-
Kod Hadzije i Naze
Sarajevo: srijeda 12 i petak 14 maj 2010
Ili sam mozda trebo staviti naslov: Kod nasih Enisa i Naze Sejdic.
Haj nema veze nek ide ovako, kako napisah u prvi mah…Iz evo visegodisnjeg iskustva odlazaka u Bosnu na odmore ponovo zakljucujem da se ne isplati planirati dane i susrete sa dragim ti osobama jer cim krocis na Bosansko tlo covjek se opusti i sve krene drugim tokom. Evo naprimjer, isplaniras sve dane susretima sa dragim osobama a na samom pocetku se ispostavi da ipak prvih nekoliko posvetis samo svojoj porodici. Ipak sam se uspio vidjeti i posjetiti vecinu onih s kojim sam se i dogovorio. Tu su cak i susreti planirani na relaciji Holandija-Amerika. Ako sta nisam i stigo eto nas, ako Bog da, opet krajem jula pa ce mo nastaviti tamo gdje smo i stali. S ovom mojom konstatacijom ce se sloziti i Amela jer planirano druzenje za proslu godinu sprovedosmo u djelo tek ove godine i sretosmo se kod njenih roditelja…
Ova prica pocinje u srijedu 12 maja ujutro kada sam okreno broj mobitela naseg Hadza i s druge strane mi se javi poznat glas. Kazem ko zove i cujem radostan glas dobrodoslice. Dogovaramo susret za popodne. Zovem nase Mirsada Durmisevica, Bracu Kazica i Samira (Camila) Durmisevica. Prvi je zauzet renoviranjem stana, drugi se dobro oporavio pa da se vidimo ovaj put izvan stana a i sa trecim su susreti presli u tradiciju. A i treba mi, jer su moje Esma i nasa Sumeja kupile poklone Sari, scerki naseg nedavno preminulog sugradjanina Elvira Spahica, pa trebamo ih odnijeti i predati. Naravno Sumeja je samnom ko i obicno, babina scer. Sarah i Sumeja su vrsnice…
I tako zaticemo Enisa i Nazu u poslu, renoviranje i krecenje caffea, da kazem. Imaju oni tu dvije prostorije. U jednoj je sank sa bilijarom a u drugoj bio internet caffe pa su to sad izbacili i tu se nalazi par stolova tako da se moze u miru sjediti i muhabetiti dok se bilijardjije bave svojim poslom u onoj drugoj prostoriji.
Vrijeme toplo i fino pa posjedismo, osvjezismo se i kahvenisasmo ispred caffea. Nismo ih htjeli predugo zadrzavati pa ugovorismo ponovni susret za prekosutra poslije podne, pa da pored obilne porcije muhabeta razbacimo i koju bilijara. Sah i ne spominjemo jer se ne isplati igrati sa velemajstorom Hadzijom…I tako u petak 14 maja popodne isto drustvo se naslo u sada potpuno obnovljenom caffeu. Sumeja nestrpljiva za bilijar pa Hadzija vrsi ubrzanu obuku. Tu su jos djecak i djevojcica iz komsiluka pa ce igrati sa Sumejom a mi ce mo na miru u drugoj prostoriji krenuti sa asociranjem uspomena na staru Rogaticu i njenu raju. Zvao sam i Irfu da i on dodje ali se sa druge strane javila sefica Munira govoreci sa su oni u Rogatici. Uh ja bio zaboravio da je njima petak dan za Rogaticu. Odnijeti robu za rostiljnicu, malo poraditi oko kuce ili u basci, pa na dzumu u Carsijsku dzamiju. Bice prica i o nasem susretu u Rogatici heftu ranije, tacnije u petak 7 maja…
Presli smo u prostoriju sa hastalima i sjeli. Hadzija nas posluzuje picem a iza sanka u prostoriji sa bilijarom, iz Nazine kuhinje, se siri opojan miris ukusnog rostilja i pecenog krompira iz rerne. Kad tome jos dodas i dobru paradajz salatu onda prestaje sva prica jer je nekulturno pricati punih usta. Poslije prvog kruga meze nastavlja se rogaticki muhabet.
U medjuvremenu mi zvoni mobitel i s druge strane mi rodjaci Cengici, Zlatko i Armin. Ako mozemo da se vidimo nakratko. Nerado napustam, doduse nakratko drago drustvo, jer mi drago viditi se i sa rodjacima. Sumeja naravno ostaje igrati bilijar. Vracam se i ja i sjedam za hastal. Zao mi za propustene price ali nema vracanja pa se uklapam u trenutnu temu.
Negdje u aksam ponovo mobitel kad ono moja Esma pita gdje smo se to ja i Sumeja toliko zadrzali. Doleti i Sumeja i veli joj neka nas jos makar jedan sahat. Zabavlja se lijepo igrajuci bilijar sa onom djecom a ni meni se jos nejde kuci.
Hele u neko doba ipak moradosmo zabamtiti dokle smo stigli sa muhabetom pa ce mo nastaviti ponovo, vec u julu ako Bog da. Tako ti mi nesluzbeno bijahosmo na otvorenju renoviranog bilijar cluba kod nasih Hadzije i njegove Naze…E sad jel ono bi Dobrinja al ce prije biti Aerodromsko naselje, samo ih nije tesko naci.
Iduci iz Nedzarica prema Dobrinji u Mojmilu se sreces sa trolejbuskom linijom. Pratis je prema Dobrinji i motas za njom desno dole. Poslije koju stotinu metara trolejbus mota ulijevo a ti ides udesno ko da ces prema aerodromu. Kad si skreno udesno domalo je jedna ulica lijevo (jednosmjerna nemozes u nju) , pa onaj niz radnji. Onda dole poslije radnji druga ulica ulijevo i skrenes u nju pa onda fatas prvu u lijevo i poslije par stotina metara si na broju 22. Stigo si na odrediste.
A ima Hadzija i broj mobitela (061 215937) pa mu se mozete i javiti i najaviti…
Hadzija, Nazo, Cobere, Samire, hvala vam na ugodnom druzenju.Selam, pozdrav i do sledeceg bilijarenja…
Samir, Teva, Naza, Hadzija i Braco
Adresa
Nova pravila samo za malu raju:)
Posjeta rodnom gradu
Rogatica: petak 07 maja 2010
Dogovor je pao vec ranije tako da u Rogaticu ide skoro komplet ekipa. Ja, moja Esma, nasa Sumeja, punac Mumin, svastika Dina, badzo Kemo i njihov najmladji sin Alis. Esma i Sumeja su bile sa mnom jos prosle godine u Rogatici a ostali su bili zadnji put u ovom kraju nekad prije cetnicke agresije na nasu lijepu Bosnu. S obzirom da je malom Alisu tek 11 godina znaci ovo mu je prvi put u zivotu da prelazi Romaniju.
Isplaniro sam sve lijepo i ovaj put nema nikakve trke iako cemo popodne skoknuti do Gorazda, onda na veceru kod naseg Pede na Bijele Vode i onda dalje preko Prace, Pala i Sarajeva nazad za Hadzice…
Bas me interesuju njihovi komentari o Rogatici, a i napravicu opet jedan video zapis…Pocetak turneje ide po planu i pije se kahva vec u pola devet ujutro.
U devet sjedamo u auto i polazimo. Zafira ima i dva sjedista koja rasklapam nazad tako da nikome od nas sedmero nije tijesno. Raspolozenje, a i uzbudjenje, je na visini i uskoro prolazimo kroz Sarajevo i kod Vijecnice krecemo put Rogatice odnosno Istocne Bosne. Vec od Han Dervente cujem komentare mojih saputnika kako je sve pustahija i nekako jadno i cemerno. Ti komentari ce potrajati gotovo cijeli dan odnosno do onog momenta dok nebudemo ulazili u Gorazde gdje je sve nekako ljepse uredjeno a tome svemu naravno doprinosi i zivost odnosno velika naseljenost ovog naseg lijepog grada na Drini. Dok je Rogatica gotovo pusta.
Kad postavim video zapis: Niz Rogaticu 2, to ce te moci cuti i od samih mojih saputnika…Stizemo u Rogaticu i pravimo snimak niz grad i gore dalje preko Rakitnice uz Holuc do samog Biljinovca. Idemo uz Biljinovac do na sami vrh gdje se okrecemo i zaustavljamo dole na mom imanju. Prohodamo imanjem, proucimo Fatihu na gradskom i na nasem porodicnom mezarju i onda zovem Rosica, koji zivi preko puta, da se dogovorimo za travu.
Poslije idemo nazad i preko Suplje Gromile ulazimo u Gracanicu. Zaustavljamo se na mjestu gdje su nam kuce bile. Poslije niz mahalu pa na Pticijak. Sve nekako prazno i tuzno, nigdi nikoga sresti. Pravimo nekoliko slika i vracamo se pa u Tekiju. Kod novoizgradjene kuce u Tekiji zaticemo moje rodjake Irfu i babu mu Ahmu. Provedemo neko vrijeme sa njima i idemo na Toplik u Irfinu rostiljnicu da jedemo prije dzumme. Treba ogladniti da bi popodne vecerali kod Pede na Bijelim Vodama. Rucasmo i utome vrijeme Dzumi pa muski dio ide prema dzamiji a zenski dio sa djecom ode prohodati po carsiji.
Pri samom prilasku dzamiji fata me ponovo lijepi osjecaj koji me bio napustio jos u ranim satima. Srecemo se i selamimo sa poznatim i dragim osobama od kojih vecinu nisam vidio jos od proslogodisnjeg boravka u Rogatici. U dzamiji nas je otprilike cetrdesetak. Poznajem skoro sviju a za par kojih nepoznajem pitam i saznadoh da su i to nasi sugradjani.
S obzirom da konkurs za novog efendiju jos nije zavrsen dzumu predvodi i klanja Omer efendija Kadric. Poslije drzi vaaz i na kraju poziva, sa moje strane, dzematlije da se pocastimo kod Irfe u rostiljnicu. Bujrum ko hoce kahvu, sok, cevape, sudjukice…
Dosta nas se okupilo u rostiljnici i trudim se da sa dzematlijama za svakim stolom malo promuhabetim.
Tu su i razni pozivi i prijedlozi a izdvojicu ovaj od Dzeme Dzananovica sa Mejtefa da nekad navratim kod njega. Hocu ako ce mi ostaviti koju kilu domaceg pravog meda jer sam cuo da on i brat mu drze i nesto kosnica pcela…Hadzi Sabitbeg Ajanovic me pita isto ko i prosle godine sta smo naumili sa imanjem na Biljinovcu. Kazem mu da se ne sikira i da makar dok smo ja i moj brat Nijaz zivi nece biti prodano. Lahnulo mu je ponovo a znam i zasto. Boji se da ne prodamo jer mu je majkin mezar u nasem famelijarnom mezarju na nasem imanju.
U tih par sati srecem se i srdacno selamim i sa dosta onih koji su dosli na dzumu u Rogaticu: Hadzija Nazif Zimic, Huso Zivalj ( koji je pokreno akciju da se uvede grijanje u dzamiju), Ibrahim Osmanovic (novi predsjednik MIZ Rogatica), kao i drugi.
Sa nasim Zambijem sam odletio zacas do Pohrida po materijal…
Kako je lijep osjecaj viditi ovoliko rogaticana na jednom mjestu, radosne i u veselu muhabetu.
Zato bi moj prijedlog bio svima koji dodju u Rogaticu da ucine jedno ovako lijepo druzenje.
Nekosta puno a u Rogatici se makar na par sati osjeti ona nekadasnja atmosfera koja nam svima nedostaje…Dragi moji do sledeceg druzenja u Rogatici, Allahimanet…
:)
U Hakijinom vocnjaku
Sarajevo, ponedjeljak 10 maj 2010
Jos prosle godine citajuci knjigu, Fragmenti zivota koju je napiso nas sugradjanin Hakija Muftic znao sam da do naseg susreta mora doci. Naravno veliki razlog tome je Hakijin vocnjak na Ugorskom o kom je on piso u svojoj knjizi. Pisao je Hakija o svom vocnjaku sa toliko ljubavi, da sam kao bastovan i ljubitelj prirode osjetio potrebu da moram nogom krociti u tu “Oazu mira i tisine”.
Nogom krociti i svojim ocima vidjeti.
Vidjeti i diviti se ljepoti prirode uredjenom, onako kako to mogu urediti, samo istinski ljubitelji prirode…Sve je pocelo proslogodisnjim odmorom Bosni. Sazno sam na nasoj rogatica.com jos prije polaska da ce u Sarajevu biti promocija knjige Fragmenti zivota, rogaticana Hakije Muftica. Jos kada sam se u Rogatici sreo na kahvi kod naseg Irfe, sa jos jednim starim rogaticanom Mehmedom Sokolovicem vise nije bilo dvojbe da li cu ici na promociju. I tako u caskanju o nasoj Rogatici nacesmo i temu o knjigama, Monografija Rogatice i Fragmenti zivota. Rekavsi da imam namjeru ici na promociju Hakijine knjige Mehmed izvadi iz dzepa i dade mi svoju pozivnicu. Na promociju je svako ko ima zelju dobrodoso ali ovako nek znam tacno mjesto i vrijeme dogadjanja.
A svaki posjetilac promocije ce dobiti besplatno po jedan primjerak knjige i jos cemo na samoj promociji cuti od Hakije, da ako ima ljubitelja vocarstva nek ostave broj telefona i dobice besplatno sadnice. Besplatno, kad dodje vrijeme i to sadnice koje saam Hakija proizvodi za svoj vocnjak a i u velikom broju poklanja prijateljima.
Ne kaze se dzaba da ko za zivota nije sadnicu (drvo) zasadio isto ko da nije ni zivio…I tako u jutro tog ponedjeljka 10 maja ove 2010-e godine okrecem broj Hakijinog telefona. Pomalo sam ushicen a i ko da imam malo treme jer ipak ce se sa druge strane javiti ugledni stari rogaticanin. Jos kontam stariji je to covjek, kakvog je zdravlja.
Iznenadih se u trenu i ko da spade teret sa mene kad mi se sa druge strane javi raspolozen i veseo glas. Dok se snadjoh i predstavih se, on mi odgovori da je ocekivo moj poziv jer mu je to rekao nas Web, sa rogatica.com, Abdulah Fejzic. Cesto pricaju telefonom.
Kazem sto zovem i sa druge strane cujem glas pristanka i da ce mi rado pokazati vocnjak. Kazem da meni nema veze kad god da odemo ove hefte jer nemam obaveza. Nema ni on i dogovorismo se za ovo isto jutro u 11 sati. Ja cu doci sa autom na Ciglane, na parking kod zapocete dzamije, i tu ce mo se naci. Hakija zivi tu u stanu, u elitnom naselju, dodao bih ja. Veli mi Hakija da mu je stigla sestra Hadzira Pasic iz Svedske pa ce i ona sa nama.U 11 sati se srdacno rukujemo i vec zapocinje prica dvojice ljubitelja prirode, vocara i bastovana…
Drago mi vidjeti i Hadziru jer je dobro poznajem. Sjecam se ko dijete kada su ona i njen rahmetli muz Dervis Pasic napravili kucu u Zakuli. Gledajuci od mosta bila bi to otprilike cetvrta ili peta kuca sa lijeve strane. Odmah prije kuce ,Hakijinih, Fuadovih i Hadzirinih roditelja. Njihova roditeljska kuca je imala zidine pored same ulice. Kuca Dervisa i Hadzire je bila jednospratna i uredjena sa jako puno ukusa. Ulaz u kucu sa zapadne strane okrenut carsiji a terasa do ulice, ispred koje je bio jako lijepo uredjen cvijetnjak. Sve je bilo ogradjeno zeljeznom ogradom a pored ulice je bila jos i ziva ograda. Imali su lijep zivot koji su im uljepsavale njihove dvije sceri. Mladje Amele se dobro sjecam jer je bila generacija mog rahmetli mladjeg brata Cajeta…
Sjedamo u auto i krecemo put Vogosce odnosno Ugorskog. U veselom razgovoru proleti vrijeme za sekundu i Hakija mi veli da skrenemo lijevo sa glavne ceste i pocesmo se penjati navise asfaltnim putem. Poslije nekog vremena stigosmo pred kapiju imanja i odmah mi u oci upada vikend kuca sva obrasla zelenim stablima raznolikog voca i par arisa i jela, reko bih. Ispred kapije poveliko prosirenje pa je lahko parkirati.
Prica mi moj domacin kad je birvaktile kupio imanje svi su mu se cudili. Jos kad je zagradjivo pa ogradu pomako koji metar u svoje imanje mjestani se cudili i govorili:
Svako gleda da zauzme i ogradi koji metar vise a “ovaj” pomako ogradu podobro u svoje. On im onda objasnjavo kako treba da bude sirina kad bude prolazio asfalt i da se imaju gdje auta parkirati. Oni ga gledanli sa cudjenjem.
Otkljucava Hakija katanac na lancu koji stoji na zeljeznoj kapiji, i ulazimo u imanje. U prici prolazimo desno pored vikend kuce i ulazimo ispod u vocnjak. Moj domacin mi prica objasnjavajuci mi, i ko da mi cita pitanja sa usana.Odmah sa desne strane ulaza nalaze se duglazia i aris pa srebrna jela. Tu je japanska tresnja pa loza. Pored vikend kuce opet loza i cvijetnjak, ruze, negdje vidjoh i jorgovan a za oci mi zape lijep tek izrasli zbunic. To je jogolo, pcelinja ljubicica, ciji listovi kad se protrljaju mirisu kao na limun. Tu je i drugo raznoliko ukrasno rastinje i cvijece.
A ispod vocnjak, red sljiva, dva reda krusaka, cetiri reda jabuka, pa slobodna sadnja,
– Nekoliko oraha, musmula, kajsija, oskorusa, nektarina, japanska kruska Nashi, francuske ribizle, kupine bez bodlja, krizane maline tajberi.
– A sljiva raznih vrsta, pocev od: rana najbolja cacanska, rodna secer cacanska, rot gershteten, kalifornijska, stenlijka, blue bri.
– Jabuke isto razne sorte: fina sardor, mej roze slatke (nema je u prodaji), stara bosanska jabuka carica, ciji jedan plod tezi do pola kilograma, pa onda autohtone sadnice iz Gorazda.
– Visnje – tresnje pocev od ranih do volouskog oka, krupne.
– Kruske, pocev od sorte nasie pa dalje…
Sve u svemu tu u vocnjaku je oko 180 odraslih stabala i desetak manjih, sto bi rekli rezervnih.
Sve je to neprskano jer Hakiji nija vazan primaran vec kvalitetan rod koji je zdrav i moze se jesti bez gulenja.Prica moj domacin meni a ja pokusavam stagod i pribiljeziti pa se nadam da nece biti zamjrki ako budem sta i pogrijesio u nazivima jer sam ja ipak bastovan i pocetni vocar a ne baratam bas ni sa ovim stranskijem nazivima.
Utome me Hakija napusti ode sjesti na terasu ispod kuce gdje sjedi i Hadzira a ja nek razgledam pa kasnije za stolom da pitam sta me jos zanima. Prohodam vocnjakom, napravim jos koju sliku i odem i ja na terasu kod njih dvoje.
Tu jos posjedimo neko vrijeme a ranije se dogovorismo da necemo kahvu ovdje piti nego da svratimo negdje u restoran. Govorim Hakiji da nas odvede na neko atraktivno mjesto.Odusevljen onim sto vidjeh napustismo vocnjak i krenusmo put Sarajeva pa uz Kromolj povrh porodilista, bolje reci na Poljine. Gore prelijep otmjen restoran sav u zelenilu. Zauzmemo mjesto na velikoj terasi sa prelijepim pogledom na livade Poljina. Osvjezismo se uzivajuci u lijepu vremenu, pogledu i lijepu muhabetu. Poslije rucak zapocesmo ukusnom Begovom corbom…
Posjedismo jos par sahata pricajuci o svemu i umorni od prelijepa uzivanja odlucismo poci.
Idemo kod Hakije u stan da vidim i njegove botanicke basce na velikim balkonima. A i da izaberem sadnice za mene. Imam odrijesene ruke sta god hocu. Dolaskom na prvi balkon prisjecam se ratne price iz Hakijine knjige i paradajza iz nje koji je dijelio komsijama i gladnima. A i sam je imo veliki broj izbjeglica u stanu.
Izabiram jednu sadnicu grozdza Plavca koji cu posaditi u cvijetnjak ispred kuce u Hadzicima pa da napravim hladovinu iznad hastala na zeleni. Dalje biram jednu sadnicu datule, dvije kupine bez bodlja, sadnicu hrena.
Na polasku dobijam jos tri knjige Monografija Rogatice, jedna za mene, druga Fejzicu i treca Kazicu uz napomenu da me sleduje i knjiga drugog izdanja Fragmenti zivota koja treba izaci u narednih par sedmica.
Rastajem se od njih dvoje uz obecanje da cu ljetos opet navratiti, ako Bog da.Hakija i Hadzira, veliko vam hvala na druzenju i prekrasno provedenom danu…
Pcelinja ljubicica,
Hakija u svom vocnjaku na Ugorskom
Ja i Hakija u razgovoru na terasi iznad vocnjaka
Na terasi restorana Golf: Hadzira, Hakija i ja
Begova corba
Hakija kod restorana Golf
Hakija u botanickoj basci na svom balkonu
Sadnica grozdja Plavac, poklon od Hakije
Zelena pred nasom kucom u Hadzicima gdje ce Hakijina loza praviti hlad, aBd.
Uz ogradu moje sadnice voca: jabuke, kruske, visnje, orah…:)
Sarah i Sumeja
Sarajevo, srijeda 12 maj 2010
Danasnji dan smo isplanirali i ispunili do kasno u noc. Prvo cemo na carsijuBas, ja moja Esma i nasa Sumeja. Iako smo u Bosni vec dvanaestak, trines dana ovo nam je prvi ovogodisnji odlazak na Bascarsiju. Naravno ko i uvijek prvo prije cevapa odosmo golubovima na Sebilju, pa na sehidsko mezarje na Kovacima prouciti fatihu nasem prvom predsjedniku Aliji i svim nasim sehidima. Odmah iza Alijinog mezara je i mezar naseg sarajlije Behudina, Bece Brankovica kog je rodila nasa rogaticanka teta Hasiba, djevojacki Hadzihasanovic. Tu na njegovom mezaru se zadrzim uvijek i prisjetim rogatickih druzenja sa nasim rahmetli Becom, sehidom odreda policije “Bosna”, koji je posthumno odlikovan Zlatnom policijskom zvijezdom.
Poslije cevapa ce mo jos par sati prohodati Bascarsijskim sokacima. Ja cu uzivati u raznim ukusnim mirisima i razgledanju po narodu, gledajuci imal gdje ko poznat, a moje gospodicne u shopingu.
Lijepo njima al Bogami lijepo i meni.
Tri sahata kasnije smo vec zasiceni i vrijeme je da krenemo autu…Sledeca destinacija je Alipasino, mescin faza C. Posjeta majkama nasih prijatelja Inasa i Jasmine. Poklone iz Holandije od njihove djece smo vec predali nekidan a sad treba da ponesemo poklone za njihovu djecu u Holandiju. Ja cu preuzeti poklone a Esma ce ostati kod njih dvije da posjedi. Poslije ce preci u B fazu kod nasih prijatelja Jace i Semse.
Sumeja ce samnom i kad nas dvoje obavimo sto jos imamo eto i nas na sijelo…Ja i Sumeja odatle pravac Dobrinja na prvo druzenje sa nasima: Hadzijom, njegovom Nazom, Coberom i Samirom-Camilom…
Dogovor ijes da sa Samirom odemo nas dvoje posjetiti zenu i kcerku Sarah, naseg nedavno preminulog sugradjanina Elvira Spahica.
Kad je ono umro nas Eldar ja prico mojim ukucanima o njemu kakav je to divan, miran, momak bio, kakav se veliki borac i rodoljub pokazo u ovoj zadnjoj cetnickoj agresiji na nasu Bosnu, na nasu Rogaticu. Tada je i dobro ranjen ali je poslije oporavka odmah opet stao u prve redove…
Slusajuci te moje price Sumeja je rekla da bi volila upoznati tu djevojcicu ciji je babo mlad umro. Pitala je kako joj je ime i koliko ima godina.
Sarah rekao sam a godina isto ko ti 10.
Kad je tako babo, rekla je, onda bih joj ja nesta kupila a i lahko mi je, probacu ja pa ako meni pase onda ce pasati i Sarah.
I tako i bijase…Samir ode do kuce po svoju zenu da i ona podje sa nama. Zena rahmetli naseg Elvira joj je sestra, a rodjene su Tesanjke.
Vozi Samir a ja za njim na Stup pa dalje nekud prema Doglodima tamo. Negdje smo skrenuli i uskoro stigosmo u Luke na broj 41.
Lijepa kuca zapoceta a na vratima nas docekase njih tri. Stigla i nana u goste iz Tesnja.
Kako nas pozvase tako i udjosmo u kucu. Sjedosmo a Sarah i Sumeja kao da se vec odavno poznaju odose u sobu da se igraju.
Boze mili, Sumeji obicno treba malo vremena da se opusti kad udjemo kod nepoznatih osoba a ovdje ko da dolazi svaki dan.
Da li je za to krivo nase cesto pricanje o njima ili je to cisto krv pa osjete obadvije da pripadaju jednoj carsiji, Rogatickoj.
Makar po ocevima…Kako to i obicno u ovakvim situacijama biva, kad se dodje na zalost, posjedismo nekolko i hocemo krenuti.
Udjem u sobu a njih dvije u igri i ne primjecuju me. Zovnem ih da napravim par slika a kasnije kad rekoh da idemo primijetih obadvjema na licu da im je jako zao…Krenusmo polahko i obecasmo da ce mo opet uskoro navratiti…
P.S. Ako neko poslije citanja ove moje price o Sarah odluci da je posjeti nek mi se samo javi na moj mail n.cengic@telfort.nl i ja cu mu dati Samirov broj kao kontakt…
Sehidsko mezarje Kovaci
Na Becinom mezaru
Golubovi 1
Golubovi 2
Esma i nane
Sarah i Sumeja
:)
Kod Belme
Sarajevo, cetvrtak 6 maj 2010
Prica prva
Jos ranije je pao dogovor za ovaj susret bliske famelije. Muftici, hadziBehka i Mahir, stizu iz Amerike a mi iz Holandije. U stalnom smo mi kontaktu pa tako pricamo i vidimo se preko msn-a maker jednom hefticno. Nije krv voda jer ja i hadziBehka smo rodjeni tetici. Rodile nas dvije sestre, Hajra i Dzevahira.
A s Mahirom sam proveo dosta vremena radeci oko njihove ascinice u Rogatici, oko imanja a cesto smo isli skupa u ribolov na Rakitnicu, Pracu, i u par navrata na nocnu na Lim, gdje bi sa drugim ribarima razapeli satore i ribolovili po svunoc. Najcesce je to bila krupna mrena ispod ploca koje su se nalazile na dnu korita rijeke Lim. Ako nisi na vrijeme reagovo kad mrena uzme, ode ona pod plocu i onda ti je garantovano pucanje silka. A za ulov smo koristili velike vrece od paprika u kojima smo ih drzali zive u vodi. Jer tu smo par dana i riba treba da ostane svjeza.
Ipak moram priznati da su Mahir i moj stariji buraz Nijaz provodili puno vise vremena skupa u ribolovu a i inace. Nekako su bili istog kova i mogli su zajedno.
A o ribolovu govoriti a ne spomenuti jednog, po meni, od najuspjesnijih rogatickih ribara naseg vremena, mog tetica Mensura Agica, Meska iz Tekije to ne bi moglo…Javio se meni Mahir na mobitel vec u utorak 4 maja, da su sretno stigli u Sarajevo, on i mati mu hadziBehka, koju iz milja svi zovemo Bekaca. Medjutim posto bijahosmo u poslu, krecenje nase kuce u Hadzicima rekoh mu da cu se javiti kad budem imo vremena.
I tako, dva dana kasnije, u cetvrtak ujutro, zovnem da vidim jesul kuci da dodjemo. Ja, Esma i nasa Sumeja, da se vidimo uzivo nakon toliko godina.
Oni su smjesteni kod, opet nase rodice, Belme Colic, djevojacki Vukas, gore odmah na Kromolju iznad Pionirske doline jalti Porodilista, mozda je lakse reci. Belmina rahmetli majka Esrefa je isto nasa tj. moja i hadziBehkina teticna.
Sumeju smo morali obavezno povesti jer je to bila hadziBehkina zelja. Zeli da je vidi i kaze da je odmah podsjeti na moju mamu rahmetli Dzevahiru. Pored toga sto joj je ona tetka bile su i nerazdvojne, sto bi reko, prijateljice. Uvijek su bile skupa sjecam se njihovih ukusnih jela koje su skupa pravile kad bi jedni drugima isli na sijela, jal kod nas u Gracanici ili kod njih u Kruscici. Citav dan bi spremale ukusna jela a navece bi rahmetli Muhamed Medeni, i moj rahmetli babo Sejdalija mezetili do kasno u noc. Mi djeca bi punih stomaka slusali njihove besjede iz vremena kad su oni bili djeca, momci, te razne njihove ribarske dogodovstine u kojima bi, pored ostalih starih ribara, jako cesto bio spomenut rahmetli Ibro Sulc…A nasa Belma zivi tu na Kromolju u svojoj kuci sa svojom djecom, sinom Jasminom i scerkom Anesom. Nudo rahmetli je pogino u ljeto ’93 u Zavidovicima i od tada se ona bori da izvede djecu na selamet. I uspjela je sucur dragom Allahu, ima lijepu i pametnu djecu. Kazem djecu a oni su na zenidbu i udaju. Tu uz nju je cijelo vrijeme bio i njen babo Muhamed koji eto preseli na ahiret.
Svi koji smo navracali u postu u, nasoj Rogatici nekad, sjeticemo se vesele Belbe koja je svima bila na usluzi i uvijek sprema za pomoc pri nekad komplikovanim postanskim poslovima sa raznim uplatnicama i slicno. Skolovana i radila je u posti u Rogatici lijep poso. Poslije rata u Sarajevu dobi jedva poso, opet u postama, ali ovaj put kao obicna radnica da nekazem cistacica. Iako u Sarajevu u postama imadosmo nase rogaticane na najvisim funkcijama ne pomogose nasoj Belmi da radi onaj poso za koji je skole zavrsila. A jos komsije iz Zakule.
Mozda Belmi nece biti pravo sto ovako pisem ali nemogu drukcije jer ovo mi nije ona ispricala nego sam to znao od ranije…
Belma ima sada na Kromolju lijep komsiluk. Tu odmah iznad su njena sestra Rapka i zet Muta sa svoja dva sina, a tu su i Torlaci, nasi Adem i Fatima. Sviju vidjoh u ove dvije moje posjete nasima na Kromolju samo ne Adema. A znamo se dobro, kolege sa posla a njegova Fata mi bijase i poslovodja jedno vrijeme u TPR-u. Mahsuz je navratila na vrata da vidi mene i moje a ja joj obecah da cemo ljetos doci mahsuz da se svi okupimo i posjedimo.
Rece mi tada da redovno citaju nasu rogaticku, rogatica.com pa da ih onda sviju na Kromolju mahsuz poselamim…
A i da nisam obeco moram ponovo ljetos kod njih navratiti da vratim Belmi slike.Dolazeci blizu kuce prvo sretosmo Rapku, ides a posla. Poslije na vratima kuce nas doceka hadziBehka i djeca. Belma ce sa posla Kasnije a i Mahir iz carsije. hadziBehka place, grli i ljubi Sumeju, govoreci:
Da je Bogdo Dzevahira ziva pa da te vidi ovoliku i tako lijepu.
Sumeji bijase godina i nesta kad je mama umrla. Al eto docekala je da se Sumeja rodi i da sazna da je Sumeja dobila ime koje je bilo njena zelja:
Da joj se jedna od unuka, ako ih bude, Sumeja zove, a ima ih eto dvije.
Docekala je to skoro 20 godina poslije dana kada sam cuo tu zelju iz njenih usta…Belma vesela i raspolozena iako dolazi sa posla odmah se zabavi oko postavljanja rucka. Cekaj bona i nepitas jel ko gladan, govorim.
Ona me neslusa i domalo pocesmo jesti.
Saznadoh da je Belma dobila sve prijeratne albume nje i njenog rahmetli Nude. Sacuvo komsija srbin i dao joj nekad poslije rata…
Odmah meni sinu ideja i trazim albume da izaberem koju od starih vrijednih slika za nasu rogatica.com.
Neda ni spomenuti ni poslije mojih nekoliko pokusaja. Jos mi kaze hoce da pise memoare tj svoju zivotnu pricu. Prestadoh ja traziti slike ali pregledah albume sa par hiljada slika.
Iako je vesela i zeza se citavo vrijeme ja joj povjerovah da nema nista od toga da ja dobijem koju sliku.
Posjedismo jos nekolko, slikasmo se svi skupa i mi hocemo da krenemo.
Navrati jedan dan pa izaberi koju staru sliku veli mi Belma, na polasku.
U nedoumici mislim zeza me ali joj sa lica procitah da misli ozbiljno.
Eto me onda sledece hefte u utorak…
Rapka, hadziBehka, ja, Mahir i Sumeja
Rapka, Esma, hadziBehka, ja, Mahir i Sumeja
Ja, Sumeja, Esma i Belma
hadziBehka, ja i Sumeja
Gornji red: Belmina scerka Anesa i Rapkini sinovi
Donji red: Mahir, hadziBehka, Belma, ja, Sumeja, Esma, Rapka i Belmin sin Jasmin.
Sumeja i Belmin jorgovanIz Belminih albuma
Belma, nekad
Nudo i Belma, nekad
Belma, hadziBehka i Muhamed, prije par godina
Adem, Vule i Hapa, prije par godina na Kromolju
Fudo, Jasmin, Roljak i Vule:)
Jarane, dobro znas kako izgleda pogled sa te tvoje strane, a
ovako izgleda sa ove moje.;)
Ljetos ces imati priliku da vidis poblize, ako Bog da.:)
:)
A ovako izgleda pogled na drugu stranu dole na Hadzice i na Rogaticke Hadzicane.
Tu su nase familije:
Kerla, Imamovic, Vatres, Kokot, Hadzibulic, Mesanovic, Barimac, Cohodar, Susa, jelno bi Makas…
Ma ima nas jos kolko hoces…
Hadzici
:)
Kod Merke, sa Cizom
Sarajevo, petak 14 maj 2010
Bijase to jos jedan susret sa dragim insanom, sa starim ahbabom.
Mirsad Teskeredzic, Ciza je moj stari prijatelj, da nekazem nas starjesina odreda izvidjaca: “Ragib Dzindo” iz nase stare Rogatice. Nakon prevelikog broja godina smo prije mozda godinu i vise ponovo stupili u kontakt .
Naravno ovdje na ovoj nasoj rogatica.com koju mi svi Rogaticani posjecujemo manje vise, jer se tu makar osjecamo svoji na svome…Prosle su one poratne godine lutanja i tumaranja kada smo svi bili zauzeti vracanjem zivotaa na onaj kolosijek koji smo imali do ’92. Sto znaci bile su to godine borbe za zivotnu egzistenciju, kako doci do komada hljeba i krova nad glavom za samog sebe i svoju porodicu.
Sada u svojim hodoljubljima i zijaretenjima nasih Rogaticana vidim da nas je velika vecina uspjela, sucur Allahu dragom. Imamo lijepe kuce, lijepe poslove, a i djeca uspijevaju i postaju polahko svoji ljudi.
Stojimo cvrsto na svojim nogama a znamo kako smo bili baceni od nasi dojucerasnjih komsija, stetnika…Okrenem tako u utorak il srijedu porano Cizin broj mobitela. S druge strane cujem nerazgovjetan i tih glas. Zovnem ponovo kad ko pomalo razumih:
Na sastanku sam javicu ti se kasnije.
I stvarno nekad kasnije zvoni mi mobitel i raspoznajem Cizin glas, mada ga nisam cuo pozadugo.
Kaze da je u Banjaluci na sastanku, valjda u onoj Dodikovoj zgradi, kontam. Javice mi se za dan, dva dok se vrati u Sarajevo.
Nas Ciza inace radi u Federalnoj upravi civilne zastite kao Pomocnik direktora u sektoru za planiranje, mjere zastite i spasavanja i vatrogastvo, i ima zvanje Profesora…I tako do dan, dva kasnije ujutro zvoni mi ponovo mobitel. Stigo nas Ciza nazad u Sarajevo. Dogovorismo se da se vidimo odmah danas, oko podne.
Gdje?
Na Stupu u kahvani nase Rogaticanke, Merke sa Holuca prezime djevojacko Stitkovac, scer Sabrijina.
Sabrija ljubitelj prirode i lovac pa je i kahvana tako opremljena. Po zidovima slike iz lova, ljudi i divljac.
Cujem tu se cesto okuplja i aksamluci jedno lijepo drustvo nasih poznatih Rogaticana, pa kontam da mi ih je jednom utrefiti…
Bus stanica, Doglodi, Ahatovici, odmah desno ispod, do, Stupske petlje kad ides odozgo od grada.
Kad krenes sa bus stanice prema Doglodima koju stotinu metara dalje sa lijeve strane vidis objekat i na njemu tabla:
sur “STUP”
Gostionica
Vl. Merka S.E dobro smo tu moramo biti ja i moja scer Sumeja.
Ulazimo, biramo sto na lijepom mjestu i bivamo ugosceni.
Cize jos nema i ja pitam za Merku koja se domalo pojavljuje. Malo muhabetimo a Sumeja bi da jede corbu i cobra se zacas stvori na stolu. Ciza mi rece jednom da cesto tu navrati na rucak jer je ta njegova Federalna uprava civilne zastite tu negdje u blizini. Negdje je toranj al ga jos nevidjoh. Uskoro dolazi i Ciza pa se bratski selamimo.Sjedimo, castimo se i ugodno muhabetimo o svemu i svacemu. Al ipak najvise o staroj Rogatici, njenoj raji i o starim izvidjacima. Spominjemo nasu staru raju.
Gdje je ko, kako se snaso, sta je sa porodicama nasih izvidjaca sehida.
Pricamo o Republickom takmicenju izvidjaca koje smo birvaktile organizovali u Rogatici. Ko se nesjeca velikog izvidjackog satorskog naselja koje je bilo niklo na starom, tada jedinom, stadionu FK Mladost. Moram priznati svi smo tada podobro zapeli ali najvise zasluge pripadaju nasim starjesinama: rahmetli Muberisu Holuclicu, Muzi i Mirsadu Teskeredzicu, Cizi. Pomoze nas tada dobro i opstina sa svojim strukturama. Financijski a i u opremi, satori, kreveti, cebadi od TO…
Imadosmo srece tada da gradonacelnik opstine bijase Osman Teskeredzic, Cizin otac.
Necu spominjati imena ostalih zasluznih za uspjesno organizovano Republicko takmicenje jer bi mi trebalo dosta vremena i opet bih vjerovatno mnoge zaboravio spomenuti.Sjedili bi mi i pricali tako do navece da Ciza ipak ne morade nazad na poso pa se slikasmo na kraju, poselamismo i dogovorismo da se uskoro opet sastanemo…:)
:)
Rogatica, petak 7 maj 2010
Eh i ove dvije su nastale u rostiljnici kod Irfe u Rogatici, a
Dina, Esma, Alis i Sumeja sarajevske cevape (kod Irfe u Rogatici), a
Kemo, Mumin i ja sarajevske sudjukice…sad mozemo polahko prema Gorazdu…
:)
Opet Gorazde pa Bijele Vode…
Gorazde, petak 07 maj 2010
I tako poslije ugodno provedenog jutra i ranog poslijepodneva u Rogatici poselamismo se sa svima pojedinacno i krenusmo dalje nasom zacrtanom rutom za danas. U Rogatici nam je bilo tako lijepo da nam nista vise nemoze pokvariti ostatak dana. Jedino nas moze i dalje drzati taj prelijepi osjecaj ljepote, druzenja i muhabetaa sa nasim povratnicima a i onima koji su dosli kao i mi naobdan posjetiti rodni grad. Naravno najljepse u Rogatici je petkom jer se sjati nas narod sa svihu strana…
Moji saputnici ne kriju odusevljenje i svako malo cujem kako nisu pretpostaviti mogli da je Rogaticki krajolik tako lijep i pitom. Susta suprotnost samom gradu koji izgleda nekako sablasno i pusto bez velikog broja naroda koji je tu zivio to ’92. Vicem im da pokusaju zamisliti carsiju punu naroda i neporusenu i dobice osjecaj kako je i sam grad nekad bio lijep…
Uzivamo vozeci se kanjonom Rakitnice, Prace pa onda uz Drinu prema Gorazdu. Uz put im pricam o mojim dogodovstinama iz ribarenja, kad bi isli biciklima na bazen u Vitkovice, asikovanjima u Kukavicama, na Ustipraci. I ne mogu a da nespomenem kolko sam kao skolarac sa rajom utovario kamiona sljunka na Praci kod Mesica ili pijeska na Drini dole prema Medzedzi. Malo vise potegnes ali dobar dzeparac zaradis…
Stizemo u Gorazde i odmah se primijeti puno naroda po ulicama, zivot grada, carsije sto moji saputnici i komentarisu. Prijatno su iznenadjeni ljepotom i sirinom Gorazdanske kotline. Naravno svemu tome doprinosi zelena Drina velikog vodostaja kao i plavetnilo suncanog dana.
Ostavismo auto i krenusmo u obilazak grada. Naravno djeca hoce prvo da vide taj cuveni hotel u kom su nocili famozni Angelina i njen Bred. Onda polahko preko mosta put Omladinske pa skrenusmo u nju da osejrimo u debeloj hladovini pored plahovite Drine. Lijepo nam i nezurimo nebil dobro ogladnili za ranu veceru kod Pede na Bijelim Vodama. Naravno gode mi lijepe rijeci i komentari o ljepoti moje Istocne Bosne…Kad smo se zadovoljili lijepog Gorazda krecemo put auta i onda navise prema Bijelim Vodama, sto bi rekli starim putem za Rogaticu. Naravno zaustavljamo se na Rorovima i obilazimo spomen obiljezje poginulim braniteljima. Dok obilazimo spomen obiljezje pricam mojim saputnicima o ratnim desavanjima u i oko Gorazda. Naravno pricam i o akciji na Zebinoj sumi u kojoj sam i saam ucestvovo sa nasim Rogaticanima pod komandom naseg legendarnog komandanta Pede, kog ce eto jos danas imati priliku i licno upoznati. Nastavljamo dalje pa se opet zaustavljamo na spomen cesmi poginulim Rogaticanima koju su podigli nasi saborci Rogaticani…
Stizemo na Bijele Vode i imamo srece pa nas docekuje nas Peda. Selamimo se i on odmah prepoznaje mog badzu Kemu. Zacas kroz pricu utvrdise odakle se znaju i gdje su se sretali u ratnom vihoru agresijom pogodjene nase Bosne.
Tu su i Pedini roditelji dosli da se okrijepe u ovoj Vazdusnoj Banji. Sa starim Husom nacinjem dosta prica iz stare Rogatice i mogli bi tako kolko hoces da nezamirisa ukusna hrana sa rostilja izijesana mirisom Srneceg paprikasa, kog se obilato napucam samo ako mi se ukaze prilika. Podsjeca me na sretno djetinjstvo iz vremena kad se babo rahmetli vraco iz lova sa punim ruksakom…Posebno se obradovah kad se na vratima pojavi nas Pajki kog nisam vidio od nekad poslije rata u Sarajevu. Nas Pajki ima zdravstvenih problema i za stalno boravi tu kod Pede na Bijelim Vodama. Kao stari majstor tu se pomalo bavi raznim poslicima a i poslovima Bogami kad sam vidio koliku je napravio natkrivenu ljetnu bastu. Moze stati hejbet stolova i jos svasta nesta.
U neka doba se poselamismo sa nasim domacinima i sretno umorni krenusmo nazad kuci u Hadzice…
Sumeja i Alis ispred hotela Behar u Gorazdu
Dedo Mumin, Dina, Alis, Sumeja, Esma i ja
Kemo, Dina, dedo Mumin, Esma i Alis
Ja i Pajki:)
Kod badze i svastike
Brdzani – Konjic, subota 01, nedjelja 09 i cetvrtak 13 maj 2010
Ponovo dzeparac – Sumeja i Alis
Cevapdzija – badzo Kemo
Esma, Dina, Belmo, Alis, Mume, Kemo, Sumeja i dedo Mumin
Pastrmkadzija
U stali
Kosadzija
Sacdzija
Scera Sumeja sipa kahvu
Stapdzija
Neko pirijan, a
neko grah
Moj piklic u magli poslije kise:)
Hadzici, april – maj 2010
Prvo uredjenje travnjaka – Kemo, ja i dedo Mumin
Badzan u akciji – dedo Mumin, Zenga i Kemo
Pranje tepiha u Zenginoj avliji – dedo Mumin, Dina, Esma, Sumeja, Zenga, strina Zejna i mala Hana
Prvo zaljevanje holandskih lala u novoizgradjenom cvijetnjaku
Avlija ispred kuce – Alis i Sumeja
Moja draga prostire ves na balkonu
A za kahvu se pobrinula nasa Sumeja, bujrum:)
Kod Belme 2
Sarajevo, utorak 11 maj 2010
Po naslovu bi reko da je to opet posjeta nasoj Belmi i njenim musafirima nasim americkim Mufticima. I jes i nije. Jes zato sto sam doso kod Belme po stare slike kao sto smo se i dogovorili a nije jer smo svi skupa kasnije otisli na Visnjik zijaretiti nasu najstariju tetku Adilu Agic i njenu scer Neziru…
Stigo sam ja sa mojom Sumejom, kuci nase Belme, i prije nego sto smo se dogovorili. Tona slika pa kontam trebace mi vremena da ih sve pregledam i da odaberem par stotina za postaviti na nasu stranicu. Iako je evo sad dok ovo pisem proslo i osam, devet hefti od naseg boravka u Bosni ja sam fakticki tek naceo postavljanje starih slika iz Belminih albuma.
S druge strane evo petka za par dana i ja sa mojom ekipom ponovo krecem put Bosne, ako Bog da. Nesto je isplanirano ali dosta toga i nije. U svakom slucaju isplanirana je posjeta Belmi i njenim komsijama a nasim Rogaticanima na Kromolju. O tome vise poslije povratka sa odmora, opet ako Bog da…I tako dok stize Belma sa posla i odobri mi da ponesem pored puno slika u refuzi i par citavih albuma, hadzi Behka veli da je nakanila predvece otici i zijaretiti nasu zajednicku i jos najstariju tetku Adilu. Bez razmisljanja predlozih da idemo skupa i to odmah. Ha sjedili ovdje ha kod tetke Adile isto ti ga dodje. Boli me briga u gepeku i tako imam par napakovanih kesa tako da sam uvijek spreman za iznenadne posjete fameliji i drugim dragim nasim sugradjanima.
Domalo kasnije ulazimo u avliju gdje zivi tetka Adila sa sceri Nezirom. Stanuju u prizemlju u ne bas raskosnom stanu ali im je ipak dobro i imaju sve sto je potrebno za normalan zivot. Selamimo se i ulazimo u kucu i Nezira po starim obicajima sipa serbe i stavlja vodu za kahvu. Navikla je stara tetka na iznenadne posjete od mene. I ne samo ona nego i ostale moje tetke, famelija a i ostale drage osobe. Kad god mogu ili sam u blizini ja samo bahnem pa maker i na pola sahata. Ako poljubim vrata nikom nista navraticu ja opet. Ova posjeta mi je posebno draga jer su pored moje Sumeje tu i moja teticna hadzi Behka i Belma koja je opet scer nase teticne rahmetli Esrefe.
Sta dalje da pisem kad same slike govore kolko smo svi obradovani ovim zijaretom, dragih dragim osobama…
Moje tetka Adila i teticna hadzi Behka
Belma, tetka Adila, Nezira, hadzi Behka i Sumeja
:)
Na Brezovaci
Hadzici, 03 maj 2010
Koji kilometar uz Igman iz Hadzica stize se na Brezovacu. Igmanska cesta naravno vodi dalje za Malo polje, Veliko i dalje za Bjelasnicu. Brezovaca je spominjana cesto u ratu jer je tu bila linija razgranicenja izmedju nasih Igmanskih branitelja i cetnika u Hadzicima. Danas je sve drugacije, cetnika ni na Igmanu, ni u Hadzicima, ni na sesnest puskometa nema. Ljepota, mozda sam i najvise zbog toga zavolio Hadzice i volim ih onako kako sam volio i Staru Rogaticu. Haman onako. Naravno necu i nesmijem zaboraviti ni to da je moja Esma hadzicanka…
Onako spontano, to predvece, zovnusmo Edu i Belmu da odemo uz Igman negdje na kahvu. Belma je zavrsila svoje zubarske skole i sad ima vise vremena za hodanje. Oni nam predlozise planinarski dom na Brezovaci. Prolazimo cesto tuda i vidimo sehidsko mezarje i neki objekat. Vjerovatno nismo pridavali paznje pa nismo ni zamijetili da je to Dom Planinarskog Drustva “Brezovaca” iz Hadzica.
Kako stigosmo gore i nadjosmo slobodan hastal napolju odmah vidim da nesta nestima. Atmosfera je nekako drugacija nego drugdje. Nekoliko veselih, i prilicno razdraganih drustava od kojih je najbrojnije ono oko vatre koja je ujedno i mjesto za rostiljanje. Cvrce i mirisu specijaliteti sa rostilja.
Jos je pohladno pa u sami sumrak udjosmo u salu planinarskog doma. Ambijent predivan…Po povratku odlucismo da ce mo opet navratiti cim dodjemo u Bosnu naravno sa istim drustvom a sto se nas tice moze biti i prosireno.
Kockice se polahko sklapaju i moja Esma pocinje da razumije ono u vezi ranceva i ostale planinarske opreme koju evo vec par godina polahko nabavljam i lagerujem kuci u Hadzicima.
Iako sam se jako rano poceo baviti planinarenjem uvijek sam, a i sad tvrdim, da je planinarenje najljepse u drugoj zivotnoj fazi a mozda jos i ljepse u starosti. Sjetim se onih vitalnih i veselih starih planinara od nekad.
Samo zdravlja ako Bog da a uclanicemo se u PD “Brezovaca” Hadzici cim stignemo u Bosnu…
Esma, Edo i Belma
:)
- You must be logged in to reply to this topic.