Provlačenje kroz četničke linije
14. august 1995. god.
-Otišao Edin! Hej, otišao Edin! Čuješ li me? Ustaj, budi se! – drmajući i šapćući, budio me Musa. Došao sam k sebi, i kao slijepac pipao sam sa svoje desne strane, a bilo je svanulo. Edin je stvarno nestao. Pored mene je bio samo njegov ranac i još topla zemlja, gdje je ležao uz moja leđa. Mislim da ne postoji neka solucija njegovog nestanka, a da nije prošla kroz moju glavu, u trenu kao uragan. Nisam mogao pretpostaviti šta je s njim. Šapćući, tiho, dogovorismo se da budemo mirni i da se ne pomjeramo bar sat vremena, ako se do tada ne pojavi. Trebalo mi je pola sata da shvatim gdje sam i u kojim smo okolnostima. Bilo je sedam sati već prošlo, magla posvuda, sitna kiša bez grmljavine, koja nam i pored umora prethodnu noć nije dala zaspati do četiri sata. Nastavili smo čekati do pola devet, kad se Edin pojavio. Bio je ljut, zabrinut i bez ikakve nade u život. Tog jutra mi je bio poseban. Sjeo je pored nas i sa izrazom žaljenja rekao nam:
-Prelazio sam liniju, skroz preko. Nema mina, a da sam bio pametan pozvao bih i vas i prošli bi. Bili su skroz neoprezni oko šest sati kad je počelo da sviće. Ja sam prvo mislio sam da izvidim i da pravimo plan za dalje, međutim ukazala se prilika da mogu proći ispred njih i na brzinu se sjetih da bar provjerim da li je minirano. Tako da sam prošao, ali sam se načekao za sljedeću priliku, da se vratim vama! Izvidio sam sve. Vjerujte da nas je sam Bog uputio baš na ovo mjesto. Lijevo i desno je nemoguće proći. Rov do rova i vani su svugdje, a ovi blizu nas su komandno mjesto, vjerujte i osjećaju se ovdje najbezbjednijim. Moramo to iskoristiti dok je magla jer samo povremeno izlaze.
Rekao nam je još da nema mina u suprotnom pravcu i da su četnici po kotama sa kojih se vidi daleko. Skrenuo nam je pažnju da je jedino tu, gdje smo bili, malo ravnije i da kasnije nastupaju stijene koje su pomalo obrasle bjelogoričnom šumom, sve okolo je neprohodan teren i bili bi žive mete pa i za malu djecu. Dogovorili smo se da ne čekamo reakcije četnika, ako nas primijete, a mi vidimo da su nas primijetili. Odmah pucati po njima i naprijed. Pripremili smo svi po jednu bombu u najširi džep i bili spremni. Bilo je to trenutak ”biti il’ ne biti”.
Na tom mjestu smo ostavili još dva sata u čekanju i vrebanju povoljne prilike. Magla se dizala, spuštala, dok je kiša prestala i počeo je jak vjetar koji je tjerao maglu. Srećom i Božijom voljom, ugrabili smo šansu i prošetali se između dva bunkera koji su bili udaljeni jedan od drugog oko tridesetak metara. Sišli smo oko sedamdeset metara naprijed i… Prepreka! Došli smo do litica koje se nisu mogle zaobići. Bilo je ići nazad ili skakati sa petnaestak metara visine u kamenjar u kojem bi se i mačka polomila. Kao u filmovima, kad totalno gubiš nadu i ne vidiš izlaz. Edin otvara svoj ruksak iz kojeg sa smiješkom, koji nije pokazivao deset dana, vadi konop dužine desetak metara. U čudu smo gledali ”slamku spasa”, kojom treba da se spasimo. Dok smo pripremali spust niz litice, tražeći drvo koje je najbliže kamenitom tlu, u suprotnom pravcu smo vidjeli neku borbenu liniju koja je bila okrenuta nama.
Nastavice se