U autima je bio samo Milan Lukić, sa svojim prijateljima. Nakon što je izašao, Lukić se obratio Šemsi i rekao mu:
-Ona tvoja braća su pokušala pobjeći, ali nisu nikuda otišli, ostali su tamo. Okrenuo sam se ka jednom autu i na zadnjem sjedištu sam vidio pantalone jednog od Arukovića, sigurno su ih skinuli sa mrtvog tijela. Lukić je rekao vozaču da nastavimo dalje, i ponovo smo krenuli ka Višegradu. Na mjestu Trševine, nadomak Višegrada, pukla je guma na autu. Nas dvojica smo izašli onako vezani, a izašao je i Lukić sa ostalima. Pošto nisu mogli odvrnuti šaraf, Šemsu su odvezali i naredili mu da on odvrne šaraf, pošto je fizički izgledao jači od bilo kojeg četnika. Dok je Šemso montirao gumu, Milan Lukić je svojom puškom nišanio negdje, po nekim Srbima govoreći:
– Jes mi naletilo da pucam!
Drugi su ga sputavali govoreći:
-Nemoj, možeš koga ubiti, ostavi to. Kako je Šemso montirao gumu oni su ga gledali sa strane govoreći kako je snažan i kako je šteta što nije njihov. Kad je guma zamijenjena ponovo su nas vezali zajedno i nastavili smo put. Na oko dvjesto metara odatle Lukić je opet namignuo šoferu koji se zvao Boban, mislim da je i on Lukić, rekavši mu:
-Izgleda da je opet pukla guma?
-Ma to se tebi čini, nije! – rekao mu je šofer.
Raspravljali su se oko dvije minute i najednom mu je Milan Lukić rekao da zaustavi auto i da ipak provjere. Naredio je nama da izađemo i sjednemo na neku među i da okrenemo leđa. Dok sam sjedao okrenuo sam se i vidio da nišani puškom prema nama i on mi je rekao:
-Sjedi, okreni glavu i ne boj se ništa. Samo što sam se okrenuo, zažmirio sam i odjeknuo je pucanj. Milan Lukić je kukavički pucao u leđa Šemsi Arukoviću. Bio sam komiran. Nisam ništa osjećao, ne vjerujući da sam živ i da me nije pogodio. Nisam ni straha osjećao, jednostavno sam bio sleđen. Milan se počeo šaliti na račun Šemse, govoreći da je puška slučajno opalila, da nije htio, izvinjavajući se i pitajući ga: Boli li te Šemso? Očekivao sam pucanj u mene, jer drugu sudbinu nisam mogao vidjeti, mislio sam da je kraj mom životu. Pritrčao je neki, po nadimku Zimonja i otkačio lisice sa Šemsinih mrtvih ruku koje su bile vezane za moje. Mene su ponovo vezana ubacili u auto. Poslije toga, dok sam bio u autu, Šemsu su odvukli za noge pod put, gdje mu je Milan Lukić ispalio još nekoliko metaka u leđa. Sjeli su u auto i krenuli smo prema Višegradu. Vozač auta, Boban, govorio mi je:
-Ne boj se, da smo te htjeli ubiti i prljati grad, već bi bio mrtav. Vozimo te u Višegrad.
Dolaskom u Višegrad, Milan Lukić i njegova ekipa odveli su me u neki kafić gdje su se ismijavali sa mnom. Lukić je smijući se galamio da je doveo ”američkog marinca”. Većina njih me je pljuvala i na razne načine su me ponižavali. Odatle su me odveli u neku komandu gdje sam bio isljeđivan i mučen tri dana, da bi mi četvrti dan, 8. augusta 1995. godine došao njihov komandant Višegrada, Radomir Furtula.
Nastavice.se