo Diknice, 2. ceta vazne polozaje u sumi sjeverno od sela Diknca i 3. polozaj kod sela Dastanskog. Nekoliko dana poslije posjedanja tih polozaja neprijatelj je poceo tuci minobacacima polozaje 1. cete. To je trajalo citav dan. Sutradan u zoru Nijemci su iznenada napali 1. cetu, koja se odmarala u kucama, postavivsi udvojene strazare na osmatracnicama. Zima je bila vrlo jaka a snijeg dubok, tako da se tesko moglo kretati van prtine. Kad su strazari zapucali, Nijemci su vec bili opkolili kucu u kojoj je bila smjestena desetina Adila Tankovica. Adil se junacki odupro. Bacio je licno dvije bombe kroz prozor, a zatim iskocio iz kuce i otvorio vatru na neprijatelja. Iako je odmah pogodjen rafalom sa tri metka, produzio je borbu, koju su prihvatili i ostali borci, pa su se Nijemci povukli vukuci za sobom nekoliko mrtvih i ranjenih. Tesko ranjeni Adil je rekao svojim drugovima: »Uzmite mi pusku i fiseklije i povlacite se, a mene ne dirajte, ja sam gotov«. U pomoc 1. ceti stigla je 2. ceta i Sarajevska ceta pa su Nijemci protjerani u Vares.
U ovoj borbi poginuo je i Ibro Konakovic iz sela Tmorni Do, a tesko je ranjen Nezir Arnautovic iz sela Zivaljevici, koji je na putu za bolnicu umro i sahranjen u sumi blizu Kadina Sela. Adil Tankovic i Ibro Konakovic preneseni su u selo Dastansko i zakopani u seosko groblje – u zajednicki grob.*** Borci Bataljona su im napisali posvetu, koja je zatvorena u dvije flase i stavljena uz njih u grob. Na njihovom grobu okupljenim borcima govorili smo komesar bataljona i ja. Poslije te borbe neprijatelj je cesto tukao polozaje bataljona minobacackom vatrom, ali nije vise vrsio ispade sve do pocetka druge neprijateljske ofanzive.

Do kraja 1941. godine u Muslimanski bataljon Romanijskog odreda stupila su 253 borca. Od toga 251 Musliman i dva Hrvata. Od njih su bili 191 zemljoradnik, 27 radnici, 32 intelektualci, jedan sluzbenik, jedan trgovac i jedan trgovacki pomocnik. Postoji mogucnost da je u Muslimanskom bataljonu bilo jos boraca, cijih se imena nisam mogao sjetiti. Takodje ovdje nisam uracunao i nekoliko boraca, uglavnom radnika zanatlija koji su posli u nas bataljon, ali su zadrzani u Podromaniji, da bi radili u radionicama Romanijskog odreda, kao npr. Hamdija Jamakovic i Ahmet Kurbagic iz Rogatice. Krajem 1941. godine Muslimanski bataljon je imao 22 clana KPJ i 6 kandidata za clana KPJ, organizovanih u cetiri celije, te 27 clanova SKOJ-a organizovanih u tri aktiva. Od navedenog broja clanova KPJ desetorica su bili predratni clanovi Partije, a dvanaestorica primljeni u KPJ u Muslimanskom bataljonu, do kraja 1941. godine.
——————————————————–

***1968. godine preneseni u partizansko groblje u Rogaticu.

(nastavice se)

[Kaza]

#25138

Dolazak Vrhovnog staba sa 1. proleterskom brigadom u istocnu Bosnu krajem 1941. godine imao je velikog uticaja i na razvoj dogadjaja na podrucju Varesa, gdje se nalazio Muslimanski bataljon. Neprijateljski garnizon u Varesu ogranicio se na odbranu i prestao je sa ispadima. Cetnici su »uvukli rogove«, iako su krajem 1941. i pocetkom 1942. godine na terenu odreda »Zvijezda« bili prilicno aktivni. Prijetili su i Muslimanskom bataljonu, u kome se dolaskom proletera raspolozenje vidno poboljsalo, a narocito poslije demonstrativnog napada koji je Muslimanski bataljon sa dijelovima 1. proleterske brigade izvrsio na Vares i Pajtov Han.
Medjutim, 10. januara 1942. u bataljon je stiglo pismo od komandanta Romanijskog odreda druga Cice, u kome se predlaze da ja sa jednom cetom Muslimanskog bataljona odem na odredjeno vrijeme u muslimanska sela oko Rogatice radi umirenja i zastite familija boraca Muslimanskog bataljona koje cetnici terorisu i ubijaju. Jos prije toga u bataljon su tako reci svakog dana stizale vrlo uznemirujuce vijesti od rodbine boraca. Saznali smo da je u selu Dzindici pobijeno oko 70 ljudi, zena i djece i selo zapaljeno. U selu Vjetrenik u jednoj kuci je pobijeno 15 odraslih muskaraca; u selu Zivaljevici u mejtefu je zapaljeno 30 ljudi, zena i djece; u selu Osovu, pored ostalih, ubijeni su otac i majka cetvorice nasih boraca – Demke, Nume i Arifa Hodzica; zene nekih boraca i vise djevojaka iz ovih sela su silovane; moja zena se djecom je morala napustiti selo i pobjeci u Rogaticu, posto je obavijestena od Djuke Lubarde iz sela Okruglo i Arse Losica, iz sela Osovo, da ce ih jedna grupa cetnika zapaliti u kuci uoci Nove godine, itd. Bataljon se uskomesao i borci su trazili da se familije zastite. U vezi s tim u Muslimanski bataljon su dosli Hasan Brkic i Rato Dugonjic. Sazvan je i sastanak svih komunista u bataljonu da se temeljito sagleda raspolozenje boraca i da se vidi kako da se borci stisaju. Odluceno je da ja sa grupom boraca iz raznih sela krenem 12. januara na dvadesetak dana u muslimanska sela oko Rogatice i Sokolca radi zastite familija.Sa mnom su posli Idriz Hodzic i Rasim Zunic, komandir i komesar 3. cete i jos 7 boraca, s tim da se u selima prikupe novi borci i po mogucnosti oformi vod ili ceta sa kojom bi izvrsili postavljeni zadatak.
U selo Satorovice smo stigli 15. januara, gdje nam se odmah prikljucilo nekoliko novih boraca. Jedan od njih je bio Azem Zunic, brat Rasima Zunica, komesara cete. Ja sam ujutro otisao u Rogaticu da obidjem ranjenog Hasima Hodzica i da vidim kakva je situacija.
U komandi mjesta su mi rekli da Talijani nastupaju od Visegrada, a Nijemci od Mesica i da je u toku neprijateljska ofanziva. Trazili su od mene da sa grupom boraca sa kojom sam dosao pojacam odbranu Rogatice od pravca Visegrada, sto sam i uradio. Medjutim, cetnici su napustili polozaje i Nijemci su sa pravca Mesica usli u Rogaticu. Da nas ne bi odsjekli od nasih snaga na Romaniji, mi smo se preko Pljesevice i sela Guceva povukli na Stjenice. Tu smo dobili novi zadatak da sa dijelovima 1. proleterske brigade Romanijskog odreda posjednemo polozaje iznad sela Kovanja i sprijecimo prodor neprijatelja od Rogatice ka Romaniji.

(nastavice se)

[Kaza]

#25178

Osamnaestog januara u 03,00 Nijemci su skijaskim odjeljenjima izvrsili iznenadni napad na nase polozaje na Kovanjskom brdu i razbili nasu odbranu. Od boraca iz moje grupe tu je poginuo Hasib Durmisevic iz sela Okruglo, a tesko su ranjeni Idriz Hodzic i Rasim Zunic komandir i komesar 3. cete. Idrizu je rafal prebio obje noge i desnu ruku, a Rasim je takode pogodjen sa nekoliko metaka u prsa i prebijena mu je jedna ruka. Prebacili smo ih u selo Gucevo i smjestili u kucu Rajka Karisika. Sa njima smo ostavili Azema Zunica. Obojica su umrla u toku noci. Dok su bili zvi, mirno su razgovarali i junacki podnosili rane. Kada je Rasim prestao razgovarati, Idriz je rekao: »Eto, on je umro, i ja cu uskoro« i ubrzo zatim je i umro. Sahranjeni su u selu Gucevo, a poslije rata njihovi posmrtni ostaci su preneseni u partizansko groblje u Rogaticu.
Poslije borbe na Kovanjskom brdu mi smo odstupili u pravcu Podromanije, s ciljem da se probijemo ka Varesu. U tome nismo uspjeli, jer je neprijatelj vec bio ovladao Podromanijom i Sokolcem, te smo se vratili ponovo u selo Satorovice. Posto do tada nista nisam uradio u vezi sa zastitom borackih familija od cetnickog terora, niti sam u stvari znao kakvo je stvarno stanje u nekim selima, to sam nekoliko boraca iz moje grupe poslao u njihova sela da izvide situaciju i obidju familije nasih boraca. Tako sam Becira Alispahica poslao u selo Vjetrenik, Zahida Tankovica u selo Rakitnicu, Naila Konakovica u selo Parzievice i Alju Mesanovica u Osovo. Alju Mesanovica i Becira Alispahica cetnici su odmah ubili cim su stigli kuci. Zahida Tankovica su takodje uhvatili i izveli na strijeljanje, ali je uspio pobjeci. Medjutim, pri bjezanju pregazio je vodu i smrzle su mu obje noge, pa se krio neko vrijeme kod neke zene, gdje su ga cetnici nasli i ubili. Naila Konakovica su uhvatile ustase kod kuce, odvele ga u Podromaniju i zaklali na samom raskrscu puteva. Tako je od nas 10 koji smo dosli kod Varesa za vrlo kratko vrijeme poginulo 7. Sa mnom je ostao jos jedino Meho Hodzic I Ibro Pleho. Okupili smo nekoliko ljudi iz sela Satorovici, Okruglo i Osovo i sa njima se jedno vrijeme kretali po tim selima i stitili ih od cetnika.

Pocetkom februara u ova sela stigao je znatan broj boraca iz Muslimanskog bataljona. Pokazali su nam propusnice, iz kojih se vidjelo da su otpuseteni iz Muslimanskog bataljona. To me je jako iznenadilo i zabrinulo, jer iz objasnjenja koje sam dobio od tih boraca nikako nisam mogao da shvatim zasto su toliki ljudi otpusteni. Zato sam odmah sa Mehom Hodzicem i Ibrom Plehom krenuo ka Varesu. Probijali smo se kroz cetnicima posjednutu teritoriju i kroz sela kojima su ovladale ustase i Nijemci. Ipak smo se uspjeli probiti do bataljona gdje smo stigli 6. februara. Tada sam saznao da se za vrijeme moga odsustva u bataljonu dogodila velika promjena.
Petnaestog januara pocela je neprijateljska ofanziva iz Varesa. Do tada ove snage su vrsile jace ispade prema polozajima Muslimanskog bataljona, ali je bataljon tim napadima uspjesno odolijevao. Tih dana su iz Muslimanskog bataljona dezertirala dva borca. Izgleda da je preko njih neprijatelj saznao da se Muslimanski bataljon nalazi u teskoj situaciji. Najveci problem bio je nedostatak municije, narocito za puske »sinjare«, kojih je u bataljonu bio znatan broj, a imale su svega po 5 – 10 metaka; u bataljonu je vladala neizvjesnost u vezi sa familijama, jer usljed ofanzive i opasnosti da cetnici pohvataju i pobiju kurire, ja nisam mogao poslati izvjestaj, a i situacija je bila vrlo losa, pa je bilo bolje da ne saljem takve rdjave vijesti u bataljon; pred sam pocetak neprijateljske ofanzive iz Muslimanskog bataljona je izdvojeno 10 probranih boraca i upuceno u Zenicki odred. Upuceni su: Rasim Dzindo, Pasan Dzindo, Camil Dzindo (Muratov), Hasan Hodzic, Adil Hodzic (Hasibov), Semso Suceska, Velija Smajic, Mahmut Hanjalic Maso, Alija Sosevic i Mujo Behmen.***

S obzirom na to da sam ja vec bio odveo 10 boraca, te odlaskom jos ovih 10, bataljon je znatno oslabljen; jedan borac je osumnjicen kao spijun, pa je osudjen na smrt i strijeljan. Oko toga se u Bataljonu vodila diskusija. Hrana je bila slaba, a borci iznureni visednevnim borbama i danonocnim drzanjern polozaja po vrlo jakoj zimi. Pogibija komandanta Romanijskog odreda druga Cice i odlazak proletera i Vrhovnog staba sa teritorije Varesa takodje su negativno uticali na raspolozenje Muslimanskog bataljona. Cetnici su poceli otvoreno prijetiti da ce izvrsiti napad na Muslimanski bataljon.
————————————————————–

*** Kao borci Zenickog odreda poginuli su: Camil Dzindo (Muratov), Velija Smajic, Semso Suceska i Adil Hodzic (Hasibov), Pasan Dzindo je ubijen od cetnika u rejonu Vlasica. Rasim Dzindo je uhvacen od ustasa u rejonu Vlasica, sproveden u Jasenovac i tamo ubijen, Mujo Behmen, Alija Socevic i Mahmut Hanjalic su pocetkom maja 1942. usli u sastav 1. udarnog bataljona, a kasnije u sastav 6. brigade. Kao borci te brigade su i poginuli, i to Behmen u Bosutskim sumama, oktobra 1942, a Sosevic i Hanjalic u toku pete neprijateljske ofanzive.

(nastavice se)

[Kaza]

#25187

U toj kriticnoj situaciji iz bataljona smo bili odsutni ja, Camil i Rasim Dzindo, pa se oko toga takodje svasta pricalo. Neki su govorili da mi nismo slucajno odsutni. (Poslije povlacenja nasih snaga iz Rogatice Camil Dzindo je dosao u Bataljon).
Saznavsi za sve ovo, neprijatelj je presao u energican napad na polozaje Muslimanskog bataljona i nakon dva dana borbe ovladao nasim polozajima iznad sela Diknici i Prizici, a bataljon se povukao na polozaje iznad sela Dastansko. Sutradan je neprijatelj produzio napad i na ove polozaje, ali je odbijen. Medjutim, navece je sa polozaja dezertirao citav vod 1. cete – 21 borac – i predao se neprijatelju u Varesu. Ovaj dogadjaj je jako zabrinuo stab odreda »Zvijezda«, pa je Muslimanski bataljon povucen iz borbe i razmjesten u selo Brgule. Sutradan je povucen jos dublje u pozadinu – u selo Okruglicu. U toku povlacenja pronesena je vijest o tome da ce bataljon biti upucen prema Rogatici, pa je kod boraca nastalo odusevljenje. Ali kad je bataljon stigao u Okruglicu, pozvane su komande ceta i saopstena im odluka staba odreda »Zvijezda« da se Muslimanski bataljon mora temeljito procistiti. Odmah je sazvan i sastanak svih boraca bataljona, na kome je govorio politicki komesar odreda Hasan Brkic Aco. On je objasnio da je u toku neprijateljska ofanziva i da je zahvaljujuci cetnickoj izdaji neprijatelj probio nase polozaje, prosao komunikacijama i ovladao dijelom slobodne teritrije Romanijskog odreda i odreda »Zvijezda«. Predvidjao je dalje teske borbe, u kojima ce trebati podnijeti velike napore i zrtve. Osvrnuo se i na dezerterstvo iz bataljona i ukazao da to cetnici u svojoj propagandi obilno eksploatisu. Nije iskljucivao mogucnost i da cetnici napadnu bataljon. Rekao je da situacija zahtijeva da se formiraju udarne jedinice, spremne na najvece zrtve i napore. S obzirom na to pozvao je borce koji nisu spremni da se po nekoliko dana bore bez hrane i smjestaja po kucama da slobodno odloze oruzje i da idu svojim kucama, s tim sto ce dobiti propusnicu za nesmetan prolaz nasom slobodnom teritorijom. Trazio je da onaj ko odluci da ide kuci odlozi oruzje tu na licu mjesta.
Poslije njegovog govora nastala je vrlo mucna situacija. Ljudi su postali utuceni. Pocelo je sasaptavanje i dogovaranje, a zatim su pojedinci poceli odlagati oruzje, prvo stariji, a zatim i mladji. U toku nekoliko sati diskusije i dogovaranja oruzje je odlozilo 105 boraca.
Jedan manji broj otpustenih boraca probio se odmah u Sarajevo, prikazujuci se kao »izbjeglice« i tamo se nastanio bez vecih poteskoca od strane ustaskih vlasti. Ali, vecina otpustenih boraca se probijala u svoja sela, da vide prvo sta je sa njihovim familijama, pa da onda odluce sta dalje da rade. Na putu do kuce ili ubrzo po stizanju kuci neke su pobili cetnici. Na taj nacin su nastradali: Ibro i Jusa Hodzic iz Satorovica; Emin Dauzaimovic, Becir Hodzic, Mujo i Hakija Husic, Abid Hurem, Camil i Avdija Pleho – svi iz sela Osovo; Demko i Fehim Suceska – iz sela Jasenica; Emin Smajic iz sela Kalimanici; Salko, Mujo, Halil i Salim Begovic – svi iz sela Kosutice. Ostali su se po stizanju kucama prijavili ustaskim vlastima u Rogatici. Sve su ih saslusali i, posto su izjavili da su »morali« birati ili da idu u partizane ili da ih pobiju cetnici, te da su partizane napustili cim im se pruzila prilika, to su svi pusteni kuci, s tim da se odmah jave u ustase i oruznike ili da se svaka dva dana javljaju ustaskim vlastima u Rogatici. Jedan broj je stupio u ustase i oruznike, a neke mladice su odmah mobilisali u domobrane.
Nakon 10 – 15 dana sve one koji nisu stupili u neprijateljsku vojsku ustase su pohapsile u Rogatici. Sutradan su ih Franceticeve ustase sprovele za Sokolac i usput ih tukle. U Sokolcu su bili zatvoreni dvije noci. Za to vrijeme neke su tukli, a narocito Himzu Sabanica iz Satorovica. Njega je neko optuzio da je ubio brata Adema zato sto nije htio da ode u partizane, sto je bila cista izmisljotina. Treci dan su ih postrojili, a ubrzo zatim dosao je Francetic licno, slikao ih i pitao: da li ce opet ici u partizane. Poslije toga odrzao im je govor, u kom je istakao da treba svi da stupe u ustase. Naredio je da one koji nece da idu u ustase puste kuci. Po odlasku Francetica trebalo je da se jave u ustase, ali javila su se samo dvojica i to kada su trazili da idu sa komorom. Ostale su pustili da idu kuci. Vecina je odmah krenula za Rogaticu, krecuci se iza ustaske komore. Na Glasincu su naisli na partizansku zasjedu i tom prilikom su poginuli Alija Konakovic iz Satorovica i Ibrisim Sabanic iz Okruglog. Neki su se zadrzali u Sokocu. Medju njima su bili Nezif i Meho Musovic iz sela Zakomo. Njih su ustase ponovo uhapsile, odvele u kasarnu u Podromaniji, gdje ih je saslusao neki gestapovac iz Sarajeva, a zatim odmah strijeljao u blizini kasarne. Nije poznato zasto su uhapseni, a prema misljenju nekih ocevidaca njih su osumnjicili da su se zadrzali u Sokocu radi prikupljanja podataka za partizane.
U Praci su ustase uhapsile otpustenog Jusufa Plehu, ispitivali ga i mucili a zatim ga predali Nijemcima, poslije cega mu se zameo trag.
Od 105 otpustenih boraca oko 40 ih je stupilo u neprijateljsku vojsku. To su, vecinom bili mladi ljudi. Ostali su na razne nacine izbjegavali saradnju sa okupatorom i stupanje u neprijateljsku vojsku. Manji broj je nastavio aktivno da saradjuje sa NOP-om, a neki su pred kraj rata ponovo stupili u partizane. Hamid Herceglija iz sela Osova je pred kraj rata strijeljan od strane ustasa u Sarajevu, kada mu je sin pobjegao iz neprijateljske vojske.

(nastavice se)

[Author]

Posts