Objasnio sam im šta se dešavalo, da su prestali napadi pješadije i predložio im da se spuste u selo Pripečak, kod rodbine, jer kiša je toliko bila natopila tlo da je sve još uvijek bilo mokro. Njihov šator je bio prokisao, Majka se jadala da je bolesna kao i Nena i sestre. Noćio sam s njima u najlonskom šatoru. Granate su i dalje padale svuda po Žepi, dok su Brezja bila najsigurnija zona.
Devetog maja 1993. god. probudio sam se rano i rekao im da odlazim u Žepu da vidim šta se dešava i da ću se vratiti do podne. Ispričao sam im i da se nadamo zaštiti UN-a i da idem to da provjerim lično u komandi. Tek što sam došao u centar Žepe, u okupljenu masu ljudi koji su komentarisali i gledali prema Brezovoj Ravni, a iz tog pravca se pojavilo nekoliko džipova bijele boje! Radosti nije bilo kraja, ljudi su vrištali i neko je pucao iz pištolja na što je komandant Avdo Palić reagovao zabranjujući bilo kakvo pucanje. Nakon dvadesetak minuta, pojavili su se džipovi sa oznakama UN-a i ušli u centar Žepe, gdje su zastali u okupljenoj masi. Nije im se moglo prići dok su izlazili stupajući u kontakt sa predstavnicima civilne i vojne vlasti. Nisam oklijevao dugo nego se uputio nazad prema Brezjama, da obavijestim svoje da smo konačno spašeni i zaštićeni. U prolasku kroz selo Pripečak svratio sam kod rodice Sabrije i upitao je da li mogu smjestiti svoje samo dan-dva, dok se ne uvjerimo da je sve u redu. Nije nas odbila i primila nas je sa oduševljenjem, a i sama je sa svekrom, svekrvom i dvoje djece tek bila došla iz planine, saznavši da su prestali napadi četnika. Kod nje sam prvi put nakon pet dana jeo i nahranio se, poslije čega sam otišao do svojih na Brezja i doveo ih kod rodice Sabrije. Tetka Đemila i njezina svekrva ostale su još nekoliko sati da čekaju Mehmedaliju, da dođe po njih i istog dana su se vratile u Ribioc.
Ja sam se, također, vratio u Ribioc prije mraka gdje je bilo veselo i prepričavalo se o minulim danima onako veselih lica i čudili smo se da hvala Bogu nismo imali žrtava osim dvojice lakše ranjenih, Izet Vatreš i neki momak iz Pripečka.
Sutradan, 10. maja ’93. godine, vojni posmatrači UN-a obilazili su cijelu teritoriju Žepe, provjeravajući stanje na terenu i blizinu četničkih snaga. Dolazili su i u Ribioc, razgovarali pomoću prevodilaca sa vojskom, civilima, ženama i djecom. Željeli su saznati istinu o proteklim danima. Saznali su i otišli su sa obećanjem da će narednog dana doći jedinica UN-a sa nekoliko vojnika i ostati da štiti narod i selo.
Tako se i desilo. Jedanaestog maja ’93. došli su francuski vojnici Crna legija, u jednom transporteru i u pratnji vojnih posmatrača, koji su u dogovoru sa mještanima sela razgovarali o postavljanju UN-ovog punkta, na koji će doći neki drugi vojnici. Ovi Francuzi izgleda samo se pojavljuju da zastraše četnike, jer došli su prvi i najavljuju odlazak čim stigne ostala vojska.
Nastavice se