Tamo se, na Brezovoj Ravni desio masakr samo sat poslije dolaska naroda sa Žepske planine koji su bili u potrazi za hranom. Nije bilo nikakvih straža i četnici su to sigurno temeljito izvidjeli ranije i čekali pogodan trenutak. Dočekali su, nažalost, onda kada su umorna tijela utonula u san, napali su mučki opkolivši cijelu Brezovu Ravan. Prvo su, kako pričaju svjedoci, zapucali svuda okolo da naprave paniku, što su i uspjeli i kada je narod istrčavao iz kuća čekali su ih rafali iza ćoškova i zolje. Desilo bi se mnogo gore i pogubnije da se nisu oduprli svi sposobni koji su štitili porodice dok su bježali. Nažalost nisu svi uspjeli. Tu se desila nemoguća borba naših pet-šest ljudi u totalnom okruženju, iz kojeg su neki izvukli cijele porodice i sebe, pri tome likvidirajući nekoliko četnika. Ubrzo, nakon pola sata, u pomoć su im pritekli mještani zaseoka Brdo (Vratar), a zatim i mnogo mještana Vratara i Polja, te su spriječili dalje prodiranje četničkih jedinica i pomjerili ih daleko u dubinu Dobrotuša. Tom prilikom je teško ranjen Suad Devedžija, kad mu je mitraljeski rafal skoro odsjekao nogu. Kad je vidio da mu se noga drži samo na koži i žilama, odsjekao je nožem vlastitu nogu. Zaustavili su mu krvarenje i spasili ga gdje je prebačen helikopterima UN-a do Sarajeva ili Zenice. Tokom cijelog dana tog 4. maja ’93. četnici nisu odustajali od svojih namjera, odnosno od ofanzive i vođene su borbe pored Ribioca, oko Laza, pa sve do Radave. Toga dana je na Brezovoj Ravni lakše ranjen i načelnik brigade Ramo Čardaković i još neki, nisam siguran. Među braniteljima na svu sreću nije bilo poginulih izuzev Sabrije Tabakovića, za kojeg se još ne zna da li je zarobljen živ ili mrtav.
Bili su to samo detalji velikih događaja koje se eto okončaše, rezultirajući zaštitom Ujedinjenih nacija, a da nas nisu zaštitili, moje laičke pretpostavke su da ne bi izdržali još jedan pokušaj četničkog osvajanja Žepe. Ne bi, jer smo pri kraju sa municijom, a nismo bili u situaciji zarobiti je, a i protiv-oklopnih sredstava skoro da nemamo. Dali smo sve od sebe da ih zaustavimo i to ih je možda i zabrinulo pa nisu nastavili poslije odbrane Ribioca i uopšte Žepe, tako da je u njihovom predahu i možda u toku novih planova došao UNPROFOR. Konačno smo spašeni i sad se tek pokazalo da je ipak nekom stalo do Žepe i Podrinja. Konačno se neko smilovao i prekinuo patnje i muke napaćenog i iznemoglog naroda Žepe.
Nastavice se